četvrtak, 22. studenoga 2012.

Tko želi biti ateist?

U nastavku je dio razmišljanja filozofa Fesera o različitim znanstveno-fantastičnim koncepcijama božanstva (i svemira), odnosno o tome kako neki ateisti doživljavaju Boga i do kakvih ih to zaključaka i želja dovodi. Post u cijelosti možete pročitati ovdje, izdvojio sam samo zanimljiviji dio, a zbog razumijevanje o čemu točno govori i jedan odlomak iz uvoda u kojem citira poznatog filozofa ateista Thomasa Nagela.(Jedna zanimljiva recenzija Nagela, Why Darwinist Materialism is Wrong. Inače, prijevod nije baš kvalitetan, ali mislim da su jasni koncepti.)

***


Razmotrite izjavu poput Nagelove poznate primjedbe u knjizi The Last Word:
Želim da ateizam bude istinit i osjećam nelagodu zbog činjenice da su neki od najinteligentnijih i najinformiranijih ljudi koje poznajem religiozni vjernici. Nije da samo ne vjerujem u Boga, i očekivano da se nadam kako sam u pravo u svom uvjerenju. Stvar je u tome da se nadam kako nema Boga! Ne želim da postoji Bog; ne želim da svemir bude takav.
[...]

Jedan od razloga zašto naglašavam važnost klasičnog teizma je u pojašnjavanju što je zapravo u pitanju u sporu između ateizma i teizma, i kako bih uklonio neke zapreke koje stoje na putu nekim ateistima dobre volje da shvate teizam ozbiljno. Mislim kako se te prepreke tiču obmanjujućih percepcija o proizvoljnosti u teizmu. Proizvoljnosti za koje ne možete opravdano optužiti klasični teizam, ali koje stvarno možete pronaći u grubljim oblicima teizma. Takvih proizvoljnosti je barem tri vrste:

1. Metafizička proizvoljnost: Neki ateisti pretpostavljaju kako je vjerovanje u Boga zapravo vjerovanje u neku vrstu "magičnog" bića, u kojem je magija neka vrsta pseudo-objašnjenja i nešto inherentno nerazumljivo (eng.unintelligible). Ili pretpostavljaju kako bi egzistencija Boga bila vrsta nerazumljive "sirove činjenice" koja sigurno nije vjerojatnija od egzistencija svemira kao sirove činjenice, i zapravo je manje vjerojatna od potonjeg zbog Ockamove britve. Ali sve to je upravo ono što klasični teist opovrgava. Klasični teizam tvrdi kako ne postoje krajnje "sirove činjenice", da je stvarnost po sebi potpuno razumljiva. Razlozi za takvu tvrdnju su utemeljeni na sofisticiranoj metafizici, a ne surovom pozivanju na magiju. (O tome Feser piše ovdje i ovdje.)

Dakle kada klasični teist kaže kako Bog nema uzrok, to nije zato što je On proizvoljna iznimka općeg pravila. Druge stvari zahtijevaju uzroke zato što imaju potencijal koji zahtjeva aktualizaciju, ili dijelove (bilo materijalne bilo metafizičke) koje treba kombinirati, ili imaju esenciju ili prirodu koja je odvojena od njihove egzistencije i stoga ju je potrebno povezati sa tim. No Bog je čista aktualnost i nema potencijalnosti, što znači da u principu ne može biti aktualiziran od strane ničega drugog; On je aposlutno jednostavan i stoga nema nikakve dijelove koje treba kombinirati; on je (samopostojeći) Sam Bitak i stoga mu se ne mogu dati egzistencija ili postojanje. Zbog toga Bog nije manje razumljiv od stvari koje zahtijevaju uzrok nego je više razumljiv. (Feser je o tome pisao puno više u različitih postova o klasičnom teizmu i kozmološkom argumentu.)

Nasuprot tome, ono što nije metafizički jednostavno, ili čista aktualnost, ili sam bitak po sebi, bi – koliko god da je impresivno po snazi, znanju ili moralnim kvalitetama – bilo manje od ultimativnog i zbog toga bi zahtjevalo objašnjenje van samoga sebe. To bi se odnosilo na sve bogove različitih poganskih panteona, koji obično imaju materijalna i vremenska ograničenja različitih vrsta. Također bi se odnosilo i na neko razmišljanje o Bogu Biblije koje bi negiralo da je On metafizički jednostavan, čisto aktualan, itd. Takvo razmišljanje implicitno Ga predstavlja kao sirovu činjenicu koja se razlikuje od stvorenih stvari samo po tome što ima svoj uzrok. Zapravo Ga svode na razinu glorificiranog Zeusa ili Odina.

Dakle ateisti opravdano prigovaraju metafizičkoj proizvoljnosti grubih koncepata božanstva, ali njihovi prigovori nemaju nikakvu snagu protiv klasičnog teizma.


2. Moralna proizvoljnost: Mnogi ateisti pretpostavljaju kako pripisivanje dobrote Bogu znači reći kako je On moralni agent poput nas, samo se puno bolje ponaša. Ili pretpostavljaju kako Božji status kao moralnog zakonodavca mora uključivati izdavanje proizvoljnih zapovijedi koje podržavaju prijetnje, a da bi izbjegavanje tih posljedica značilo kako postoji moralni standard neovisno od Njega, kojem bi On morao odgovarati. U svjetlu svega toga, mogu se pitati zašto su Božje zapovijedi one koje bi se od nas moglo očekivati da ih slijedimo. Svodi li se stvarno sve to na Njegovu mogućnost da nam prijeti prokletstvom? Kakve to veze ima sa moralnošću per se (za razliku od kalkuliranja o vlastitim interesima)? Ali sve to počiva na trivijalizaciji pojma božanske dobrote. Za klasičnog teista, Bog ne samo da tek "ima" dobrotu, poput nas samo višeg stupnja. On je Dobrota Sama, ono u odnosu na što su sve druge stvari dobre ili loše u kojem god stupnju da jesu.

Tvrditi da;
Božje zapovijedi za nas, su proizvoljne; ukoliko nisu, onda se On mora pozivati na neki standard van samog sebe.
je isto kao i tvrditi da:
Euklidska trokutnost kao takva zahtjeva proizvoljnu zapovijed određenim euklidskim trokutima kada zahtijeva od njih da imaju ravne stranice i kuteve čiji je zbroj 180 stupnjeva; jer ukoliko to nije tako, onda Euklidska trokutnost kao takva se mora pozivati na neki standard van sebe.
Drugim riječima, radi se o kategorijskoj pogrešci, osnovnom neuspjehu razumijevanja prirode stvarnosti o kojoj pričamo. (Feser je o tome više pisao ovdje i ovdje.)

Prokletstvo je pak u konačnici stvar nečijeg karaktera koji postaje trajno oštećen tako da je netko zauvijek nesposoban čak i željeti biti blizu onoga što jednostavno je Dobrota Sama. Nečija volja je toliko usmjerena na zlo i stoga ne možete biti u božanskoj prisutnosti. Radi se prije o metafizičkoj nužnosti, nego proizvoljnoj božanskoj ćudi.

Nasuprot tome, što god da je manje od Dobrote Same, je nešto što bi bilo predmetom standarda van sebe, bilo bi nešto o čemu bi bilo razumno pitati se zašto poštivati zapovijedi koje daje. Svi bogovi poganskog panteona su takvi (upravo zato su opisani tako da imaju različite moralne vrline ili poroke u različitimm stupnjevima.) Razmišljanja o Bogu Biblije koje bi Ga interpretiralo tek kao posebno vrijednog moralnog agenta, bi također značilo da se možemo razumljivo pitati zašto bi trebali slušati Njegove zapovijedi i trebali li On biti podložan standardu van sebe samog. Još jednom, takvo razmišljanje pretvara Boga u glorificiranog Zeusa ili Odina.

Ovdje također ateisti opravdano prigovaraju proizvoljnosti nekih koncepata božanstva, ali njihov prigovor nema nikakve snage protiv klasičnog teizma.


3. Epistemološka proizvoljnost: Ateisti često pretpostavljaju da prihvaćanje Boga kao krajnjeg uzroka stvari znači potvrditi jadnu hipotezu "boga praznina" koju mogu pobiti buduća znanstvena otkrića. Ili još gore, misle kako se radi o običnom pozivanju na vjeru shvaćenu kao volju da vjerujete bez dokaza. Razumljivo, pitaju se zašto vjerovanje u Zeusa ne bi moglo biti podjednako "opravdano" vjerom, ili zašto bi neki od drugih poganskih bogova bio manje izgledan kao "bog praznina". Ali glavni argumenti za klasični teizam su upravo suprotnost argumenta "boga praznina"; i suprotno od oslanjanja na iracionalne vjerske predanosti, sam sadržaj klasičnog teizma je neraskidivo vezan uz predanje racionalnoj razumljivosti svijeta.

Objašnjenje zdravog razuma i empirijskih znanosti eksplicitno ili implicitno pretpostavlja svijet u kojem se stvari mijenjaju, kauzalnih odnosa, kompleksnih entiteta čiji dijelovi zahtijevaju sklad od strane nečega van njih. Kada klasični teist kaže kako je Bog čista aktualnost, sam bitak, apsolutno jednostavan, ono što zapravo kaže je upravo kako nijedno objašnjenje zdravim razumom ili znanošću ne bi u principu mogli uopće smatrati istinskim objašnjenjem ukoliko nema uzroka svijeta koji je takav. Konkretno, promjena – aktualizacija potencijala – ne bi bila moguća osim ako ne postoji nešto što je čista aktualnost što znači da može ostvariti moć da aktualizira druge stvari bez da proizlazi iz nečeg drugog. Stvari ne bi mogle postojati čak niti na trenutak osim ako ne bi postojalo nešto, samopostojeći sam bitak, što može uzrokovati njihovu egzistenciju bez da je to i samo uzrokovano. Složene stvari ne bi mogle postojati ukoliko ne bi postojao izvor stvarnosti koji, s obzirom da je apsolutno jednostavan, nije (sam) složen od dijelova. Ukratko, objašnjavajući resursi zdravog razuma i znanosti su razumljivi u principu samo u kontekstu metafizike klasičnog teizma. To je razlog – a ne neko proizvoljno vjersko predanje – zašto klasični teizam neće biti srušen od strane znanosti. Racionalno i metafizički je više fundamentalan od znanosti, a ne manje fundamentalan. Njegovi racionalni temelji se pronalaze, ne u prazninama trenutne znanosti, nego u nužnim preduvjetima bilo koje moguće znanosti. U svakom slučaju, to je ono što klasični teist tvrdi, i on doista dokazuje svoju tvrdnju, nije da je samo primjećuje. (Feser je puno više o tome pisao u raznim postovima o kozmološkom argumentu.)

S druge strane, teško je vidjeti kako bi argumenti za bogove poganskog panteona bili išta drugo osim "boga praznina". Recimo, zašto pretpostaviti da Thor postoji osim ako to nije nekako "najbolje objašnjenje" pojave munja? Upravo zato što bi takvi entiteti bili metafizički manji od ultimativnog, nijedno pozivanje na ultimativno objašnjenje svijeta ili nužnu pretpostavku za samu praksu objašnjavanja ne bi mogli koristi kao argument za njihovu egzistenciju (dok se takve tvrdnje mogu koristi za argumentaciju egzistencije Boga klasičnog teizma). Svako razmišljanje o Bogu Biblije koje bi smatralo kako je On metafizički manje ultimativan nego što to smatra koncepcija klasičnog teizma bi ga također reduciralo na neku vrstu argumenta "boga praznina".

Još jednom, ateisti su u pravo kada prigovaraju proizvoljnosti koju vide u lošim argumentima takve vrste, ali još jednom; takvi prigovori su irelevantni za klasični teizam.


Dakle zašto bi itko želi da ateizam bude istinit? Pa, možda bih želio da je istinit ukoliko bih mislio da je teizam u suštini blesava, vulgarna stvar kakvu često ateisti zamišljaju. (Štoviše, bio sam ateist jedno desetljeće prije nego što sam imao jasno razumijevanje onoga što tradicija klasičnog teizma stvarno tvrdi.) Da parafriziram Akvinskoga, ozbiljni branitelji teizma trebali bi poznavati i podržavati klasičnu tradiciju kako ne bi u svojim raspravama sa drugom stranom "iznijeli razloge koji nisu uvjerljivi i tako pružali priliku nevjernicima da se smiju" (Summa Theologiae I.46.2). Ili, što je još važnije, kako ne bi izazvali nekog dobronamjernog ateista da odbaci teizam na temelju nesporazuma koji su se mogli izbjeći.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove