Stranice

nedjelja, 15. ožujka 2015.

O redu i slobodi – R. Kirk

Russell Kirk u eseju The Tension of Order & Freedom in the University, piše o odnosu slobode i reda. Prenosim nekoliko razmišljanja;

[...] Ako veliki problemi našeg vremena uče išta čovječanstvo, onda je to da sada trebamo prepoznati kako istinska sloboda ne može izdržati u društvu koje negira transcendentni poredak. Sveučilišta koja ismijavaju zahtjeve transcendentnog ostaju bez intelektualne koherentnosti - i bez istinske intelektualne slobode.

[...] U ovim završnim desetljećima dvadesetog stoljeća, kada je većina svijeta podložena proizvoljnoj dominaciji, hitna je zadaća sveučilišta obnoviti shvaćanje izvora slobode. Čak i među ljudima koji se vole hvaliti svojom slobodom, ona može biti izgubljena u trenutku prividnog trijumfa. Stanite na atenskoj Akropoli ili rimskom Kapitoliju i pogledajte ruševine. Materijalna raskoš tih društava je bila na vrhuncu nekoliko trenutaka prije kolapsa vjere i slobode. U ime demokracije, u ime jednakosti, u ime društvene pravde, moguće je brzinski srušiti pravi red, pravdu i slobodu moderne civilizacije.

[...] Svako pravo je povezano s dužnošću, svaka sloboda ima odgovarajuću odgovornost; i ne može postojati istinska sloboda osim ako također ne postoji istinski red, u moralnoj sferi i društvenoj sferi.

Želim reći ovo: U svakom pravednom društvu, postoji zdrava napetost između zahtijeva reda i zahtijeva slobode. Kada je ta napetost dobro održavana , moguće je postići velim dijelom pravdu. Ovo jednostavno shvaćanje je Burkeov glavni doprinos političkoj teoriji, a pokušaj da postignete takvu tenziju odnosno ravnotežu je glavni problem moderne praktične politike.

Red, u moralnoj sferi, je realizacija skupa transcendentnih normi – hijerarhije normi ili standarda – koje daju smisao egzistenciji i koje motiviraju ponašanje. Red, u društvu, je skladno uređenje klasa i funkcija, štiti pravdu, održava dobrovoljni pristanak zakonu, i osigurava da smo svi sigurni zajedno. Iako ne može postojati sloboda bez reda, u određenom smislu uvijek postoji sukob između zahtijeva reda i zahtijeva slobode. Često taj sukob opisujemo kao natjecanje između želja za slobodom i želja za sigurnošću.

Suvremeni tehnološki razvoj i suvremena masovna demokracija su osnažile taj sukob. Predsjednik Washington je primjetio da "pojedinci koji ulaze u društvo moraju predati dio svoje slobode kako bi očuvali ostatak." Ipak, u današnje vrijeme zagorovnici određenih ideologija nastavljaju tražiti apsolutnu sigurnost, apsolutni red; ili aposolutnu slobodu, moć nametanja ega prkoseći svim konvencijama.

[...] Zanimljivo, trenutno se Millovim argumentima koriste osobe koje tvrde da vjeruju u apsolutnu slobodu koju nijedno društvo nikada nije bilo u stanju postići – živimo u razdoblju koje zahtijeva najviši stupanj suradnje ... Takvo korištenje Millovih djela – ili onih drugačije vrste filozofa, Jean-Jacques Rousseaua – možete naići među entuzijastima Nove Ljevice, ali i među nekim fanaticima "libertarijanske" Desnice. Neke od tih osoba – neobično arhaični u svojim razmišljanjima iako se ponose svojom "relevantnošću" – su stari Benthamski liberali, predani ekonomskom individualizmu ... ; a drugi su (zlokobniji) novi kolektivistički liberali, žele sve dobiti od države, ali inzistiraju da ništa ne duguju zauzvrat – čak niti lojalnost.

[...] U misli Milla i njegovih učenika, manjkavo je, razumijevanje principa reda. Prvo, svaka koherentna i korisna sloboda, sigurno mora imati sankcije moralnog reda: mora se pozivati na doktrine, religioznog podrijetla, koje uspostavljaju hijerarhiju vrijednosti i postavljaju granice egu. Drugo, svaka koherentna i korisna sloboda mora poznavati smjernice društvenog reda: Mora se slagati s vladavinom prava, redovnom u svom djelovanju, koja prepoznaje i provodi propisana prava, štiti manjinu od većine, i većinu od manjina, i koja daje značenje pojmu ljudskog dostojanstva.

[...] Moramo osvježiti shvaćanje "slobode" čak i među učenima, ili možda upravno među učenima; Jer puno ljudi, uključujući profesore, kada koriste riječ "sloboda", koriste je u onom značenju Francuskih revolucionara: sloboda od tradicije, sloboda od uspostavljenih socijalnih institucija, sloboda od vjerske doktrine, od propisanih dužnosti.

[...] Santayana je to nazivao "sloboda od posljedica slobode," miješanje nihilizma s oslobođenjem. ... treba usmjeriti svoje talente prema koncentraciji, rekonstrukciji našeg moralnog i društvenog naslijeđa. Ovo nije vrijeme za anarhičnu slobodu nego za uređenu slobodu.

[...] Osobnu slobodu se mora pronaći unutar moralnog poretka. Javnu slobodu se mora pronaći unutar ispravno održavanog društvenog reda; mora biti proizvod zajedničkog povijesnog iskustva, običaja, konvencija. Živimo u vremenu koje, koliko god to bilo dobro ili loše, ovisi o najvišem stupnju suradnje i discipline ikada poznato civilizaciji. Naša ekonomija, sama naša politička struktura, možda ne može podnijeti stalni trijumf "apsolutne slobode" pojedinca kakvu su propovijedali Lamartine i drugi politički entuzijasti devetnaestog stoljeća. Kao što je Shone Weil rekao; "Red je prva potreba od svih."

[...]

PS

Stari liberali imali su moralnu viziju čovjeka koja je bila pod velikim utjecajem biblijske vjere, s vremenom je taj utjecaj popustio, a utilitarizam i pragmatizam sve više počinju određivati modernu misao. Izgubljeno je istinsko shvaćanje slobode, te povezanost slobode i vrlina.

Scruton objašnjava (u Prvi val sekularizacije);
Pojedinci mogu izgubiti svoju vjeru unutar konteksta religiozne zajednice, ali i dalje nastavljaju nastanjivati zajednički Lebenswelt, promatrati svijet označen običajima, institucijama i percepcijama koje su naslijeđe religije. Tome svjedočimo u djelima sekularista devetnaestog stoljeća, poput Johna Stuarta Milla, Julesa Micheleta ili Henrya Thoreau. Njihov svijet nosi pečat zajedničke religije; ljudska forma za njih je još uvijek božanska; slobodni pojedinac još uvijek sjaji u njihovu svijetu s više od zemaljskim sjajem, a prikriveni cilj njihovih zapisa je oplemeniti ljudsko stanje. Takvi pisci nisu iskusili gubitak vjere kao gubitak jer u vrlo stvarnom smislu oni nisu izgubili religiju. Odbacili su različite metafizičke ideje i doktrine, ali su još uvijek nastanjivali svijet kojeg je vjera načinila – svijet sigurnih predanja, svijet braka i ljubavi, sahrana i krštenja, stvarne prisutnosti u običnim životima i uzvišene vizije u umjetnosti. Njihov svijet, poput Arnoldova i Wagnerova, bio je svijet u kojem je sveto, zabranjeno i sakramentalno bilo općeprepoznato i društveno podržano.

Stariji postovi; Nije na prodajuScruton o Millu i liberalizmu i Utilitarizam - citati.

---

Oni koji zagovaraju odbacivanje religije, i to često zbog naturalizma odnosno posebno scijentizma, nisu u stanju shvatiti što to zapravo znači - Scijentizam i moral

Vallicella objašnjava (u Naturalizam i psihologiziranje);
Ljudi koji se drže naturalističkog stava te negiraju bilo koju svrhu van svrhe koju mi individualno i kolektivno projeciramo, a ipak doživljavaju svoje živote kao smislene i svrhovite, možda jednostavno ne usvajaju praktične posljedice svoje vlastite teorije. Može biti da nisu egzistencijalno usvojili ili pravilno internalizirali svoju teoriju. Njihova teorija je u suprotnosti njihovoj praksi, ali s obzirom da oni ili ne shvaćaju potpuno vlastitu teoriju ili je ne pokušavaju živjeti, nikada nisu svjesni te kontradikcije.