Borite li se s napastima, borite se s napastima – Pustinjski oci, Wetta

Otac Poeman je rekao,

"Kada si u iskušenju, nekoj se brinuti o sutrašnjici, nemoj govoriti 'Koliko još će ovo trajati?' Reci samo 'danas sam u iskušenju', i nastavi sa svojim životom."

***

Jednog brata često su morile požudne misli. Unatoč tome, odlučio je ostati vjeran svom pozivu, rekao je sam sebi; "Nemoj nikada napustiti monaški poziv". Zatim se molio Bogu ovim rječima

"Bože, vidiš da nisam dobar u ovome, obuzdaj me. Spasi me Bože, želim li ja to ili ne. Ništa sam, ali ti (Svemoćan) možeš me natjerati da budem dobar, zar ne? Jer ako imaš milosti samo prema pravedenima, onda se ne radi o ničemu posebnome? Ako si spasio samo čiste, nije ništa značajno! Bili su te odmah dostojni. Ali za mene, toliko nedostojnog, daj mi tu milost, pokaži mi svoju dobrotu, jer život siromaha je u tvojim rukama"

Tako je molio svaki dan, bio u napasti ili ne.

Jednom prilikom kada je doveden u napast, započeo se moliti. Vrag je jedva mogao vjerovati što vidi. Pojavio se mladom redovniku i rekao mu; "Kako je to moguće da ti možeš spomenuti ime Božje bez da se uznemiriš?"

Brat mu odgovori. "Ova čelija je kovačnica, samo me udaraj svojim čekićem, ali za svaki udarac kojeg primim dobiti ćeš jednog nazad. To ću činiti sve dok ne umrem. Neću se prestati moliti sve dok me ne prestaneš kušati. Samo nastavi, da vidimo tko će na kraju pobijediti – ti ili Bog!"

Kada je demon to čuo, rekao je" Pobjedio si, ako ovako nastavim, možda ćeš još postati i svet." I više nikada nije gnjavio tog redovnika.

***

Brat je rekao Ocu Poemenu; "Vrag me napada, obeshrabren sam."

Starac mu odgovori "Vrag napada samo svoje neprijatelje, obeshrabri se kada prestane"

Kako se monah oslobodio požude - Wetta o perspektivi

Benediktinac Augustine Wetta u svojoj knjizi "Pray. Think. Act.: Make Better Decisions with the Desert Fathers" prenosi jednu priču pustinjskih otaca (i svoj savjet);

Otac Olympius bio je u iskušenju zbog požude i odlučio je napustiti samostan. Izgleda da se moram oženiti, pomislio je. Zatim je, kao da govori nekome drugome, rekao; "Dobro, probajmo to." 

Izašao je iz svoje ćelije i napravio si ženu od gline, i rekao "Olympius, od sada radiš za dvoje, moraš raditi duplo više!"

Sljedećeg jutra, napravio si je dijete od gline i rekao; "Pogledaj sada! Imaš dijete za kojeg se moraš brinuti, moraš raditi još više kako bi imao za troškove, moraš uzgojiti i tri puta više hrane". 

Te noći, ustao je u gluho doba rekavši, "Dijete ti je bolesno" i "Dijete ti je usnulo ružan san."

Sljedećeg dana ,napravio je još jedno dijete ... i tako, nakon nekoliko dana, izlječio se od iskušenja.

Primjetite da je Olympius razgovarao sa sobom "kao da govori nekome drugome". Takvim postupkom shvatio je da ima iskrivljen pogled na brak. O braku je razmišljao kao o brzom odgovoru na problem požude. Prema tome, njegova "žena" postoji samo da mu bude utjeha, a to je stvar priželjkivanja i sebično je. Zapravo, članovi njegove obitelji imaju svoje vlastite potrebe o kojima nije želio razmišljati. Očito, brak nije odgovor na njegovu krizu. Eksternalizirajući svoju fantaziju, shvatio je kakva je stvarnost.

Kada svoje rješenje preoblikujete u savjet koji bi dali prijatelju, često shvatite da postoji druga perspektiva koje niste svjesni. Primjerice, zamislite da se pitate, bih li radije igrao igrice ili pisao zadaću; tu je jasno da razmišljate sami o sebi. No, preoblikujete u pitanje kao da razgovarate sa nekim drugim; "Egberte, mislim da bi trebao preskočiti zadaću i igrati igrice", to zvuči kao loš savjet.

Još jedan način je da jedostavno glasno postavite pitanje. To je lako učiniti i razjašnjuje vam o čemu se radi bez da zavarate sami sebe. "Trebam li joj poslati ljutiti mail?" zvuči drugačije nego kada objavite čitavoj sobi "Poslati ću svojoj bivšoj djevojci ljutiti mail?"

PS

Wetta je knjigu pisao imajuću na umu mlade, ali savjeti su univerzalni. Iznosi priču kako sam je prenio, postoje i nešto drugačije verzije, ali sa istom poantom. Redovnik je shvatio da su njegove "želje" bile fantazija, to je ugasilo požudu u njemu i pronašao je mir.

Hermit, nije pustinjski

Zašto prati zube ako će se opet zaprljati hranom? - Wetta o Ispovijedi

Benediktinac Augustine Wetta u svojoj knjizi "Pray. Think. Act.: Make Better Decisions with the Desert Fathers" prenosi priču pustinjskih otaca;

Mladi redovnik upitao je starješinu, "Oče, vraćam se ovdje [ispovijediti grijehe] dan za danom, zašto se uopće trudim kada još uvijek činim iste grijehe? Potpuno sam nečist."

U sobi su se nalazile dvije posude za ulje, stari redovnik mu je rekao; "Prije nego što napustiš sve, idi isprazni ljevu posudu, očisti je i napuni ponovno uljem."

Učinio je kako mu je rečeno.

"Promjenio sam mišljenje, ponovno je isprazni i očisti."

Mladi redovnik je opet poslušao.

Promjenio je svoje mišljenje još nekoliko puta, i svakoga puta, mladi redovnik je očistio posudu i ponovno je napunio uljem.

"Sada," reće mu starac, "donosi mi obje posude. Koja je čišća?"

Nastavno na priču, Wetta dodaje;

Svaki ovisnik će vam reći da jedna loša odluka dovodi do sljedeće. Ako nekako ne prekinete krug, izgraditi ćete svijet u koji samo ohrabruje samo-destruktivno ponašanje. Koliko god se trudili, čini se da ništa ne uspijeva, i u konačnici, postajete preumorni da bi uopće marili.

U redovničkim krugovima tu iscprljenost nazivamo "podnevni vrag". Redovnik kaže sam sebi (u podnevno vrijeme, kada je vruće, a posao je dosadan) "Molim se, nisam nikoga ubio. Zapravo sam dobar tip; a tako je teško boriti se protiv ovog ili onog poroka? Zašto to činiti?!

Pustinjski oci su imali naziv za ovo, zvali su je acedia – "slabost" na grčkom [duhovna ljenost, klonulost]. Kako bi to preduhitrio, Sv. Benedikt je inzistirao da redovnici daju poseban zavjet da se nikada neće prestati kajati. Taj zavjet nazivamo conversatio morum, "promjena smjera". Samo stalna konverzija vas može spriječiti da upadnete u oblik mediokriteta.

Razmišljate o tome ovako; dijete može reći, Zašto da perem zube? Ionako ću ih uskoro zaprljati hranom". Ali svi znaju da ukoliko redovno ne perete zube, doći će do propadanja. Isto vrijedi za dušu, Redovna ispovijed ispire grijehe, ako dopustiti da se loše odluke naberu, trulež poroka će zavladati i naći ćete se u velikom problemu, jer porok je temelj loših odluka; zamagljuje um i usmjerava dušu prema odlukama koje nisu u njenom najboljem interesu.

Ne budi mrmljalo!

Benediktinski redovnik Augustine Wetta, inspiriran Pravilom Sv. Benedikta, u svojoj knjizi Humility Rules: Saint Benedict's Twelve-Step Guide to Genuine Self-Esteem poručuje čitateljima;

Prije svega ne smije se ni zbog kojeg razloga, ni ikojom riječi, ni bilo kakvim znakom pojaviti porok mrmljanja. Ako se tko u tome zatekne, neka se strože kazni. [34. poglavlje Pravila]

Ponekad, prilikom razgledavanja samostana upitam goste koje vodim; Što mislite što Sv. Benedikt aposlutno zabranjuje svojim redovnicima? Obično odgovaraju "ubojstvo", "potkradanje crkve" ili "bijeg sa ženom". Ali te stvari ne straše Benedikta kao mrmljanje [gunđanje].

Ništa vas neće usporiti kao mrmljanje. Sv. Bendikt je tome posvetio posebnu pažnju, spominje je više puta u Pravilima. Dvaput započinje sa ante omnia – "prije svega". Pravilo je kratak dokument, A Benedikt se ne ponavlja, a to znači da mu je bilo važno zaustaviti prigovaranje.

Ako razmislite o tome, otvoreni sukob je manja stvar za zajednicu od beskrajnog, kukavičnog, cmizdrećeg ogovaranja kojeg proizvodi mrljmalo koji "zameće svađu" i "razdor među prijatelje" (Mudr 16,28) Za razliku od otvorenog neposluha, mrmljanje uznemiruje i razljućuje sve – uključujući samog mrmljača. "Nauče biti besposlene, i ne samo besposlene nego i brbljave i nametljive, govoreći što ne bi smjele". (1 Tim 5,13)

Najgore je što ne možete lako spriječiti one koji mrmaljući i ogovaraju. Ako netko ima problem s vama, ne biste li željeli da vam to otvoreno i kaže? Ali kada vas netko ogovara iza leđa, ne postoji način da mu odogovorite bez da ispadnete podjednako neugodni. Sv. Ivan Zlatousti zapisao je "Bolje je da nešto ne činiti nego da to činite mrmljajući, jer već sama stvar je pokvarena... Mrmljanje je nepodnošljivo, najnepodnošljivije; graniči sa blasfemičnim.... Dokaz je nezahvalnosti; mrmljač je nezahvalan Bogu."

Ako želite biti sveti, sretni i ponizni, prije svega, izbjegavajte mrmljanje.

PS

Jeste li svjesni opasnosti mrmljanja i gunđanja? Postoji određena životna dob kada još možete nekako shvatiti mrmljanje, ali živjeti s osobom koja stalno mrmlja, ili živjeti mrmljajući... Ne morate živjeti u samostanu da bi se naježili od same pomisli na stalno mrmljanje.

---

Na stranicama jedne župe pronalazimo kratko razmišljanje Mrmljanje – gunđanje

"Samo zaviri u sebe pa uvidi što se događa u tebi dok mrmljaš. Dok mrmljaš, stalno si nezadovoljan, jadan, bijedan, svi su ti krivi, a nitko ti nije kriv. U biti sam si sebi kriv, tvoje mrmljanje ukralo ti je sreću i blagoslov, a mrmljanjem si potjerao sve ljude od sebe. Ako nastaviš tako ti si na putu da uništiš cijeli svoj život.

Riječima možemo izreći riječi koje promiču život, ljubav i dobrotu, ili mržnju, zlo i smrt.

Mi odlučujemo kakvo ćemo sjeme riječi posijati u sebi i oko sebe. Od zla sjemena ne nadaj se dobru plodu."

---

Pravilo (kojim se određuje život u zajednici, odnos među braćom i opatom itd.) možete pronaći na stranici samostana Ćokavac - ovdje Pravilo Sv. Benedikta. U 5. poglavlju (O poslušnosti) pronalazimo još jedno (od više) spominjenja tog poroka;

Ako učenik posluša nerado i mrmlja ne samo ustima već i u srcu, sve i da izvrši nalog, neće biti po volji Bogu koji gleda u srce onoga koji mrmlja. Za takvo djelo dotični neće dobiti nikakve nagrade, štoviše, zaslužit će kaznu za mrmljanje ako ne dade zadovoljštinu i ne popravi se .

Razne teme – Edward Feser

Oni koji duže vrijeme prate blog znaju da sam prenio neka razmišljanja filozofa Edwarda Fesera; vidi kategorija Feser 1, Feser 2, Feser 3, Feser 4, Feser 5,  Feser 6, Feser 7. Feser 8,  Feser 9. 

Radi se tek o malom dijelu onoga što objavljuje; većinom na svome blogu, knjigama, akademskim člancima i drugim časopisima, u ponekom medijskom razgovoru itd. Nije toliko popularan u širim okvirima, ali dao je svoj doprinos i utjecao na mnoge. (Ovo nije post koji će predstaviti njegov rad, nego dati samo nekoliko poveznica na par razmišljanja koja su mi u jednom trenutku bili dovoljno zanimljiva.)

Često se žali na moderno shvaćanje filozofije, točnije na neshvaćanje koje mnogi suvremeni autori pokazuju prema idejama koji su obilježili Zapadnu civilizaciju kroz prošla tisućljeća - posebno na neshvaćanje teističkih argumenata. Dio blogpostova bi mogli nazvati polemičkim (iako se radi samo o odgovaranju istom mjerom), ali zapravo su samo odraz frustracije zbog onih koji niti ne pokušavaju shvatiti o čemu se govori, i onih koji su pretvorili filozofiju u sukob ega i rasprave o (etičkim) pseudozagonetkama umjesto u zajedničku potragu za istinom.

Ukoliko Vas zanimaju teme o kojima piše, vjerojatno ćete imati koristi od čitanja njegovih izlaganja. U svakom slučaju, koristim samo priliku da skrenem pažnju na njegov blog, knjige i radove; bilo bi šteta propustiti predstavljanje filozofskih koncepata na zanimlijiv i zabavan način; i opis njihove relevantnosti za svakodnevni život. 

(Naravno, s obzirom na njegovu produktivnost i sposobnost da piše brže no što prosječna osoba može čitati, nisam sve pročitao, niti se slažem sa svim pročitanim, nekoliko područja o kojima ponekad piše mi nisu nimalo zanimljivi, niti me toliko detaljno zanimaju pojedini argumenti, ali to sve je i za očekivati.)

Izdvojiti ću par postova koje sam već objavio na blogu;   Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom... ,Tko želi biti ateist? , Znanost, aritmetika i metafizika, Je li religija iracionalna?, Što dugujemo Novim Ateistima? [1/3], Predkršćanska apologetika, Bog je dokaziv!,  Klasični teizam, Bog i čovjek, Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama? itd.

***

Postoji poveći broj Feserovih postova vrijednih bookmarkiranja, nekoliko postova sam zabilježio kao one koje ću prenijeti jednog dana, ali s obzirom da je izgledno kako ih neću prevoditi, prenosim poveznice i kratak sažetak, možda će nekome biti zanimljivo; 

U postu; Wrath and itsdaughters govori o srdžbi (ljutnji) i posljedicama iste. Sama ljutnja ne mora biti loša, ali ponekad su njene posljedice loše, utječu na razum. Ljutnja nije loša jer nas pokreće da ispravimo nepravde, ljutimo se na ubojice, lopove i druge kriminalce; ljutimo se i na manje prijestupe, primjerice kada nas netko dovede u opasnost u prometu. Dakle, ljutnja je i dobra i nužna, a ponekad je nedostatak iste znak grijeha, znak da nema rasuđivanja. Oni koji se protive kaznama za zločine ne pokazuju kršćansko ponašanje, nego karikaturu kršćanskog ponašanja.

Racionalistički dokaz za Božju opstojnost – Feser (Five Proofs of The Existence of God)

Feser u knjizi Five Proof of the existence of God predstavlja pet argumenata za Božju opstojnost (argumenti se temelje na idejama Aristotela, Plotina, Augustina, Akvinskog i Leibniza). Prvo iznosi neformalnu verziju argumenta sa pojašnjenjima, a na kraju iznosi i formalnu – korak po korak – verziju argumenta. U nastavku prenosim racionalistički dokaz za Božju opstojnost (koji se oslanja na ideju PSR – principa dovoljnog razloga).

Racionalistički dokaz kako ga on predstavlja započinje obranom principa dovoljnog razloga (PSR), zatim tvrdi da ne postoji objašnjenje opstojnosti kontingentih stvari ukoliko ne postoji nužno biće, čiju opstojnost objašnjava njegova sama narav. Takvu vrstu argumenata je davao Leibniz, ali Feserovo izlaganje se razlikuje od njegova, tako da je "racionalistički" samo u određenom smislu tog pojma– npr. u predanosti tezi da je svijet razumljiv, da ne postoje neobjašnjive "činjenice" itd. Napominjem da moj brzinski prijevod može nekoga zbuniti jer nisam baš upoznat s uobičajenim hrvatskim pojmovima za koncepte koje spominje, pojmovi koje koristi – uključujući Božje atribute - imaju svoje precizno značenje.

Na nešto formalniji način možemo ovako predstaviti argument;

1. Princip dovoljnog razloga (PSR [principle of sufficient reason]) smatra da postoji obašnjenje postojanja bilo čega što postoji i njegovog imanja atributa koje ima.

2. Kada PSR ne bi bilo bio točan, onda bi stvari i događanja bez očitih objašnjenja ili razumljivosti bili iznimno česti.

3. Ali to je suprotno onome što zdrav razum i znanost otkrivaju.

4. Kada PSR ne bi bio točan, onda ne bismo mogli imati povjerenje u vlastite kognitivne funkcije.

5. Ali činjenica je da možemo vjerovati tim funkcijama.

6. Osim toga, ne postoji principijalni način negiranje točnosti PSR-a, a istodobnog prihvaćanja da postoji istinska objašnjenja u znanosti i filozofiji.

7. Ali postoji puno istinskih objašnjenja u znanosti i filozofiji.

O prigovoru Zla i Božjim Atributima – Feser, Aquinas

Komentirajući Božje atribute (savršenost, jednostavnost itd:) filozof Ed Feser se u svojoj knjizi Aquinas usput osvrće na prigovor Zla.

S obzirom na konvertibilnost bića i dobrote, Bog kao Čista Zbiljnost [Pure Act] i Bitak Sam također mora biti dobar, zapravo najviše dobro. Tu se javlja prigovor da problem zla predstavlja izazov; jer ako je Bog dobar, zašto nije eliminirao zlo koje očito postoji na svijetu? Ali postoji više problema s tim prigovorom. Kao prvo, on bi potkopavao Akvinčev argument za Božju dobrotu samo ako pretpostavimo da nije moguće da dobro biće ima razlog za dopuštanje zla. Ali notorno je teško pokazati da takvo biće ne može imati takav razlog, pa čak i većina suvremenih ateističkih filozofa ne bi tvrdila nešto tako snažno. Ipak, u nedostatku takve pretpostavke, Akvinski može jednostavno inzistirati da s obzirom kako njegovi argumenti dokazuju da Bog postoji i da je dobar, iz toga slijedi da neovisno o tome postoji li zlo, to je u skladu s njegovom dobrotom.

Drugo, kao što sam Akvinski tvrdi u odgovoru na problem zla "dio je beskonačne Božje dobrote, da On treba dopustiti zlu da postoji, i da iz toga proizlazi dobro." Drugim rječima, razlog zašto Bog dopušta zlo je upravo zato što namjerava ostvariti neko dobro iz toga, bilo da je dobro to što smo naučili nešto iz naših pogreški, da samo stekli određene vrline koje ne bi mogli steći bez borbe sa zlom, ili što već. I s obzirom da je Bog svemoguć i da (kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju) Akavinski smatra da imamo besmrtne duše, tako da je naše vrijeme na zemlji tek kratki uvod u vječno postojanje, teško da ne možemo tvrditi kako je Bog u stanju nagraditi nas s takvim dobrom u sljedećem životu da se i najužasnija zla u ovome životu čine trivijalnima u usporedbi, i vrijedno ih je proživjeti. Naravno, suočeni s najgorim ovosvjetskim zlima, ideja takvog dobra može se činiti hladna, apstraktna i udaljena. Ali to je emocionalni, a ne intelektualni problem; to ne pokazuje da ne postoji ili da ne može postojati takvo dobro, nego samo da je nama teško usmjeriti naše umove na to dobro kada smo suočeni s patnjom. Osim toga, ateist ne može olako odbaciti takav prigovor bez samoreferenciranja, reći; "Ne postoji Bog, zbog svog neotkupljivog zla koje postoji; a zlo koje postoji je neotkupljivo, zato jer ne postoji Bog koji bi ga mogao otkupiti" značilo bi argumentirati ukrug.

Treće, kao što naglašava Brian Davies, često se u raspravama o zlu pretpostavlja da je Bog vrsta moralnog agenta koji ima određene dužnosti koje on (ili se barem tako tvrdi) nije izvršio. Ali takvo razmišljanje jednostavno nema smisla s obzirom na poimanje Boga o kojem govori Akvinski. Jer samo stvorenje s ograničenjima kakva mi imamo možemo dosljedno opisati kao nekoga tko ima moralne dužnosti. Primjerice, s obzirom da naše blagostanje ovisi o drugim ljudima, i oni ovise o nama, imamo određene obveze jedni prema drugima. S obzirom da imamo određene potencijale čija je realizacija dobra za nas, potencijale koji zahtjevaju određenu količinu truda da ih ostvarimo, imamo dužnost truditi se; itd. Ali kao Čista Zbiljnost i Sam Bitak, Bog nema takvih ovisnosti, potencijalnost ili ograničenja; a stoga niti nema smisla tvrditi kako ima ili nema određenu moralnu vrlinu ili da je ostvario ili da nije ostvario određenu moralnu obvezu. Iako je njegovo posjedovanje intelekta i volje (ili točnije nečega analognoga onome što mi zovemo intelekt i volja kod nas) podrazumijeva da je on u određenom smislu "Osoban" (a ne neosobno božanstvo iz određenih istočnjačkih religija), Bog svejedno nije "Osoba" u istom smislu u kojem smo to mi, zajedno sa svim ograničenjima koje taj pojam podrazumijeva.

PS

Neki razlikuju problem (pomirivanja) zla sa Božjom opstojnošću od argumenta zla kojim se pokušava pokazati da Bog ne postoji. Odnosno, neki drugi će, primjerice Plantinga, govoriti o logičkom problemu zla i pastoralnom problemu zla. 

Ne morate prihvaćati klasični teizam Akvinskoga, kao što je primjerice slučaj i sa Plantingom, da bi shvatili da "argument zla" ne uspijeva u svome naumu, svaki od tri razloga koje ističe Feser dovoljni su da pokažu što je pogrešno s najčešćim prigovorima. Naravno, pastoralni problem kako ga naziva Plantinga je nešto drugo, iako postojanje zla ne utječe na racionalnost vjerovanja u Boga; Nesreća i patnja u životu osobe mogu utjecati na njezin odnos prema Bogu, ali to nije pitanje filozofije, nego pastorala.

Iako je pitanje postojanja zla i patnje oduvijek prisutno, njihov navodni utjecaj (kao razlog za nevjeru) se čini novijeg datuma. Svatko tko je ikada čitao Bibliju, ili je upoznat sa sudbinom apostola ili prvih kršćana zna da zlo i patnja postoje. Zapravo, česti prigovor katolicima je da previše ističu patnju, da se previše fokusiraju na nju itd. (Da ne ulazimo sada u pitanje i posljedice Istočnog grijeha, dovoljno je reći da patnja i zlo nisu nešto što katolici ignoriraju, ili da bi prosječni vjernik bio iznenađen ukoliko mu ukažete na postojanje zla.)

Ideja da je ljudima teško vjerovati zbog postojanja zla prilično je nova (i čudna), jednostavno ne odgovara povijesti i situaciji. (Ne radi se o tome da su ljudi zbog argumenta zla zaključili da Bog ne postoji- da je kršćanstvo pogrešno.)

Ljudi su oduvijek patili pa to nije utjecalo na gubitak vjere, mogli bi reći upravo suprotno. Upravo su ona društva u kojma vlada ugoda i užitak poznata kao društva bez vjere, poznata po dekadenciji. Ljudi kroz povijest suočeni sa patnjom (bolestima, gladi, ratovima itd.) nisu gubili vjeru u onom smislu o kojem se danas govori. (Što god mislili o tome fenomenu, poanta je da postojanje zla nije predstavljalo problem.)

Bogatašu je teško ući u raj ne zbog samog bogatstva nego jer u svojim privrženostima i svojoj ugodi nemari za vjeru, oni najbogatiji zdravljem neće o tome uopće razmišljati, neće zahvaljivati za svoje zdravlje, dok će se oni koji pate kontemplirati o takvim pitanjima.

Ako ipak neki ateist želi inzistirati da je zlo takav problem za teizam, bez ikakvih poteškoća možemo preokrenuti stvar. Argument zla jest problem, ali za ateizam. Ako žele inzistirati da je neka pojava objektivno zla, morati će pokazati na kojim temeljima to tvrde, koji je izvor njihove istine. Odnosno, ateist koji želi tako argumentirati će na kraju pretpostaviti postojanje upravo onoga što pokušava negirati. (Nije teško osmisliti teistički argument za Božju opstojnost koja se temelji na činjenici objektivnog dobra i zla – nešto što ateisti, posebno naturalisti, negiraju.)

U ranijem postu sam prenio razmišljanje jednog fiozofa;

"Ako netko argumentira na temelju činjenica zla da Bog ne postoji, onda ta osoba pretpostavlja da stvarno postoji objektivna činjenica zla, a samim time i objektivna razlika između dobra i zla. Teist mu može odgovoriti kako ne može postojati objektivna razlika između dobra i zla ukoliko Bog ne postoji. Mogu taj argument predstaviti u koliko god rigoroznom obliku želite. To ne znači da će argument uvjeriti svakoga, ali će biti logički besprijekoran, vjerodostojno utemeljen, i dovoljno snažan da neutralizira ateistički argument zla."

(Slično tome, možete tvrditi da se zlonamjernost nekih moralnih zala u svijetu ne može objasniti naturalistički.)

S obzirom da je početni tekst iz Feserove knjige, spomenimo da je na svome blogu objavio više postova koji se bave sličnim temama ukoliko nekoga zanima. (Pokušavajući pronaći prikladnu ilustraciju uz post, prvi link na koji sam naišao je The Problem of Evil (Aquinas 101), yt video.)