srijeda, 29. veljače 2012.

Darvinizam i stvarna priroda odnosa - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva

autori:  David C. Lindberg, Ronald L. Numbers,
             Zavod za Povijest Znanosti, Sveučilište Wisconsin

Iz: Perspectives on Science and Christian Faith 39.3:140-149 (9/1987)
"Tijekom zadnje trećine 19. stoljeća Andrew Dickson White i drugi koristili su vojne metafore kako bi opisali povijesni odnos između znanosti i kršćanstva. Novija znanstvena istraživanja su pokazala da takva teza o sukobu predstavlja veliko izobličenje stvarnosti. Ovaj rad pokušava pokazati pogreške takve interpretacije, koristeći primjere iz patrističkog i srednjovjekovnog razdoblja te rasprava vezanih uz Kopernikanstvo i Darvinizam. Autori tvrde da je odnos između znanosti i kršćanstva prebogat i preraznolik da bi ga opisali nekom jednostavnom formulom."
III

Kroz 19. stoljeće, ali posebno nakon objavljivanje Darwinovog djela Podrijetlo vrsta, najžešće bitke u Whiteovu ratu bile su oko biblijskog izvješća o stvaranju. Te bitke su navodno između "velikog skupa teologa" protiv koalicije znanstvenika iz područja astronomije, geologije, biologije i antropologije koji su nastojali nametnuti dinamički prirodni svijet umjesto statičkih, natprirodnog opisa iz Knjige Postanka. Svaki sukob je imao, prema Whiteu, predvidljivi tijek; teolozi su izrecitirali biblijske tekstove protiv znanstvenih učenja, onda su tražili pomirenje nakon što je uspostavljen znanstveni koncenzus, nudeći "napregnuto usklađenje tekstualnih izvještaja sa utvrđenim činjenicama."

Kao primjer tog procesa, White navodi primjer nebularne hipoteze Pierrea Simona Laplacea koji je 1796. predložio da se sunčev sustav razvio iz rotirajuće maglice."Kroz teološki svijet, " zapisuje White, "došlo je do povika protiv 'ateizma' i bjesnio je žestok sukob." Nakon raznih otkrića hipoteza je postala znanstveno uvažena, vjerni su odlučili da Laplaceova pretpostavka nije uopće ateistička nego da sjajno odgovara da biblijskom izjavom "U početku ... Zemlja bijaše pusta i prazna"

U svom zanosu dok nam opisuje bitku, White zanemaruje informaciju kako je svećenstvo prvo prihvatilo i populariziralo tu hipotezu – i da najutjecajniji i najuspješniji "napregnuti" napori kako bi se uskladila nova hipoteza nisu došli od strane maštovitih biblijskih proučavatelja nego od dvojice uvaženih američkih znanstvenika Arnolda Guyota sa Princetona i Jamesa Dwight Dana sa Yalea. Umjesto da nam taj primjer prikaže kako su teolozi ratovali za znanošću, pokazuje nam kako su pravovjerni kršćani izbjegavali sukobe sa znanošću.

Religijski odgovor na razvoj povijesne geologije pruža nam još jedan primjer koliko je pogrešno zagovaranje sukoba znanosti i teologije. Kao što je Charles C. Gillispie još davno istaknuo, problem u geologiji tijekom ranog 19. stoljeća bio je prije problem "vjere(u grubom smislu) u znanosti nego vjere protiv znanosti." Kako bi pokazali apsurdnost suprostavljanja znanstvenika i teologa dovoljno je ukazati da su vodeći engleski geolozi s početka 19. stoljeća - William Buckland, William Daniel Conybeare i Adam Sedgwick- svi bili svećenici, kao što je bio i američki geolog Edward Hitchcock. Za svakog teologa koji se trudio proizvesti "manje ili više apsurdne" sheme za usklađivanje geologije i Knjige Postanka postojali su znanstvenici koji su pokušavali napraviti istu stvar – primjerice geolozi Benjamin Silliman i John William Dawson.

Geolozi koji su zagovarali veću starost zemlje, postojanje života prije Adama i ograničenost Noine poplave neminovno su izazvali burnu raspravu. No, kad je izbio sukob, nije došlo do sukoba geologa protiv teologa nego, kao što je James R. Moore nedavno ustvrdio; profesionalnih geologa koji su poslušali Charles Lyellevu opomenu da proučavaju geologiju "kao da ne postoji Sveto Pismo", zajedno u koaliciji sa profesionalnim učiteljima Biblije koji su prihvatili B. Jowettov savjet da "tumače Sveto Pismo kao bilo koju drugu knjigu", a s druge strane su bili geolozi amateri i egzegete koji su odbijali prihvatiti ove maksime.

Pojave Darwinove kontroverzne teorije organske evolucije(koja je ljude opisala kao životinje, a Boga ostavila besposlenog) razumljivo je izazvala strastvene rasprave, no Whiteova polemička analiza uvodi više zbrke nego što pojašnjava problem. Prema Whiteu, Samuel Wilberforce, Oxfordski biskup, pokrenuo je teološku ofenzivu protiv Darwina – i odredio ton rasprave- napisavši esej za The Quarterly Review u kojem osuđuje darwinizam jer je kontradiktoran Bibliji. Kasnije, 30. lipnja 1860-te u svom izlaganju na Oxfordu pred Britanskim udruženjem za napredak znanosti, Wilberforce je ponovio svoje primjedbe, ali ovaj put čestitajući sam sebi "jer nije potomak majmuna." Nakon što je to čuo Darwinov prijatelj zoolog Thomas Huxley, uzvratio je: "Ako bih morao birati, radije bih bio potomak skromnog majmuna nego čovjek koji koristi svoje znanje i govorničko umijeće kako bi lažno prikazao one koji svoj život žive u potrazi za istinom" – izjava koja je, prema Whiteu, "progrmila Engleskom" i cijelim svijetom.

U Whiteovo obranu treba reći da se suzdržao od prenošenja još senzacionalnije(i apokrifnije) verzije priče, prema kojoj je biskup drsko upitao Huxleya tvrdi li da je "sa bakine ili djedove strane potomak majmuna." Na što je zoolog odgovorio "Radije bih bio potomak majmuna nego biskup." Radi se o dramatičnoj i pamtljivoj priči, ali kao što su pokazali J.R.Lucas i drugi, priča ponavlja mnoge pogreške i predstavlja Wilberforcea u izuzetno nepravednom svijetlu.

U svom eseju za The Quarterly Review koji je bio temelj njegovih komentara na Oxfordu, Wilberforce je izrazio zabrinutosi zbog teoloških implikacija darwinizma, ali usmjerio se na znanstvene, a ne vjerske prigovore Darwinovoj teoriji. Zapravo je rekao da je spreman prihvatiti teoriju ako se pokaže točnom:
Ako gospodin Darwin može sa podjednakom točnošću[kao Newton] pokazati naše gljivično porijeklo, odbacit ćemo naš ponos i priznati, sa karakterističnom poniznošću filozofije, naše neslućeno srodstvo sa gljivama... pažljivo ćemo proučiti svaki korak argumenta koji završava sa takvim rezultatom i odbiti ga ako od nas zatraže da pažljivo promatranje zamijenimo neograničenom hipotezom ... Nemamo suosjećanja sa onima koji prigovaraju bilo kojoj činjenici ili navodnoj činjenici u prirodi ili bilo kojem logičkom zaključku na temelju istih, zato što vjeruju da je u kontradikciji sa onime što (izgleda da) uči Objava.
Teško da se radi o riječima nepopustljivog fundamentalista, što je prepoznao i Darwin. Pišući svom prijatelju, Darwin je nazvao biskupovu recenziju "neobično pametnom" i primjetio je da njegov svećenički kritičar "vješto odabire sve najvažnije dijelove [podrijetla], i dobro naglašava sve poteškoće."

Razmjena Huxley-Wilberforce bila je daleko od određivanja tona rasprave oko Darwina, tada je bila gotovo nezapažena. Botaničar Joseph Hooker koji je kasnije prihvatio legendu, javio je Darwinu kako je on, a ne Huxley dao najefektniji odgovor biskupu. Novinar koji je izvještavao sa te rasprave za The Athenaeum propustio je uopće i spomenuti Huxleyev navodni žestoki odgovor. Wilberforce i Huxley su nesumnjivo izmijenili argumente, ali riječi su postale nezaboravne tek nakon dugo vremena, kada su darwinovci počeli slagati povijest svoje borbe za priznanjem. U njihovom pamćenju Huxley je pobjedio na Oxfordu, ali suvremenici su zapisali drugačije: Wilberforce nije imao podršku samo većine klerika i laika u publici, nego i "najuglednijih" prirodoslovaca.

Posljednjih desetljeća je okršaj između William Jennings Bryana i Clarence Darrowa na suđenju Scopes trial 1925. godine doživio sličan legendarni status kao velika prekretnica u ratu između znanosti i vjere. Prema raširenom vjerovanju, evolucionisti iako poraženi na pravnim osnovama, postigli su zapanjujuću javnu pobjedu, zaustavili su antievolucijski pokret i predstavili lakomislenoga Bryana kao neznalicu. Malo pažljivije istraživanje pokazuje nam da nisu učinili ništa takvoga. Čak su i liberalni suvremenici, kao što je pokazao Paul M. Waggoner, vidjeli suđenje kao uznemirujuću pobjedu fundamentalista, antievolucijska kampanja širila se godinama poslije suđenja. Za današnje standarde, Bryan je pokazao izuzetnu otvorenost za kreacionista. Javno je prihvatio ne samo svjedočenje geologa o starosti zemlje, nego i priznao da "dani" Postanka predstavljaju duge vremenske periode. Privatno, priznao je prijateljima da nema problema sa "evolucijom prije čovjeka".

Whiteova prividna prisila da svede svaku epizodu iz povijest znanosti i kršćanstva na jednostavni ratoborni sukob onemogućila mu je da razmisli o mogućnosti da su Darwinovi kritičari možda bili motivirani sa iskrenim znanstvenim prigovorima ili da su njegove pristaše privukli teološki razlozi. Tako nam opisuje kako uglednik sa Harvarda Louis Agassiz odbacuje evoluciju zato što ne može pobjeći "atmosferi malog Švicarskog župnog ureda u kojem je rođen" i da se kanadski geolog Sir William Dawson protivio darwinizmu zbog teoloških razloga – ignorirajući u oba slučaja njihove znanstvene prigovore. Isto tako, White zanamaruje sličnost između darwinizma i kalvinizma koja je izgleda potakla ortodoksne kršćane poput botaničara Asa Craya i geologa – klerika George Frederick Wrighta da prihvate prirodnu selekciju.

Ne želimo reći da je uvijek sve bilo harmonično – da nisu postojali ozbiljni sukobi – samo da se ne radi o jednostavnom bipolarnom sukobu kakvog opisuje White. Nedavna istraživanja sugeriraju da je Darwinizam izvazvao konflikte na barem tri različite razine, prema Jamesu R. Mooreu, rasprava oko Darwina stvorila je sukob ne između znanstvenika i teologa, nego unutar pojedinaca koji su doživjeli "krizu vjere" jer su se pitali kako pomiriti nova povijesna i znanstvena otkrića. Zapisuje da je došlo do "sukoba umova iz kršćanske tradicije sa idejama i implikacijama darwinizma."

Neal C. Gillespie tvrdi da se radilo o sukobu suprostavljenih znanstvenih sustava ili "epistema", stariji sustav se temeljio na teološkim pretpostavkama dok je novi, povezan sa Darwinom, odbacio religiju kao spoznaju svijeta i inzistirao na tumačenju prirode koje uključuje samo prirodne uzroke. "Budući da se novi epistemi za znanost razlikuju od starih jer u njima nema mjesta za teologiju, " objašnjava on, "javila su se ozbiljna pitanja koja su pretvorila sukob, ponekad odbacivan kao iluzija, u stvarnost." Takav sukob, nastao zbog promjena unutar znanosti, nije imao veze sa zaraćenim znanstvenicima i klericima.

Frank M. Turner ponudio je treći pogleda na darwinovsku kontroverzu. "Viktorijanski sukob između religijskih i znanstvenih glasnogovornika", prema njemu je rezultat, ne neprijateljstva između progresivne znanosti i zaostale teologije kao što bi White tvrdio, nego "pomaka autoriteta i prestiža ... iz jednog dijela inteletkualnog društva u drugi," jer su profesionalni znanstvenici nastojali isključiti svećenstvo iz znanstvenog istraživanja i prekinuti njihov utjecaj na obrazovanje. Prema Turneru pozitivistički epistem kojeg opisuje Gillespie
"čini i uzrok i oružje. 'Mladi stražari' su se složili da se znanošću treba baviti bez obzira na religijske dogme, prirodnu teologiju ili mišljenja religijskih autoriteta... Pokušaj organiziranja profesionalnije znanstvene zajednice i definiranja kritičnije znanosti doveo je ratoborne znanstvenike u sukob sa dvije grupe ljudi. Prvi su bili oni koji su podržavali organizirane religije koje su željele zadržati veliki utjecaj na obrazovanje i zadržati religiju kao izvor moralnih i društvenih vrijednosti Druga grupa su religiozni članovi predprofesionalne znanstvene zajednice u koju su pripadali i laici i svećenici."
Prema Turneru, sukob je imao i društvenu i intelektualnu dimenziju.

Ovaj kratki pregled nekih Whiteovih starih ratišta pokazuje nam da povijesni odnos između znanosti i kršćanstva- ili točnije, znanstvenika i teologa- ne možemo svesti na sukob ili ratovanje. Dodatni primjerni samo bi ojačali taj zaključak. Ipak, diskreditiranje teze sukoba predstavlja tek početak povijesnog zadatka pred nama, moramo pronaći i zadovoljavajuću alternativu, jer dok to ne napravimo, izgledno je da će vojne metafore dominirati povijesnim analizama. Potrebna nam je nova povijest znanosti i religije, oslobođena izobličenja zbog zlobe i interesa. Protumačiti nešto složeno poput odnosa između kršćanstva i znanost je delikatan i težak zadatak koji ne možemo ostvariti unutar jednog rada. Unatoč tome, želimo dati par upozorenja i prijedloga koji bi nam mogli pomoći u definiranu prikladnog modela. Prvo, da nas ne bi krivo shvatili, naše nezadovoljstvo sa Whiteovom tezom je podjednako kao i odbojnost prema suprotnoj tezi. Negirajući da neprijateljstvo karakterizira odnos između kršćanstva i znanosti ne želimo reći da su kršćanstvo i znanost uvijek bili saveznici. Takvo tumačenje je prisutno u nekim krugovima(posebno među apologetima), ali ne odgovara povijesnom pregledu.

Drugo, Whiteova teza je privlačna zbog svoje jednostavnosti; tek par nijansa umanjuje jasnoću njegove slike. Pamtljiva slika koju pronalazimo u njegovim zapisima pomaže nam da da objasnimo zašto je tako dugovječna. Nažalost, nikada nećemo pronaći zadovoljavajuću alternativu podjednake jednostavnosti, svako tumačenje koje će biti pravedno prema složenosti interakcije između kršćanstva i znanosti morati će biti u puno nijansi – očiti nedostatak u želji da zadobije javno priznanja, ali ipak potrebno.

Treće, uvjereni smo da raširene kategorije – neprijatelji protiv saveznika, sukob protiv konsenzusa- predstavljaju zabludu, čak su i opasni, jer nas usmjeravaju na kriva pitanja. Već više od stoljeća povjesničari kršćanstva i znanosti poput Whitea potrošili su svoje vrijeme i energiju pokušavajući prepoznati zločince i žrtve, često sa polemičkim ili apologetskim namjerama i uvijek unutar nekog okvira razmišljanja opterećenog vrijednostima. Prešutno su pretpostavili da je znanost bila, i da nastavlja biti, jedna od Zapadnjačkih najvažnijih kulturnih artefakta – tako vrijedan da se ništa ne smije miješati sa njime. Zatim su se pitali zašto je najsavršeniji izraz znanstvene djelatnosti (moderna znanost) toliko dugo nastajala, kao da je nastanak znanosti jednostavna i neizbježna stvar; vrlo su brzo zaključili da je znanost patila od različitih poteškoća zbog biranih neprijatelja, najviše kršćanstva. Ne možemo dopustiti takav scijentizam.

Davši ove kritike, ne mislimo dovesti u pitanje značenje ili vrijednost znanstvenog istraživanja, samo želimo reći da kretanje uz znanstvene pretpostavke nije nikakav način da razumijemo prirodu i nastanak znanosti. Ako želimo slaviti uspon znanosti, ne možemo ga razumijeti. Osim toga, povjesničari religije mogu igrati sličnu igru: ako pretpostave da je religija glavna osobina kulture kojoj se sve ostalo mora podrediti(uključujući znanost), mogu otkriti kako je znanost često ometala razvoj religije. Obje igre, iako privlačne zbog apologetske funkcije, nemaju previše koristi za povjesničare jer je rezultat, predodređen pravilima igre koje se netko drži. Utemeljeno istraživanje povijesti zahtjeva neutralan početak.

Najnovija povijesna istraživanja otkrila su bogatu i raznoliku interakciju između znanosti i kršćanstva. Ljudi različitih znanstvenih i teoloških uvjerenja, različitih spoznaja i predanosti, sa različitim vještinama i poštenjem, živjeli su svoje živote pokušavajući razumjeti same sebe i svoj svijet, utemeljili institucije, stvorili karijere i tražili zadovoljstvo. U tom procesu, kršćanstvo i znanost su – kao intelektualni sustavi, kao institucije, i kao objekti osobnog predanja - međusobno djelovali, ponekad ugodno, ponekad destruktivno. Ne možemo jednostavno pitati "tko je bio agresor?", nego "Koje su bile posljedice na znanost i kršćanstvo prilikom njihova susreta?" Sigurno smo da će istraživanja pokazati da je njihov susret bio raznolik, s velikim rasponom učinaka, otkriti ćemo uzajamno prilagođavanje. Otkriti ćemo toliko suparništva između kršćanske i znanstvene zajednice koliko i unutar njih samih. Najvažnije, vidjeti ćemo da je utjecaj išao u oba smjera. Ipak, ako ne izbjegnemo zamku dijeljenja zasluga i krivnji, nikada nećemo ispravno cijeniti ulogu znanosti i kršćanstva u oblikovanju Zapadne kulture: a to će duboko osiromašiti naše razumijevanje.

PS

Izvorni članak možete pročitati ovdje(prijevod prvog dijela članka dostupan je u prošlom postu), reference su također dostupne na linku (izostavio sam ih radi jednostavnosti). 

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove