Društveni fenomeni bezreligijskog svijeta – BGC

Bruce G Charlton, raspravljajući o evolucijskim objašnjenjima neprilagođenosti modernog čovjeka, prisjetio se nekih stvari koje su ga usmjerile prema vjeri. Same po sebi nisu ga dovele do kršćanstva, ali su mu ukazale na potrebu za religijom ukoliko želimo barem donekle održivo društvo. U postu The maladaptiveness of modern Man - what led-up-to my becoming a Christian, nabraja;

1. Nepoštenost u znanosti (i javnom diskursu). Sve osim potpune iskrenosti o svemu činilo se očito pogrešnim, a nepoštenost se očito povećavala – jedine prihvatljive sekularne kritike su se činile udaljenim, apstraktnim i neučinkovitim.
2. Subfertilitet. Činjenica da su sva moderna društva na svijetu nedovoljno fertilna i na putu (samo)izabranog izumiranja imala je veliki utjecaj na mene. Činjenica da je religija jedini učinkoviti lijek protiv samoubojstva sterilnošću činila mi se jako impresivnom. Još uvijek je tako.
3. Djeca. Povezano s nedovoljnim fertilitetom; ponekad bih shvatio da se razgovor o imanju djece vodi na šokantan, odbojan i potpuno pogrešan način; Ponekad bih raspravljao o tim stvarima kao da su djeca samo dio "životnog stila" – nešto na što se gleda kao na obično sredstvo za ostvarenje cilja, bilo da se radi o povećanju ili umanjenju vlastitog osjećaja sreće i ispunjenja; bilo da se radi o potencijalnim rizicima i pogodnostima.
4. Ljudska postignuća. Charles Murray u svojoj knjizi predlaže da se bez snažnog vjerovanja u transcendentalne vrijednosti (Istinu, Ljepotu, Vrlinu) koje održava religija – većina najvećih postignuća u ljudskoj povijesti ne bi ostvarila.
5. Teške odluke. Primijetio sam da ljudi rijetko kad mogu donijeti teške odluke – odluke u kojima dobar dugoročni ishod zahtijeva kratkotrajnu patnju ili rizik; ili kad konačna pogodnost podrazumijeva značajne probleme i nedostatke koji bi doveli do kritika – iako znaju da su te odluke ispravne i nužne.
6. Reći ne. Ovo je možda povezano s "teškim odlukama" – ali sjećam se brojnih situacija u kojima nisam mogao pronaći razlog da se nešto ne učini, ili da se osudi nešto, unatoč tome što sam znao da je pogrešno. Shvatio sam da bez religije, ne postoji temelj za principijelno djelovanje – rijetko kad sam vidio takvo djelovanju među svojim sekularnim poznanicima.
7. Transhumanizam. Jedno vrijeme sam imao pozitivno mišljenje o transhumanizmu – bio sam uzbuđen mogučnošću uklanjanja ljudske patnje, starenja, produženja životnog vijeka itd. Onda sam shvatio da je logični zaključak mijenjanje čovjeka u nešto što se razlikuje od čovjeka; radi se o mišljenju da je bolje biti mrtav (ili nikada ne živjeti) nego patiti – a ipak patnja je sveprisutna i neizbježna – tako da je transhumanizam bio nalik kultu smrti. Što se djece pak tiče, transhumanizam me poticao da o obitelji razmišljam kao o čisto tehnološkom mehanizmu razmnožavanja koji se može (i vjerojatno treba) zamijeniti reproduktivnom tehnikom koja je učinkovitija i manje rizična, koju možemo bolje kontrolirati – znanstvenom i racionalnom.

Takvo promišljanje me dovelo do praga religije...

Dawson o Religiji i modernoj državi

To je situacija s kojom su kršćani suočeni. Velika opasnost nije opasnost nasilnih progona nego iskorjenjivanja vjere iz modernog života samom težinom Državno-nametnutog javnog mišljenja i masovnom organizacijom društva na čisto sekularnim temeljima. Takvo stanje dosada nikada nije postojalo jer Država nije nikada bilo dovoljno snažna da kontrolira svaki aspekt društvenog života.

Nadolazeći sukob nije onaj između religiozne i sekularne civilizacije nego između onih koji su Bogo-religiozni i oni koji su društveno-religiozni – drugim riječima, između štovanja Boga i između štovanja kulta Države.

Religion and the Modern State (1935)

O'Connor o Pobožnom govoru i duhovnoj stvarnosti

Flannery O'Connor u jednom pismu objašnjava;

Nesumnjivo mrzim pobožni govor više od tebe jer vjerujem u stvarnost koja stoji iz njega.

Nevjernik pobožni govor doživljava licemjernim i uvredljivim. Na sprovodima za ovosvjetsku osobu ponekad možete čuti vjersko brbljanje o tome kako je dragi pokojnik otišao u zajedništvo s Gospodinom. Takvo što može se gaditi nevjerniku. Imamo nekog tko je potratio svoj čitav život a sada ga predstavljamo kao nekoga tko žudi za susretom sa svojim Stvoriteljem? Nominalni katolik koji nikada u životu nije izmolio krunicu postavljen je u lijes s krunicom u rukama. Odvratno!

Konvencionalni mlaki vjernik, koji obično miješa formule i običaje sa stvarnošću (na koju se odnose), neće se uvrijediti. On ionako ne misli da je vjera ozbiljna stvar. Za njega se radi samo o navici, prilagođavanju sredini i poštovanju, zajedno s određenim osjećajem da možda nije loša ideja prisustvovati službi kao svojevrsnom osiguranju ukoliko se pokaže da je nešto od svih tih stvari oko raja i pakla točno.

Zatim imamo osobu istinske vjere, za koju vjera nije stvar pogodnosti, njje štaka ili jeftina utjeha, osiguranje ili obična stvar navike, nije stvar prilagođavanja ili poštovanja. Takvoj osobi je cilj prodrijeti kroz formule i običaje prema transcendentnoj stvarnosti pa ju konvencionalna pobožnost češće vrijeđa iz ispravnih razloga.

PS

O'Connor je bitno ime američke književnosti i katoličkog doprinosa istoj, ali nisam upoznat s njenim radom. Ovaj post će vjerojatno ostati osamljeni podsjetnik na nju.

Moram priznati da mi se njeni primjeri ne čine toliko strašnim - nadajmo se da to nije jer sam konvencionalni mlaki vjernik, ali ipak se radi o važnom upozorenju o stalnoj opasnosti u koju mogu upasti katolici. Pretpostavljam da mi "pobožan" govor na pogrebu ovosvjetovne osobe koja nije marila za više vrijednosti ne smeta jer ga smatram korisnim za one koji prisustvuju pogrebu – podsjetnik na našu prolaznost i nužnost pomirenja s Gospodinom. (Očito, ne mislim na besmislene i netočne pohvale preminulome, ali to ionako nije nešto čemu sam baš svjedočio na samom pogrebu. O pogrebnim propovijedima sam nešto objavio ovdje.)

Možda O'Connorini primjeri, ili barem kako sam ih ja shvatio – možda je imala na umu različite protestantske situacije, nisu nešto što bi me toliko smetalo, ali jasno mi je zašto bi nekoga zasmetale stvari poput različitih hodočašća koja imaju čisto sekularne svrhe, ili procesije u kojima prednjače oni koji ne mare previše za duhovna pitanja. I ima li išta gore od predstavljanja procesije (samo) kao turističkog aduta i mamca?

Kada se sjetimo primjera proslava Božića, Uskrsa; proslava sakramenata koje se svode na hranu i piće – što onda ako krizmanici ne znaju ništa o nauku Crkve, hrana se već počinje hladiti; možda O'Connor nije niti dovoljno oštra.

Kolakowski o Religiji, svetome i ljudskim ograničenjima

Kada kultura izgubi smisao svetoga, ona izgubi svaki smisao. Nestajanjem svetoga koje postavlja granice usavršavanju kojeg može postići sekularno društvo javlja se jedna od najopasnijih iluzija naše civilizacije – iluzija da ne postoje granice promjena koje možemo uvesti, da je društvo beskrajno fleksibilna stvar koju možemo oblikovati prema hirevima naših kreativnih kapaciteta.

Takva iluzija dovodi do katastrofalnog očajanja. Moderno stanje, koje nudi čovjeku potpunu slobodu od tradicije ili pred-postojećeg smisla, umjesto da mu omogući perspektivu božanskog samo-stvaranja, ostavlja ga u mraku u kojem se sve stvari promatra s podjednakom ravnodušnošću.

Biti potpuno slobodan od vjerske baštine ili povijesne tradicije znači prepustiti se ništavilu, a time i dezintegraciji. Utopijska vjera u čovjekovu mogućnost samo-inovacije, utopijska nada neograničenog usavršavanja predstavljaju možda i najučinkovitiji način samoubojstva kojeg je ljudska kultura ikada osmislila.

Odbaciti sveto, a to znači odbacivanje grijeha, nesavršenstva i zla, podrazumijeva odbacivanje vlastitih granica. Reći da je zlo proizvoljno znači reći da zlo ne postoji, odnosno da nemamo potrebe za smislom kojeg nam daje tradicija, smislom koji je nepromijenjen i koji ne ovisi o našoj volji.

Ne postoje moralne kočnice volji za moć. Naposljetku, ideal potpunog oslobođenja znači odobravanje pohlepe, sile i nasilja, a time i despotizma, uništenja kulture i degradacije.

[. . .]

Moguće je da pojedinac može imati visoke moralne standarde, iako nije religiozan; ali sumnjam da je takvo što moguće za civilizaciju. Bez religijskih tradicija, koji razlog društvo ima da poštuje ljudska prava i dostojanstvo čovjeka? Što je ljudsko dostojanstvo, znanstveno govoreći? Praznovjerje?

Empirijski govoreći, ljudi su očito nejednaki. Kako možemo opravdati jednakost? Ljudska prava su neznanstvena ideja. Takve vrijednosti imaju svoj temelj u transcendentnoj dimenziji.

[...]

Nedostatak transcendentne dimenzije u sekularnom društvu slabi društveni ugovor prema kojemu bi svatko trebao ograničiti svoje slobode kako bi živio u miru s drugima. Takav univerzalizam interesa je još jedan aspekt moderne iluzije. Ne postoji znanstveno utemeljena solidarnost.

Mogu uvjeriti sam sebe da je u mom vlastitom interesu izbjegavati pljačkanje, silovanje i ubojstvo zato jer mogu uvjeriti sam sebe da su takve stvari prerizične. Radi se o hobsijanskom modelu solidarnosti; pohlepa koju ograničava strah.

U sjeni takve moralne anarhije vreba društveni kaos. Kada je jedini razlog moralnih normi razboritost, onda je društvo iznimno slabo, a njegovo tkivo puca prilikom najmanje krize. U takvom društvu, ne postoji osnova osobne odgovornosti, ljubavi ili suosjećanja.

Povodom rođendana druga Lenjina...

Drugovi i Drugarice (i nesvrstani),

Povodom rođendana druga Lenjina, organiziramo marš, ovo su naši zahtjevi;

• ponovno izbacivanje vjeronauka iz škola
• kažnjavanje svake kritike materijalističke interpretacije evolucije od strane javnih dužnosnika i službenika
• razvoj obveznog socijalističkog sustava obrazovanja i njegovo produženje za minimalno godinu dana
• uklanjanje mogućnosti roditelja da biraju obrazovanje za vlastitu djecu, svaki obrazovni sustav mora biti pod kontrolom države i odobren od odbora u kojem sjede ljudi koje mi izaberemo
• žurno uvođenje zdravstvenog odgoja koje će promovirati najnovije spoznaje, uključujući tjedno obnavljanje liste rodova
• uvođenje građanskog odgoja, promoviranje kritičke teorije i kritičkog razmišljanja (koje se kao što znamo razlikuje od razmišljanja)
• kontrola školskog kurikuluma kojeg oslobađamo od retrogradnih dogmi i ideologija protivnih našim
• promoviranje prava na izbor (na temelju činjenice o početku ljudskog života činom izbora majke osobe koja je "trudna")
• javna televizija koja širi naše činjenice
• ostvarenje utopijskog društva neovisno o posljedicama, svim društvenim procesima i ekonomskim realnostima buržoazijske prljave industrije
• kolonijalizam, rasizam, imigracija, prava domorodaca, seksizam, ableizam, queer-trans-intersexphobia i ekonomska pravda su naša borba
• uklanjanje utjecaja svih interesnih skupna, retrogradnih udruga i organizacija koje upravljaju našim društvom
• mi smo protiv teorije zavjera
• priznanje materijalističke interpretacije svemira kao jedine ispravne i kažnjavanje neistomišljenika
• mi smo protiv dogmi
• zabrana negiranja činjenica o ljudskom pravu, a najvažnije pravo je pravo na življenje u našem utopijskom društvu upravljanom kroz odbore i urede naših istomišljenika
• ...

Pozivam vas sve da se odazovete, posebno na obalnim gradovima jer ukoliko se odmah ne pokrenemo, za par godina svi ti gradovi će biti pod vodom kao što dokazuju naši modeli svijeta.

Naš Marš će biti veliko događanje, dovest ćemo (bivše) profesore marksizma, članove partije i one koji su doktorirali na marksističkim odjelima po cijeloj istočnoj europi.

Drugovi, budućnost je naša, inače je neće niti biti!

Izvor: marchforLenin.com/faq

PS

Srećom pa ovakvi ekstremni ljevičari ne bi niti pokušali ostvariti svoje političke ciljeve prisvajajući intelektualni i moralni autoritet nekih drugih plemenitih ljudskih nastojanja (metoda i procesa).

Bilo bi štetno za ljudski razvoj kada bi, potpuno pogrešno, sveli kompleksna nastojanja razumijevanja stvorenog svijeta na ljevičarsku agendu, borbu protiv "retrogradnih" sila.

Treba nam odvojenost Države i Ljevičarstva.

Paradoks i kako odgovoriti nevjerniku

Knjiga Mudrih izreka donose neka iznenađenja – među njima i paradoks. Primjerice sljedeći par;

Ne odgovaraj bezumniku po njegovoj ludosti, da mu i sam ne postaneš jednak. 

Odgovori bezumniku po ludosti njegovoj, da se ne bi učinio sam sebi mudar. 

"Vidite? Sveti Spisi kršćana proturječe sami sebi!" Ali ne. Takvo suprotstavljanje je namjerno. Stvarno postoje razlozi da odgovorite bezumniku, i stvarno postoje razlozi da to ne učinite. Morate razborito odlučiti ovisno o slučaju hoćete li šutjeti ili govoriti. Netko tko nije promišljao o toj stvari će teško shvatiti čemu služi umijeće retorike.

J. Budziszewski, izvorno: Paradox

PS

U postu The Code of Mockery se bavi sličnom temom, je li osobno vrijeđanje dopušteno (kršćanima). Mnogi smatraju da takvo ponašanje nije u skladu s kršćanskom etikom, ali postoje ljudi i trenuci kada je ismijavanje jedina opcija. Ipak, radi se o iznimkama. Možete ponekad uvrijediti onoga koga ispravljate, ali ne kako bi služili nekom cilju koji je naš vlastit.

Fesera su kritizirali jer se zna upuštati u nešto žešću polemiku, ali kao što je sam napisao na počektu svoje knjige The Last Superstition; ako vam se čini da se radi o knjizi punoj ljutnje onda ste u pravu. Desetljećima (i duže), različiti autori upuštaju se u kritiku teizma (i konzervatizma) bez da pokazuje ikakvo znanje o samoj temi, odnosno još gore, bez da pokazuju ikakvu volju i misao da bi išta trebali naučiti o tome. (Čak su osmislili "dvorjaninov" odgovor kojim se hvale jer, prema njima, pokazuje da ne trebate ništa znati o temi kojoj govorite.) Takva arogancija pomiješana s ignorancijom zaslužuje prikladan odgovor. Odgovor koji se neće baviti samo argumentiranom analizom nego će se upitati što ih uopće dovodi do takvog ponašanja. Nestrastvena analiza nažalost često puta nije dovoljna. Naravno, kada se radi o pristojnim neslaganjima onda će i međusobno filozofiranje biti puno blažeg tona. (Feser je pisao u više navrata o kritikama takvog tona:Walters on TLS, Briggs on TLS and tone, Tone deaf, Can philosophy be polemical? itd. Očito, politička borba i javni život se razlikuju od akademske filozofije ili razgovora s bližnjim. Nedavni američki izbori su šokirali ljevičare jer su umjesto konzervativca u leptir mašni dobili osobu koja je odlučila uzvratiti istom mjerom.)

---

No, da se vratimo Budziszewskom. U još jednom postu Letter to a young Catholic friend savjetuje mladog katolika kako bi se trebao postaviti u različitim situacijama.

Ukratko, prema njemu; Kada Vaš poznanik namjerno govori nešto blasfemično, recite mu da vam to nije prihvatljivo, promjenite temu, a ukoliko ne odustaje, otiđete. Nikakve isprike, povlaćenje ili opravdanje. Ukoliko vas vaš prijatelj, posrnuli katolik, kritizira jer se ne upuštate u neku nemoralnu aktivnost, on zapravo ne kritizira vas jer ste u krivu nego jer ga vlastita savjest optužuje. Recite mu da dobro zna zašto se ne upuštate u tu aktivnost, "ne moram ti se opravdavati."

Ako se pak radi o protestantu [ili nama bliže nekom nevjerniku] koji daje neutemljene i nerazume kritike Katoličke vjere, potrebno je razlikovati dvije stvari. Prvo, koji mu je motiv? Jednostavno uvrijediti vašu vjeru ili ispraviti ono što smatra pogrešnim? Druga stvar, je li spreman slušati o tome što katolici stvarno vjeruju? Ovisno kako procijenite situaciju tako ćete i odgovoriti.

Ako vas želi ispraviti i spreman je poslušati onda ćete mu odgovoriti, a ako nije spreman slušati onda mu recite da razgovor nije koristan - i za svaki slučaj mu savjetujte neke izvore o vjeri. Ako vas samo želi vrijeđati onda nemate o čemu razgovarati, slično kao u prvom primjeru blasfemije.

Postoje različite situacije i nije ih uvijek moguće tako razvrstati. Ponekad raspravljate iz više razloga – primjerice publike, ne samo zbog direktnog sugovornika itd. Budziszewski savjetuje jedno pitanje (o) sugovorniku koje može pomoći: "Kada bi shvaćao što katolici vjeruju, shvatio bi da ono što tvrdiš nije točno, jesi li spreman poslušati objašnjenje?" Ako mislite da vaš sugovornik nije zainteresiran saznati više o tome što (misli da) napada onda situacija ne nudi puno mogućnosti.

Za kraj, ako netko misli da početni "paradoks" iz Biblije dokazuje apsurdnost vjere, onda mu odgovorite slijedeći upute iz tog citata...

David B. Hart o teologiji

Religija je (kao što svi znaju) stvar čisto osobnih uvjerenja koje podržava vjera, koja je pak (kao što svi također znaju) potpuno iracionalno nastojanje volje, nejasni impulsni sentiment, patetična čežnja, djetinjasta lakovjernost, nejasna intuicija. Teologija, koja je poseban jezik religije, je po definiciji skup ispraznih tvrdnji, fanatičnih nagovora, i zamamnih bajki; radi se o osebujnom žargonu osobne fiksacije ili plemenske odanosti, nešto što je možda zanimljivo psihopatolozima ili antropolozima, ali nema nikakvu veću znanstvenu vrijednost; sigurno nema vlastito područje istraživanja, nema stvarnosti koju može istraživati, a kojim god pravilima da se pokorava ona su proizvoljna.

No, zapravo je stvar ovakva; teologija je nemilosrdno zahtjevna disciplina koja se dotiče ogromnog, duboko sofisticiranog nasljeđa hermenautike, dijalektike i logike; bavi se do najsitnijih detalja širokim rasponom konkretnih povijesnih podataka; kroz stoljeća je razvila spekulativne sustave izuzetne strogosti i kompleksnosti, iz kojih mnoga pitanja i metode i dalje utječu na suvremenu filozofiju; i ona, kada sve uzmemo u obzir, tvori jednu intelektualnu, moralnu, duhovnu i kulturnu tradiciju koja ujedinjuje klasični, srednjovjekovni i rane moderne svjetove. Čak i ako potpuno izbjegnemo uzimanje u obzir metafizičkog sadržaja kojeg trebamo povezati s riječju "Bog", još uvijek možemo uvjerljivo tvrditi da je teologija područje istraživanja poput povijesti, filozofije, književnosti, ili bilo koje druge istinski respektabilne sveučilišne discipline.

PS

Čak i ako Hart uspije uvjeriti skeptika da je teologija područje poput filozofije (povijesti i sl.) bojim se da im to neće previše značiti jer ta područja ionako ne smatraju ozbiljnim. Pritom ne mislim na loše stanje u kojima se nalazi dobar dio humanističko-društvenih disciplina nego na same discipline kao takve.

Možda bi takvog skeptika mogli uvjeriti da je teologija, barem ona filozofska - naravna, po svojim metodama i djelovanju nalik filozofiji i logici, odnosno da je slična matematici, ali ne treba uvijek očekivati previše (vidi raniji post Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom.)

Doktrine i običan vjernik – A. Pruss

Doktrinarni sadržaj vjere ima posebnu važnost u kršćanstvu, a to dovodi do sljedećeg problema. Ako pitate običnog vjernika (i ne samo običnog) da vam pojasni sadržaj neke doktrine, primjerice Trojstva, nije nevjerojatno da kaže nešto krivovjerno. [Sjećam se posta father Z-a u kojem je pitao svoje čitatelje poslije nedjelje Trojstva kakvim su sve herezama mogli svjedočiti prilikom pokušaja približavanja naravi Trojstva. Neke od njih nije teško pogoditi, ali uvijek postoje novi načini, ove godine je jedna čitateljica svjedočila svećeniku koji je objasnio da molitvom i mi postajemo dio Trojstva.]

Isto se može primijeniti i za druge doktrine, primjerice Utjelovljenja. Možemo li onda uopće reći da takav običan vjernik ima istinski kršćansku vjeru; jer ako njegova vjerovanja nisu u ono što podrazumijeva monoteizam ili Trojstvo, onda možemo sumnjati da se radi o kršćanskoj vjeri. Osim toga, kada takav vjernik ispovijeda Vjerovanje, onda je njegovo razumijevanje Vjerovanja različito od onoga što su autori pod time mislili, koji je onda smisao toga.

Jedno rješenje problema je imati niže doktrinarne zahtjeve. Primjerice, da je dovoljno afirmirati kako je Isus Gospodin (gospodar). Ali dva su razloga zašto je takvo rješenje pogrešno; prvo, univerzalan tradicija Crkva oduvijek je naučavala da je važan ispravan doktrinarni sadržaj, baš kao i izbjegavanje hereze. Drugo, vjerovanje nije stvar riječi. Ako netko smatra da "Isus je Gospodin" (gospodar) znači da je Isus njegov feudalni gospodar onda očito ne izražava istu stvar na koju je mislio Sv. Pavao kada je rekao da je Isus Gospodin. Heretičan opis Trojstva ili Utjelovljenja utječe na sadržaj ispovijedanja "Isus je Gospodin" - može utjecati na svaku od triju riječi.

Jedno bolje rješenje, koje nije posebno originalno; Dio kršćanske vjere je poniznost da doktrina u koju vjerujemo nije naša vlastita. Ponizni vjernik, kada ga pitate što misli riječima "istobitna s Ocem" u Vjerovanju, može dati neko objašnjenje, a to objašnjenje može biti neadekvatno ili čak heretično, ali on će ga dati na takav način koji podrazumijeva da to objašnjenje nije autoritativno. Radi se o čudnoj stvari jer obično, kada izgovorim rečenicu, moje razumijevanje značenja rečenice je autoritativno. Ali to nije jedini način govorenja; ja mogu biti glasnik ili tumačitelj, prenositi tuđu poruku. U tom slučaju, moje razumijevanje značenja riječi nije autoritativno. Ukoliko smo ponizni, na takav način govorimo o doktrinama vjere.

Još snažnije, mislim da postoji takav način vjerovanja, gdje sadržaj mog vjerovanja dolazi iz nekog drugog izvora osim mene i mogu biti u krivu što se tiče njegova objašnjenja. U određenoj mjeri, to je već točno u Kripkeanskom slučaju vjerovanja. [...] Mogu pogrešno smatrati da je voda H3O2, ali unatoč tome moje vjerovanje da je voda pitka tekućina je točno, zato jer ja nisam taj koji je autoritativan što se tiče referenta "vode"... kada pravovjerni kršćanin vjeruje da je Sin "istobitan S Ocem", iako on može imati teorije što to znači, njegova predanosti nije teorijama, nego značenju koje Crkva – mistično tijelo Kristovo – pridodaje tim riječima.

Dakle u važnom smislu, vjernik doista čvrsto vjeruju u pravovjernu doktrinu ako ima čvrsto pouzdanje u Crkvu iz koje potječe nauk.

Izvorni post Orthodoxy and the ordinary believer; autor Alexander Pruss. Pruss dodaje još neka razmišljanja o intelektualnom životu i gornjem objašnjenju. (O tome da bi vlastitu interpretaciju trebali korigirati ukoliko saznamo da nije u skladu sa Crkvenim naukom, izvor doktrine nije netko tko je umro, nego Crkva koja i dalje živi i koja stalno, kroz stoljeća, razjašnjuje svoje učenje.)

PS

Kao što je to inače slučaj kod Prussa, radi se o radnim skicama argumenata i razmišljanjima, ništa preformalno.

Komentatori su pridodali neke stvari;

Potrebno je razlikovat "vjerovanje" i "prihvaćanje" (davanje pristanka), odnosno da značenje "vjerovanja" nije isto kao u svakodnevnoj uporabi.

Jedan komentator napominje razliku katolika i protestanata; protestanti će reći "katolici vjeruju X", ali katolici na to odgovaraju "Ne, Crkva podučava...." Protestantima je reško razlikovati te dvije stvari jer kod njih, ukoliko se ne slažete s teologijom neke zajednice, jednostavno je napustite, bitno je samo vaše osobno uvjerenje.

Pruss dodaje neka objašnjenja: uvjerenja uključuju neku vrstu nasljeđivanja sadržaja. Obični ljudi svakodnevno govore o struji, virusima, procesorima ali ne znaju objasniti o čemu se točno radi. Za prsten koji je zlatan, običan čovjek neće znati dati definiciju kakvu bi dao kemičar. Unatoč tome, izjave "struja je poskupila", "imam neki virus", imam jako brz procesor" su istinite. Slično vrijedi za običnog vjernika koji kaže "Vjerujem da je Bog Trojstvo."

Očekivano, spominje se Newmanov "Grammar of Assent" u kojem piše o "implicitnoj vjeri", pristanku kojeg podjednako daju i oni učeni i oni manje učeni.

---

"Moja uvjerenja su jednaka uvjerenjima starice koja moli u kutku crkve."

N.G. Dávila

O druženju i sakramentima

Kao obraćenika[Budziszewski], fascinira me razlika između katoličke i protestantske kulture, nešto što se često pogrešno shvaća. Primjerice, katolici idu na Misu zbog sakramenta, ne da bi se družili, a to ponekad dovodi protestantske posjetitelje do pretpostavke da su katolici hladni, i da njihove župe nisu zajednice. To nije niti približno točno, ali katolička zajednice se ne pokazuje na vratima crkve kao što je to slučaj s protestantskim kongregacijama. Ona se manifestira u mnoštvu popratnih organiziranih skupina; tamo se ljudi susreću i stječu duhovna prijateljstva.

Just a little tweak, J.Budziszewski

PS

Budziszewski se tu nadovezuje na svoj raniji post Just Like Me (Take 2), u kojem objašnjava razliku između katoličke i protestantske kulture (u SAD-u). Protestanti su skloni posjećivati različite zajednice sve dok ne pronađu nešto što im se sviđa, a katolici posjećuju župu u svom susjedstvu. Rezultat toga je da se protestanti grupiraju ovisno o tome koliko su teološki liberalni ili konzervativni, a kod katolika su svi zajedno; protestanti misle da su svi poput njih, katolici shvaćaju da su okruženi ljudima koji imaju različite vrijednosti i pristupe.

S obzirom da govori o teologiji, napominje da ima onih koji prihvaćaju Učenja i onih koji ga odbacuju, onih koji ga shvaćaju i onih koji ne, oni koji ozbiljno razmišljaju o vjeri i onih koji to ne rade.

Ne vidim nikakvo dobro u "različitosti" oko krivovjerja unutar Crkve, ali post naglašava da cilj mise nije druženje - barem da nije jedini i glavni cilj. (Kritike o kojima govori su prisutne i kod nas, ne radi se o protestantima, ali naši sekularni sugrađani znaju biti zbunjeni.)

---

No, kada sam već spomenuo "različitost", pojam koji je postao kult u Zapadnom svijetu, vrijedi napomenuti da oni koji hvale taj pojam često ne žive okruženi "različitošću". Društvene elite u SAD-u će pričati o egalitarizmu – konoborica i multimiljarder jedu iste hamburgere i piju istu Colu – ali ljudi iz različitih slojeva društva nemaju previše kontakti niti zajedničkih iskustava. O tome piše Charles Murray, a prije njega dokumentirao je i ljevičar Robert Putnam. Nestale su sve one organizacije koje su ispunjavale prostor između države i pojedinca, rijetko mjesto gdje možete pronaći bogataše i sirotinju zajedno je katolička Crkva. Naravno, postoje neka bogatija i siromašnija susjedstva, ali i bogati bankar i siromašna čistačica naći će nedjeljom ujutro na istome mjestu, možda upravo u istoj klupi.

Različitost možete svakodnevno pronaći u crkvi; posjetite bilo i u njoj ćete pronaći i malu djecu i ostarjelu staricu, bogatog poduzetnika i lokalnog klošara, nesretnog invalida i uspješnog sportaša, obrazovane ljude i one jedva pismene, one pričljive i one zatvorene, samce i obitelji s puno djece, itd..

Oni koji kritiziraju Crkvu zbog nedostatka različitosti mogu pogledati listu svetaca; svih nacionalnosti, zanimanja i godišta; od bogatih i moćnih kraljeva do osiromašenih prosjaka, od hrabrih ratnika do mirnih služavki, od učenih filozofa do nepismenih pastira, od odgojenih cjeloživotnih uzornih katolika do kasnih obraćenika, itd..

---

Uglavnom, ukoliko netko od sekularnih čitatelja otiđe na misu, neka se ne začudi ako ne naiđe na druženje, ali neka ga to ne dovede do pomisli da nikakvo druženje među katolicima ne postoji.

Razlika između mene i tebe

Ja sam osjetljiv, ti si preosjetljiv. Ja sam čvrst, ti si tvrdoglav. Ono što je kod mene štedljivost kod tebe je škrtost. Moj um je otvoren, tvoj je prazan. Ja sam oprezan, ti si opsjednut. Ja sam hrabar, a ti neoprezan. Moj govor umiruje, tvoj zatupljuje; ja sam ovozemaljski i vitalan, a ti si sirov i brutalan. Konzervativac sam, ti si reakcionar. Poznajem ljudsko srce, ali ti si mizantrop. Volim i poštujem svoju ženu, a ti si papučar. Usredotočen sam, a ti si monomanijak.

Kod mene je prisutna posvećenost, kod tebe fanatizam. Ja sam mirtovorac, a ti popuštaš. Spontan sam, ti si nediscipliniran. Uredan sam i čist, ti si gadljiv. Krase me dosjetljivost i stil, a ti si samo pretenciozan. Znam što znači zaraditi novac, a ti si samo gulikoža. Odlučno prelazim životne Rubikone, a ti si budala koja ruši sve mostove iza sebe. Ne skrivam svoju muževost, ti se svojom razbacuješ. Ja štedim, ti zgrčeš. Rezerviran sam, ti si sramežljiv. Ja ulažem, ti kockaš. Volim samoću, ti si pustinjak.

Imam zdrav apetit, ti si proždrljiv. Cviliziran čovjek, uživam u pokojem piću, ali ti si u stalnoj opasnosti da postaneš pijanac. Duhovit sam i uglađen, ti si razvikan. Bukoličan sam, a ti priprost. Držim se principa, ti doktrina. Ja sam precizan, a ti si sitničav.

To su samo neke od razlika između mene i tebe.

V. Vallicella, The Differences Between Me and You

Guy Consolmagno o svom (tehnološkom) iskustvu Crkve

Nedjeljna je jutarnja misa u crkvi Sv. Cecilije u Bostonu. Imao sam dvadeset sedam godina i bio postodoktoranat na MIT-u, a moj život isusovačkog brat bio je deset godina u budućnosti, u budućnosti koju nisam mogao niti zamisliti.

Sjediti u toj crkvi predstavljalo je svojevrsni povratak kući. Nedavno sam se uselio u stan u čijoj je blizini moj djed, sedamdeset pet godina ranije, pohađao školu; nalazio sam se u istoj župi u kojoj je on proživio drugi svjetski rat. U crkvi se čak nalazio podsjetnik na sve one župljane koji su služili domovini u ratu, a među njima i ime moga oca, bio je pilot u Britaniji te je kasnije zatočen kao ratni zarobljenik u Njemačkoj.

Sada, početkom visokotehnološke revolucije 1980-ih, živio sam u istom susjedstvu i posjećivao istu crkvu. Susjedstvo se uvelike promjenilo od ratnih godina, irski i talijanski doseljenici su se polako uzdizali i odselili u predgrađa, ostale su sirotinjske četvrti. Zatim je došlo do nove generacije mladih urbanih profesionalaca poput mene koji su otkrili šarm življenja u vitalnom gradu poput Bostona. Transformirali smo sirotinjske četvrti u ugledna susjedstva.

Ali kada sam te nedjelje pogledao oko sebe, shvatio sam da sam jedini yuppie u crkvenim klupama. Obrazovani, bogati samci u dvadesetima i tridesetima odlazili su u noćne klubove i kafiće, knjižare i trgovine pločama - a ne u crkve. Nedjeljom ujutro, oni bi spavali.

Umjesto njih, ljudi okolo mene su bili prava suprotnost mojim suvremenicima. Bili su stari. Bili su siromašni. Njihova odjeća izgledala je kao iz karitasa. Neki od njih živjeli su na cesti. Neki su pripadali manjinama. Neki su bili jako pretili. Drugi su bili hendikepirani i izobličeni. Jedan od njih je slinio.

Svi oni definitivno nisu bili kul. Nisu bili, shvatio sam, ljudi koje sam poznavao - ili koje sam želio poznavati.

Nisam ni želio da me vide s njima.

Bio sam nesiguran u to koliko sam kul pa sam posao nervozan što sam se našao u takvom društvu. Radi li se o prikladnom putu prema društvenom uspjehu? Sveučilišnom poslu, stanu s prekrasnim parketom i ukrasnim ciglama, sezonskim kartama za Bostonsku simfoniju i kazalište. Nosio sam odgovarajuću odjeću, imao odgovorajuće tehničke uređaje, išao sam u najbolje restorane. Ali moj status još nije bio osiguran. Još uvijek nisam imao stalnu poziciju na sveučilištu, ili dobru plaću u visokotehnološkoj tvrtki, nisam čak niti imao djevojku. Još uvijek nisam postigao svoj uspjeh.

Pa što sam onda radio ovdje u crkvi? Nije li moja prisutnost bila opasnost za moj društveni status? Trebam li stvarno provoditi nedjeljna jutra sa skupinom životnih gubitnika? Sigurno sam bio tek žrtva rutine, radilo se o ostacima obveze koju su časne ugradile u mene. Nije li vrijeme da se oslobodim tih djetinjih navika?

Duboko sam udahnuo.

Došao sam u crkvu biti s Bogom; a ovo ljudi oko mene, ovi "životni gubitnici" – ovdje, s njima, tu je mjesto gdje ću ga pronaći.

Zapravo, u usporedbi s mojim životom, izazovi s kojima se ovi ljudi svakodnevno suočavaju, izazovi koji su prestrašni da bih o njima razmišljao, značili su da si laskam kada smatram da sam im jednak.

To je trenutak koji je sve pokrenuo, trenutak neugode s onime kamo idem, odbio sam posao u rastućoj softverskoj tvrtki, napustio istraživačku poziciju na MIT-u, i priključio se mirovnim snagama. (Inače, spomenuta tvrtka je propala dok sam bio u africi.) Nakon povratka, proveo sam četiri godine kao predavač na sjajnom malom sveučilištu, tu sam konačno shvatio da djevojka koju sam toliko intenzivno obljetao nije za mene – nešto što mi je i ona sama duže vrijeme pokušavala poručiti. Zatim sam se pridružio isusovcima, misleći kako ću ostati predavati, ali umjesto toga, poslali su me u Vatikanski Opservatorij.

Živjeći u Rimu ovih deset godina, susreo sam se sa dosta podmitljivih, ambicioznih, budalastih, pompoznih crkvenjaka. Jednog takvog susrećem svaki dan u ogledalu. To je mjesto gdje pripadam. Ne u crkvi svetaca nego u crkvi grešnika.

Preuzeto iz knjige God's mechanics: How scientist and engineers make sense of religion. Autor je Guy Consolmagno, brat isusovac, danas voditelj vatikanskog opservatorija. Consolmagno u navedenoj knjizi opisuje svoje iskustvo vjerovanja, nije baš filozofski rigorozno kao ni neki njegovi javni nastupi. Unatoč tome, svojevremeno mi je bilo zanimljivo poslušati njegova predavanja o temama odnosa vjere iznanosti, i njegova osobna iskustva.

(Što se tiče drugih tema, Consolmagno neće uvijek iskoristiti priliku da obrani pravovjerje. U nekoliko primjera sam mislio da se radi jednostavno o kontekstu, ne možete očekivati da će u jednominutnom odgovoru preobratiti izrazito skeptične i neprijateljski raspoložene slušatelje, ali bilo je situacija - kojih se konkretno više ne sjećam - ali koje su potvrdile moje sumnje. No,neka nas to ne odvrati od onoga što ima za reći o odnosu religije i znanosti.)

Vallicella o (ponovnim) odlascima na misu

Vallicella, komentirajući video s razmišljanjima nekih filozofa o vjeri, napominje da su za njega

neizbježna religijska iskustva koja je doživio. (Poduprta filozofskim promišljanjima – i onima koji kritiziraju materijalizam, naturalizam, scijentizam, sekularni humanizam itd; i onima koja se bave teističkim argumentima. Već sam prenio jedan njegov post slične tematike, vidi Zašto imati religiozna uvjerenja?.)

No, s obzirom da nije sklon društvenim okupljanjima – i općenito društvenim kontaktima koji često samo iscrpljuju a ništa ne doprinose – zazire od njih i kada su određene vjerske stvari u pitanju. (V. jest kršćanin, odgojen i jako blizak katoličkoj Crkvi, ali bi ga mogli nazvati "neodređenim" – naravno ne u onom modernom relativističkom smislu. Jedan njegov post kojeg sam ranije objavio V. o V.II. se dotiče sličnih tema.)

5. Objašnjava u postu Knowing God Through Experience;

Tek sam se nedavno natjerao na uključivanje u zajedničke vjerske aktivnosti, ali i to je više kao oblik odricanja. Mojih posljednjih pet tjedana koje sam proveo u udaljenom samostanu su više bili eremitski nego cenobitski, iako sam sudjelovao u službama. Po povratku sam ponovno počeo pohađati mise sa svojom ženom. Zadnju nedjelju, sjeo je jedan čovjek do mene, prijateljski tip koji mi je dao ruku, ali njegov dah je nevjerojatno zaudarao. Iza mene, neki tip je skoro "iskašljao dušu". Zatim su tu oni koji dođu na misu u kratkim hlačama, i ne, ne govorim o djeci. Svećenik je katastrofalan u javnom nastupu, a njegove propovijedi nemaju nikakvog sadržaja. Shvaća li on uopće doktrinu koju bi trebao podučavati? Zatim su tu i svi oni pišljivi liberali koji žele svesti vjeru na hrpu zumba-njumba humanističke gluposti. I nemojmo zaboraviti trenutnog klauna od pape koji nam, neuk u ekonomiji i klimatologiji, govori o zlima kapitalizma i "globalnom zatopljenju" kada bi trebao govoriti o Posljednjim Stvarima (Može li ih on nabrojati iz glave?)

No, nakon svega toga, kažem sam sebi; "Gledaj čovječe, uvijek govoriš o tome kak su ljudi pala bića koja žive u palom svijetu. Pa, crkva, njena hijerarhija i njeni članovi su dio svijeta što znači da su i oni pala bića. Što očekuješ onda? Znaš da je najveći grijeh intelektualaca ponos [oholost] i da ponos zasljepljuje duhovni vid više nego išta drugo. Prema tome, stisni malo, budi čovjek među ljudima, ponizi se. Na dobro će ti to doći."

PS

Jedan čitatelj ga je podsjetio na priču o rabinu koji se na prigovor mladića da su "crkve i sinagoge ispunjene licemjerima i kretenima" jedva suzdržao od odgovora "uvijek ima mjesta za još jednog."

Vjerujem da nisam jedini kojeg opisano iskustvo podsjeća na C.S. Lewisovo djelo Pisma starijeg đavla mlađemu. Bitno.net donosi pod naslovom: Što iskusni đavao savjetuje mlađem o napastovanju ljudi?, a ja izdvajam:

Kad stupi u nju [zgradu crkve], sretne najprije mesara iz susjedstva, koji mu svojim masnim rukama pruža otrcanu pjesmaricu, koju ni jedan od njih dvojice ne razumije. Uz to mu daje jadni sveščić izblijedjelih tekstova s najsitnijim slovima. 

Kad zatim zauzme svoje mjesto u klupi i malo se ogleda, otkrit će da su mu susjedi upravo svi koje je do sada izbjegavao na putu. Moraš se u svom pothvatu snažno osloniti na te susjede. Pusti da njegove misli uspoređuju izraz “vi ste Tijelo Kristovo” s licima što ih vidi u sljedećoj klupi. Naravno, uopće nije važno kakvi su stvarno ti ljudi u sljedećoj klupi. Možda među njima poznaješ nekoga tko je čak veliki borac u redovima Neprijatelja. To nije važno. Zahvaljujući našem Ocu u podzemlju, tvoj pacijent je budala. Dovoljno je da samo jednoga od tih susjeda čuje kako malo krivo pjeva ili nosi cipele koje stalno škripe ili ima dvostruki podvaljak ili se neobično oblači; tvoj pacijent će odmah lako povjerovati da i s vjerom toga čovjeka nešto nije u redu. [...] 

Ovo do sada napisao sam pod pretpostavkom da ljudi u drugoj klupi u crkvi nisu dali nikakav razumni povod za razočaranje. Ako se to ipak zbilo – ako je tvoj štićenik u gospođi s blesavim šeširom prepoznao fanatičnu kartašicu, a u gospodinu sa škripavim cipelama gulikožu i lihvara bit će tvoja zadaća tim jednostavnija. Sav taj posao sastojat će se tada samo u tome da od njega udaljiš pitanje: “Ako ja, takav kakav jesam, sebe smatram kršćaninom, zašto bi onda različite mane, koje imaju ljudi u drugoj klupi, bile dokaz da njihova vjera nije ništa drugo nego laž i pretvaranje?” Možeš se zapitati je li uopće moguće od čovjekova razuma odvratiti jednu po sebi razumljivu misao. Da, Wormwood, to je moguće. Uzmi svoga štićenika čvrsto u šake i nešto tako jednostavno neće mu pasti na pamet. On se ne nalazi dovoljno dugo u neprijateljskom taboru da bi već poznavao istinsku poniznost. To što on, čak na koljenima, govori o svojoj vlastitoj grešnosti, nije ništa drugo nego papagajsko brbljanje. U svojoj nutrini on je potpuno uvjeren da je za svoje obraćenje dobio velik plus u glavnoj knjizi Neprijatelja. On također misli da već dokazuje veliku poniznost i skromnost kad ide u crkvu s tim samozadovoljnim, običnim “narodom“. Drži ga u tom duhovnom stanju što dulje možeš.

Stabat Mater Dolorosa

u nastavku;

raniji postovi:

• Značenje Pasije
• Značenje Uskrsnuća
• Uskrs u Svetoj Zemlji
• Je li religija za slabe?

PS

Pretražujući nešto o ispovijedi i smrtnim grjesima, tražilica me usmjerila na prijevod Pakulukova eseja pod naslovom Mračna tajna krije se u svakom od 7 smrtnih grijeha (izvorno Obstacles to Joy: The Seven Deadly Sins Today). Preporučam da ga pročitate. (I drugi Pakalukovi eseji pružaju podjednako zanimljivu primjenu trajnih vrijednosti na moderne fenomene. Preveo sam tek nekoliko na blogu - kategorija Pakaluk.)

Ukoliko pronađete vremena ovih dana, možete pročitati i prijevod Feserova posta o islamu i liberalizmu kao dvjema herezama, izvorno Liberalism and Islam, kojeg donosi bitno.net pod naslovom Kad država proguta svetost ili kad svetost proguta državu. Unatoč možebitnim manjkavostima, nudi sjajan pregled razlika između kršćanstva i tih dviju "hereza".

Oba gore spomenuta eseja su nešto što sam mislio (barem dijelom) prevesti pa mi je drago da za time više nema potrebe. No, dok ja objavim i ovaj post već je prikladnije objaviti:

Hvalospjev Vazmenoj Svijeći - Exsultet (yt)