Seksualna bulimija

Bulimia nervosa je čest poremećaj – endemski i "normalan" u nekim skupinama – kada se osoba prežderava hranom, a zatim izaziva povraćanje: radi se o nezasitnoj želji za hranom, ali izbjegavanju ishrane.

Iako je to shvatljivo u svijetu u kojem hrane ima u izobilju, a pretilost je veći problem od izgladnjivanja; biološki, bulimija je perverzija apetita – potpuno odvajanje jedenja od ishrane. Njen implicitni cilj je stalno i nesputano proždirati svu hranu koju želite, ali svejedno biti mršav.

***

Seksualna bulimija je čest poremećaj – endemski i "normalan" u nekim skupima – kada se osoba prežderava seksom ali uklanja plodnost; radi se o nezasitnoj želji za seksom; ali izbjegavanju imanja djece.

Iako je ovo razumljivo u svijetu u kojem seksualne stimulacije ima u izobilju, a apetit za seksom premašuje ponudu; biološki, seksualna bulimija je perverzija apetita – potpuno odvajanje seksa od začeća. Njen implicitni cilje je stalno i nesputano upuštati se u svaki seks koji želite, ali svejedno biti sterilan.

***

Prema tome, biti gurman ali mršav, biti polimorfno promiskuitetan ali sterilan je moderni ideal – zadovoljavati i pojačavati instinkte bez ograničenja ili granica; pritom negirati i prekidati krajnji cilj i svrhu ovih instinkata.

***

Bulimiju još uvijek općenito smatramo nesrećom, ako ne i bolešću; ali kada se radi o seksu, nismo samo normalizirali patologiju nego smo je podigli kao ideal.

Ipak, začeće je osnovna biološka potreba poput ishrane – zapravo još veća potreba jer je začeće bitnije za reproduktivni uspjeh nego produljenje preživljavanja.

Moderno društvo je postalo otupljeno i zasljepljeno, u agresivnom stanju negiranja biološke patologije moderne seksualnosti i reprodukcije – počeli smo voljeti bolest više od zdravlja, smrt više od života.

To je život u svijetu bez Boga.

Izvorni post; Sexual bulimia - pathology is normality for modern sexuality (Bruce G Charlton).

PS

Zamislite da zaustavite ljude (mlađe, sekularne) na cesti i pitate ih čemu služi želudac? Ili čemu služe pluća? Kakav odgovor očekujete? Vjerojatno neki odgovor koji će biti manje ili više precizan, ali će se ticati prirodne namjene tih organa – primjerice razgradanja hrane, prijenos kisika i slično. (Baš kao što ih uče u školi.)

Zamislite da zaustavite iste te ljude na cesti i pitate ih čemu služe spolni organi? Odgovor će vjerojatno imati veze s užitkom. (Baš kao što ih uče u školi.) Koja je razlika? Pa u hrani isto možemo uživati. Možemo duboko udahnuti svježi zrak i uživati u njemu. Zašto su spolni organi drugačiji?

Danas možete čuti ljude koji tvrde da je trudnoća bolest. Pritom ne mislim da to tvrde implicitno – iako mnogi upravo to i rade, nego se otvoreno zalažu da trudnoću treba smatrati bolešću, kroničnim stanjem od kojeg ponekad pate žene i koje se može spriječiti ili liječiti uklanjanjem "sadržaja maternice".

U području spolnosti, ideal je bulimija, san je pronaći supstancu koju žena može uzeti – možda kupiti u ljekarni - i izbjeći trudnoću bez da o tome išta razmišlja.

Povezano vidi - Zašto imati djecu?, Anscombe se također osvrće na usporedbu s prehranom, uz još neke primjedbe.

Osam kćeri pohote

U prethodnom postu sam [Feser] identificirao tri aspekta seksa koje mu očito daju posebnu moralnu važnost; radi se o sredstvu kojim nastaju nova ljudska bića; radi se o sredstvu kojim smo fiziološki i psihološki kompletirani qua muškarci i žene; i radi se o području života u kojem se životinjska strana naše prirode najneumornije bori protiv racionalne strane naše prirode. Kada teoretičari prirodnog prava i moralni teolozi govore o prokreativnim i ujedinjujućim funkcijama seksa, ono na što misle su zapravo prva dva navedena aspekta. Osnovna ideja tradicionalne teorije prirodnog prava u području spolnosti je da, s obzirom da je ono što je dobro za nas određeno prirodnom namjenama naših sposobnosti, ne može biti dobro za nas da ih koristimo na način koji frustrira prokreativne i ujedinjujuće namjene. Treći moralno važan aspekt seksa, odnosno činjenica da nas jedinstveni intezitet sekusalnog užitka može navesti na iracionalno ponašanje, nije toliko spominjan u naše vrijeme pa recimo nešto o tome.

Akvinski pruža korisne smjernice o toj temi u diskusiji (Summa Theologiae) osam "kćeri" ili efekata pohote. Treba imati na umu da "Pohota", kad je pogrdno koriste Akvinski i drugi teoretičara prirodnog prava i moralni teolozi ne znači seksualna uzbuđenost. Ne postoji ništa pogrešno sa seksualnom uzbuđenošću, čak niti intenzivnom seksualnom uzbuđenošću, samoj po sebi. "Pohota" se koristi u teoriji prirodnog prava i moralnoj teoriji kao tehnički termin za seksualne želje koje su na neki način neuredne. Na koji način mogu biti "neuredne"? Akvinski zapisuje:

"Grijeh je, kod ljudskog čina, ono što je protivno redu razuma. Red razuma se sastoji od uređenosti svega prema odgovarajućim namjenama na prikladni način."(Summa Theologiae II-II.153.2)

Dakle, razumno ili dobro-uređena seksualna želja je seksualna želja koja je "uređena... prema svojim namjenama" i to "na prikladan način". Prema tome, seksualna želja je nerazumna ili neuređena ako po njoj djelujete na način koji frustrira njene prirodne namjene, odnosno ako po njoj djelujete na neprikladan način.

Neuređenost na način koji uključuje frustraciju prirodnih namjena seksualne želje bi prema Akvinskom postojala kada bi primjerice takva želja bila usmjerena na nešto drugo osim ljudskog bića suprotnog spola, ili kada bi seksualni čin bio spriječen pri postizanju svog prirodnog kraja inseminacije. Primjer seksualne želje koja je neuređena bi bila preljubnička seksualna želja. Pretpostavite da smatrate neku osobu suprotnog spola koja nije s vama u braku privlačnom. Za sada, nema grijeha; Ali pretpostavite da umjesto da se odupirete tim mislima i slikama te posvećujete svoju pažnju nečemu drugome, vi voljno i aktivno razmišljate o njima. Tu dolazi do grijeha požude. Smatrati da je druga osoba privlačna je samo po sebi prirodno, i u pravim okolnostima (da ste u braku sa tom osobom) ne bi bilo ništa pogrešno u upuštanju u seksualnu fantaziju i intenzivnu uzbuđenost; ali kada niste u braku s tom osobom odnosno u braku ste s nekim drugim, zbog okolnosti takve fantazije i uzbuđenost su neuređene i grešne.

Ipak, za potrebe ovog posta, ostavit ću po strani pitanja o tome kakva specifična vrsta želja i ponašanje se smatra požudnom ili neuređenom. Kontroverze oko pozicije prirodnog prava oko vanbračnog seksa, homosekualnosti, kontracepcije itd. nisu ono o čemu sada pišem. (o tome sam pisao na drugim mjestima, primjerice ovdje). Ono o čemu pišem nije sama požuda nego "kćeri" ili efekti požude – način na koji seksualna želja koja je neuredna obično rezultira s drugim modernim neuređenostima.

Još jedna napomena: Reći da je neka daljnja moralna neuređenost učinak požude ne znači reći da uvijek i potpuno proizlazi iz požude. Govorimo o tendencijama. Što su duže i jače nečije seksualne želje neuređene, to je izglednije da će upasti u druge moralne neuređenosti o kojima govori Akvinski; Ali ako su seksualno želje manje neuređene, ili je na njihovu neuređenost odgovoreno pokušajima da ih se ispravi, onda je manje izgledno da će uslijediti sekundarne neuređenosti, ili barem neće biti u istoj mjeri u kojoj bi bile.

Kćeri pohote

Od osim "kćeri pohote"; prvih četiri se odnosni na intelekt, a posljednjih četiri na volju. Prva "kćer" ili efekt je ono što Akvinski zove "sljepoća uma", kojom "jednostavni [čin] razumijevanja, koji shvaća neku namjenu kao dobru... je ometen pohotom". Ono o čemu Akvinski govori možemo shvatiti ovako; Intelekt ima kao svoju prirodnu namjenu ili finalni uzrok shvaćanje istine. Međutim, istina je "transcendental", kao što je i dobrota, a transcendentali su konvertabilni jedno prema drugome. Drugim riječima, istina i dobrota su zapravo ista stvar promatrana iz drugačijih točaka gledišta. Stoga je intelekt u istom mjeri prirodno usmjeren prema shvaćanju dobra kao što je usmjeren i prema shvaćanju istine. (Za diskusiju o transcendentalima vidi knjigu Aquinas.)

Kada, iz bilo kojeg razloga, uživamo u nekoj stvari ili aktivnosti, skloni smo želji da mislimo kako se radi o dobroj stvari – čak i ako nije dobra; i kada, iz bilo koje razloga, smatramo da je neka ideja privlačna, skloni smo želji da mislimo kako se radi o stvari koja je istinita i razumna – čak i ako nije ništa od toga. Svi to znaju; ne morate biti tomist da bi to shvatili. Netko tko se voli opijati ili uzimati kokain toliko uživa u svojem poroku da odbija slušati one koji ga upozoravaju da će se naći u ozbiljnoj nevolji. Ideolog je toliko zaljubljen u svoju najdražu ideju da će tražiti bilo koji dokaza za koji se čini da potvrđuje tu ideju, istodobno odbacujući sve upadljive dokaze protiv nje. Glumac ili pisac bez talenta je toliko zaljubljen u ideju bogatstva i slave da odbija vidjeti kako bi mu bilo bolje potražiti neku drugu karijeru. I tako dalje. Činjenica da uživanje u onome što je zapravo loše ili lažno može narušiti kapacitet intelekta da vidi što je dobro i istinito je poznata činjenica iz svakodnevnog života.

Ne postoji razlog zašto bi mislili da su stvari različite kada govorimo o seksu. Zapravo – i to je dio poante Akvinskoga – upravo zato što je seksualni užitak tako neobično intenzivan, zbog toga je vjerojatnije da će takav užitak, nasuprot drugim užicima, oštetiti našu sposobnost da prepoznamo što je dobro i istinito kada je ono u čemu uživamo zapravo nešto što je loše. Konkretnije, zbog redovnog djelovanje po željama da se upuštate u seksualne čini koje su neuredne, bit će vam sve teže i teže vidjeti da se radi o neurednim činima. Kao prvo, užitak kojeg osoba ostvaruje u takvim činima će im dati lažni dojam dobrote; a kao drugo, osoba će biti sklona tražiti razlog da promatra te čini kao dobre ili barem bezopasne, odnosno bit će nesklona tražiti, ili poslušati, razloge zašto su loši. Stoga upuštanje u neuređeno seksualno ponašanje ima tendenciju umanjivanja sposobnost da vidimo što je dobro i istinito, posebice u stvarima seksualnog morala. Ukratko, zbog seksualnih poroka postajete glupi.

Ne morate biti tomist da bi to uvidjeli. Svi znaju da pretjeranost u seksualnih užicima može zaslijepiti nekoga na loše učinke upuštanja u takve stvari. Konkretnije, svi smo upoznati sa primjerima poput onog u kojem se razvratni šef ili učitelj upušta u potragu za seksualnim odnosima sa svojim podređenim ili studentima unatoč riziku po svoju obitelji ili karijeru, primjerom žene koja se zavarava u razmišljanju kako će oženjeni muškarac s kojim ima aferu ostaviti svoju ženu i oženiti nju, korisnikom pornografije koji odbija priznati da je ovisan, i tako dalje.

Naravno, postoji puno stvari koje tomist smatra seksualno neurednim a koje mnogi ljudi danas ne smatraju neurednim. To je djelomice, iz tomističke perspektive, posljedica raširene intelektualne pogreške; Jer kada ispravno shvatite opći metafizički okvir koji podržava tradicionalnu teoriju prirodnog prava – esencijalizam, teleološki realizam, itd; onda je poprilično očito da je pristup prirodnog prava prema seksualnom moralu razuman, i zapravo ga je vrlo teško izbjeći s obzirom na taj metafizički okvir. Osim toga, sam okvir nije samo savršeno obranjiv nego ga je također (kao što sam detaljno argumentirao) poprilično teško izbjeći kada ga ispravno shvatite. Problem je što u suvremenom intelektualnom životu većina ljudi ne zna ništa, ili u najboljem slučaju zna neke karikature, o toj metafizici i tradicionalnoj teoriji prirodnog prava koja se oslanja na njega. Posljedica toga je da ne shvaćaju racionalne temelje tradicionalnog seksualnog morala.

Ali tomist ne smatra da je jedini problem obična intelektualna pogreška jer nije istina da se ljudi u suvremenom zapadnjačkom društvu često ne slažu, na intelektualnoj razini, s teoretičarima prirodnog prava oko toga što je neuredno; radi se o tome da se obično ponašaju na način za koje teorija prirodnog prava kaže da je neuredno. Ako takvo ponašanje ima tendenciju umanjivanja kapaciteta da prepoznate što je istinito i dobro, posebno po pitanjima seksa, onda iz toga slijedi da rašireno odbacivanje tradicionalnog seksualnog morala ima veze s onom vrstom kognitivne iskvarenosti koju Akvinski naziva "sljepoća uma" (kao što ima veze sa iskrenom intelektualnom pogreškom.) Činjenica da ljudi koji se ne ponašaju u skladu sa tradicionalnih seksualnim moralnim normama ujedno i ne vjeruju da te norme imaju ikakav čvrsti intelektualni temelj dakle nije nimalo iznenađujuća. Naprotiv, upravo bi takav razvoj događaja teoriji prirodnog prava predvidjela.

U svijetlu te činjenice moramo ocijeniti odbijanje nekih suvremenih akademskih filozofa da uopće uzmu u obzir argumente obrane tradicionalnog seksualnog morala. Oni koji to odbijaju tvrde da te argumente ne treba uzimati ozbiljno jer se radi samo o izražavanju "bigotizma". Za početak, jedan od problema s takvom pozicijom je da je očito pogrešan. Ili se radi o samoreferenciranju (jer pitanje je li tradicionalni seksualni moral stvarno "bigotan", a ne racionalno opravdan, je upravo ono o čemu se raspravlja); ili je pogrešni ad hominem prigovor (pokušaj odbacivanja argumenta na temelju navodne loše namjere onih koji daju takve argumente).

Međutim, još jedan problem je što na takvu strategiju odbacivanja argumenata za tradicionalni spolni moral kao običnu racionalizaciju "bigotizma" možete odgovoriti protuoptužbom da oni koji odbacuju tradicionalni spolni moral pate od onoga što je Akvinski nazvao "sljepoća uma." Tradicionalni moralist može odgovoriti: "Naravno da ćete vi odbaciti argumente kao obični bigotizam! To je zato što je vaš intelekt toliko zamagljen seksualnim porokom da ne možete vidjeti što je dobro i istinito u pitanjima seksa, tako da čak ne želite nit pokušati vidjeti to!"

Naravno, ako bi tomist tu prestao, i samo optužio drugu stranu zbog sljepoće uma, onda bi i on bio kriv zbog samoreferenciranja ili ad hominem napada. Ipak, to pokazuje da ne postoji racionalni način izbjegavanja rasprave s onima s kojima se ne slažete po pitanju seksualnog morala. Ako branitelj tradicionalnog seksualnog morala želi izbjeći samoreferenciranja ili ad hominem onda mora dati argumente za svoju poziciju i odgovoriti na argumente druge strane; a ako kritičar tradicionalnog seksualnog morala želi izbjeći samoreferenciranje i ad hominem, onda on također mora dati argument za svoju poziciju i odgovoriti na argumente druge strane.

Dosta digresije. Ostale tri "kćeri pohote" koje se dotiču intelekta slijede iz sljepoće uma. Druga je ono što Akvinski naziva "brzopletosti" koje se dotiču načina na koje neuredna seksualna želja ometa "naum o onome što treba učiniti zbog cilja." Akvinski tu misli da kao što nas užitak u onome što je neuredno može oslijepiti na istinske ciljeve naših seksualnih sposobnosti, tako nas može zaslijepiti i na sredstva postizanja tih ciljeva.

Treća kćer požude je ono što Akvinski naziva "nepromišljenost", time misli na neuspjeh intelekta da se uopće pozabavi ciljevima i sredstvima. Drugim riječima, dok "sljepoća uma" podrazumijeva da se intelekt pita o ciljevima seksa no pogrešno odgovara, a "brzopletost" podrazumijeva da se pita o sredstvima postizanja tih ciljeva no pogrešno odgovara; "nepromišljenost" podrazumijeva da se intelekt uopće ne pita koja su sredstva i koji su ciljevi prikladni. "Nepromišljeni" čovjek jednostavno slijedi neuredne užitke o kojima je postao ovisan na određeni sub-racionalni način, "bezumno". Njegova intelektualna aktivnost po pitanju seksa se čak ne bavi niti racionalizacijom.

Četvrta kćer pohote je "nestalnost". Čini se kako je tu ideja da čak kada pohotna osoba nije potpuno potonula u "sljepoću uma", "brzopletost" i "nepromišljenost", odnosno još je u stanju shvatiti ispravne ciljeve i sredstva po pitanju seksa, to shvaćanje je dosta slabo. Užitak neurednog seksualnog ponašanja stalno odvlači pozornost intelekta tako da ono što je istinski dobro nije stalno prepoznato ili mu se ne teži.

Za Akvinskog, volja dolazi nakon intelekta, tako da , neiznenađujuće, kćeri požude uključuju i četiri neurednosti volje. Akvinski opisuje petu i šestu kćer požude:

"Jedna je želja za ciljem, koju nazivamo 'samo-ljubav' koja smatra užitke koje čovjek želi pretjeranim, a s druge strane postoji "mržnja prema Bogu", jer je On zabranio željeli užitak."

"Samo-ljubav", čini mi se, možemo shvatiti ovako; "Nepromišljena" osoba je potpuno potonula u svojim neurednim seksualnim užicima. Osoba koja pokazuje "sljepoću ima" i "brzopletosti" je također potonula u neurednim seksualnim užicima, ali je uspjela isplesti mrežu racionalizacija svoje potrage za tim neurednim užicima. Ipak, bilo kako bilo, fokus požudne osobe je okrenut prema unutra, prema sebi i prema vlastitim užicima i intelektualnim konstrukcijama, a ne izvan, prema onome što je stvarno dobro i istinito. Um koji je iskvaren pohotom želi stvarnost prilagoditi sebi, umjesto da sebe prilagodi stvarnosti. Stoga sama ideja da postoji takva stvar poput prirodnog, objektivnog moralnog poretka, posebno kada govorimo o seksu, postaje nepodnošljiva pohotnoj osobi.

Nastavak je naravno ono što Akvinski naziva "mržnja prema Bogu"; jer Bog je Sam Bitak, i s obzirom da je bitak, poput istine i dobrote, transcendental, slijedi da je Bog također Sama Istina i Sama Dobrota. Radi se samo o različitim načinima poimanja istine božanske stvarnosti. Prema tome, mrziti ono što je zapravo istinito i dobro znači ipso facto mrziti ono što je zapravo Bog. Naravno, osoba koja je izgubljena u neurednoj seksualnoj želji može tvrditi da voli Boga; ako takva osoba zna da je izgubljena u neurednoj želji i traži oslobođenje od toga, onda je ta ljubav iskrena. Još uvijek ima neko razumijevanje što je istinski dobro i želi ojačati svoje shvaćanje istog, i svoju mogućnost traženja dobra. Ali pretpostavimo da osoba voli svoje neuredne želje, mrzi one koji ga odgovaraju od slijeđenja takvih želja, i odbija se ozbiljno pozabaviti prijedlogom da takva predanost užicima suprotna Božanskoj Volji. Onda je njegova navodna ljubav prema Bogu lažna, on zapravo ne voli Boga, nego idola svoje vlastite konstrukcije.

Posljednje dvije kćeri požude su ono što Akvinski naziva "ljubav prema ovome svijetu" i "očaj budućeg svijeta". Za Akvinskoga, ljudska bića qua racionalne životinje imaju i tjelesne moći (odnosno naše životinjske moći prehrane, rasta, reprodukcije, senzacije, apetita, motorike) i netjelesne moći intelekta i volje. Potonje, više moći, čine naše duše besmrtnim i određenim za život poslije ovoga. S obzirom da su naše životinjske moći, i užici povezani s njihovim izvršavanjem, prirodni za nas, ne postoji ništa pogrešno s time što volimo te stvari; Ali pod "Ljubav prema ovom svijetu" Akvinski misli na pretjeranu ljubav prema tim stvarima. Neuredni seksualni užici, svojim intezitetom, imaju tendenciju odvraćati nas od dobara intelekta. Djelomice je to zato što nas takvi užici osljepljuju na ono što bi intelekt inače uvidio kao istinito i dobro, ali također djelomice i zato što, iako požudna osoba može još uvijek uvidjeti istinu i dobrotu, njihovo dostizanje je teško jer užitak koji donosi može biti manje intenzivan od onog neurednih seksualnih užitaka kojima robuje.

Prema tome, naravno da će požudna osoba biti nezainteresirana za sljedeći život, i neće biti sklona osiguranja svoje buduće dobrobiti u njemu. Činiti će joj se hladno, apstraktno i dosadno u usporedbi sa onima što želi u ovome životu; stoga ne čudi da su kršćanski teolozi tradicionalno naglašavali opasnosti seksaulnih grijeha za besmrtnu dušu. Ne radi se o tome da su takvih grijesi najgori grijesi – nisu – nego se radi o tome da užici povezani s njima olakšavaju upadanje u njih, a ukoliko postanu navika, vrlo im se teško otrći. (Svećenici koji žele umanjiti važnost seksualnih grijeha u ime suosjećanja time djeluju na način koji je sve samo ne suosjećajan.)

Suprotni ekstrem

Do sada smo govorili o grijehu pretjerivanja u seksualnim užicima, ali je vrlo važno imati na umu da postoje i druga područja ljudskog života u kojima postoji neurednost pomanjkanja i neurednost pretjerivanja. Pišući o užitku općenito, Akvinski zapisuje:

"Što god je suprotno prirodnom poretku je izopačeno. Priroda je uvela užitak u djelovanje koje je nužno za život čovjeka. Zato prirodni poredak zahtijeva da čovjek koristi te užitke, u mjeri u kojoj su nužni za dobrobit čovjeka, s obzirom na očuvanje bilo pojedinca ili vrste. Prema tome, ako bi netko odbacivao užitke propuštajući stvari koje su nužne za očuvanje prirode, on bi griješio, djelovao bi suprotno poretku prirode. To se odnosi na porok neosjetljivosti (Summa Theologiae II-II-132.1)"

Akvinski odmah zatim napominje kako je moguće odreći se užitaka na način koji nije izopačen, kao kad netko izabire celibat zbog svećenstva ili vjerskog života. Također postoje slučajevi u kojima supružnici mogu pristati na apstinenciju od seksa zbog duhovnih razloga; ali ti slučajevi nisu (ili barem ne smjeli biti) slučajevi kada se seksualni užitak odbacuje kao loš, nego slučajevi gdje se smatra dobrim, ali je svejedno zaspostavljen radi nečega još boljeg. Normalni tijek života je da se ljudi vjenčaju, i kada se vjenčaju da imaju seksualne odnose. To znači da je seksualni užitak jednostavno normalni dio običnog ljudskog života. To je neizbježno s obzirom da smo, po prirodi, podjednako tjelesna i životinjska stvorenja kao i racionalna.

"Porok neosjetljivosti" u pitanju seksualnih užitaka bi se mogao očitovati u braku u kojem jedan supružnik odbija voditi ljubav, ili to čini nevoljko, ili to čini bez ikakvog interesa, na način kao što bi netko mogao bez protesta pristati da opere suđe ili baci smeće. (Naravno, supružnici su ponekad bolesni, ili umorni, ili pod stresom, ili iz nekog razloga ne bi ranije imali odnos. Ne postoji ništa pogrešno s time, problem je kada jedan supružnik pokazuje stalnu averziju ili nezainteresiranost za seks.)

Baš kao što volja može biti nedovoljno privučena prema seksualnom užitku, tako i intelekt može imati previše negativan stav prema njemu. Primjerice, neki kršćanski teolozi ranijih stoljeća su bili sumnjičava prema seksualnom užitku, i pogrešno su smatrali da se radi o nečemu što prisustvuje spolnom odnosu samo kao rezultata istočnog grijeha. Akvinski odbacuje takvo razmišljanje, i u stoljećima nakon njega, teoretičari prirodnog prava, moralni teolozi, i Učiteljstvo Katoličke Crkve je imalo sve pozitivniji stav prema seksualnom užitku kao načinu kojim priroda olakšava prokreativne i ujedinjujuće namjene seksa.

[... na kraju se Feser pita zašto smo skloni ekstremima i kako pomiriti sve te probleme.]

Ljudska bića su racionalne životinje, nismo netjelesni ni aseksualni - kao anđeli, ali nismo niti poput ne-ljudskih životinja potpuno tjelesni, uzdižemo se iznad senzacija i apetita. To je, metafizički, jednostavno vrlo čudna pozicija; jedva je stabilna i zbog seksa ju je posebno teško održavati. Jedinstveni intezitet seksualnih užitaka i želja, i naša tjelesna nepotpunost qua muškaraca i žena, stalno nas podsjećaju na tjelesnu i životinjsku prirodu, kao da nas vuku "dolje". Istovremeno, naša racionalnost nam neprestano nastoji nametnuti svoju kontrolu i povući nas natrag "gore". Konflikt je toliko zamoran da ga pokušamo izbjeći tako što se priklonimo jednoj od strana.

Dakle, bihevioralno, imamo tendenciju upasti ili u čistunštvo ili u seksualnu neumjerenost. Intelektualno, upadamo ili u pogreške platonizma – tretiramo čovjeka kao netjelesnog, dušu zatočenu u tijelu – ili u suprotne pogreške materijalizma, tretiramo ljudsku prirodu kao da je svodljiva na tjelesno. Feser tvrdi da aristotelijansko-tomistička pozicija predstavlja ispravnu ravnotežu, točnije aristotelijansko-tomistička filozofska antropologija koja utvrđuje da je čovjek jedna supstanca s tjelesnim i netjelesnim aktivnostima: te aristotelijansko-tomistička teorija prirodnog prava koja podupire tradicionalni seksualni moral, istodobno potvrđujući esencijalnu dobrotu seksa i seksualnog užitka.

Napisano prema What’s the deal with sex? Part II, autor je filozof Edward Feser. (Pri prevođenju sam koristio, nerazmišljajući, i "pohota" i "požuda", nisu iste stvari, ali jasno je iz konteksta o čemu se radi.)

PS

Svi navedeni poroci su u određenoj mjeri prisutni u društvu, a to znači da mnogi - ili ponekad svi- ljudi upadaju u njihove zamke.

Nije stvar u tome da se ljudi ne slažu s tradicionalnim moralom, odnosno odgovorima na bitna pitanja o seksu, nego im nije jasno zašto bi uopće netko postavljao takva pitanja. Osim toga, često možete čuti izjave u kojima ljudi eksplicitno tvrde da su tradicionalisti u krivu što se tiče X jer oni osjećaju ugodu prilikom upuštanja u X. Ili, možda X i je pogrešno, ali zašto se odreći takve ugode. Dosta ljudi misli da možete nešto odbaciti samo zato jer vam se ne sviđa zaključak. (Dakle, ne tvrde da je nešto pogrešno u premisama ili logici, nego jednostavno ne prihvaćaju zaključak.)

Feser također ispravno napominje da oni koji u ime suosjećanja ne žele govoriti o seksualnim grijesima, ili čak negiraju takvo što, zapravo pokazuju lažno suosjećanje – ne pridonose istinskom dobru drugoga.

Završit ću Anscombinim citatom;

"Oni koji pokušavaju pretvoriti seks u običnu ležernu zabavu plaćaju kaznu: postaju plitki. Prije ili kasnije govor koji odražava takvo ponašanje postaje plitak. Obeščašćuju svoja tijela; smatraju beznačajnim ono što je prirodno povezano s nastankom ljudskog života."

Što je tako posebno kod seksa?

Filozof Peter Singer u drugom izdanu svoje knjige Practical Ethics zapisuje;

"Prva stvar koju treba reći o etici je da se ne radi o skupu zabrana koje se posebno bave seksom. Čak i u doba AIDS-a, seks ne dovodi do nikakvih jedinstvenih moralnih pitanja. Odluke o seksu mogu uključivati razmatranje poštenja, brigu za druge, razboritost itd., ali seks nije ništa posebno jer se ista pitanja mogu postaviti za odluku o vožnji automobila."

Već dugo smatram [Feser] da se radi o jednoj od najimbecilnijih stvari koje je bilo koji filozof ikada izrekao. Činjenica da seks ima posebno moralno značenje, zapravo ogromno moralno značenje, je zasljepljujuće očita. Zbog toga su sve religije, uključujući mislioce još od Platona do Augustina, pa sve do Akvinskog, i Kanta, i Freuda, smatrali da spolni odnos ima ogromni moralni značaj. Ne morate se slagati sa učenjima bilo koje od religija ili navedenih mislioca kako bi vidjeli da spolni odnos ima ogromni moralni značaj. Ne morate niti imati određeni stav o poznatim pitanjima – pobačaj, vanbračni seks, homoseksualnost, kontracepcija, itd. - kako bi vidjeli da spolni odnos ima ogromnu važnost. Zapravo, morate uložiti poseban trud kako ne bi vidjeli jedinstvenu važnost spolnog odnosa. Za to vam je potrebno ideološko razmišljanje, intelektualna nepoštenost i aljkavost, ili jednostavno obična moralna zatupljenost – ili sve navedeno, kao što je to u primjeru "etičara" poput Singera.

Postoje barem tri stvari u kojima seks ima posebnu moralnu važnost koja je očita:

1. Seks je način na koji nastaju novi ljudi. Naš odnos prema ljudima, posebno u pitanjima života i smrti očito ima moralnu važnost. Zapravo se etika uvelike (ako ne i potpuno) bavi time kako se odnosimo prema drugim ljudima. Dakle, s obzirom da je seks način na koji ljudi uopće i nastaju, očito je da ima posebnu moralnu važnost. Osim toga, nitko ne negira da imamo posebnu moralnu odgovornost prema našim užim članovima obitelji, posebice djeci; a novi ljudi koji nastaju seksom su naravno upravo naša djeca. Stoga je seks izrazito moralno bitan.

Naravno, neki ljudi će negirati da novi ljudi nastaju "direktno" kroz seks. Primjerice branitelji pobačaj često tvrde da embriji, pa čak i fetusi, nisu zapravo osobe nego samo "potencijalne osobe". Naravno, ne slažem se s time, embriji i fetusi nisu "potencijalne osobe" nego su osobe, ali osobe koje još nisu realizirale određene ključne potencijale; Ali ta rasprava nije bitna za ovu raspravu. Čak i ljudi koji tvrde takve stvari priznaju da je pobačaj ozbiljno moralno pitanje kojim se potrebno pozabaviti, jer čak bi i oni priznali da su embriji i fetusi "potencijalne osobe" na način na koje druge stvari nisu "potencijalne osobe", u smislu da imaju prirodnu tendenciju postajanja osobe koje druge stvari (neoplođena jajna stanica, pas, itd.) nemaju; A način na koje takve "potencijalne osobe" nastaju je obično, naravno, kroz seks. Stoga seks ima barem jedinstvenu indirektnu vezu sa stvaranjem novih osoba. Prema tome ako pobačaj takozvanih "potencijalnih osoba" izaziva ozbiljna moralna pitanja, slijedi da seks izaziva ozbiljna moralna pitanja.

Naravno, branitelji pobačaja imaju različite stavove o tome koliko je ozbiljno moralno pitanje pobačaja, neki smatraju da je žalosno i da ga treba izbjegavati, čak i ako misle da ga treba dopustiti. Smatraju da bi trebao biti "siguran, zakonit i rijedak". Druge ne zanima je li rijedak, ali i oni obično priznaju da je potrebno dosta argumentacije da bi pokazali kako je taj stav moralno legitiman. Stoga čak i Singer – koji objašnjava da njegova knjiga "ne sadrži raspravu o seksualnom moralu" – posvećuje čitavo poglavlje pitanju pobačaja. No, da nema seksa naravno da ne bi bilo niti pobačaja. Stoga ukoliko čak i Singer priznaje da pobačaj izaziva moralno bitna pitanja, onda mora priznati i da seks ima poseban moralni značaj. Na kraju krajeva, razlog za većinu pobačaja je upravo izbjegavanje posebne moralne odgovornosti za novo ljudsko biće do koje bi došlo kada bi dopustili djetetu da se rodi. Čak i branitelji pobačaja trebaju priznati da svako ponašanje koje vas dovodi u situaciju u kojoj morate ili pobaciti ili preuzeti posebno moralnu odgovornost za novo ljudsko biće je samo po sebi prilično moralno bitna vrsta ponašanja.

Primijetite da nema koristi od prigovara da je toliko seksualnog ponašanja zapravo ne rezultira novim ljudima, i da novi ljudi ljudi mogu nastati na druge načine (umjetnom oplodnjom i kloniranjem). Očito su seks i produkcija novih ljudi svejedno povezani na poseban način. Prvo, biološka funkcija seksa je raditi nove ljude, čak i ako zapravo ne rezultira novim ljudima. Seks postoji samo zato što ima tu reproduktivnu funkciju. (To je točno čak i s obzirom na redukcionističku naturalističku analizu biološke funkcije, nasuprot neredekucionističke aristotelijanske analize; i to je točno neovisno o tome mislite li da biološke funkcije imaju specifične moralne implikacije koje teoretičara prirodnog prava tvrde da imaju.) Drugo, različiti načini na koje je moguće ostvariti nove ljude su ili relativno rijetki (mali postotak trudnoća je rezultat umjetne oplodnje) ili su još uvijek teoretski (kloniranje), i zapravo su parazitski s obzirom na uobičajeni način na koji nastaju ljudi - spolni odnos. Upravo zato što se ljudi reproduciraju kroz spolni odnos postoje prirodni procesi u koje se možemo uplesti i time uzrokovati da ljudi nastaju na te drugačije, idiosinkrazijske načine.

Razmotrimo sljedeću analogiju; Mislim da možemo pretpostaviti kako bi većina ljudi koji se slažu sa Singerovim stavom prema seksu, također tvrdili da oružje izaziva posebna moralna pitanja koja nisu izazvana drugim ljudskim artefaktima, zato što predstavljaju posebno opasnost ljudskom životu. To će tvrditi unatoč tome što većina pištolja ne rezultira smrću, i većina smrti nje rezultat korištenja pištolja. Pištolji imaju sklonost izazivanja smrti što znači da trebamo biti vrlo oprezni kada ih koristimo, a to izaziva posebna moralna i pravna pitanja. (Primijetite da izaziva takva pitanja neovisno o tome kako na njih odgovorimo. Poanta nije imate li liberalni ili konzervativni stav o pitanju kontrole oružja.) Isto tako, seks očito ima sklonost izazivanju novih ljudi što je dovoljno da ima posebnu moralnu važnost, čak i ako svi spolni odnosi ne rezultiraju novim ljudima, i čak ako svi novi ljudi nisu rezultat spolnog odnosa.

2. Seks je sredstvo kojima smo komplementirani qua muškarci i žene. Nepotrebno je reći da seksualni organi osobe zahtijevaju organe drugog ljudskog bića suprotnog spola kako bi ispunile svoju biološku funkciju. U tom smislu smo nepotpuni bez seksa; Ali ne radi se samo o fiziologiji. [...]

Naravno, postoje iznimke, postoje ljudi koji ostavljaju takve odnose zato što su pozvani na više stanje kakvo predstavlja svećenstvo ili redovnički život. Upravo zato što je to dobro više dobro, osoba može nadvladati frustracije koje bi inače mogle prevladati. Postoje i ljudi koji jednostavno nemaju takve značajne seksualne ili romantične želje. [...]

Naravno, mi koji se zalažemo za tradicionalno prirodno pravo smatramo da takav odnos treba postojati samo u kontekstu braka, i također da je (kao što je raspravljeno u ranijem postu) prirodni cilj kojoj je ljudska seksualna psihologija usmjerena ljudsko biće suprotnog spola, a ne samo neka "osoba" u apstrakciji.[...]

Prisutnost seksualnih aspekata u drugim nevoljama i nesrećama otežava njihovo podnošenje. Preljub se smatra puno većom izdajom od običnog kršenja ugovora; silovanje i zlostavljanje djece su daleko okrutniji i psihički štetniji od ne-seksualnog zlostavljanje. Izlaganje nečijih privatnih seksualnih slabosti se promatra s više poniženja nego objava neke financijske nepravilnosti ili drugih zločina.[...]

3. Seks je područje ljudskog života u kojem se životinjska strana naše prirode najneumornije bori s racionalnom stranom naše prirode. Seksualno zadovoljstvo je najintenzivnije zadovoljstvo; to je povezano s onime što smo rekli u prve dvije točke. Seks je nužan za stvaranje novih ljudskih bića, ali stvaranje novih ljudskih bića nameće nama velike troškove i odgovornosti koje vrlo nevoljko preuzimamo. Priroda je stoga učinila seks tako ugodnim da bi ga ljudi svejedno prakticirali, unatoč njegovoj sklonosti stvaranja novih ljudi za koje je potrebno preuzeti odgovornost. [...]

Stoga nije iznenađujuće da nas zadovoljavanje ove vrste užitka može navesti na činjenje različitih duboko iracionalnih stvari. Zbog samo par trenutaka seksualnog užitka, mnogi ljudi su spremni naštetiti svojoj reputaciji i razoriti brakove i obitelji, svoje i tuđe. Seksualne ili romantične strasti mogu nekoga spriječiti da shvati kako određena osoba jednostavno nije prikladni bračni partner odnosno netko s kime imati djecu. Romantična i seksualna ljubomora može navesti ljude da špijuniraju i uhode onoga tko im se sviđa, ili čak da počine ubojstvo. Potraga za romantičnim i seksualnim užitkom može poprimiti kompulzivni karakter; ljudi postaju promiskuitetni, ili ovisni o pornografiji, ili skloni prekomjernim romantičnim fantazijama, stalno se zaljubljujući i odljubljujući. Naravno postoje i manje ozbiljni načini na koje nas romantična ljubav ili želja za seksom navodi na ponašanje koje bi inače smatrali očito glupim (nepromišljeni pokušaji impresioniranja osobe koja nas privlači, sirovo seksualno udvaranje, itd.).

Postoji i drugi način na koji nas seks može navesti da se ponašamo iracionalno. Možemo biti toliko zabrinuti zbog sklonosti da se zbog njega ponašamo iracionalno pa pretjerano reagiramo zbog potencijalnih opasnosti. [...]

Ljudi koji kažu, unatoč svih očitim dokazima, da seks "nije nikakav bauk" time samo pružaju dodatni primjer iracionalnosti kojoj smo skloni u tim stvarima. Takva primjedba je obično pokušaj racionaliziranja ili opravdavanja seksualnog ponašanja koje se smatra moralno upitnim, ali u koje se davaoc izjave svejedno želi upuštati.

Za sada sam se pozvao na razmatranja s kojima će se složiti svaka razumna osoba, neovisno o tome prihvaća li sve što teoretičara prirodnog prava ili katolički moralni teolog prihvaćaju u pitanjima spolnog morala. Poanta je pokazati da ne morate biti potpuno predani tradicionalnom spolnom moralu da bi vidjeli kako seks očito ima moralnu važnost koju Singer negira.

Ipak, čak i ono što smo do sada rekli pokazuje razumnost tradicionalnog seksualnog morala. Katolička moralna teologija prepoznaje tri cilja ili svrhe braka: rađanje i odgoj djece, uzajamnu pomoć supružnika, i pomirivanje strasti. Trebalo bi biti očito kako se te tri svrhe bave upravo trima područjima u kojima seks predstavlja posebne moralne probleme. Seks ima sklonost rezultiranju stvaranjem novih ljudskih bića; brak osigurava tim novim ljudskim bićima stabilnu okolinu u kojoj se ispunjavaju materijalne i duhovne potrebe. Naše želja za seksualnim i romantičnim odnosom odražavaju naš osjećaj da smo u nekom dubljem smislu nepotpuni; institucija braka, kojom se predajemo drugoj osobi u dobru i zlu, osigurava da pronađemo ispunjenost koja je stabilna i stvarna, a ne prolazna i površna. Seksualne želje nas mame da se ponašamo suprotno razumu na načine koji ugrožavaju i nas same i druge; brak disciplinira seksualnu želju usmjeravajući je na način koji je i društveno konstruktivan i koji doprinosi našem najboljem interesu.

Očito, potrebna je daljnja argumentacija da bi obranili čitav raspon tvrdnji katoličke moralne teologije i teorije prirodnog prava o seksualnom moralu, ali to za sada nije bitno. Poanta je da jednostavno nema temelja za razmišljanje – koje nikako nije jedinstveno za Singera – da "seks uopće ne potiče nikakva jedinstvena pitanja", ili za čestu zamornu optužbu da zabrinutost tradicionalnog moralista oko spolnog morala odražava obično praznovjerje ili čistunštvo.

Još se puno toga može reći o posebnim moralnim problemima koje izaziva seksa, ali o tome drugom prilikom.

Autor je filozof Edward Feser, izvorni post What’s the deal with sex? Part I.

PS

Sve što Feser spominje je naravno povezano i sa širim društvenim i političkim razmatranjima, ali to je već druga tema .

Sve izrečeno ne znači samo po sebi da ćete prihvatiti tradicionalna razmišljanja nego da ćete prepoznati da spolni odnos predstavlja posebnu stvar odnosno dovodi do jedinstvenih pitanja. Društvo (i pojedinac) s razlogom ima jedinstveni odnos prema njemu.

Analiza je korisna i zato jer nam pomaže shvatiti različito prosuđivanje o određenim seksualnim praksama. Možda je u društvu većinom izgubljeno shvaćanje prve točke, ali druge dvije će još uvijek pronaći svoje tradicionalne zagovornike. Analiza također pomaže pri praćenju degeneriranja ispravnog shvaćanja seksualne želje i odnosa.

Već sam pisao o sličnim temama, npr. kategorija seks, brak, pobačaj, obitelj, prirodno pravo, društveni konzervatizam itd.

Scruton o važnosti Ljepote

Već sam spominjao Scrutonov dokumentarac o Ljepoti (i modernoj umjetnosti); ako ga već niste pogledali znate što vam je činiti, nećete se razočarati.

Why Beauty Matters

(60min, eng)

Nemam ništa za dodati, samo preporuke. (Pogledajte barem prve dvije minute.)

Par napomena; Dokumentarac je potrebno gledati (ne samo slušati u pozadini) kako bi shvatili reference. (Pretpostavljam da možete samo gledati ako vam je teško pratiti glas). Poveznica je na vimeo servis, postoje verzije i na drugim stranicama tako da možete potražiti ako uklone video.

Lako je pronaći Scrutonova predavanja slične tematike koje je vrijedno pogledati. Na blogu postoji kategorija Roger Scruton (3, 4, 5), post Roger Scruton – najbitniji živući filozof konzervatizma.

***

Uvod dokumentarca je, prikladno za dane u kojima se nalazimo, popraćen glazbom iz Stabat Mater (GiovanniBattista Pergolesi) koju Scruton opisuje riječima;"Glazba preuzima riječi i zbog nje mi one progovaraju drugim jezikom."

Na intenetu možete pronaći više verzija hrvatskih prepjeva Stabat Mater, primjerice ovdje - ali je ukomponirana u križni put.

Par citata o Ljepoti iz dokumentarcu (koji u ishitrenom prijevodu gube ljepotu);

Ljepota je bitna. Nije samo subjektivna stvar nego univerzalna potreba ljudskih bića. Ako ignoriramo ovu potrebu nalazimo se u duhovnoj pustinji.

Umjetnost je nekoć njegovala kul ljepote. Umjesto toga, danas imamo kult ružnoće. Time je umjetnost postala razrađena šala, šala koja je prestala biti smiješna.

Ponekad je namjera šokiranje. Ali ono što šokira prvi put, dosadno je i isprazno kada se ponavlja.

Umjetnost i glazba osvjetljuju značenje svakodnevnog života, kroz njih smo u stanju suočiti se sa stvarima koje nas muče, pronaći utjehu i mir u njihovoj prisutnosti.

Ako uzimate u obzir samo korisnost, stvari koje napravite će uskoro biti beskoristne... nitko ne želi biti u njima.

Kroz potragu za ljepotom oblikujemo svijeta kao dom, a time pojačavamo našu radost i pronalazimo utjehu za naše boli.

Ništa nije korisnije od beskorisnog.

U našoj demokratskoj kulturi ljudi često misle da je opasno suditi o tuđem ukusu. Neki su čak uvrijeđeni sugestijom da postoji razlika između dobrog i lošeg ukusa, ili da je bitno što gledate, čitate ili slušate.

Prepoznajemo ljepotu u konkretnim objektima i apstraktnim idejama, u djelima prirode i umjentičkim djelima, u stvarima, životinjama i ljudima, u objektima, kvalitetama i djelovanju. Širenjem popisa tako da uključuje gotovo svaku ontološku kategoriju (postoje lijepe teze, kao i lijepe riječi, lijepe dokazi, kao i lijepi puževi, čak i lijepe smrti i lijepe smrti. ) postaje očito da ne opisujemo svojstvo poput oblika, veličine ili boje ... kako je moguće da jedno svojstvo iskazuju tolike različite vrste stvari?

Puno toga što je rečeno o ljepoti i njenoj važnosti u našim životima ignorira malu ljepotu nepretenciozne ulice, ljepi par cipela ili komad papira za zamatanje, kao da te stvari pripadaju drugom redu vrijednosti od Bramanteove crkve ili Shakespeareova soneta. Ipak, te stvari male ljepote su puno važnije za naše svakodnevne života, i puno su zamršenije upletene u naše racionalne odluke, nego što su to velika umjetnička djela koja (ako imamo sreće) ispunjavaju naše slobodno vrijeme. Dio su kontektsta u kojem živimo svoje živote, a naša želja za skladom, uklapanjem i uljudnošću je ujedno i izražena i potvrđena od njih. Osim toga, ljepota velikih arhitektonskih djela često ovisi o skromnom kontekstu kojeg te manje ljepote pružaju.

PS

Ljepota je, poput Dobra i Istine, vrijednost sama po sebi.