Stranice

▼

petak, 13. ožujka 2015.

Kirk o razlici konzervativaca i libertarijanaca

U A dispassionate assessment of libertarians [Nepristrana procjena libertarijanaca], Russell Kirk zapisuje;

Prosječni konzervativac u ovoj državi vjeruju da postoji trajni moralni red. On zna da su red, pravda i sloboda proizvod dugog i često bolnog socijalnog iskustva; da ih je potrebno zaštiti od apstraktnih radikalnih napada. On brani običaje, navike i iskušane institucije koje su dobro funkcionirale. Tvrdi da je bitna vrlina u politici mudrost: procjenjivanje svake javne mjere prema dugotrajnim posljedicama. Vezan je uz društvo raznolikosti i prilika, i sumnjičav je prema svakoj ideologiji koja bi ovladala nama jednim apstraktnim principom, bilo da se radi o principu "jednakosti" ili "slobode" ili "socijalne pravde" ili "nacionalne veličine." Prepoznaje da ljudsku prirodu i društvo ne možete usavršiti: politika je umijeće mogućega. Pridržava se privatnog vlasništva i slobodnog ekonomskog poduzetništva; svjestan je da je umjerena vlast, koja potiskuje nasilje i prevare, nužna za opstanak zdrave ekonomije.
Prije toga u istom eseju nabraja razlike između konzervativaca i libertarijanaca;

Prvo, kao što nas podsjeća Eric Voegelin, velika podjela u modernoj politici nije između totalitarista s jedne strane te liberala (ili libertarijanaca) s druge: Podjela postoji između svih onih koji vjeruju u transcendentni moralni red te svih onih koji uzimaju naše prolazno postojanje kao pojedinaca za mjeru svih stvari. U takvoj podjeli, libertarijance moramo svrstati u drugu skupinu – odnosno, kao utilitarijance koji ne priznaju nikakve transcendentne sankcije ponašanja. U stvari su obraćenici na Marxov dijalektički materijalizam; prema tome, konzervativci se razlikuju od njih na prvom principu.

Drugo, u svakom podnošljivom društvu, red je prva potreba. Sloboda i pravda se mogu uspostaviti samo nakon što je red realno osiguran; Ali libertarijanci daju primat apstraktnoj Slobodi. Konzervativci su svjesni da slobodu možete pronaći samo unutar okvira društvenog reda, primjerice američkog ustava. Veličajući apsolutnu i nedefiniranu "slobodu" nauštrb reda, libertarijanci ugrožavaju istu onu slobodu koju hvale.

Treće, konzervativce se ne slažu s libertarijancima oko toga što povezuje civilno društvo. Libertarijanci tvrde – ukoliko smatraju da ikakvo povezivanje postoji - da je poveznica društva osobni interes, usko povezan s novčanim transakcijama. Konzervativci tvrde da je društvo zajednica duša, povezuje umrle, žive, i one koji će se roditi; i da opstoji kroz ono što je Aristotel nazvao prijateljstvo, a kršćani nazivaju ljubav prema bližnjem.

Četvo, libertarijanci (poput anarhista marksista) općenito vjeruju da je ljudska priroda dobra i dobrotvorna, iako oštećena određenim društvenim institucijama. Nasuprot njima, konzervativci smatraju da smo "Adamovim padom svih zgriješili"; da ljudska priroda, složena od dobra i zla, ne može biti usavršena. Prema tome, savršeno društvo je nemoguće, sva ljudska bića su nesavršena – a među njihovom porocima su nasilje, prevare i žeđ za moći. Libertarijanci traže svoj iluzorni put ka Utopiji individualizma- koji je, kao što konzervativac zna, put prema podzemlju [Avernus].

Peto, libertarijanci tvrde da je država veliki tiranin; a konzervativci smatraju da je država prirodna i nužna za ispunjenje ljudske prirode i rast civilizacije; ne možete je ukinuti bez da ukinute čovječanstvo; njoj je predano naše samo postojanje. Burkeovim riječima; "On koji nam je dao našu prirodu da je usavršimo našim vrlinama, dao nam je i nužno sredstvo usavršavanja – dao nam je državu..." Bez države, ljudski život je siromašan, odvratan, brutalan i kratak – kao što je tvrdio Augustin, stoljećima prije Hobbesa. Libertarijanci brkaju državu s vladom; a vlada je samo privremeni instrument države. Vlada je – kao što Burke nastavlja – "izum ljudske mudrosti da odgovori na ljudske potrebe." Među najvažnijim od potreba je "dovoljno obuzdavanje njihovih strasti". Društvo zahtijeva ne samo da bi se strasti pojedinca trebale podvrgnuti ... sklonosti ljudi bi se često trebale onemogućiti, njihova volja kontrolirati, a njihove strasti pokoriti. To se može postići samo moći izvan njih ... " Ukratko, primarna funkcija vlade je ograničenje, a to je libertarijancima anatema; iako je konzervativcima osnovno vjerovanje.

Šesto, libertarijanac zamišlja da je ovaj svijet za ego, s apetitima i samouvjerenim strastima; a konzervativac misli da se nalazi u području misterija i čuđenja, u kojem su potrebne dužnost, disciplina i žrtvovanje – i u kojemu je nagrada ona ljubav koja nadilazi svako shvaćanje. Konzervativac smatra da libertarijanac nema poštovanja, u onom smislu starog rimskog pojma pietas: Odnosno, libertarijanac ne poštuje stara vjerovanja i običaje, ili prirodni svijet, ili ljubav prema državi. Libertarijanski kozmos je bezljubavna stvarnost, "okrugli zatvor". "Ja sam, i nitko drugi osim mene", kaže libertarijanac; Ali konzervativac odgovara riječima Marka Aurelija: "Stvoreni smo za suradnju, poput ruku, ili nogu."

Radi se o dubokim razlikama, a postoje i druge.


PS

Kirk napominje još puno stvari, i nisu sve negativne. Koga zanima neka pročita spomenuti esej;  A dispassionate assessment of libertarians.

U nastavku se pita mogu li se konzervativci i libertarijanci, unatoč svojim razlikama oko pozitivnog, složiti po pitanjima negativnog? Mogu li se zajedno protiviti stvarima s kojima se ne slažu; primjerice totalitarnim ideologijama i svemoćnoj državi?

Odgovara da u nevolji surađuju oni za koje to inače ne bi očekivali, ali i da su libertarijanci općenito skloni potpunom odbacivanju države, odnosno strano im je svako ograničavanje strasti; nešto što je suprotno konzervativcima koji slijede Burkea u razmišljanju da; "Ljudi neobuzdana uma nikada ne mogu biti slobodni. Njihova strast predstavlja njihove okove."

Dakle, osim za privremene stvari, savez nije zamisliv. Ipak, treba napomenuti da Kirk ne govori o svima koji nose oznaku libertarijanaca jer neki od njih niti nisu ideološki libertarijanci, samo su konzervativci pod drugim imenom – u tom slučaju prigovara im samo njihovu oznaku.

Još jedan citat iz eseja pomaže nam vidjeti bitnu razliku;
"Od svih institucija starog društva, oni [libertarijanci] bi zadržali samo privatno vlasništvo. Oni žele apstraktnu Slobodu koja nikada nije postojala u nijednoj civilizaciji – niti je, što se toga tiče, postojala u bilo kojem barbarskom narodu."

Dalje Kirk navodi da su libertarijanci učenici Rousseauove ideje ljudske prirode i Rousseauove političke doktrine. Libertin i libertarijanac su bliski; libertin se zalaže za onu vrstu slobode, ili licence, koja donosi socijalni kolaps. (U društvo, kao i često u privatnom životu, zahtijevaju ono što priroda ne može priuštiti.)
Prepričava i Chestertonovu prispodobu iz priče "Žuta ptica";

U njoj ruski profesor Ivanhov koji se zalaže za ukidanje svih granica, autor knjige Psihologije Slobode, posjećuju englesku ladanjsku kuću. Uživajući u gostoprimstvu polako započinje svoje djelovanje oslobađanjem žute ptice iz kaveza - ona odleti kroz prozor gdje je odmah raskomadaju šumske ptice grabežljivice. Sljedeći dan Ivanhov oslobađa zlatnu ribicu tako što je razbija njenu zdjelu s vodom. Trećega dana, odlučan da više neće trpjeti "okrugli zatvor" kojeg predstavlja nebo oko zemlje, Ivanhov diže u zrak prekrasnu kuću u kojoj se nalazio – zajedno sa sobom. Kao što podučava priča, profesoru su ograničenja njegova bića i tijela bila nepodnošljiva, odlučio se osloboditi svih okova na taj način.

---

Ipak, možemo li iskoristiti slogan "libertarijanskim sredstvima do ne-libertarijanskih ciljeva" i tako pronaći zajedničke točke s libertarijancima? Pa, gledajući stupanj rasprostranjenosti Države, kao i činjenicu da puno toga u našem društvu ne treba očuvati nego obnoviti nakon neuspješnih etatističkih eksperimenata, čini se da postoje velika područja zajedničkog interesa. Ne treba ni napominjati europske birokratske napadaje na društvo i pojedinca... No, nemojmo zaboraviti bitna neslaganja o društvu, pojedincu i ljudskoj prirodi.


Objavio sam od Kirka već Deset konzervativnih načela! 

u