Pad oholih - F. Hadjadj

Otac isusovac ne govori drugačije kada na početku Soulier de satin moli za svojega nepopravljivog brata Rodriguea: "Ako želi nered, neka to bude takav nered koji uključuje potres i rušenje okolnih zidova, koji su mu priječili spasenje..."

Pomalo je drska ta teologija. Priznaje to sam sv. Augustin: "Usuđujem se reći", piše on, "kako je oholima korisno zapasti u kakav bjelodan i otvoren grijeh, po kojem mogu postati nezadovoljni sa sobom samima, poštu su već pali, sviđajući se sami sebi. (...) Pokrij im lice sramotom, piše psalamist, i potražit će tvoje ime, Gospodine!" [...]

---

Oni imaju kao predmet zadovoljstva koja su nam zajednička sa životinjama i takvim grijesima čovjek se, na neki način, pretvara u životinju." No životinja je manje zlo od vraga. Može čak postati dobra životinja. Pod krutim štapom sramote, može ponovno uzbrdo. Bilo to i poslije bezbroj padova, bilo to u svojemu posljednjem uzdahu, može se samo jednim zamahom vinuti više od nekoga tko nije nikada tako nisko pao. Bog će se poslužiti njegovim spolom da ga, kao na ularu, dovede do tora.

Ipak, upozorava FH;

Bila bi najveća opasnost računati s tim milosrđem i zadržavati se u stanju pada. Time bih udvostručio oholost. Moj nakadni krik bio bi prazan. Moj pad, samo još jedna poza.

PS 

Raniji postovi; Načelo nutarnjeg života; Bog ne sakrive naše grijehe nego ih briše, kategorija tri puta duhovnog života itd.

Koja sramota, za njega više ne mari ni đavao - F. Hadjadj

Redovnički život nije zato manje dramatičan, a pravi redovnik zna da bi prepušten sebi bio gori od bludnice. - Prvo treba se oduprijeti komforu. Više od ostalih, redovnik je u ovom svijetu, a da nije od ovog svijeta. Ako se podižu samostani, nisu oni zato da se tu čovjek ugodno smjesti. Ako se krči zemlja, to je zato da se zgrne na nebu. Papuča može postati smrtni neprijatelj. Redovnikova najveća tjeskoba je osjećati se spokojnim i ne imati nikakvu napast. Tada kao da za nj više ne mari ni đavao. Koja sramota! Prezire ga i sam Sotona "jer nije zaslužio da se, kao s krjeposnim ljudima, bori s njime."

Drugo, njegova savršena suzdržljivost održava se jedino junačkom borbom. Abba Cyrus primjećuje: "Ako nemaš misli, nemaš nade; jer ako nemaš misli, imaš čine; to znači da onaj koji se, u svojem duhu, ne bori protiv grijeha niti mu se opire, grijeh počinja tjelesno. Onoga koji čini djela, ne uznemiruju misli." misli, reći će netko, one nemaju težinu, one jedva da muče. Bojna kola, zaista, manje su nasrtljiva bojna kola. Ona ne napadaju iznutra. "borba protiv uspomena" piše Maksim Ispovijedalac, "teža je nego borba protiv stvari."Teško je otkloniti pogled, teško je od nečega se udaljiti. U toj velikoj tišini sablasti vas oblijeću kao muhe. Redovnik, dakle, nema manje zasluga u ćeliji nego da je u javnoj kući.

Farbice Hadjadj, Dubina Spolova

PS

Nešto slično u jednom ranijem postu;  Borite li se s napastima, borite se s napastima – Pustinjski oci, Wetta, Tri koraka u đavalskom napastovanju – "Život vrijedan življenja", u kategoriji pustinjski oci itd.

Ponavljam iz spomenutog posta;

Brat je rekao Ocu Poemenu; "Vrag me napada, obeshrabren sam."

Starac mu odgovori "Vrag napada samo svoje neprijatelje, obeshrabri se kada prestane"

Naravno, postoje sveci koji su se ili nekom "milosnom" intervencijom ili dugotrajnim usavršavanjem uspijeli udaljiti od raznih napasti... 

Đavao je najbolji teolog - F. Hadjadj

Đavao zna što radi, mnogo bolje od nas. S jednog, čisto spekulativnoga gledišta, on je najbolji teolog. Nema u njemu ni traga tjelesnih slabosti: ne zna za umor, nije odan alkoholu, ne uživa u genitalnim besramnostima, ne hlepi prekomjerno za materijalnim dobrima. On je čist i siromašan bez zavjeta, to jest po naravi. Nema u njemu neznanja ni s obzirom na njegovu prirodnu inteligenciju: ne mora učiti govoriti, ne ide u školu, ne prolazi kao mi kroz opasna mudrovanja. Jednako tako, po naravi, on je učenjak a da nije trudio, učitelj, a da nije rabbi – najjači istraživački motor ugrađen mu je neposredno u njegovu bit. Kako je, onda, zao? Isključivo duhovno. Sveti Augustin zato kaže: "on je ponajviše ohol i zavidljiv" To znači da se ne smije upasti u privid koji je mnogo varaviji od zmišljanja polujarca ili vukodlaka (iako te slike sasvim gubeći iz vida duhovnu dimenziju anđela, ipak govore o vražjoj podvojenosti). Njegova zavist vrlo je pronicava. Njegova oholost vrlo je profinjena.

Fabrice Hadjadj, Vjera zlih duhova

---

Također Hadjadj u Dubina spolova; 

Đavao je anđeo. Inteligencija mu je prodornija od naše i ne može pogriješiti u pogledu članka vjere. Nema tijela, ne može dakle biti kao životinja. Ako ga ikonografija prikazuje kao rutavca, s rogovima jarca, kozjim nogama, pohotna pogleda, time želi taknuti našu osjetljivost s obzirom na stanje njegova duha, kao i huškaču pripisati mane kojima obiluje dotični sisavac kao njihova slika.

Vjerovati Bogu i vjerovati u Boga – F. Hadjadj

F. Hadjadj u Vjera Zlih duhova; 

Jakovljeva poslanica potvrđuje da i vragovi imaju vjeru kao takvu: I đavli vjeruju, i dršću. Glagol koji apostol upotrebljava, pisteuein, onaj je isti kojim se gotovo uvijek označuje vjera vjernika (primjerice, kad se Isus obraća nadstojniku sinagoge u vezi sa smrću – i uskrišenjem – njegove kćeri: Ne boj se! Samo vjeruj! - Mk 5,36) [...]

Beda Časni razmišlja o toj razlici govoreći da je jedno vjerovati nešto (credere illum), a drugo vjerovati u nešto (credere in illum): "Vjerovati da Bog jest, vjerovati da je ono što on kaže istinito, to mogu i vragovi. Ali samo oni koji ljube Boga, o jest oni koji nisu kršćani samo imenom nego i životom i djelima, uspijevaju vjerovati u Boga. Vjerovati u Boga (akuzativ) podrazumijeva hod, kretanje prema Njemu, a kako ljubav čini da izlazimo iz samih sebe da bismo težili prema drugome, jer onome koji ljubi, srce i duh namjerno su usmjereni prema svome ljubljenome, više negoli prema samome sebi, istinski vjerovati u Boga daje nam Božja milosrdna ljubav. S tog motrišta, vragovi ne vjeruju u, nego izvan Boga, to jest vjeruju bez ljubavi.

Sveti Augustin podcrtava da je jedino tu razlika između jednakih tvrdnji: "Petar kaže: Ti si Krist, Sin Boga živoga. Vragovi jednako kažu: Znamo tko si ti, Sin Božji, Svetac Božji. Ono što kaže Petar, kažu i vragovi. Iste riječi, ali drugačije? Vjera kršćanina popraćena je ljubavlju, vjera zloduha je bez ljubavi. [...]

U svojoj terminologiji Toma Akvinski je jasniji. Na razlikovanje crede in Deum (vjerovati u/u odnusu na Boga) i credere Deum (vjerovati da je Boga takav i takav), on dodaje crede Deo (vjerovati Bogu). U prvom slučaju riječ je o predmetu vjere koji se promatra s obzirom na cilj, kao onaj koji ostvaruje blaženstvo, u drugom slučaju riječ je o predmetu vjere koji se promatra s materijalnog motrišta, to jest kao takav i takav članak ponuđen o Bogu; u trećem slučaju predmeta vjere promatra se s formalnog motrišta, kao što to pokreće vjeru, a to je autoritet Boga koji se objavljuje. [...]

Osim "vjerovati da", "vjerovati nekome" i "vjerovati u" sveti Marko, od samog početka, nudi četvrtu mogućnost koja od druge preuzima dativ a od treće prijedlog: credere in Deo, vjerovati u Bogu, ne u smislu hoda k njemu, nego u smislu nalaženja unutar njega, kao u dubini njegova krila. Taj izričaj postaje vrlo jasan u prvoj Kristovoj riječi kojom on u Marka započinje svoje propovijedanje: Obratite se i vjerujte u evanđelju, u radosnoj novosti! (Mk 1,15)

PS

Dalje Hadjadj objašnjava neku gramatičku poantu koja postoji samo kod Marka, ali moram priznati da se nisam potrudio shvatiti o čemu se točno radi, vjerojatno se nešto i izgubilo u prijevodu.

Već sam ranije prenio jedno razmišljanje Vjerovati u Boga ili vjerovati Bogu (i drugi post Vjera) u kojem Anscombe slično objašnjava što znači vjerovati; razliku između vjerovanja u Boga i vjerovanja Bogu (primjerice u smislu da će nam Bog pomoći.) 

Moj prijevod Anscombina objašnjenja se razlikuje od prijevoda hrvatskog izdanja Hadjadja - zapravo je obrnuto (vjerovati u, vjerovati), ali poanta je slična. (Hadjadj je malo više razradio drugo značenje.) 

---

Podsjetio bih i na raniji post O mržnji prema Bogu u kojem Anscombe sažima razmišljanja onih koji odbacuju Boga.

Ne prepiri se s neprijateljem i ne odgovaraj mu ni slova – F. Saleški

Iz Filoteje; 

Čim opaziš kakvu napast, radi poput male djece, kad vide vuka ili medvjeda na polju. Ona odmah trče u naručje ocu ili majci ili ih barem zovu u pomoć. Uteci se i ti k Bogu i vapi njegovo milosrđe i pomoć. Taj nam lijek preporučuje Gospod naš "Molite se, da ne uđete u napast".

Vidiš li, da napast ne popušta, nego još raste, poteci u duhu i ogrli sv. Križ, kanda vidiš pred sobom raspetoga Isusa. Obećaj, da nipošto ne ćeš pristati na napast, moli ga, da ti pomogne. I dok napast ne popusti, obećavaj, da nećeš privoljeti.

Nu dok obećavaš i opireš se, ne gledaj u lice napasti, već samo upiri oči u Spasitelja. Jer ako gledaš u napast, pogotov dok je jaka, mogla bi ti uskolebati srčanost.

Zabavljaj duh kakvim dobrim i čestitim poslom. Kad i srce prione uz posao, izagnut će posao iz srca napasti i zlobne zamke.

Prije je lijek protiv svih napasti, velikih i malih, da svome ispovijedniku razgalimo srce i saopćine mu sve pomisli, čuvstva i osjećaje.

Pazi dobro, muk je prvi uvjet, što ga nečistivi stavlja duši, kada je hoće da zavede. Tako i oni koji bi rado zavesti žene ili djevojke, najprije brane, da o njihovim ponudama ne smiju govoriti ocu ni mužu. A Bog naprotiv traži u svojim nadahnućima, da ih najprije očitujemo svojim poglavarima i vođama.

Ako nas iza svega toga bude napast još kinila i mučila nema druge nego da se i mi njoj tvrdoglavo opremo, izjavljujući, da nećemo privoljeti. Kao što se se djevojka ne može udati dok govori da neće za momka, tako se ni duša, pa i smatila se, ne može oskvrnuti, dok sama ne pristane.

Ne prepiri se s neprijateljem i ne odgovaraj mu ni slova, osim onako, kako ga je Spasitelj osramotio: "Odlazi sotono, klanjat ćeš se svomu Gospodu Bogu i njemu ćeš služiti". Poštena žena ne smije odgovarati ni slovca pa ni pogledati u lice prostaku, koji je progoni s nepoštenim ponudama, već ga mora naprosto ostaviti, a ujedno obratiti svoje srce k mužu, a pa mu iznovice bez odmora i bez oklijevanja priseći obećanu vjernost. Tako se ni pobožna duša, kada je zaskoči napast, ne smije upuštati u prepirku ni odgovarati, već se mora prostodušno obratiti k svome zaručniku Isuskrstu i opet zadati mu vjeru i izjaviti, da kani zavijek biti sva samo njegova.

PS

Raniji postovi; O raspravljanju s demonima, Paradoks i kako odgovoriti nevjerniku, Znate li s kime raspravljate?, Raspravljanje (ni)je uzaludno itd.

Moderni oblici starih zabluda - Papini

G. Papini u Augustinu;

Spomenuo sam u vezi s Pelagijem Rousseaua. Zaista, Pelagijeva nauka nije drugo nego kršćansko prerušavanje stare stoičke teorije, a ujedno anticipacija osnovne teze pisca Discours sur l'inegalite. Pelagijevci su zaista zastupali mišljenje da čovječa volja može sve, da krepost i spas može postići i bez božanske milosti. Krist nije došao da nas otkupi od istočnoga grijeha i prema tome od smrti, nego samo da pokaže primjer i da nas uzdigne prema višem životu. Istočni grijeh ne postoji. Adamov grijeh odnosi se samo na Adama i nije utjecao na potomstvo. Ljudi se rađaju dobri i čisti kao što je bio Adam prije grijeha; krštenje nije neophodno potrebno, kao ni molitve. Vršenje moralnog zakona jednako spašava kao i Evanđelje.

Jasno je da to lišenje mistočnoga kršćanstva, poricanje nekih njegovih osnovnih načela – otkupljenje, milost, istočni grijeh, djelotvornost karizma i molitve – dakle, ograničavanje kršćanstva na jednu vrstu laičke i stoičke pobožnosti, zasnovane na jednoj pobožnosti, samo po imenu prema Isusu i vjerojatnoj prirodnoj čovjekovoj nevinosti, što jako podsjeća na Profession de foi du vicaire savoyard Jeana Jacquesa, zaštitnika romantičara koji su rehabilitirali nedužnost strasti. Augustinova rasprava protiv ovakva temeljitog iskrivljavanja kršćanstva započela je, kao što je rečeno, 412. djelom De peccatorum meritis, a završila tek njegovom smrću koja je 430. prekinula djelo koje je pisao protiv Judijana iz Eklana, velikog sistematičara hereza. U djelu De natura et gratia i u drugim spisima ova je polemika Augustinovu teološkom geniju pružila priliku izraditi i produbiti glasovite teorije o milosti i predodređenju, zasnovanae na krajnjem pesimizmu koji, čini se, svodi čitavo čovječanstvo na osuđeno mnoštvo, massa damnata, a Bog po svojim nedokučivim razlozima spašava onoga koji mu se svidi. Ove teorije, krivo shvaćene i iskrivljene, nanovo su u sedamnaestom stoljeću oživjele pod imenom jansenizma.

U pelagijanizmu ga je najviše smetala i vrijeđala predromantička nauka o urođenoj čovjekovoj nevinosti. On je znao, po bolnom i grešnom iskustvu, koliko je čovjek još kao dječak, progonjen svakovrsnim požudama, pogotovo požudama tijela. Kada je Augustin čuo Pelagija i Celestija koji su mirno tvrdili da je čovjek po prirodi dobar i da je dovoljna naša jednostavna volja, bez nadnaravne pomoći, da ustrajemo u toj nevinosti, učini se to i njemu i Crkvi divljaštvom zasnovanom na potpunu nepoznavanju ljudske duše i k tome još i kao gomila protukršćanskih zabluda.

PS

Ukoliko tražite kratki opis kako netko živi svoj život (i organizira društvo) često puta je dovoljno upitati se prihvaća li gore opisanu zabludu.

Objedovanje: Trostruko okupljanje – F. Hadjadj

F.H. u knjizi "Što je to Obitelj";

Nema dvojbe, mudrost je u izrazu "sjesti za stol" u smislu "recimo istinu" ili "vratimo povjerenje". Ali u čemu je ta mudrost? Jedaći stol nije ispovjedaonica. I ovdje se, kao i drugdje, može varati, igrati se prividima, razmjenjujući svaku vrstu neozbiljnih obećanja i živahne taštine. Ipak, ovdje je istina koja se pokazuje nasuprot našoj volji, čak ako smo za stol sjeli navukavši masku. To je istina o našoj tjelesnosti, animalnosti, čak vegetalnosti našega duha.

Stol sjedinjuje najniže i najviše radnje živog bića: hranjenje i inteligenciju, jedenje i govorenje. Rabelaisova Messer Gassera i Muzu, Martu i Mariju, a i legendarnog zmaja Taraska ... Stol je to koji pripremamo kao bića riječi koja nisu anđeli, i kao životinje koje nisu zvjeri. Ovdje se naizmjence smjenjuju usta koja govore ustima koja su puna, a usta koja žvaču ne obaraju se kao lovački pas na zdjelu ili kao svinje na tov (to je ono što se dogodi kada se jede nešto što je izvađeno iz hladnjaka, a pogodno snižena temperatura probudi nam užurbanost hijene), ovdje je fina njuška koja se pomno obriše ubrusom, hvaleći majonezu s češnjakom i bijeli grah s mesom. O tom zapisuje Izidor Seviljski u svojim Etimologijama: "Convivium apud nos appellatur [...] quia vitae conlocutionem habet", što se može prevesti: "Među nama se svaki obrok zove convivium jer uključuje razgovor o životu." Ako je blagovanje pravo pravcato mjesto za razgovor o životu, nije to zato što bi se tu o životu razgovaralo mjerodavnije nego negdje drugdje, nego zato što tu razgovor iskazuje i život u onome što je u njemu začetno, rudimentarno, ono u čemu imamo udjela zajedno s amebom ili begonijom, jer se i one hrane.

Upravo zato blagovaonički stol omogućuje trojaku gostoljubljivost, ili trojako okupljanje.