Anscombe u "Hume on Miracles" komentira njegov poznati Esej o čudima. Rad je dostupan u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. (Dio rada ovdje.) U nastavku prenosim sažetak;
***
Humeovo poglavlje ili kao što se naziva, Esej o čudima poznato je kao malo remekdjelo među onima koji su čuli za njega, ili su ga možda i pročitali, a kojima se sviđaju njegovi zaključci. Tobože mu je cilj pružati "mudrima i učenima" argument koji će ih zavijek oboružati protiv bilo koje obrane vjere (religije), svakog argumenta koji pokušava uspostaviti vjeru koja se poziva na čuda, ili na ispunjavanje proročanstva koje Hume smatra vrstom čuda. No, ako ograničemo "mudre i učene" na ljudi koji su istražili Humeovo argumente na ozbiljan način, ili barem kao filozofi, shvatiti ćemo da oni koji imaju isti pogleda na svijet poput njega smatraju ga sramotnim. Primjerice Antony Flew. Ili neki drugi poput C.D. Broada koji ga smatraju samim po sebi nerazumnim i proturječnim s Humeovom filozofskom pozicijom.
Iako je upitna vrijednost eseja, pokazao se, uz još neke, utjecajnim. Argumenti iz čuda i proročanstva danas više nisu popularni. (Tu je utjecao i Lessing koji se bavio dokazima iz čuda i proročanstva nasprem dokazima kroz izvještaje o tim čudima i proročanstvima.) [O tome sam nešto prenio u Proročanstva i čuda (kao argument ZA kršćanstvo.]
Anscombe smatra da razlog popularnosti Eseja leži u Humeovu litreranom umijeću. Ipak, literarno umjeće nije povezano s utemeljenošću argumenta ili istinosti u izvještvanju.
Prenosi Humeovo izvještaj o navodnom čudu u Zaragozi (i kardinalu de Retzu) i primjećuje da je stvar prilagodio u interesu svog argumenta. Iskoristio je svoju zlobnu duhovitost kako bi se obračunao s još nekim izvještajima o čudima koje očito ne predstavlja na pošten način.
Anscombe ukratko nabraja probleme s Humeovih argumentima koje daju njegovi kritičari;
1. Hume izmjenjuje različite defincije čuda (A) kao bilo što što je suprotno uniformnom tijeku iskustva ili (B) kao transgresiji zakona prirode partikularnom voljom Božanstva ili uplitanjem nekog nevidljivog agenta.
2. Prva defincija se referencira sama na sebe što je vidljivo iz njegove primjedbe: "Čudo je da se mrtav čovjek vrati u život; jer to nikada nije primjećeno u bilo koje doba ili bilo kojoj zemlji."
3. Doista, Hume razvija prvu definiciju do krajnje točke apsurda: "Stoga mora postojati uniformno iskustvo protiv svakog čudesnog događaja jer inače taj događaj ne bi zaslužio takvu oznaku." Takvo razmišljanje je samopobijajuće jer bi navodni čudesni događaj, ukoliko se dogodio, bio dovoljan da se u pitanje dovede njegov čudesni karakter – jer ako se dogodio, onda ne bi bilo uniformnog iskustva protiv njega; a to znači da se njegov čudesni karakter ne bi mogao navesti kao argument protiv toga da se dogodio.
4. Humeov cilj je navesti da čudesni karakter događaja bude dovoljan razloga da odbacimo priču da se on dogodio bez istraživanja dokaza. Radi se o čudnovatom prestanku argumenta koji je započeo tezom da mudar čovjek vjeruje proporcionalno dokazima.
5. Hume pogrešno opisuje ulogu svjedočanstva u ljudskom znanju. "Razlog", kaže on, "zašto prirodajemo ikakvu uvjerljivost svjedocima i povjesničarima nije rezultat ikave veze, koju a priori opažamo, između svjedočanstva i stvarnosti, nego jer smo navikli pronaći usklađenost između njih. No kada je potvrđena činjenica koju rijetko promatramo, imamo osporavanje dva suprotna iskustva." Pa, ne samo da nisam često, nego nisam nikada iskusila potres; ali svejedno ne postoji konflikt, nema načela iskustva koje bi mi u tom slučaju dalo "stupanj sigurnosti protiv činjenica" koje svjedoci potresa nastoje utvrditi.
6. Kada govorimo o dosljednosti [njegovih argumenata o čudima] s njegovom vlastitom filozofijom teško da postoji obrana. Hume jasno poručuje da nijedna količina uniformnosti iskustva ne može biti racionalan temelj, ili dokazni materijal, a kamoli dokaz, da se slično mora dogoditi u sličnim slučajevima. Čini se kao da nije iskren kada tvrdi da je pojava čuda opovrgnuta samom činjenicom da se radi o kršenju zakona prirode; da ih odbacimo kao nemogući događaj. Već u sljedećem poglavlju on ponavlja svoj stalni stav da, rezonirajući a prirori, moramo dopustiti da bilo što može proizvesti bilo što. "Pad kamenčića može, koliko je nama poznato, ugasiti sunce.", ali u poglavlju on opet tvrdi "Podizanje kuće ili broda u zrak je vidljivo čudo. Podizanje pera, kada je vjetru potrebno tako malo sile da bi to postiglo, je podjednako pravo čudo, iako ne tako razumno s obzirom na nas." Ukratko, za potrebe ovog poglavlja prihvaća mehanistički determinizam – slika prirode koja je čvrsto vezana sudbinom nepovredivih zakona – ali takva nije Humeova koncepcija nego je koncepcija koja je prevladavala u njegovu stoljeću – kao posljedica newtonovske znanosti(?)
Njegov vlastiti stav je sljedeći; "Ne postoji ništa u bilo kojem objektu, uzetom samom za sebe, što nam može pružati razlog da zaključimo van njega; i da čak i nakon promatranja česte ili stalne konjukcije objekata, nemamo razloga izvući ikakav zaključak o bilo kojem objektu osim onoga kojeg smo iskusili; [...]"
7. Prema Humeovu vlastitu opisu vjerovanja, vjerovanja u čuda su zapravo nešto što se ne može dogoditi.
[Anscombe tu citira Humea koji objašnjava da je vjerovanje rezultat nekog objekta odnosno konjukcije između objekata, (primjerice plamen i toplina). Radi se o naravnim insinktima koje nikakvo rezoniranje ili proces mišljenja i razumijevanja nije u stanju proizvesti ili spriječiti.]
Takvo razmišljanje Hume još jednom upotrebljava kako bi ismijao one koji vjeruju...
[...] Broad procjenjuje da se Hume u ovome Eseju ne drži svojih "ekstremno visokih standarda". No, prema Asncombe Broad time pogrešno shvaća što Hume radi. Prema njoj Esej je briljantna propaganda unatoč Humeovom shvaćanju kauzalnosti.
Sve navedeno je dovoljno da se pokaže problematičnost, ali Anscombe dodaje još nekoliko primjedbi;
Hume odbacuje svako svjedočanstvo čuda. Smatra da svjedočanstvo čuda (rijetkog neobičnog događaja) nikako ne povećava vjerojatnost čuda. No, ako primjerice pročitamo u novinama o potresu u udaljenoj zemlji, koliko god da je mala vjerojatnost tog potresa, svjedočanstvo o tom potresu povećava mogućnost da se on stvarno i dogodio (ukoliko novinari nisu izmislili priču o potresu).
Još jedna Anscombina primjedba vrijedna prenošenja;
Argument te vrste [~probabilistički], koji pokazuje da nijedno svjedočanstvo ne može imati ikakav značaj, mora biti pogrešan ako se prihvati konačna vjerojatnost; jer omjer vjerojatnosti da će se izvijestiti o događaju ukoliko se dogodi (a to je gotovo sigurno za izvanredne događaje, kada se dogode u javnosti) prema vjerojatnosti da ukoliko se događaj nije dogodio da će se izmisliti određena laž je prilično visok.
(Kada razmislimo o tom omjeru shvatimo da vjerojatnost događaja nakon svjedočanstva povećava izglede u korist događaja.)
PS
Prenio sam manji dio, pri kraju se bavi nekim probabilističkim izračunom što mi nije toliko zanimljivo, ali znao sam viđati sličnu argumentaciju.
Možete čuti da je neko čudo (odnosno svjedočanstvo o čudu) stvar prevare, i ponekad je lako pronaći razloge i korist koju bi netko imao od toga. No, reći da se čudo nije dogodilo, ali da su ljudi unatoč tome inzisitrali da se ono dogodilo te su bili spremni posvetili tome čitav svoj život i podnijeti razna mučenja i u konačnici smrt upravo propovjedajući da se to čudo dogodilo je nešto drugo. U takvom slučaju, sama mogućnost čuda se čini većom zbog takvog svjedočanstva. (Ne ulazim u druge prigovore takvim svjedočanstvima, poput onih koji koriste jezik popularne psihologije.)
---
Oni koji vole Humea zapravo vole njegove zaključke, njegov briljanti sofizam (kako ga je jednom opisala Anscombe. To je podržala uvjerljivim kritikama. Bavila se njime na više mjesta, primjerice njegovim pogrešnim shvaćanjem kauzalnosti – što ima veze s njegovim neuspješnim pobijanjem argumenata opstojnosti, itd.)
Želio je stvoriti svijet "oslobođen" transcedentnih ograničenja, al njegova tvrdnja da razum treba biti rob strasti pokazuje nam da trebamo biti skeptični prema svijetlu kojeg šire prosvjetitelji.
Ukoliko bi ignorirali neku "novu" pojavu ili svjedočanstvo nekog "nestručnjaka" onda ne bismo nikada niti imali napredak. (Kao što navodi jedan povjesničar znanosti, zamislite da je Oersted ignorirao pomicanje igle, ili da Kepler nije vjerovao promatranjima pozicije Marsa, itd. Govorimo o načinu stjecanja znanja o činjenicama svijeta.)
Čudo je pak jedinstven događaj, ukoliko ga želite istražiti morati ćete ga istražiti kao povijesni događaj, ovisimo o svjedocima, indirektnim opservacijama, dokazima o okolnostima.
Anscombe govori o Humeu, nećemo širiti temu na čuda općenito, ali pretpostavljam da će ih danas povezivati sa znanošću, odnosno reći da nisu znanstveno moguća. No, znanost se bavi kvantitativnim svojstvima materijalnih interakcija, metode znanosti se ne bave čudima u tom smislu. Naravno da neko "čudo" ne odgovara onome što se uobičajeno događa, upravo zato i jesu potencijalno zanimljiva.
(Pretpostavljam da bi mogli smatrati da je svaki događaj čudo, ali onda pod "čudom" podrazumijevate neki drugi fenomen.)
Istina, čuda u nekim krugovima nisu popularna (još od vremena Humeova kontradiktorna argumenta ili Kantova apriorizma). Ipak, katolici vjeruju da činjenice, koliko god bile izvanredne, nisu nešto u što trebamo sumnjati na temelju dubioznih ideja.
(Postoje strogi kriteriji utvrđivanja činjenica oko čuda, vezano uz kanonizaciju itd.)
Činjenice su ono od čega krećemo, od našeg prepoznavanja činjenica imamo sve ostale mentalne operacije.
---
Živimo u vremenu u kojem je rašireno naturalističko shvaćanje svijeta, postoji i jaka vjera u materijalizam kojeg se ne preispituje. Danas se ne radi se o tome da će neko čudo smatrati lažnim ili da će ga odbacivati, nego se njegovu mogućnost neće uopće uzimati u obzir.
Kao što navodi filozof Searl u nešto drugačijem kontekstu; "Materijalizam je religija našeg vremena", prihvaća ju se bez pitanja, određuje nam koja pitanja smijemo postavljati i kakve odgovore davati. Materijalisti su uvjereni, na temelju svoje vjere, da su oni u pravu. Predani su toj vjeri i ne mogu dopustiti da bi postojalo nešto van toga, zbog toga su prisiljeni prihvaćati neke apsurdne tvrdnje, ali takve su njihove predanosti.
PPS
Možda su moji komentari nepotrebni i nude nepotrebnu distrakciju, ovdje se Anscombe bavi samo Humeovim prigovorima, ne znam zašto, ali unatoč svojim očitim nedostacima, popularni su u povijesti ideja.
Oni koji će danas negirati svaku mogućnost čuda možda nisu niti čuli za Humea, neće se pozivati na njega, ili se neće eksplicitno pozivati na bilo koju filozofiju, oni se ne bave filozofijom, tvrditi će da oni nemaju nikakvu metafiziku, nikakve pretpostavke. Ipak, jedini način da ne budete metafizčar jest taj da ništa ne kažete. Oni koji vjeruju da su izuzeti od bilo kakvog intelektualnog utjecaja, obično su robovi nekih prošlih ideja.
---
Spomenuo sam ranije Feserove analize Huma, prenosim još jednom;
Filozofski adolescenti svih godina oduševljeni su njegovim slavnim subverzivnim doktrinama o religiji, uzročnosti, vrijednosti, sebstvu, i općenito metafizici, [...]
Iznenađuje da bi itko još uvijek ozbiljno shvaćao Humeove doktrine s obzirom na pogrešnost argumenta o kojima ovise. Odnosno, nije nimalo iznenađujuće. Poput zamišljenog religioznog vjernika prema kojem često usmjerava svoj prezir, humeanski skeptik zna unaprijed do kojih zaključaka želi doći, a nije toliko bitno kako doći tamo. Želi svijet u kojem ga uzročnost neće dovesti do Neuzrokovanog Uzroka, u kojem dobro i zlo nisu objektivne značajke stvarnosti nego obični sentimenti, a racionalnost nije ništa više od roba strasti .
