Nadbiskup Sheen u "Testirajte one koji se izdaju za Božje glasnike" (knjiga Život vrijedan življenja) ukratko izlaže svojevrsni argument proročanstva.
U povijesti se na njezinoj pozornici pojavilo mnoštvo ljudi koji su sebe proglašavali Božjim glasnicima. Svaki od njih imao je pravo da ga se čuje. Ne postoji razlog zbog kojeg bismo više vjerovali Kristu nego bilo kome drugome, ali naše je pravo predložiti neke testove ili standarde koji nam mogu pomoći u ocjeni vjerodostojnosti svakoga pojedinoga od njih. Pa ne možemo valjda nekomu dopustiti da izađe na pozornicu povijesti i kaže "Evo me, Meni vjerujte", ili "Ovo je božja knjiga koju mi je dao anđeo. Želim da je pročitate."
Kada započinjemo razgovor o objavljenoj religiji, ne smijemo se odreći ljudskog razuma niti izgubiti iz vida činjenicu da smo dio povijesti. Stoga bismo jedan od argumenata kojim ćemo se koristiti mogli nazvati argumentom proricanja ili nagovještenja. Je li ijedan od onih koji za sebe kažu da su Božji glasnici najavljen unaprijed, postoji li proročanstvo o njegovu dolasku? Najmanje što Bog može učiniti, ako šalje glasnika k nama na zemlju, jesta da kaže: "Navješćujem ga. Želim vas obavijestiti da on dolazi". Prije nego što nam dođe u povijest, prijatelji nas nazovu; zakazati sastanak uobičajeni su u poslovnome svijetu. Bog bi nas sigurno unaprijed obavijestio o dolasku svojega božanskog Sina na ovaj svijet. [...]
---
"Bog je izabrao objaviti se čovjeku u povijesti koja je tako postala povijest spasenja. Postoje istine koje nadilaze ljudski razum i njih nazivamo objavljenim istinama. Krist je došao najavljen kao utemeljitelj kršćanstva. Nijedan drugi utemeljitelj religije nema takvu esencijalnu važnost za tu religiju kakvu Krist ima za kršćanstvo. Istina, utemeljitelj je nužan za utemeljenje religije, ali vjernik se u određenoj religi ne susreće s utemeljiteljem svoje religije onako kako se kršćani susreće s Kristom u kršćanstvu. Osobni odnos s njim od presudne je važnosti.
Uloga Krista u kršćanstvu uvelike se razlikuje od uloge Bude u budizmu, Konfucija u konfucijanizmu, Muhameda u islamu il čak Mojsija u judaizmu. Budizam ne traži od vas da vjerujete u Budu, već da budete prosvjetljeni i slijedite njegovo naučavanje o obuzdavanju želja. Konfucijanizam ne traži prisan odnos s Konfucijem. Važna su jedino etička pravila i vjeruje se da svatko tko se drži tih pravila postiže mir sa svojim precima. Mojsije nije tražio od Židova da vjeruju u njega, već da se uzdaju u Gospodina, Boga. Nije upirao prstom u sebe. Islam traži vjeru u Boga i u ostala četiri članka vjere, ali ne nužno u Muhameda. Nasuprot tomu, kršćanstvo od kršćana traži osobnu i prisnu povezanost s Kristom. Kršćanin mora biti jedno s Kristom. Ne možemo za sebe reći da smo kršćani ako drugi u našem životu ne vide osobu, um volju, srce i čovjekoljublje Krista.
[...] Argument koji polazi od proročanstva uključuje povijest i osobu. Kršćanstvo je povijesna religija. Kad god u Vjerovanju spominjemo našega Gospodina, uvijek kažemo: "Mučen pod Poncijem Pilatom." Isus Krist živio je u točno određenom vremenu svjetske povijesti. Nijedan drugi utemeljitelj svjetskih religija nije bio tako povezan s poviješću. Ovdje nas ne zanima samo činjenica da je Krist rođen i mučen pod Poncijem Pilatom, već nas prvenstveno zanima cijela pozadina povijesti.
U starome zavjetu čitamo da je Bog sklopio savez, tj. neku vrstu sporazuma s malobrojnom skupinom unutar čovječanstva. Na samom njegovu početku doznajemo da Bog sklapa savez s Adamom, i po njemu, s cijelim čovječanstvom. Adam je bio glava čovječanstva. Sve što je on činio, mi smo činili. Poslije Bog sklapa savez s Noom, koji predviđa obećanja i dogovore na objema stranama. Ostane li jedan od strana, ona ljudska, moralna, druga strana, tj. Bog, dat će joj blagoslov.
Bog je već u trenutku sklapanja ugovora i njegova kršenje rekao da će doći ženin rod i poništiti djelo zla. Židovu su vjerno i ustrajno prenosili ovu tradiciju, posebno njihovi proroci. Bog poslije saveza s Noom sklapa novi sporazum s Abrahamom, koga poziva iz Zemlje Ur. On obećava Abrahamu;
"Jahve reče Abramu:»Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.« "
Abrahamu je rečeno da se Božji narod koji će poteći od njega biti brojan poput morskog pijeska. Poslje taj narod biva odveden u egipatsko ropstvo. Bog sklapa novi savez s Mojsijem: Židovi ga krše, ali on biva ponovno sklopljen. Dolaze novi proroci koji najavljuju da će se u ovome narodu jednoga dana roditi Spasitelj i Otkupitelj.
Sheen dalje navodi mnoštvo proročansva koja su se odnosilo na našega Gospodina, proročanstva koja su nastala stoljećima prije. Primjećuje;
Jedan židovski učenjak, koji je prešao na kršćanstvo i dobro poznavao stari zavijet i židovske tradicije, rekao da su rabini Kristova vremena prikupili četiri stotine pedeset i šest proročanstava o Mesiji koji se imao izroditi u izrelskom narodu i sklopiti novi savez s čovječanstvom. Četiri stotine pedeset i šest proročanstava. Ako su se sva ta proročanstva ispunila u Kristovoj osobi, kakvi su bili izgledi da se sva ona obistine točno u trenutku i na mjestu koje je prorekao prorok Daniel?
Završava Sheen;
Kada se Krist pojavio, rekao je" Uistinu, sve što se odnosi na mene, ispunja se." To je jedan od razloga zašto Herod nije bio iznenađen rođenjem Mesije. Rabini su mu rekli da će se roditi; oni su bili upoznati s proročanstvima. Herod je znao da će Krist biti Kralj, novi Kralj čovječanstva, zato ga je i želio ubiti. Kada je naš Gospodin napunio trideset godina, ušao je u svoju sinagogu u Nazaretu. Svećenik mu je uručio svitak s tekstom proroka Izaije, a on je počeo čitati ulomak u kojemu Izaija govori o tome kakav će biti Mesija: odisat će blagošću, vidat će rane, opraštati, oslobađati sužnje. Židovi su ga slušali s oduševljenjem. Rekao im je: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzavanja u ušima." Na takvo što ne može se pozvati nijedan utemeljitelj svijetskih religija. Mi proučavamo Krista i nikoga Drugoga. Odsada pa nadalje moje srce i moja duša bit će posve zaokupljeni onim koji je naviješten.
***
U navedenom poglavlju se Sheen eksplicitno bavi argumentom proročanstva, ali i u drugima navodi povezane komentare. Primjerice u istoj knizi, poglavlje 13. "Krist u Vjerovanju: Rođenje", Sheen se također osvrće na proroke;
Židovi su razumjeli značenje toga žrtvovanja. Bilo je to sjećanje na izlazak iz poličkoga ropstva. Proroci su im govorili da žrtvovanje janjadi moraju shvatiti kao simbol izlaska iz duhovnog ropstva. Prorok Izaija rekao im je da će, kada dođe, istinski Jaganajc Božji doći u liku čovjeka. Izaija je napisao "Gospodin je svalio na nj bezakonje nas svijetu" Žrtva? Da, on osobno sagiba leđa i prima udarce. Nije otvorio usta svojih.
Ivan Kristitelj je, propovijedajući mnoštvu, pred sobom gledao svu onu janjad, no u mnoštvu je vidio također našeg Gospodina. Pokazujući na njega rukom, uzviknuo je jakim glasom. "Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta!" Stoljećima su Židovi ponavljali Izakove riječi; "gdje je janje, gdje je janje, gdje je janje" Ivan Krsititelj odgovori je na to pitanje "Evo Jaganjca Božjeg."
Sheen spominje još neke stvari o proročanstvima; povezanosti s pashalnim janjetom, Abrahama od kojeg je traženo da žrtvuje svojeg sina jedinca Izaka, itd. Onima koji su upoznati s Pismom bit će poznata isprepletenost tih događaja (i u svjetlu toga će ih interpretirati.)
---
U poglavlju 17. "Crkva. Kristovo Tijelo" u kojem se bavi Kristovim utemljenjem Crkve Sheen zapisuje;
Osvrčući se na Stari Zakon rekao je "Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti." On okuplja ove nove ljude oko sebe s namjerom da obnovi i oživi Izrael, da stvori novi Izrael. Ako ga je stari Izrael odbacio, on nije odbacio Izrael. Prorok Hođea u Starom zavjetu i Pavao u Novome kažu; "Pa ako su neke grane odlomljene, a ti, divlja maslina, pricijepljen umjesto njih, postao suzajedničar korijena, sočnosti masline, ne uznosi se nad grane. Ako li se hoćeš uznositi – ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe.", Sveti Pavao proriče dan u koji se korijen proslaviti i nadmašiti pogane u slavi kada se Izrael vrati.
Da, ne duljim; Gospodin je, prema Sheenu, međuostalom bio, Prorok, nakon toga Krist, Mesija, i naposljetku Spasitelj svijeta.
PS
Ne mislim ovdje uvjeriti nekog skeptika, nego samo pokazati kako bi izgledao svojevrsni argument proročanstva na popularnoj razini. Ideja proročanstva jest poznata, ali argument proročanstva nije toliko raširen u posljednje vrijeme.
Nisam nikada tome posvetio više pažnje, ali pretpostavljam da se naglasak argumenta (pa možda i sam argument) razlikuje ovisno o tome je li namjenjen pripadniku neke druge religije ili je namjenjen sekularnoj osobi. Danas bi to najčešće značilo nekome tko je predan materijalističkom poimanju svijeta, i koji je još uz to sklon skeptičnom razmišljanju o zapisima i svjedočanstvima kao izvoru znanja. (Naravno, i unutar iste religije imate istraživanje proročanstava, ali ovdje se ne govori o tome.)
Na portalu Vjera i djela su nedavno objavili članak o temi proroštva (Proroštvo u Starom zavjetu i proročki fenomen u karizmatskim pokretima), iako u nešto drugačijem kontekstu. (Ukoliko ga niste nikada posjetili, na portalu možete pronaći razne priloge vrijedne čitanja.)
Na blogu Murus inexpugnabilis u postu Gdje je pravo čudo, ondje je prava vjera su prenijeli kako izgleda argument čuda (i proročanstva, iako se fokusira na čuda.)
Prenio sam ranije Anscombina razmišljanja u postu Proročanstva i čuda (kao argument ZA kršćanstvo) o argumentu proroštva u kojima se bavila prigovorima odnosno analizirala što bi takav argument značio. (Argument u smislu da netko povjeruje kršćanstvu na temelju proročanstva, ne da netko vjeruje u proročanstva jer je kršćanin.) O sličnim prigovorima u Hume o čudima.
Prenio sam i Pascala koji je bio impresioniran ispunjenim proročanstvima i koji je na više mjesta pisao o tome, post Vidim kršćansku vjeru u kojoj ima proroštva, a to je ono što svatko ne može učiniti.
Postoje opsežne knjige koje se bave upravo pitanjem proročanstva - i drugom povijesnom apologetikom. Na stranici HistoricalApologetics možete pronaći knjige raznih protestantskih autora stare nekoliko stoljeća, ali ima i katolika, pa i židova. S obzirom da sam u posljednjim postovima spominjao matematičare, spomenimo da na stranici možete pronaći i knjige Charlesa Babbagea, Roberta Boylea itd. (Ipak, detaljne rasprave i inzistiranje na sitnicama mi često djeluju bliže protestantskom pristupu. Primjedba je to koju će mnogi krivo shvatiti, ali takve rasprave mi često ne djeluju baš najproduktivnije.)
---
Teško bi bilo u par redaka sažeti o proročanstvima, a pogotovo ne sama proročanstva. Ipak, ne ulazeći u nijedan konkretni primjer, očito je da se za proročanstva moramo oslanjati na povijesne zapise i svjedočanstva. Nijedna osoba ne može svojim iskustvom i osjetilima svjedočiti događanjima ukoliko su se odvila razdvojena generacijama.
Ipak, posljedica toga je da svatko tko čita o proročanstvima i njihovom ispunjavanju na određeni način i sam svjedoči ispunjavanja proročanstva.
Ne znam koliko je moguće usporediti tvrdnje proročanstva svih naroda i vjera, ali prema nekim analizama, poganski proroci, barem nekih poznatijih kultura, su bili usklađeni s vladarima, "prorokovali" su u svome interesu; a židovski (i kršćanski) proroci su se otvoreno protivili moćnicima, nisu imali koristi od svojih prorokovanja, bili su spremni trpjeti zbog onoga što su tvrdili, bili su jasni itd. (Nisam upoznat s takvim usporedbama i njihovom opravdanošću, ali bilo mi je zanimljivo pročitati da ih se odavno analiziralo na takvoj razini.)
---
Mnogi će odbacivati ideju proročanstva. Osim toga, reći će da ih jednostavno ne možemo eksprimentalno provjeriti. Tražiti će neki "znanstveni" dokaz (ne svjedočanstvo, zapis). No, radi se o povijesnom događaju, ne možete ga na taj način ni provjeriti. Ne možete izvršiti "znanstveni" eksperiment jedinstvenog povijesnog događaja. (Uostalom, svaki eksperiment bi i dalje bio "samo" povijesni događaj.)
Pod tim "znanstvenim" dokazom će prije misliti na neki matematički (geometrijski, "racionalni") dokaz, nešto što bi trebali pokazati bez reference na povijesni zapis ili svjedočanstvo. No, povijesno znanje jednostavno tako ne funkcionira. Kada bi takav pristup imali prema bilo kojem drugom događaju i informaciji u svome životu ne bi uopće funkcionirali u svijetu. (Može zvučati kao reductio ad absurdum, ali takvo razmišljanje nije toliko rijetko u ovom kontekstu.)
Sumnjati će u vjerodostojnost zapisa. Reći će da se nije dogodilo kako je zapisano, nego je zapisano kako se tvrdi da se dogodilo, ili da se radi o slučajnosti, itd. (Mnogi nisu ni svjesni vremenske i prostorne raširenosti nastanka zapisa. )
Uobičajeno je u razgovoru sa suvremenom osobom čuti i da jednostavno ne možemo vjerovati ničemu. Ne možemo znati što se dogodilo u povijesti, što je tko zapisao, ne možemo vjerovati našim osjetilima, ne možemo vjerovati našim misaonim procesima. Zapravo, ne možemo ništa znati. Ili, čak i kada bi znali da je istina, to ne znači da je toistina za mene, itd. (Možda se radi o nekoj vanzemaljskoj tehnologiji, ili AI.)
Ili ćete čuti razmišljanja poput; "trebalo bi svima u svakom trenutku biti jasna istina svega", "trebali bi odmah imati sva znanja", "sumnja bi trebala biti nemoguća", itd. Ili; "zašto uopće potreba za svime time, za stvaranjem, za savezom, za ljudima koji imaju svoje pretke, za generacijama" itd. Ukoliko pratite liniju takvog "skeptičnog" propitivanja dolazimo do pitanja zašto uopće postojimo kao vrsta kakva jesmo (zašto imamo biološke roditelje, tijelo, um). Zašto je uopće stvoren materijalan svijet.
Ne znam jesam li uspio dočarati o kakvim prigovorima ovdje govorim. (Ne mislim na neke rasprave oko konkretnih zapisa i proročanstava, nego na razne "scijentističke" prigovore.)
---
Možda će nešto "umjerenije" reći da im je potreban neki vanredan dokaz kada već tvrdimo "vanredne" stvari. Pa, pogledajte povijest katoličanstva, postoji mnoštvo "vanrednih" dokaza o raznim čudesima vezanim uz našu vjeru. "Da, ali", reći će bez ikavih problema, "nećemo valjda vjerovati nekim vanrednim dokazima, takvi dokazi su nemogući i stoga ih možemo odmah odbaciti."
---
Spomenuo sam Pascala, ali ću ponoviti još jednom njegova razmišljanja;
Da je samo jedan čovjek napisao knjigu proroštva o Kristu, i to u pogledu vremena i načina, te da je Krist došao u suglasnost s ovim proroštvima, bio bi beskrajno snažan dokaz.
Ali ovdje ima mnogo više. Čitav niz ljudi kroz četiri tisuće godina, koji stalno i bez razlike dolaze jedan za drugim, proriču isti dolazak. Objavljuje ga čitav jedan narod koji postoji već četiri tisuće godina da skupno posvjedoči o uvjerenju što ga o tome ima. Od toga ga ne mogu odvratiti ni prijetnje ni progonstva što su ga stizala. To je mnogo značajnije.
[...]
Što kazu proroci o Kristu? Da će biti očevidno Bog? Ne, već da je on istinski sakriveni Bog; da će biti nepriznat; da se neće ni pomisliti da je to on; da će biti kamen spoticanja o koji će se mnogi spotaći itd. Nek nam se onda više ne predbacuje nedostak jasnoće, jer mi to priznajemo
Ali, vele, ima nejasnoće. Ali bez toga ne bi se bili spotakli o Krista. To i jest jedan od bitnih ciljeva proroka: Excaeca. [Iz 6,10 "Zaslijepi oči"]
---
Nedavno sam naišao na jednog ateista koji je prigovorio neznanje kršćanima. Upitao ih je znaju li oni uopće da su preuzeli većinu Biblije od židova? Naravno. To i je cijela poanta.. Radi se o Starom Zavijetu koji navještuje Krista.
