Mediji između relativizma i apsolutizma – OOD III

BGC u Addicted to Distraction objašnjava da su mediji, iako skloni relativizmu, u stanju zagovarati odnosno osuđivati svaku stvar, koliko god mala ili velika bila, i to s nevjerojatnom silinom;

Iako su masovni mediji u praksi relativistički, njihova "teorija" (njihova implicitna pretpostavka) u određenom vremenskom trenutku je apsolutistička. Nesložiti se ili suprotstaviti se nekoj stvarnosti koju Mediji nameću – primjerice krivnji osobe koju Mediji u određenom trenutku žele prikazati krivom, ili svetosti nekoga koga Mediji prikazuju svetim – znači da se razotkrivate kao objektivno zli.

Dakle u Masovnim Medijima gdje je sve relativno, svejedno imate Mišljenje koje je najbitnije (barem u tom trenutku.); ne postoji stvarnost – van osobnog mišljenja – preostaje samo mišljenje; a to znači da je mišljenje sve.

U Masovnim Medijima, Mišljenje zauzima mjesto Stvarnosti. Mišljenje se tretira kao Stvarno; ali s obzirom da Mišljenje nije stvarnost, Mišljenje se mijenja kada god je to korisno.

Prema tome, sve što Masovni Mediji poručuju je apsolutno u trenutku kada to poručuju; ali nije stalno – može trajati kraći ili duži period – podložno je reviziji ili poništenju u svakome trenutku.

U Masovnim medijima bilo što – bilo što – se može tretirati kao iznimno važno i hitno, kao nešto što zahtijeva rekaciju ODMAH – u trenutku kada nam to nude. Može se raditi o rješavanju gladi u afričkoj zemlji, otpuštanju slavne osobe zbog "gafa", štovanju sportskog heroja, slavljenju kraljevskog vjenčanja ili olimpijskih igara, ili pogrebu pop zvijede; zatvaranju seksualnog napasnika ili davanja najvećih počasti istom, čudu od novog auta ili računala, porezu na ugljik, subvencioniranju operne kuće...

Masovni mediji su u stanju razbuktati apsolutno imperativnu "objektivnu" nužnost oko najveće ili najmanje stvari; zatim se čitava stvar može trenutno odbaciti i ignorirati; možda čak to nikada više niti ne spominjati, ili se pak možda stalno baviti time sljedećih godina... Sve je moguće, ništa nije fiksno, kalibracija vrijednosti je proizvoljna, vrijednost je odvojena od važnosti.

Bez medija ste "izgubljeni" za društvo – OOD II

BGC u Addicted to Distraction objašnjava kako smo možda svjesni da su nas mediji ponekad doveli u zabludu, ali rijetko tko je svjestan o kako dubokom i rasprostranjenom učinku se radi. Mediji su potpuno preuzeli javne i privatne živote, bez medija ste izgubljeni. Ističe;

Jer kada ste unutar Masovnih Medija (a danas su na Zapadu svi dio njega), gdje god se okrenete vaše deluzije će biti potvrđene – jedina dosljednost je dosljednost deluzija – Masovni Mediji daju nam "činjenice" i "rasuđivanje" prema kojima pričamo s drugim ljudima.

Izađite iz balona Masovnih Medija i bit ćete izgubljeni; otkriti ćete da nemate o čemu pričati s ljudima – preostaje vam samo neslagati se i svađati se s njima.

Udaljite se od Masovnih Medija i postati ćete dosadni, iritantni, ludi – jer živimo u svijetu koji smatra da zdrav razum i osobna iskustva ne samo da nemaju nikakvu vrijednost; nego su opasni, predstavljaju dokaz izopčenosti, dokaz su poremećenog mentaliteta; sve što je van medijskog balona smatra se područjem divljih i usamljenih sadista, luđaka i populista.

PS

Nedavno je jedan od američkih ureda proglasio da je obilježje opasnih radikala izbjegavanje mainstream medija. Mnogi su se začudili i šokirali takvom klasifikacijom, ali možda su stvarno u pravu.

Ako niste pod utjecajem medija, stvarno ćete biti izgubljeni, nećete više imati o čemu pričati sa prijateljima i susjedima (čak i ako žive u drugim državama znate o čemu se i na koji način mora razgovarati). Situacija kroz proteklih par godina nudi nam dobar primjer, izašli bi iz svog doma i shvatili da nastanjujete neki drugi svijet. 

"Nepromišljeno" bi bilo komentirati neko aktualno događanje bez da ste prvo upoznati kakvu su atmosferu stvorili mediji, tko je heroj, a tko zlikavac; koje "činjenice" morate prihvatiti, a koje osuđivati; što isticati, a što prešućivati.

BGC o Masovnim Medijima i distrakciji - OOD I

U knjižici pod naslovom Addicted to Distraction (Ovisni o distrakciji), podnaslova Psychological consequences of the modern Mass Media (Psihološke posljedice suvremenih masovnih medija), 2014. god , University of Buckingham Press, Bruce G. Charlton se bavi fenomenom masovnih medija i njihovog utjecaja na ljude. (Knjiga možete pronaći na amazonu, ali autor ju je objavio i besplatno u blog formatu ovdje.)

Na tragu McLuhanova uvida da Medij jest poruka BGC opisuje masovne medije kao sustav koji stalno raste, preuzima kontrolu nad svim korisnim društvenim sustavima, od politike do religije, od obrazovanje do umjetnosti. Prema njemu, radi se o subverziji svega što je korisno, i svega što daje smisao i cilj životu. Mediji funkcioniraju kao droga, potrebna nam je "detoksikacija", tek tada ćemo se osloboditi laži i ludosti života u Medijskom balonu. Tek tada ćemo se moći vratiti stvarnosti izravnog osobnog znanja, iskustva i zdravog razuma.

Pod masovni mediji BGC misli na sve medije – uključujući tiskane, multimedijske i internetske medije. Zapravo ih niti ne primjećujemo jer su svuda oko nas. (Poput ribi smo koje ne primjećuju vodu u kojoj žive.) Zbog njih živimo u iluziji, milijarde ljudi tako žive. Radi se o najraširenijoj i najučinkovitojoj propagandi u povijesti čovječanstva, zbog nje ljudi ne vjeruju onome što vide vlastitim očima i ignoriraju vlastita iskustva.

Glazba nije za svakoga – Pruss, Scruton

Pruss u jednom postu opisuje;

"Budući da nemam sluha, baš i ne cijenim glazbu. Zapravo, što sam stariji, to me glazba više živcira, posebno kada je u pozadini neke dnevne aktivnosti. Draže mi je slušati 4'33" nego Mozarta i Beethovena.

Ipak, znam da su Mozart i Beethoven ljepša glazba, tako da sam protuprimjer emotivizmu o umjetnosti. Zabavno je biti protuprimjer (ali jasno mi je da bi bilo zabavnije cijeniti glazbu)."

Nekoliko godina ranije slično zapisuje;

"Obično uopće ne cijenim glazbu. Iako postoje rijetke iznimke, estetski sam hladan na glazbu, ili me živcira (iako postoji ne-estetski emocionalan utjecaj, primjerice jeziva glazba tijekom zastrašujućeg filma). Nemogućnost cjenjenja glazbe je vrsta invaliditeta, nadam se da će nestati u raju (osim toga glazba će biti bolja) jer čini se kako je glazba važan dio ljudskog dobra estetskog vrednovanja. "

Podsjeća i na jedan Kreeftov argument za Božju opstojnost;

Zašto bi Ljevica uništavala Ljepotu? - J.C.Wright

"Biti čovjek znači tražiti istinu koja zadovoljava um, vrlinu koja potiče savjest, i ljepotu koja razbija srce. Kada čovjeka lišite tih stvari, neće pronaćiti niti sreću niti odmor.

Najdragocjenija, najdublja i najvažnija velika ideja koju nam je Ljevica oduzila je ljepota. Ne moram niti objašnjavati da je život bez ljepote noćna mora; oni koji su vidjeli istinsku ljepotu – uzvišenu ljepotu, barem na jedan trenutak – nemaju je sa čime usporediti osim sa esktazom mistika, ili radošću sveca. Ljepota tješi ožalošćene, ljepota donosi radost i produbljuje razumijevanje; ljepota je poput hrane i vina, a ljudi koji žive okruženi ružnoćom postaju  zgrčeni i izgladnjeli u svojim dušama. "

Tako je zapisao [2014.god.] J.C. Wright u postu Robbed of beauty by the left kada je analizirao instrumentalnu vrijednost uklanjanja Ljepote. (Više nije dostupna stranica na kojoj je objavljivao.)

Pita se zašto unatoč važnosti ljepote nitko ne raspravlja o njoj. Pobjeda Ljevice u tom području je tako iznenadna, tako nevjerojatno i tako potpuna da je usljedila samo tišina. Uvjerivši javnost da je ljepota stvar promatrača, Ljevica ju je isključila iz rasprave; Ljepota je stvar ukusa, a argumentirati da je ukusno bolje od bezukusnog je stvar elitizma, neprikladno je. Možda se radi i o zločinu iz mržnje u onim slučajevima kada uspoređujemo različite kulture.

Wright o Ružnoći kao problemu svijeta

John C. Wright u What’s Wrong With The World Part XVI —Ugly komentira promjene nakon industrijske revolucije (prenosim samo dio);

Nešto strašno se dogodilo. Umrla je ljepota.

Prva stvar koju bi vremenski putnik kroz vrijeme primjetio kada bi ga iz povijest doveli u muzej moderne umjetnosti je prevladavajuća ružnoća.

Ako je vjerovati ilustratorima časopisa znanstvene fantastike, sretni stanovnici vremena koja će tek doći odjevat će se u toge, plašteve i tunike, pazeći na raskoš i elegantnost, baš kao što su to činili naš srednjovjekovni i antički preci. Samo je moderno doba dosadno i otrcano.

Istina, nisu sve klase bile dobro obućene, niti je dobra odjeća nekog doba uvijek prikladna, ali ono što karakterizira moderno doba nije slučajna ružnoća kao rezultat umijeća, nego namjerna i nevjerojatna ružnoća kojoj težimo zbog nje same.

Nikada takvo što nije postojalo u povijesti. Radi se o mazohizmu.

Zašto je i kako Umjetnost postala Ružna?

U nastavku prenosim sažetak članka Why Art Became Ugly, Stephena R.C. Hicksa. Ne ulazim u to koliko je sveobuhvatan i točan, ali čini se kao dovoljno zanimljiv i jednostavan opis što se dogodilo s umjetnošću. Na gornjoj poveznici je verziju eseja koja donosi poveznice uz umjetnička djela o kojima govori ukoliko niste upoznati s refrencama. U nastavku samo sažetak ideja; 

Kritičari moderne i postmoderne umjetnosti oslanjali su se na "odvratno je" strategiju. Pritom mislim na isticanje da je određeno umjetničko djelo ružno, trivijalno, neukusno, ili nešto što je moglo dijete proizvesti. Iako je to često točno, takve kritike nisu imale rezultata na svijet umjetnosti.

Pravo pitanje je zašto je svijet umjetnosti prihvatio ružno i uvredljivo? Zašto svoju kreativnu energiju troši na trivijalno, rugalačko i besmisleno? Možete reći da postoje cinici koji iskorištavaju situaciju kako bi stekli materijalna sredstva ili društveni status, ali to vrijedi za svako podučje, takvi cinici nisu oni koji obično pokreću scenu.

Pitanje je, zašto su cinizam i ružnoća tako bitni ako želite uspjeti u svijetu umjetnosti?