Stranice

nedjelja, 27. listopada 2024.

Pa što onda ako i jest istinito?

Razmišljanje s jednog britanskog bloga;

[...] Ali ovo je samo dio puno većeg problema za moderne ljude; a taj je da oni ne mogu osjetiti istinu ničega. Pretpostavljaju da samo ako bi im se predstavili dovoljno jaki dokazi, da bi onda vjerovali potpunom sigurnoću u ono što je dokazano, i da će se to vjerovanje održati kroz što god se dogodi.

Nekako se to nikada ne dogodi – i uobičajeno je isprika da dokazi nisu dovoljni, i da oni (poput svake druge dobre moderne osobe) jednostavno očekuju više dokaza prije nego što se posvete nečemu. Ali činjenica je da se izgleda nikada ne posvete. Mogu prevariti druge ljude pretvarajući se da imaju jezgru tvrdih uvjerenja oko kojeg izgrađuju svoje života – ali ne uspijevaju prevariti sebe.

Moderna savjest je odvojena od vlastitih misli, riječi i emocija. Čini se da se radi o modernim fenomenima – u tom smislu došlo je do neke promjene. Primjerice, u srednjem vijeku europe stvari su bile drugačije.

Owen Barfield u Romanticism Comes Of Age zapisuje da su se u srednjem vijeku riječi i misli počele poistovjećivati, bilo je to prije svega doba logike koju se obožavalo. No, ako proučimo ljude srednjeg vijeka shvatiti ćemo još nešto značajnije, oni su se poistvojećivali sa svojim mislima.

To je modernom promatraču nerazumljivo. Poistovjećujući misli s riječima, smatrali su da istinu mogu ugraditi u vjerovanje. Pogrešna misao se tako može činiti nemoralnija od pogrešnog djelovanja.

Danas se smatramo puno tolerantnijim, to možemo objasniti na dva načina; ili su ljubaznost i samokontrola čudesno porasli među nama tako da su velikani tog razdbolja blesava djeca prema nama; ili je razmišljanje tada bilo nešto drugo nego što je danas.

Danas su svi tolerantni, je li to zato što smo pokorili svoje strasti ili je to zato što nas više nije briga slaže li se netko s nama?

Nema sumnje u odgovor, više ne poistovjećujemo sebe sa svojim mislima.


PS

Ne znam koliko je točna ideja o razlikama srednjovjekovnog i modernog razmišljanja na toj razini. Spominje Barfielda, o njemu znam samo da je bio jedan od Inklinga, pretpostavljam da je to povezano s idejom "promjene svijesti" i sličnog, ali tome nisam nikada posvećivao pažnju. Možda je korisno kao kraći opis fenomena, ali takve ideje "promjene svijesti" u doslovnijem smislu me općenito nisu nikada zanimale - ne znam ni što bi zapravo značile.

Ipak, očito je da naša moderna tolerancija nije rezultat toga da smo razvili neku novu vrlinu, nego se radi o tome da smo prestali vjerovati, tolerantni smo jer nemamo oko čega biti netolerantni. Tolerancija je vrlina ljudi bez vrijednosti, odnosno nije nikakva vrlina. (Ljudi nisu tolerantni kada se radi o stvarima koje smatraju bitnim.) 

O toleranciji sam već nešto prenio; Budimo netolerantni, Kolakowski o toleranciji, O toleranciji u principu i u praksi itd.

---

Moderni ljudi će tražiti "dokaze", ali nijedan dokaz ih neće zadovoljiti, uvijek će tvrditi da dokazi jednostavno nisu dovoljno snažni da oni povjeruju.

Kod Pascala pronalazimo primjedbu koja mi se čini povezanom;

"Kad bih vidio čudo kažu, obratio bih se". Kako mogu tvrditi da bi učinili ono što ne poznaju?

Zamišljaju da se obraćenje sastoji od štovanja Boga koje je poput trgovine, ili razgovora s Bogom na način kako oni to sebi predočuju. 

Ljudi danas govore o dokazima, ali kada im predočite dokaz ili neki argument, jednostavno će ga odbaciti. Ne radi se o tome da je nešto pogrešno u dokazu (argumentu), nego istinitost tog argumenta nije nešto što imalo utječe na njih. Ne osjećaju dužnost da ga prihvate.

Jednostavno ne "osjećaju" istinu nekog dokaza, odbacuju je. Odvojena je od njihove realnosti.

Odbaciti će argument ne zato jer je nešto pogrešno s premisama, ili zato jer je nešto pogrešno u zaključivanju (ili zato jer argument ne uzima u obzir neke druge stvari), nego će jednostavno reći da ne utječe na njih. Odbacuju čitavu stvar, možda je istinita, možda je i "shvaćaju", ali to nema veze s njima, oni ne "osjećaju" tu istinu, za njih nije istinita.

---

Ukoliko ste intelektualno uvjereni da postoji božanski Neuzrokovani Uzrok koji održava ovaj svijet i Vas u opstojnosti u svakome trenutku, a ne mislite da to ima ikakve posljedice po Vaš život onda ste nešto krivo shvatili. Kada shvatite Istinu na koju razum upućuje, prepoznati ćete i njeno Dobro i Ljepotu.


PPS

Kao što je filozof Searl primjetio vezano uz rasprave o religiji, ne radi se samo o tome da je došlo do opadanje religioznosti, dogodilo se nešto puno radikalnije; 

"za nas, obrazovane članove društva, svijet je demistifciran... Rezultatate demistifikacije je da smo otišli dalje od ateizma, nalazimo se u točki u kojoj nam takvo pitanje više nije bitno kao što je bilo ranijim generacijama."

Odnosno, govoreći o navodnim čudima, primjećuje da se ne radi o tome da ih smatramo lažnim, nego o tome da ih nećemo ozbiljno niti uzeti u obzir.

Takve osoba ih neće uzimati u obzir jer, kao što također navodi Searl u nešto drugačijem kontekstu; "Materijalizam je religija našeg vremena", prihvaća ju se bez pitanja, određuje nam koja pitanja smijemo postavljati i kakve odgovore davati. Materijalisti su uvjereni, na temelju svoje vjere, da su oni u pravu. Predani su toj vjeri i ne mogu dopustiti da bi postojalo nešto van toga, zbog toga su prisiljeni prihvaćati neke apsurdne tvrdnje, ali takve su njihove predanosti.

(Naravno, materijalizam i naturalizam su pogrešni, a oni koji vjeruju u takve filozofije nemaju opravdanje za njih.)

---

Još ću jednom prenijeti Pascala;  "Ljudi se prezirno drže prema religiji. Mrze je i boje se da je istinita."

Što je istina?