nedjelja, 22. prosinca 2013.

Nije na prodaju

Od početka civilizacije ljudi su razlikovali dobra koja se može slobodno razmjenjivati i dobra koja su nam prebliska da bi ih kupovali i prodavali. Duhovna dobra su okaljana ili uništena kada ih pokušate kupiti, njihova cijena, ako je imaju, mjeri se žrtvovanjem i odricanjem. Tako je s ljubavlju, srećom i svetim stvarima. Tako je i s obitelji, zajednicom i kulturom. Radi se o dobrima koja su potpuno zaštićena od "sila tržišta", vjerujemo da bi bilo svetogrđe kupovati ih i prodavati.  

Neka dobra, poput hrane i odjeće, imaju instrumentalnu vrijednost; druga dobra, poput djece i umjetničkih djela, su vrijedna sama po sebi. Ljubav nema cijenu, ne zato što je cijena viša od one koju možemo platiti, nego zato što je ne možemo kupiti, samo zaraditi. Naravno, možete kupiti simulakrum ljubavi, postoje ljudi koji su ostvareni pružatelji takvih usluga; Ali ljubav koja je kupljena je tek privid. Dobra poput ljubavi, ljepote, utjehe, i svetih i duhovnih dobara; ona imaju vrijednost, ali ne cijenu.

Ekonomisti ne vole duhovna dobra. Takva dobra su povezana s nama ne kao stvari koje se iskoristi, konzumira i razmjenjuje, nego kao dio onoga što mi jesmo. Izgubiti njih znači izgubiti sebe. Naravno, ljudi u nevolji su često prodavali svoju djecu u roblje, oskvrnuli svoje ljubavi i negirali svoju vjeru; Ali tome ih je prisila nevolja, a ne cijena. U svijetu u kojem se vjera gubi, a kulturne vrijednosti su nesigurne, ljudi sve više razmišljaju u ekonomskim terminima. Kada dobra imaju cijenu onda možete odlučivati između njih; ali to također znači da ih možemo razmjenjivati za bižuterije tržišta.

To se dogodilo seksu. Ne možete kupiti ili prodati seksualnu ljubav, ali možete kupiti i prodati njezine jeftine zamjene. Zajednice su se, kroz povijest, pokušale zaštiti od toga, prepoznajući da budućnost društva ovisi o zaštiti seksualne ljubavi od tržišta. Bile su tek djelomice uspješne u tome; ali zid dostojanstva, iako mjestimice tanak i lagano potkopan, ostao je čvrst sve donedavno, roditelji su mogli biti sigurni da njihova djeca neće odrasti onako kako danas odrastaju, sa stavom da seks treba konzumirati i razmjenjivati poradi užitka. [...]

Međutim postoji problem. Bez podrške zajedničke kulture koja je dovoljno jaka da ujedini ljude protiv vandala, naš osjećaj svetoga je slab i nepostojan resurs. Naše vrijednosti kapituliraju suočene s "ekonomskim osjećajem"; i samo najjači javni duh je dokaz protiv profita. Bitka između vrijednosti i cijene je trajna značajka ljudskog stanja i ne prepoznaje nikakve barijere, nijedan teritorij gdje se ne može boriti. Čak su i naše najdublje emocije ugrožene. Oscar Wilde definirao je sentimentalista kao onoga tko zna cijenu svega, ali vrijednost ničega – drugim riječima, onaj tko je sklon dati sve na prodaju, uključujući emocije i vrijednosti. Intrinzične vrijednosti se može štiti samo u kulturi koja ih podržava – kulturi u kojoj su ljudi u mogućnosti ignorirati "ekonomski osjećaj."

Roger Scruton, Not for Sale  

PS

Gornji tekst je uvod eseja u kojem Scruton komentira razliku američke i europske kulture: američka okolina ne priznaje estetska ograničenja, ali kada se takav mentalitet reklama, brandova i loga prenesu, primjerice u Rim, onda dolazi do problema; McDonalds je odlučio otvoriti restoran (zajedno s pripadnim vizualnim identitetom) na jednom od povijesnih mjesta što je izazvalo revolut lokalnog stanovništva. (vidi post O hrani - Brza prehrana je protestantska?

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove