Razni odgovori o katoličkom nauku II – MG

Nastavljamo s Quora odgovorima i pitanjima o katoličkom nauku (Odgovara Mary Gormally). Ranije preneseni I. dio. 

*** 

• P: Moraju li mafijaši biti pobožni katolici?

O: Budući da čine ubojstva i druge teške grijehe, teško ih se može nazvati pobožnima.

• Ako idete u crkvu, kaže li vam vaš župnik ili svećenik: "Ti si grešnik."?

Sjećam se da mi je jedan svećenik rekao da sam dovoljno rekla u ispovjedaonici, jer je vidio da znam da sam grešnik.

• Vjerujete li u Trojstvo? Zašto?

Zato što postoji samo jedan Bog. Stoga je svaka božanska osoba isti bog kao i taj jedan Bog. Isus je Bog, Duh je Bog i Otac je Bog. Otac nije ista osoba kao Isus. Duh nije ista osoba kao ni jedno ni drugo. Tri osobe, jedan Bog.

• Moraju li katolici ispovijedati svoje grijehe svaki tjedan? Ako to ne učine, što se događa?

Smrtne grijehe treba ispovjediti što je prije moguće. Moraju se ispovjediti prije nego što možemo primiti Gospodina u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Moramo primiti ovaj sakrament svake godine za Uskrs ili otprilike u to vrijeme. Ne postoji pravilo o ispovijedanju svaki tjedan.

• Jesu li smrtni grijesi još uvijek relevantna stvar? Ako jesu, mogu li se oprostiti?

Smrtni grijesi mogu se oprostiti. Idite na ispovijed.

• Ima li Katolička crkva stav o jedenju mesa?

To je posebno ukusna hrana i stoga se od nas traži da se u dane pokore uzdržimo od njega.

• Mogu li katolici objasniti što je požuda i zašto je važna?

Požuda je pretjerana želja. Pretjerana želja vodi do lošeg ponašanja i sprječava nas da djelujemo u skladu s razumom. Također sprječava da u nama djeluje milosrđe, ljubav prema Bogu.

• Postoje li u katoličanstvo ikakva pravila protiv toga da netko tvrdi da je bog?

Svakako, ne postoji samo pravilo. Protivno je božanskom i prirodnom zakonu iznositi ovakvu neistinitu tvrdnju.

• Može li se osoba koja je počinila preljub pokajati za svoj grijeh i ponovno postati čista ili će uvijek biti smatrana nečistom?

Može dobiti oproštenje pokajanjem, ali klica grijeha ostaje, što je dovodi u opasnost da ponovno počini grijeh.

• Zašto su sakramenti važni u kršćanstvu?

Jer čine ono što označavaju i stvarno posvećuju milošću.

Razni odgovori o katoličkom nauku I – MG

Mary Gormally odgovara na [Quora] pitanja koja su (joj) postavili razni korisnici. Odgovori su krajnje jednostavni i izravni. Naravno, to ne znači da se ponekad ne radi o kompleksnim pitanjima, netko drugi bi (i to čine) posvetio više stranica (i knjiga) odgovoru, i nesumnjivo je Gormally to u stanju učiniti na pronicljiv način, ali negdje je upravo kratkoća dio odgovora. Ponekad je prikladna zbog same stvari (primjerice otajstva), ponekad se radi o stilu i namjeri pitanja. (Očito, nekima će biti potreban odgovor koji detaljnije objašnjava o čemu se radi, i na što se referencira.)

Unatoč obrazovanju, životnom iskustvu i obiteljskoj povijesti (Geach-Anscombe) ovdje ne pokušava impresionirati nikoga opširnim odgovorima, samo istinom (i svojim uvjerenjem). Napisao sam "unatoč" nabrojanog, ali vjerojatno sam trebao napisati upravo "zbog" svega nabrojanog. (Pretpostavljam da je od najmanjih nogu prisustvovala upućenim raspravama pa je svjesna koji su dometi nekih rasprava i što se može očekivati – te koji su motivi i razlozi sudjelovanja u njima.)

Prenosim nekoliko odgovora (nasumičnim redom i razne tematike);

***

• Pitanje : Što je bolje – protestantizam ili katoličanstvo?

Odgovor : Ne radi se samo o doktrini, Katolička Crkva je ona koju je Krist utemeljio.

• P: Zašto mi se katoličanstvo čini tako mračnim i jezivim?

O: Možda ste naslijedili tradiciju koja demonizira Katoličku crkvu.

• Prema Katoličkoj Crkvi, ako je netko sljedio katoličku doktrinu čitavog svog života, ali je propustio jednu Misu i nije to nikada ispovijedio, bi li on išao u pakao?

Istinsko kajanje se može javiti kod svakoga tko je živ. Jedna pjesma ističe u svojim stihovima da je moguće pokajanje i u posljednjim trenutcima ("Between the saddle and the ground, Mercy he sought and mercy found")

Ukoliko svojom krivicom ne prisustvujete Misi nedeljom ili blagdanom, i namjerno to izostavite iz svoje ispovijedi, teško da se može reći da ste "sljedili katoličku doktrinu".

• Zašto je katolicima Majka Marija toliko bitna?

Jer je majka Božja.

• Tko je najpoznatiji katolički papa?

Petar

• Mogu li katolici postati svećenici, bez da ih zaredi drugi svećenik?

Apostole je zaredio Isus Krist. Prenijeli su svoje moći polagajući ruke, kako bi drugi bili prezbiteri, a neki od njih i biskupi. Samo biskup može prenijeti te moći. To se naziva apostolskim nasljeđivanjem. Jedan biskup je dovoljan za valjano zaređenje, ali kako bi se osiguralo nasljeđivanje, tri biskupa zaređuju novog biskupa.

• Je li Isus započeo katoličanstvo ili je počelo nakon njegove smrti?

Katolička crkva uči da je započela na (prvoj) Pedesetnici nakon Isusova uskrsnuća. Međutim, rekao je da će svoju Crkvu sagraditi na Petru, Stijeni.

• Je li Isusova misija na Zemlji uspostaviti Rimokatoličku crkvu, postaviti Petra kao papu, i svoju majku kao kraljica neba da se štuje?

Poslan je da svjedoči istinu, da umre za nas. Osnovao je svoju Crkvu kako bi nastavila svjedočiti.

• Prema katoličkoj doktrini, može li papa završiti u paklu?

Sigurno.

• Zašto katolička crkva spominje čistilište kad neki tvrde da ono ne postoji? Postoje li samo raj i pakao unutar Katoličke crkve ili postoji i čistilište kako bi pročistio grešnike prije nego što im se dozvoli da odu u raj?

Većina ljudi koji odlaze u raj nisu spremni za to kad umru. Zbog toga su se kršćani oduvijek molili za mrtve.

• Kakvo je učenje katoličke crkve o tome da ste u stanju milosti, bez da idete na ispovijed?

U katoliku bi se stanje milosti pokazalo u želji za milošću Sakramenta Pomirenja.

• Možete li biti dobar katolik bez da osuđujete?

Ako pod osuđivanje mislite na znanje kako je neko ponašanje grešno, ne, ne možete biti dobar katolik [ako ne osuđujete].

O zahtijevu za stalnim "definiranjem" pojmova – P. Geach

Filozof i logičar P. Geach u knjizi Reason and Argument (poglavlje Definition) ;

U neakademskim raspravama, usmenim razgovorima ili u novinarskim kolumnama; "Definirajte korištene pojmove!" nešto je što se često zahtijeva; "Prvo se dogovorimo o definiciji naših pojmova" je pristojniji i manje zapovjednički zahtijev, ali logički nije drugačiji potez. Očito je da takav zahtijev ne može uvijek legitimno postaviti. Ako se definicija daje riječima, ponovno bi se mogao postaviti zahtjev da se te riječi definiraju - i tome ne bi bilo kraja, ili bolje rečeno, rasprava nikada ne bi mogla započeti. "Definirajte korištene pojmove!" jednako je učinkovit za prekid rasprave kao i Beamishov način da na svaku premisu koju mu ponude odgovori sa "To je nešto što ti kažeš!" Jednako je nerazumno jer naravno naša sposobnost razumijevanja bližnjih i naše pravo da se složimo s onim što govore ne može ovisiti o stvaranju formalnih definicija riječima za korištene pojmove. Naravno, naše međusobno razumijevanje vrlo često je nesavršeno; ali stvaranje formalne definicije riječima nije nužno ni jedini ni najbolji način za uklanjanje nesporazuma.

Sokrat je tvrdio da nitko nema pravo prihvaćati tezu osim ako nije spreman (ako ga se izazove) dati definiciju ključnih riječi korištenih u iznošenju teza. nemogućnost da to učinite znači da niste znali o čemu govorite iznoseći tezu. Dobro bi mu došlo da mu je neka od njegovih žrtava odbrusila: 'Hajde, Sokrate, molim te, definiraj 'definiciju'!' pa bi tako dobio što je zaslužio. ; 'Dakle, ne možeš zadovoljavajuće definirati 'definiciju'? Vrlo dobro onda: ne znaš o čemu govoriš kada kažeš da moramo biti u stanju dati definicije - pa ne moram dalje obraćati pažnju na tvoju dijalektiku koja samo troši vrijeme.' U konkretnim slučajevima, Sokratov zahtjev je apsurdan. Svakako ne bih mogao definirati ni pojam 'hrasta' ni 'slona'; ali to ne ukida moje pravo da tvrdim da nijedan hrast nije slon, niti će moji čitatelji smatrati ovu tezu teško razumljivom ili će je osporiti.

Sokrat je zahtijevao ne samo definiciju, već onu koja bi omogućila odlučivanje o marginalnim i sumnjivim slučajevima. Ovaj zahtjev je još nerazumniji. Da se vratim na svoj primjer: sasvim je moguće da postoje životinje i biljke oko kojih ne bih mogao odlučiti jesu li slonovi ili hrastovi, ovisno o slučaju; ali sve što se iole vjerojatno može smatrati hrastom sigurno nije slon, a sve što se iole vjerojatno može smatrati slonom sigurno nije hrast.

Sokratska dijalektika se u to vrijeme smatrala moralno štetnom. Doista se lako može zamisliti da bi čovjek mogao biti moralno oštećen ako bi odlučio da mora odgoditi prosudbu o tome je li prijevara nepravedna dok ne dobije čvrste definicije 'prijevare' i 'nepravednosti'. U moralnoj filozofiji našeg vremena mogu se naći argumenti u sokratskom stilu. Rezultat toga je prilično dobro iskazan sljedećim razmišljanjima; 'Što je život? Možemo li definirati trenutak smrti? Možemo li, nadalje, definirati razliku između stvarnog ubijanja i jednostavnog neuspjeha u očuvanju života? I što je beba? Bi li se zdravi štenci koje je rodila ljudska majka smatrali bebama? — Ako ne možete odgovoriti na ova pitanja, nemate pravo s pouzdanjem tvrditi da je pogrešno ubijati bebe, budući da ne znate što mislite pod "ubijanjem" ili "beba". „Zahtjev 'Definirajte svoje pojmove!' nije štetan samo u teoriji.

Argumentiranje i navođenje razloga – P. Geach

Filozof i logičar P. Geach primjećuje u knjizi Reason and Argument (poglavlje Arguing and Giving Reasons)

Ovdje se, međutim, može pojaviti sumnja: je li naš dolazak do teorijskog zaključka, zaključka o tome kako stvari stoje, doista nešto o čemu sami odlučujemo? O ovom pitanju zauzeta su izrazito suprotstavljena stajališta; Descartesa i Shelleyja možemo smatrati tipičnim pristašama suprotstavljenih stajališta. Čini se da je Descartes mislio da je vjerovanje jednostavno i izravno stvar izbora: barem u trenutku i u stanju mira, možete prestati vjerovati u bilo koju od stvari u koje sada vjerujete. Čini se da su neki ljudi tvrdili da imaju moć usvojiti uvjerenja u trenutku: poput Bijele kraljice koja je (doduše, s vježbom) mogla povjerovati u čak šest nemogućih stvari prije doručka.

[...] Prema Shelleyju, ako razmatramo je li nešto istinito, to je samo pitanje spontanog osjećaja slažemo li se ili ne slažemo ili odgađamo prosudbu; osjećajima se ne može zapovijedati, tako ni vjerovanju.

[...] Čini se da se istina nalazi između ove dvije krajnosti. Uvjerenja se ne mogu odmah uključiti ili isključiti po volji; ali su donekle pod našom kontrolom. Možemo stvoriti navike mišljenja koje će promijeniti naša uvjerenja, a stvaranje takvih navika je svakako dobrovoljno.

***

Ovdje možemo prirodno uvesti trostruku razliku: motivi za vjerovanje, razlozi za vjerovanje, uzroci vjerovanja. Radi praktičnosti, u ovom kontekstu ograničavam 'razloge za vjerovanje' na: navodljive razloge iz istine kojih bi proizašlo - sa sigurnošću ili vjerojatnošću - da je uvjerenje istinito. Naša dva ljubavnika imala su snažan motiv za uvjerenje u nevinost voljene osobe: suprotno uvjerenje, ako bi se prihvatilo, donijelo bi ljubavniku mnogo nesreće. Ali taj motiv ne pruža razlog za to uvjerenje.

[...] Sve vrste stvari mogu uzrokovati uvjerenja: uvjerenje da su crni psi posebno opasni može se povezati sa zaboravljenim strahom iz djetinjstva, ili uvjerenje da je neki čovjek vaš neprijatelj može biti posljedica bolesti mozga. Jasno je da ovdje nemamo ni motiva ni razloga za uvjerenje.

Ponekad se uvjerenje usvoji iz motiva koji ne pružaju razloge ili proizlazi iz nekog psihološkog ili fiziološkog uzroka, neovisno o bilo kakvim razlozima, ali uvjerenik kasnije izmišlja razloge koji podupiru to uvjerenje. Taj se proces naziva racionalizacija. Međutim, na prvi pogled, shvaćanje razloga koji bi, ako su istiniti, učinili stvar za koju se vjeruje sigurnom ili barem vjerojatnom ponekad zapravo proizvodi uvjerenje; nije svako razmišljanje racionalizacija. Neki su mislioci smatrali, ili su barem bili optuženi da smatraju, da je svako navođenje razloga za vlastita uvjerenja stvar racionalizacije: navedeni razlozi nikada nisu odredili uvjerenje do kojeg se došlo, već su izmišljeni nakon događaja. Ako netko doista zastupa ovo stajalište, glupo je od njega navoditi bilo kakve razloge ili dokaze za svoje stajalište; jer ako je u pravu, onda je pristanak ili neslaganje drugih ljudi s njegovim stajalištem samo po sebi nešto što bi se dogodilo neovisno o njihovom razmatranju bilo kakvih razloga koje je on naveo. Ova je knjiga napisana u suprotnom uvjerenju da razmatranje razloga za mišljenje o nečemu istinitom ponekad rezultira odgovarajućim uvjerenjem; ako netko ne dijeli to uvjerenje, teško može tražiti razloge zašto bi ga trebao usvojiti.

PS

Geach piše općenito vezano uz formiranje mišljenja i uvjerenja, ali mene je podsjetilo na primjenu takvih razmišljanja na vjerska uvjerenja i "mišljenja".

Podsjetilo me na razne Pascalove Misli poput Na vama je dakle zadatak da počnete i Želimo li Boga steći, vanjština se mora spojitit s nutrinom  međuostalom i njegovu "okladu". Tu je i raniji post Pa što onda ako i jest istinito?,  Čini sada što bi onda htio činiti, itd

Nekoliko citata o logici i rezoniranju – P. Geach

Iako je razumno tražiti [upitati] razloge, nije uvijek razumno tražiti razloge. Rasprava između A i B će očito biti osujećena ako B nastavi tražiti [zapitkivati] razloge zašto bi trebao prihvatiti ono što je A zadnje rekao.

***

"Definirajte korištene pojmove!" nešto je što se često zahtijeva; "Prvo se dogovorimo o definiciji naših pojmova" je pristojniji i manje zapovjednički zahtijev, ali logički nije drugačiji potez. Očito je da se takav zahtijev ne može uvijek legitimno postaviti. Ako se definicija daje riječima, ponovno bi se mogao postaviti zahtjev da se te riječi definiraju - i tome ne bi bilo kraja, ili bolje rečeno, rasprava nikada ne bi mogla započeti. "Definirajte korištene pojmove!" jednako je učinkovit za prekid rasprave kao i Beamishov način da na svaku premisu koju mu ponude odgovori sa "To je nešto što ti kažeš!" Jednako je nerazumno.

***

Ad hominem argumenti. Ovaj latinski izraz označava da su to argumenti upućeni određenom čovjeku - zapravo, drugom čovjeku s kojim raspravljate. Počinjete od nečega u što on vjeruje kao premisu i izvodite zaključak koji on neće priznati kao istinit. Ako niste varali u svom razmišljanju, pokazali ste da je sadašnji skup uvjerenja vašeg protivnika nedosljedan i na njemu je da ga negdje modificira. - Ovaj argumentacijski trik je toliko nepoželjan žrtvi da će ga vjerojatno smatrati varanjem; loše stare knjige o logici čak govore o ad hominem zabludi. Ali ad hominem argument može biti sasvim pošten.

PS

Preuzeto iz knjige Reason and Argument, P. Geach.

Nažalost veliki broj drugih Geachovih knjiga i radove nije baš lako pronaći. Reason and Argument je nastala na temelju kolegija za brucoše koji kasnije neće studirati srodna područja. Pisana je jednostavnim stilom i nije ju teško razumijeti.

Na portalu konzervativac.com su objavili Feserovu analizu Što je pogreška ad hominem?

O grijesima kršćana – bl. Henrik Susone, Devet Hridina

Prenosim iz Devet Hridina (.pdf ovdje), autor bl. Henrik Susone;

Knjiga Devet hridina je duboko označena osobnim duhovnim putem svoga autora, a pisana je u 14-tom stoljeću, pa je kao takvu treba i shvatiti poglavito kada govori o grijesima kršćana toga doba. [...]

Tko želi čitati knjigu Devet Hridina koja je ovdje ispisana, neka počne od početka i čita do kraja, jer će je samo tako moći shvatiti. A ako nakon toga ne počne mijenjati svoj život treba se bojati da će ga Bog pustiti da padne u vječnu propast. Neka nas od toga sačuva vječna Istina. Amen.

***

Čovjek: Ja čvrsto vjerujem kad bi kršćani znali da je loše ono što čine, ne bi to više činili.

Odgovor: Time ne mogu biti opravdani od grijeha jer svaki čovjek kad dođe do dobi razbora i upotrebe razuma, dužan je poznavati i opsluživati kršćanske zapovijedi.

Čovjek: Upravo je strašno ono što Ti govoriš o stanju ljudi u ovom vremenu.

Odgovor: Ti sam trebaš vidjeti na koji uznemirujući način danas stoje stvari u kršćanstvu i kako narod u ovom vremenu živi protiv svih zakona, a strah Božji je potpuno zaboravljen.

Čovjek: Ljubavi moja, ako je moguće, poštedi me da to vidim jer već previše znam. Kada na to mislim osjećam se tako loše da ne želim više znati.

Odgovor: Ti trebaš vidjeti ne samo bezumne ljude, nego također na koji način su uhvaćeni oni prividno dobri i dobre volje, i na što su još navezani tako da ne napreduju.

Čovjek: Ljubljeni moj, u svemu čini što želiš.

***

Učitelji

Odgovor: Pogledaj učitelje, gdje su oni koji se s propovjedaonice usuđuju otvoreno kazati istinu i razotkriti kriminalne grijehe koji se danas čine među kršćanima, koji opominju narod i izlažu svoj život zbog Božje časti?

Čovjek: Učitelji možda žele reći da i kada si Ti bio na zemlji, Riječ je bila tako skrivena ponekada.

Odgovor: To je istina, ali to se događalo jer moj čas još nije bio došao, čas u kojemu sam želio podnijeti smrt. A kad je čas došao, otvoreno sam propovijedao istinu. Bog želi da se otvoreno propovijeda istina.

Čovjek: Ljubljeni moj, učitelji možda vjeruju da kada bi govorili čistu istinu, narod bi pobjegao vjerojatno zbog tih riječi te bi izgubili i jedno i drugo.

O povezivanju zanatskog i teološkog obrazovanja – J. Imam

U "Embracing the Trades at the College of Saint Joseph the Worker" Jacob Imam objašnjava (svoju) ideju programa s kojim je povezan.

Neprestano susrećem ljude koji vjeruju da odgajanje studenata u katoličkoj intelektualnoj tradiciji i zanatima nije samo paradoks (što priznajem), već kontradikcija. Često čujem da su "Neki ljudi stvoreni za fakultet; a drugi za zanate". Ipak, u ovoj naizgled bezopasnoj izjavi postoji nešto duboko antikršćansko. To je opravdanje za veliki razvod između glave i ruku - između aktivnog i kontemplativnog. Ovo nije samo sociološki problem. To je teološki problem. I to je teološki problem koji je bio prisutan u kulturnom kontekstu u kojem se Krist pojavio.

Grci su vjerovali da njihovi bogovi rade. Atena je tkala odjeću. Apolon je čuvao ovce. Posejdon je gradio bedeme. A Hefest je gradio palače i kovao oklope. Nisu bili transcendentni - i Grci su toga bili savršeno svjesni. Herodot, starogrčki povjesničar, na primjer, izričito je napisao da Grci vjeruju „da su bogovi ljudske prirode“ (Herodot, 1.131). Ali to nije značilo da je rad dobar; pokušavali su ga izbjeći kada god su mogli. Za Grke je rad bio prokletstvo. Herodot je napisao:

Znam da se u Trakiji, Skitiji, Perziji, Lidiji i gotovo svim stranim zemljama oni koji uče zanate manje cijene od ostalih ljudi i onih koji imaju manje veze s obrtničkim radom... Ono što je sigurno: da to mišljenje... zastupaju svi Grci. (Herodot, Perzijski ratovi 2.167.1–2)

Takav prezir naveo je razne grčke države da građanima zabrane fizički rad. Spartanska vlada zabranila je svojim građanima bavljenje fizičkim radom. Teba je naložila da muškarci budu u mirovini najmanje deset godina prije nego što se mogu baviti politikom. Prezir prema radnicima bio je toliko visok u atenskoj kulturi da je vlada zapravo stvorila zakon kojim se građanima zabranjuje da se međusobno ismijavaju zbog zanimanja. Jedan od najdražih atenskih sinova bio je Aristotel, koji je u svojoj Politici napisao: „Građani ne smiju voditi život obrtnika... jer je takav život nečastan i nespojiv s vrlinom.“

Razmišljanja rimljana se nisu puno razlikovala.. Rimski konzul i odvjetnik Ciceron jednom je primijetio da se svi radnici „bave vulgarnim poslovima; jer radionica ne može imati ništa ugledno u sebi“. Plutarh je promovirao spartanski sustav u kojem nitko nije mogao raditi za život. A Livije, Dionizije i Gelije nam svi kažu da „nijednom Rimljaninu nije bilo dopušteno posvetiti se trgovini ili rukotvorinama“.