Živimo u prošlosti ili budućnosti - Pascal

Mi nikada ne živimo u sadašnjosti. Preduhitrujemo budućnost koja nam odveć sporo ide u susret, kao da bismo htjeli ubrzati njen tok; ili odzivamo u pamet prošlost da bismo je zaustavili jer je suviše hitra. Tako smo nerazboriti da tumaramo po vremenima koja nisu naša, a ne mislimo nimalo na ono jedino vrijeme koje nam pripada. I tako smo isprazni da sanjamo o vremenima kojih više nema, a bez promišljanja napuštamo ono jedino vrijeme koje postoji. Jer sadašnjost nas obično ranjava - Sakrivamo pogled od nje jer nas žalosti. Ako nam je ugodna, žalimo gledajući kako nam izmiče. Pokušavamo je podržati pomoću budućnosti, te razmišljamo kako ćemo urediti stvari koje nisu u našoj moći za vrijeme do kojeg nema nikakve izvjesnosti da ćemo stići.

Neka svatko ispita svoje misli, uvidjeti će kako su mu one posve zauzete prošlošću i budućnošću. Gotovo i ne mislimo na sadašnjost. Ako na nju mislimo, to je samo zato da od nje uzmemo svjetla pomoću kojeg bismo raspolagali s budućnošću. Sadašnjost nije nikada naš cilj: Prošlost i sadašnjost su nam sredstva. Samo je budućnost naš cilj. Na taj način mi uopće ne živimo, već se nadamo da ćemo živjeti. A budući da se uvijek pripremimamo na sreću, neizbježivo je nećemo postići.

Pascal, Pensées (172)

Blaženstvo nije niti izvan nas, niti je u nama - Pascal

Stoici vele: Uđite u svoju nutrinu, tamo ćete naći mir" Ali to nije istina. Drugi govore "Izađite vani. Tražite sreću u zabavama. "Nije ni to istina. Nadolaze bolesti.

Blaženstvo nije niti izvan nas, niti je u nama. Ono je u Bogu, i izvan nas i u nama.

***

Ako čovjek nije stvoren za Boga, zašto je jedino u Bogu sretan? Ako je čovjek stvoren za Boga, zašto se tako protivi Bogu?

Pascal, Pensées(465,438) 

Sljepci smo ako ne uvidimo istinu svog stanja - Pascal

Pravi smo sljepci ako ne uvidimo da smo puni oholisti, slavohleplja, požude, slabosti, bijede i nepravičnosti. Što možemo o nekomu čovjeku kazati ako on to zna, ali se ne želi iz toga izbaviti? Što možemo drugo nego cijeniti vjeru koja tako dobro pozna čovječje nedostatke? I što drugo nego čeznuti za istinom vjere koja obećava tako priželjkivane lijekove?

Pascal, Pensées (450)

Samoljublje – Pascal

Narav samoljublja i čovjekova ja takva je da ne ljubi nikoga do sebe i da uzima u obzir samo sebe. Što da radi? Ne može spriječiti da predmet koji ljubi bude pun pogrešaka i jada. Htio bi biti velik, a vidi kao je malen. Hoće da bude sretan, a osjeća da je ubog. Htio bi biti savršen, a otkriva u sebi tisuću nesavršenosti. Hoće da bude predmet ljubavi i cijene kod ljudi, a opaža da njegove greške zaslužuju njihovu odvratnost i njihov prezir. Škripac u koji je zapao izaziva u njemu najnepravedniju i najkrvaviju strast što se može zamisliti. Jer u njemu kipi paklena mržnja protiv ove istine koja ga kori i koja ga uvjerava da je činio pogreške. Želio bi je uništiti, ali kako je ne može satrti u njoj samoj, satire je koliko može u svojoj spoznaji i u spoznaji drugih. A to znači, veoma se brine da sakrije svoje pogreške i drugima i sebi, pa ne trpi da mu drugi ukazuju na njih niti da ih vide.

Nedvojbeno, zlo je biti pun pogrešaka. Ali mnogo je veće zlo bit pun pogrešaka, a ne htjeti ih priznati, jer se time dodaje još i ono zlo svojevoljne obmane. Nećemo da nas drugi varaju. Ne smatramo pravednim da netko traži od nas više poštovanja nego je to zavrijedilo. Međutim, jednako nije pravedno ako mi drugoga varamo, i ako tražimo da nas drugi cijene više nego zaslužujemo.

I tako, kad oni otkrivaju samo nesavršenosti i mane kojih samo zaista puni, posve je očito da nam ne čine krivo, jer nisu oni uzrok tome. Štoviše, čine nam dobro, jer nam pomažu da se oslobodimo jednog zla što se zove sljepilo pred vlastitim greškama. Ne smijemo se srditi što oni za njih znaju i što nas zato preziru. Jer pravo je da nas poznaju kakvi jesmo i da nas preziru ako samo to zavrijedili.

To su osjećaji što se rađaju u srcu koje je posve nepristrano i pravično. Što moramo dakle kazati u svom srcu kada vidimo kako naginje k sasvim suprotnoj sklonosti? Nije li istina da mi mrzimo istinu kao i oni koji nam je kazuju? A nije li nam milo ako se oni varaju nama u korist? I ne želimo li da nas poštuju kao drugačije od onih kakvi zaista jesmo? Evo za to dokaze koji me užasavaju. Katolička vjera ne sili nikoga da svoje grijehe otkrije bilo kome. Dopušta svakome da sakrije svoje grijehe pred svim ostalim ljudima. Ali naređuje mu da razotkrije dno srca i njegovo istinsko stanje samo pred jednim čovjekom. Ona nam nalaže da da samo ovog čovjeka na svijetu ne obmanjujemo, ali ga obavezuje da to čuva kao nepovredivu tajnu, zbog čega kao da za njega i ne postoji. Možemo li zamisliti išta milosrdnije i blaže. Međutim, ljudska je pokvarenost tolika da joj je i taj zakon prekrut. Ovdje leži glavni razlog koji je natjeravo veliki dio Europe da se pobuni protiv crkve.

Kako je čovječje srce nepravedno i nerazumno kada smatra neugodnom obavezu prema jednom čovjeku, a bilo bi pravedno da takvu obvezu gaji prema svim ljudima. Zar je pravedno što ih varamo?

Razni su stupnjevi ovog zaziranja od istine. Ali se može reći da to zaziranje postoji u nekoj mjeri kod svih, jer se ne može odijeliti od samoljublja. To je ona prokleta istančanost što sili one koji moraju nekoga prekoriti da izaberu toliko obilaženja i ublaženja kako ih ne bi povrijedili. Oni moraju umanjivati naše nedostatke, moraju se pričinjati da ih ispričavaju, napokon svemu tome moraju dodati pohvale i dokaze privrženosti i poštovanja. Unatoč tome, ovaj je lijek još gorak samoljublju. Uzimamo ga što manje možemo, ali nam je uvijek neugodan ponajčešće s pritajenom srdžbom na one koji nam ga pružaju.

Tako se dogodi da netko tko želi da ga volimo izbjegava uslugu za koju zna da bi nam mogla biti neugodna. Postupaju s nama onako kako mi želimo da se s nama postupa. Mrzimo istinu, pa nam je i sakrivaju. Volimo laskanje, pa nam i laskaju. Želimo da nas varaju, pa nas i varaju. Stoga nas svaki stupanj sreće koja nas uzdiže u svijetu još više udaljava od istine, jer se više bojimo da ne ranimo one čija nam je privrženost korisnija, a zazor opasniji. O nekom će se knezu pričati po cijeloj Europi, a sam o tome neće ništa znati. Ne čudim se tome; reći istinu korisno je onome kome je kazujemo, ali je kobno za one koji je kazuju jer se izvrgavaju mržnji. Zato oni koji žive s kneževima radije čuvaju svoje interese negoli interese kneza kojemu služe. I na taj način lažu njemu u korist, a sebi na štetu.

Ovo je zlo zaista veće i redovitije na visokim položajima; ali nisu od toga izuzeti ni mali ljudi, jer stjecanje naklonosti uvijek donosi neku korist. Tako je ljudski život vječna obmana: Uzajamno varanje i uzajamno laskanje. Nitko ne govori u našoj prisutnosti onakako kako govori u našoj odsutnosti. Savez među ljudima temelji se na ovom uzajamnom varanju. I malo bi prijateljstava postojalo kad bi svatko znao što njegov prijatelj govori dok je odsutan, ma koliko iskreno i nepristrano on govorio.

Čovjek je dakle samo prijetvonost, laž, licemjerje kako prema sebi tako i prema drugima. Ne trpi da mu se kaže istina, izbjegava da je kaže drugima. Sve te sklonosti, koje su veoma daleko od pravde i razuma, imaju svoj prirodni korijen u njegovu srcu.

Pascal, Pensées(100)

Taj beskrajni ponor može biti ispunjen samo beskrajnim i nepromjenjivim predmetom, a to je sam Bog - Pascal

Čovjek bez vjere ne može spoznati pravo dobro, ni pravdu.

Svi ljudi bez razlike traže sreću. Ma koliko različita bila sredstva, svi oni teže ovome cilju. Ono što jedne navodi da idu u rat, a druge da ga izbjegavaju, jest ta ista želja u jednima i u drugima, samo što su različita gledišta. Volja ne čini nikada ni najmanjeg koraka ako ne prema ovomu cilju. To je pobuda za sve djelatnosti svih ljudi, pa i oni koji su se naumili objesiti se.

Pa ipak, već od davnine nitko nikada bez vjere nije dosegao tu točku koju svi bez prestanka imaju na oku. Svi jadikuju: vladari i podanici, plemići i pučani, starci i mladići, jaki i slabi, učeni i budale, zdravi i bolesni. Svi iz svih krajeva, iz svih vremena, svake dobi i sa svakog položaja.

Tako dugo, trajno i jednoliko iskustvo zaista bi nas moralo uvjeriti u našu nemoć da dođemo do dobra vlastitim naporima. Ali primjer nas malo uči. On nije nikada savršeno isti da ne bi u njemu bilo neke istančane razlike. Stoga se nadamo da se naše očekivanje neće prevariti u ovoj prilici kao u drugoj. [...]

Što nam dakle dovikuje ova nezasitnost i nemoć u nama, ako ne da je davno u čovjeku bilo prave sreće, a sad mu je od nje preostao tek prazan znak i prazan trag? I uzalud ga pokušava ispuniti sa svim što ga okružuje tražeći pomoć od odsutnih stvari, kad mu je već ne pružaju one prisutne. Ali ni one nisu dorasle tome, jer taj beskrajni ponor može biti ispunjen samo beskrajnim i nepromjenjivim predmetom, a to je sam Bog.

Samo je on njegovo istinsko dobro. I čudnovato, otkako ga je napustio, nema ničeg u prirodi što nije bilo kadro zauzeti njegovo mjesto; zvijezde, nebo, zemlja, elementi, biline, kupus, poriluk, životinje, kukci, telad, zmije, groznica, kuga, rat, glad, poroci, preljub, rodoskvrnuće. Otkako je izgubio istinito dobro, sve mu se može jednako učiniti kao pravo dobro, pa čak i vlastito uništenje, iako je to u isti mah protivno Bogu, razumu i prirodi.

Jedni traže svoje dobro u vlasti, drugi u znatiželji, prema neobičnim stvarima u znanostima, treći opet u nasladama. Neki, a ti su mu se uistinu najviše približili, smatrali su da opće dobro za kojim svi ljudi čeznu, nužno ne smije biti nikakva pojedinačna stvar koju može posjedovati samo jedan čovjek, te da ovaka stvar više žalosti svog posjednika nedostatkom dijela kojeg nema, nego što ga vesli užitkom u onom što mu donosi. Oni su razumjeli da istinsko dobro mora biti takvo da ga mogu svi odjednom posjedovati, a da se pri tom ono ne umanji, niti da u drugome može potpaljivati zavist, i nitko ga ne bi mogao izgubiti protiv svoje volje. I njihov je razlog, budući da je ova želja čovjeku prirođena, i da je nužno u svima, jer je nemoguće ne imati je, iz čega zaključuju....

Pascal, Pensées (425)

PS

Prema fusnotama koje donosi Mediteranovo izdanje; Pascal se referencira na različite fenomene, primjerice na one narode čije su božanstva rasla u vrtovima, i smatrali su svetogrdnim čupati luk; na one koji preporučaju samoubojstvo itd.

Također, dodaje druga fusnota; "Pascal želi istaknuti da je univerzalnost jedan prazan oblik, sveopće dobro ne može biti u jednom običnom načelu razuma, treba da ono bude supstancijalno, treba da ono bude neko biće."

Vjera je primjerena svim vrstama umova - Pascal

Vjera je primjerena svim vrstama umova. Prvi se zastavljaju samo na osnutku; a ova je religija takva da je sam njezin osnutak dovoljan da dokaže njezinu istinost. Drugi idu do apostola. Najobrazovaniji se vraćaju na početak svijeta. Anđeli je vide još bolje i još iz [vremenski] daljeg.

Pascal, Pensées(285)

To vele dok ne vide čudo - Pascal

"Čudo bi", vele neki" potvrdilo moje vjerovanje". To vele dok ne vide čudo. [...] (263)

***

"Kad bih vidio čudo kažu, obratio bih se". Kako mogu tvrditi da bi učinili ono što ne poznaju? Zamišljaju da se obraćenje sastoji od štovanja Boga koje je poput trgovine, ili razgovora s Bogom na način kako oni to sebi predočuju. Istinsko obraćenje zahtijeva da sebe poništimo pred ovim Sveopćim Bićem koje smo toliko puta rasrdili, i koje nas svakog časa može opravdano uništiti; zahtijeva da priznamo kako ništa ne možemo ništa učiniti bez njega, i da nismo od njega drugo zavrijedili do nemilosti. Obraćenje se sastoji u spoznanju da postoji nesavladiva opreka između Boga i nas, i da bez posrednika ne može biti međuosobnog odnosa.

Pascal, Pensées (470)