O štovanju svetaca – J. Kuničić

U radu "Hagiodulija u privatnom i u javnom životu" Jordan Kuničić se bavi pitanjem igra li štovanje svetaca ulogu u povijesti spasenja kako se ona danas [1974.] odvija. 

Prenosim par misli; 

Štovanje svetaca je prije svega zahtjev sinovske odanosti, ljubavi djeteta prema svome nebeskom Ocu. Može li se zamisliti vjernik koji bi u načelu odbio štovanje svetaca? Zanijekao opravdanost toga štovanja? Ne bi im se htio moliti, niti uzimati za životni uzor? Postupak bi takvog »vjernika« bio više nego dogmatski sumnjiv, s moralne strane riskantan, prudencijalno posve neispravan, možda i javno sablažnjiv. Jednostavno rečeno: jer su sveci od Boga određeno sredstvo ili faktor preko kojega se odvija otajstvo spasenja.

Bio čovjek sam ili u društvu, vezan je totalitetno, cjelinom svoga JA uz Boga. Uz tu ontološku povezanost nalazi se i korelatna dužnost štovanja Boga pa i u njegovim svecima. I doista u životu vjernika se nalaze mnoge pobožnosti prema svecima. Te pobožnosti mogu podržavati kultualni odnos prema Bogu. U njima se može osjetiti blizina Duha. Te pobožnosti u Božjem narodu spajaju vremena. Predavaju se iz generacije u generaciju. Očituju najdublje osjećaje srca. Projiciraju se u budućnost spasenja. U njima počesto govori jedna duša i jedno srce vjernika. Koncil nije mogao drugo nego preporučiti pobožne prakse vjernika, razumije se, koliko nisu u suprotnosti s autentičnim kultom, s liturgijskim propisima (SC br. 13).

Nema sumnje da se ponekad može iskusiti, osjetiti, kako javno i svečano štovanje svetaca djeluje na psihu vjernika, Tu se osjeti neko jedinstvo, puls zajedničkih osjećaja, potreba i želja. Te svečanosti zbližuju narod, obitelji, One pružaju neko vjersko svjetlo, utjehu, snagu. Tu se s nekog gledišta prenosi povijest jednog naroda. Doživljaj tih svečanosti lako se ne zaboravlja. Sjetimo se npr. raznih hodočašća.

Taj psihološko-komunitarni moment dolazi više do izražaja ako se štovanje iskazuje svecima cijele Crkve, koji imaju »momentum univer- sale« (SC br. 111). Tu se u prvom redu nalaze Kristovi suradnici: Ivan Krstitelj, čiji se spomen 24. VI nazivao ljetni Božić, njegova muka 29. VIII. Također u te spadaju ona Tri Kralja, Marija iz Magdale, sv. Josip, pastiri, starac Šimun, Tim štovanjem kao da nastavljamo komunicirati sa životom i radom Kristovim u ovozemnoj egzistenciji. Združujemo se s cijelom Crkvom. Time držimo budnom svijest pripadnosti sa svima koji su neposredno radili na stavljanju u pokret otajstva spasenja.

Ispovjedajte se dobro; O isprikama i izgovorima

Nedavno sam naišao na jednu od onih lako dostupnih duhovnih knjižica jednostavnog izgleda i sadržaja koje ponekad možda ne djeluju toliko privlačnim, ali ako im pristupite na prikladan način možete prepoznati mudrost koju prenose i naučiti vrijedne lekcije. Namjenjene su vjernicima, ali vjerujem da svi koji im otvoreno pristupe mogu naučiti nešto.

Radi se o knjižici Ispovijedajte se dobro (dijalozi – primjeri i priprava za ispit savjesti), autor je svećenik Luigi Chiavarino. Možete je pročitati u pdf izdanju ovdje.

Slične duhovne knjižice možete povoljno kupiti ili naručiti u knjižarama, mnoge su dostupne i online za besplatno preuzimanje ili čitanje. Monfortanci na svojim stranicama imaju mnoštvo sadržaja, uključujući i neke od takvih knjižica. (Izdaje ih apostolski centar "sav tvoj", ali postoje mnoge druge koje bih ubrojao u tu kategoriju.)

Predgovor knjižice "Ispovijedajte se dobro" navodi kako je cilj da kao čitatelji upoznamo ; (a) Svu uzvišenost sv. Ispovijedi; (b) najveću važnost; da se njome dobro služimo; (c) nužnost, da je mnogo više posjećujemo, i mnoge druge stvari veoma lijepe u vezi s njom.

Prenosim dio vezan uz isprike i izgovore koje često možemo čuti o Ispovijedi. Pisano je u obliku dijaloga; u-učenik, s-svećenik).

***

Isprike i izgovori

U: Što se mene tiče, potpuno sam uvjeren u sve one prekrasne stvari, koje ste do sada kazali o izvrsnim koristima dobre i česte Ispovijedi. No, ima ih također i takvih, koji se ispričavaju i izgovaraju, da ne idu često ili da nikada ne idu. Molim vas, savjetujte mi, kako da ih pobijam i pobijedim?

S: Vrlo rado i to. Samo mi reci isprike i izgovore prvih i drugih.

---

U: Neki govore: Ja nemam grijeha za ispovjediti.

S: Da li je istina? … Duh Sveti veli, da i pravednik pada sedam puta na dan. Sv. Ivan Evanđelist piše: «Ako tvrdimo da nemamo grijeha, varamo sami sebe i istine nema u nama.» Oni koji kažu, da nemaju grijeha za Ispovijed, jadni su slijepci, koji ne poznaju svoju bijedu, a ne poznaju je upravo zato, jer se ne ispovijedaju dosta često. Čiste osobe ne trpe ni najmanje mrlje, ali onima, koji se ne čiste ne smetaju ni velike mrlje, ni blato.

Neki elegantan časnik upita nekog svećenika:- Velečasni, recite mi: da li se mora ispovijedati onaj tko ne griješi? … Ja se ne ispovijedam jednostavno zato, jer nikada ne griješim.

Na to mu svećenik spremno odgovori:

-Gospodine časniče, ja poznajem samo dvije vrste osoba koje ne griješe: djecu koja još nisu došla k razumu i luđake, koji su ga nesrećom izgubili. Časniku je bilo dosta za onaj dan.

---

U: Ja ne znam, što bih rekao ispovjedniku.

Prepoznavanje granica ljudskog razumijevanja – M. Adler

"Postoje istinski misteriji koji označavaju granice ljudskog znanja i razmišljanja. Mudrost se jača, a ne uništava, razumijevanjem njezinih ograničenja. Neznanje ne čini budalom u mjeri u kojoj to čini samoobmana."

Mortimer J. Adler, How to read a Book

---

"Ne moramo znati sve o nečemu da bismo to razumjeli; previše činjenica često je podjednako velika prepreka razumijevanju kao i premalo činjenica. Postoji osjećaj u kojem smo mi moderni ljudi preplavljeni činjenicama na štetu razumijevanja."

Mortimer J. Adler

---

"Sigurno ne bih mogao definirati ni pojam "hrasta" ni "slona"; ali to ne ukida moje pravo da tvrdim da nijedan hrast nije slon."

Peter Geach,  O zahtijevu za stalnim "definiranjem" pojmova

Cjelovitost euharistijskog štovanja - J. Kuničić

U radu "Cjelovitost euharistijskog štovanja" (1969.) J. Kuničić;

Ušao sam u jednu katoličku crkvu. Jedva sam otkrio gdje se nalazi svetohranište s Presvetim, a po mjestu i veličini, kao i po prostoru, naglasak je postavljen na prazan oltar. Govore mi da se euharistijsko štovanje svelo jedino, ili gotovo jedino, na misu. Adoracije nema, a razumije se, još manje se može govoriti o procesijama. Tijelovo se ne slavi ništa više nego svaka nedjelja itd.

Došla mi je na pamet ona opće priznata istina izražena u rečenici: "Lex credendi – lex orandi". Ako tražimo dogmatsku pozadinu za stanje u toj crkvi, mogli bismo jednostavno uzeti crkvenu nauku izraženu npr. na tridentskom saboru. Tu bismo lako uočili da takva praksa ide donekle za osuđenom naukom vlastitom protestantima. [...]

PS

U spomenutom radu kojeg možete pronaći na poveznici Kuničić piše o Euharistijskom štovanju, ali još jednom mi je već sam uvod zanimljiv. Kuničić sigurno nije jedini koji se iznenadio posjetom "modernoj" katoličkoj crkvi.

Samarijanac u suvremenom svijetu i milosrđe – J. Kuničić

Komentirajući knjigu Sedam glavnih problema Crkve (Sept problèmes capitaux de l'Eglise, 1969.) koja se bavi problemima u postkoncilskoj Crkvi i poznatim teološkim imenima tog vremena, Jordan Kuničić primjećuje (iz članka Sedam glavnih problema Crkve); 

Prethodno treba reći što je glavnije. Namjera je tih istaknutih pisaca odlična. Zasluge su velike. Ne žele prolaziti pokraj čovjeka današnjice te ga pustiti u ranama neznanja i dvoumica poput onoga svećenika i levita iz evanđelja, nego žele postupati kao pravi Samarijanac. Pristupaju čovjeku današnjice, današnjem vremenu, da mu operu rane uljem i vinom te ih zaviju. Muče se kako bi predočili tajnu spasenja u dostupnom jeziku. Dakle, iskazuju čovjeku današnjice milosrđe. Prema tome, iz te same činjenice moglo bi se zaključiti. "Idi te i ti čini tako" (Lk 10,37). To je obveza svih učitelja znanosti spasenja.

PS

Recenzija donosi pregled ideja raznih teologa, ali meni je zanimljiv uvod neovisno o samoj knjizi s kojom nisam upoznat.

Protumačio sam ga u skladu s nekim razmišljanja koje sam prenio u ranijem postu Tko će moliti sa siromašnima? (Ili Usmjerenost na drugi svijet – C.S. Lewis, Liberalna želja za smrću, itd.)

Kada imate duhovno osiromašenu populaciju koja gladuje i žeđe za smislom, potrebno je biti dobar samarijanac i pobrinuti se za njezine duhovne potrebe. (Odgovoriti na duhovno siromaštvo i nedaću.)

***

Nisam upoznat s većinom autora iz knige, Jordan navodi neka njihova idejna zastranjenja koja izazivaju na razne reakcije, od čuđenja do žaljenja. Ipak, prema njemu, njihovim čitanjem shvaćamo problematiku današnjeg [1969.] mentaliteta.

Citati iz recenzije;

"Interesi društva traže da religija prožima njegovu strukturu. I interesi čovjeka. Bez odnosa prema Bogu nema pravilnog odnosa prema čovjeku. Recimo da bi u tom slučaju odnos prema čovjeku bio plitak, djelomičan. Religija i bogoštovlje spadaju na integralno shvaćenu strukturu čovjeka. Bez bogoštovlja čovjek je nekaka nepotpun. Sakat."

Neki od autora opisanih u knjizi se bave ekumenizmom, citiram;

"Svratimo pažnju na deformaciju ekumenizma. A ima ih napretek. Da se Crkva odreče onoga što zna da je istinito? Ne bi ostala vjerna Kristu, ne bi ostala vjerna niti čovjeku. Nema danas tragičnije činjenice do mišljenja nekih da je sve relativno, a naša je dužnost da naglašujemo kako postoji jedna istina i da je možemo spoznati."

[...]

"Danielou konstatira kako su se neki teolozi izražavali u pitanju pripadnosti Crkvi. Isticali su da je pripadnost čovječanstvu, oživljenom od Krista, redoviti put spasenja, a pripadnost Crkvi da je izvanredni put spasenja. Što iz ovoga slijedi, ili može slijediti? Očigledno, da je indiferentno ili manje važno kojoj Crkvi pripadaš, i uopće da li ijednoj pripadaš. Takva se nauka, i izvod iz takvih premisa, najjasnije mogla konstatirati u Americi. On je svojim očimao vidio kako je popustio dinamizam Katoličke Crkve u Americi i to u razmaku od dvije do tri godine. Zašto? Jer se katolicizmu zanijekao socijalni moment, a nastojalo se zatvoritit ga u nutrinu ili ga izjednačiti s ostalim religija."

---

O ekumenizmu sam prenio nešo ukratko; Osvrt na ekumenizam odnosno Jesu li sve religije iste?, Pakaluk o "Ekumenizmu načina življenja", Zašto liberalni kršćani ne priznaju da razaraju svoje crkve?, Korupcija milosrđa  itd.

Nekoć se tako vjerovalo... – A. Esolen o nekim posljedicama koje vezujemo uz Drugi koncil

A. Esolen mi se čini kao jedan od zanimljivijih autora, ali kada god bih pokušao izdvojiti nekoliko njegovih misli iz eseja ili knjige shvatio bih da same za sebe nisu toliko efektne. Ipak, nedavno sam pročitao par objavi na društvenim mrežama koje sažeto prenose ideje. U nastavku prenosim razmišljanje o vremenu nakon Drugog vatikanskog koncila.

"Sjećam se raznih stvari koje su uznemirivale obične katolike nakon 1969. kada im se ponavljalo da je sve to propisano Drugim vatikanskim koncilom. Od drugih ljudi sam čuo za još neke.

Ono čega se sjećam:

Uklanjanje (pričesne) pregrade. Bila je izrađena od talijanskog mramora, s mozaičnim intarzijama u uspravnim dijelovima, s euharistijskim simbolima: kruhom, dvije ribe, grozdom grožđa, Jaganjcem Apokalipse.

Uklanjanje velikog glavnog oltara. Veličanstveni bijeli mramor... zamijenjen je monotonim, ali nesumnjivo skupim predsjedavajućim stolicama, tako da bismo gledali pored stola ne u oltar, već u svećenika i dva ministranta. Zašto?

Samo bi nam Merton još falio

Filozof Vallicella nedavno je promijenio adresu bloga iz tehničkih razloga. Na svome dosadašnjem blogu je prenosio razne zanimljive citate i komentirao društvenu situaciji iz konzervativne perspektive. U pitanjima teologije ima svoj pristup (moto mu je "istraži sve, ali ne pridružuj se ničemu") pa možda ne čudi što se u više navrata osvrtao na Thomasa Mertona, trapista i duhovnog autora.

Ranije je (na starom blogu) prenio jedno razmišljanje u kojem autorica opisuje svoj problem s Mertonom;

"Sonya Roberts tvrdi o Mertonu, 'možemo se lako poistovjetiti s njegovim vjerskim putem.'

Oh, možemo li? Pa, ja se zasigurno ne poistovjećujem s onima koji iskazuju Mertonovu razinu mentalne zbrke i čistu erotomaniju. Radi se o klaunu koji je u dobi od pedesetjedne godine, zavjetovan monaškim zavjetima, razvio neodoljivu žudnju prema medicinskoj sestri koja je bila upola mlađa (s kojom je gotovo sigurno imao seksualne odnose: zašto bi inače uništio prepisku između njih?). Prije toga je već napravio vanbračno dijete. A možda i najgore od svega: u razdoblju kada je poginuo u suretu s električnim uređajem, čini se da je imao samo najmanju nejasnu svijest da bi se katolicizam mogao razlikovati od budizma.

Vjerojatno će uvijek postojati tržište za Mertona, baš kao što uvijek postoji tržište za majice s likom Che Guevarae. Ali svetoj Crkvi u 2015. godini treba Merton (i Che) otprilike onoliko koliko joj treba poslovična rupa u glavi."

***

Prilično strogo razmišljanje koje je prenio o njegovoj konfuziji i životu, ali Vallicella je prenio i zapise koje nude drugačiju sliku. Iz Mertonova Dnevnika (13. travnja 1965.) na Veliki Četvrtak,

"Na Cvjetnicu je sve teklo kako treba, uživljavao sam se u napjeve Mise kada je odjednom Muka, umjesto da je svečano pjevana na starom latinskom, pročitana u izuzetno banalnoj i dosadnoj engleskoj veziji koju su odobrili američki biskupi. Rezultat je katastrofalan. Potpuni nedostatak uzvišenosti, svečanosti ili bilo kakvog stila. Trivijalni čin – liturgijski vaudeville. Nisam se mogao riješiti dojma blasfemične komedije. "

Merton je imao ambivalentan odnos prema Drugom Koncilu, ali u gornjem opisu promjena koje su ga pratile Valicella prepoznaje tradicionalističku crtu.

PS

Toliko o Mertonu. Prva misao je stara deset godina, mislim da vrijedi i dalje. Ipak, popularizirao je trapiste, to ne može biti loše. (Iako možete postaviti pitanje što je točno popularizirao.)

Prenio sam ranije na blogu više Vallicellovih razmišljanja, vidi kategorija Vallicella, 2. dio, 3.dio. Pretpostavljam da je njegov stil uređivanja - citiranja i prenošenja tekstova uz poneki vlastiti komentar - utjecao i na stil ovog bloga, iako ga posljednjih godina nisam pratio. (Vallicella je ozbiljan mislioc sa zanimljivim uvidima, ali s vremenom mi je pristup vođen njegovim motom postao prezamoran.)

Ponavljam poveznicu na neka razmišljanja koja sam prenio;  Zašto imati religiozna uvjerenja?, Vallicella o (ponovnim) odlascima na misu, V. o V.II,  Idolatrija i Ateizam, Naturalizam i psihologiziranje, Mogli li puke misli biti moralno pogrešne itd.