Vjera – G.E.M. Anscombe

Anscombe se u predavanju kojeg se prenosi pod nazivom "Faith" još jednom bavi pitanjem što je vjera, analizira taj pojam, što znači kada kažemo da vjerujemo nekome. Rad je dostupan u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. (Možete ga pronaći i ovdje pdf.)

Početak predavanja mi je djelovao upečatljivo, ali ostatak nisam popratio s tolikim interesom. Malo me i iznenadio jer sam upoznat s njezinom obranom nauka i opovrgavanjem nekih kritičara religije. (Neki je smatraju predstavnikom onoga što je kasnije nazvano analitičkim tomizmom. Spominjem to jer iako ima nešto drugačiji pristup, kada napada određeni teistički argument to čini jer smatra da ga je potrebno ispraviti i ojačati – možda i odbaciti ukoliko je loš, ali ne zato jer napada teizam ili nešto takvog.) Ipak, ostatak predavanja donosi neke zanimljive digresije i razmatranja.

Napomenuo bih da se radi o predavanju kojeg je održala na Oscott Collegeu,(pri sjemeničku Birminghamske nadbiskupije) što znači da o vjeri raspravlja u tom kontekstu, vjerojatno imajući na umu tko joj je publika.

***

Započinje predavanje; 

U kasnim 1960-ima neka bi rečenica u propovijedi često započinjala sa "Nekoć smo vjerovali da..." Uvijek bi mi se srce uznemireno steglo kada bih čula tu frazu. Izmjenjivala bi se očekivanja. Optimističnija bi se nadala nekoj apsurdnoj laži poput "Nekoć smo vjerovali da nema goreg grijeha od propuštanja mise nedjeljom". Najgore je bilo čuti nešto poput "Nekoć smo vjerovali da je nešto posebno u svećeništvu"; "Nekoć smo vjerovali da je Crkva tu radi spasenja duša".

---

Prema Anscombe, postoji "nekoć smo vjerovali" koje se moglo izreći s malo istine i gdje implicirano odbacivanje nije bilo katastrofa.U prethodnim vremenima postojao je entuzijazam za racionalnošću, možda inspiriran učenjem Prvog Vatikanskog koncila protiv fideizma, svakako nošen promicanjem neotomističkim studijima.

Osvrće se na nekoć popularnu prezentaciju preambula vjere (i vjere), ponekad bi, prema njoj, bila izražena u striktnijem obliku (gdje bi se čak javljao problem na koji je način milost uopće potrebna), a ponekad u nešto "treveznijim" oblicima.

Takva razmatranja, dokazi, argumenti i problemi više nisu bili u modi kada je održala predavanje[1975.god]. Navodi da postoje različiti razlozi zašto je došlo do toga, ali nažalost ne navodi koji su to, i ne osvrće se previše na to. Samo navodi da ne moramo toliko žaliti za time.

Koliko sam upoznat, Anscombe se slaže s onime što se naziva preambulom vjere, slaže se naravno s osudom fideizma itd. ali ne misli – barem u ovom predavanju – da čitavu kršćansku vjeru možete promatrati s takvom sigurnošću odnosno demonstrabilnošću. Zapravo, ono što kasnije postaje jasno, ne bavi se "nekdašnjim" pristupom nego se bavi pojmom vjere [eng.faith; believe]. Razrađujući njeno značenje.

Mogli bi reći da, kao što to često čini, donosi jednu dublju filozofsku analizu ne samog problema, nego čitavog okruženja u kojem problem nastaje. Predavanje je održala u sjemeništu, da se radilo o predavanju pred sekularnom publikom ili nekom polemičnom nastupu vjerojatno bi imala drugačiji pristup.

Prenosim dalje iz predavanja (kao citat);

---

U modernoj upotrebi pojam 'vjera' ima tendenciju da znači religiju ili religiozno uvjerenje. Ali pojam vjere ima svoj izvorni dom u određenoj religijskoj tradiciji. Ako budist govori o 'svojoj vjeri', govoreći na primjer da njegovu vjeru ne treba vrijeđati, misli na svoju religiju, a on posuđuje riječ 'vjera' koja je zapravo strana njegovoj tradiciji. U tradiciji iz koje taj koncept potječe, 'vjera' je skraćenica od 'božanska vjera' i znači 'vjerovati Bogu'. I bila je tako korištena, barem među kršćanskim misliocima, da vjera, u tom smislu, nije mogla biti ništa drugo nego istinita. Vjera je bila vjerovanje Bogu, kao što je Abraham vjerovao Bogu, i nikakvo lažno vjerovanje nije moglo biti dio toga.

Želim reći ono što bi o vjeri mogao razumjeti netko tko je nije imao; netko tko čak ne vjeruje nužno da Bog postoji, ali tko je u stanju pažljivo i istinito razmišljati o tome. Bertrand Russell je vjeru nazvao 'sigurnošću bez dokaza'. To se čini točnim. Ambrose Bierce ima definiciju u svom Đavolskom rječniku: 'Stav uma onoga koji vjeruje bez dokaza onome koji bez znanja govori stvari bez paralele'. Što bismo trebali misliti o ovome?

Vjerovati u Boga ili vjerovati Bogu – G.E.M. Anscombe

Anscombe u "What Is It to Believe Someone?" razrađuje pitanje što znači vjerovati nekome. Rad možete pronaći u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. Prvi put je objavljen u Rationality and Religious Belief. (Može ga se pronaći i online.)

To je prvi rad u zborniku pa sam odlučio prenijeti nekoliko razmišljanja. Cilj mi je posvetiti više pažnje Anscombinim radovima pa je ovo svojevrsni početak.

Radi se o filozofskoj obradi teme koju je započela pojmom vjere, iako sam u naslovu istaknuo teološku implikaciju, Anscombe se ovdje bavi filozofskim istraživanjem pitanja kojeg smatra zanimljivim.

U nastavku prenosim sažetak ideja o kojima govori;

***

Ukoliko Vam netko kaže da je doručkovao kobasicu povjerovati ćete mu, ali treba li o tome [pitanju što znači vjerovati nekome] dublje promisliti. Anscombe misli da je vrijedno istražiti, da je pitanje vjerovanja u filozofiji ne samo neistraženo, nego i zanemareno.

Istražuje što znači riječ "vjera" [eng. faith]. Napominje da bi nekoć govorili o ljudskoj ili božanskoj vjeri, odnosno vjerovali bi ljudima, ili bi vjerovali Bogu. No, danas riječ vjera znači nešto poput riječi "religija" [eng. religion] ili "religijskog uvjerenja" [eng. religious belief]. Prema tome ono što danas nazivamo "vjerom" postalo je vjerovati u Boga, a ne vjerovati da će nam primjerice Bog pomoći.

Nažalost takva promjena dovela je do gubitka, izgubilo se poimanje toga da bi trebali "vjerovati Bogu". (Abraham je vjerovao Bogu.)

Ne radi se samo o teologiji i filozofiji religije nego i teoriji znanja. Većina našeg znanja oslanja se na ono što su nas podučili i ono što su nam rekli. [U ovom članku se ne bavi konkretno teologijom ili filozofijom religije, ali očito ono što ima za reći ima svoje posljedice u tome području.]

---

Hume je primjerice smatrao da je ideja o uzroku-i-posljedici način na koji dolazimo do ideja o svijetu koje su izvan našeg osobnog iskustva. Želio je podvesti vjeru u svjedočanstva pod vjeru u uzroke-i-posljedice, ili ih barem svrstati zajedno kao primjere istog oblika vjerovanja. Vjerujemo u uzrok, prema njemu, jer vidimo učinak; a uzrok i učinak uvijek idu zajedno. Sično tome, vjerujemo u istinitost svjedočanstva jer vidimo svjedočanstva, a svjedočanstva i istina idu zajedno (ili barem često idu zajedno.) No, čim izrazite takvo razmišljanje vidite zašto bi ga i odbacili. Apsurdno je. Nejasno je zašto bi se Hume uopće upuštao u takvo nešto. [Anscombe se u više navrata bavila Humeom, poznato je njezino pobijanju određenih Humeovih ideja.]

Vjerovati svjedočanstvu je različite stukture od vjerovanja u uzroke i posljedice. U nastavku prenosim iz eseja(kao citat);

---

Dobili ste pisma; kako ste uopće naučili što je pismo i kako je došlo do vas? Uzeti ćete knjigu i pogledati na određeno mjesto i vidjeti 'New York, Dodd Mead and Company, 1910'. Dakle, znate li iz osobnog opažanja da je tu knjigu objavila ta tvrtka, i tada, i to u New Yorku? Pa, teško. Ali znate da je tako navodno bilo. Kako? Pa znate da tu uvijek stoji ime izdavača i mjesto gdje mu je ured. Kako to znate? Naučili su vas tome. Ono čemu ste učeni bilo je vaš alat u stjecanju novih znanja. ‘Bilo je jedno američko izdanje’, reći ćete, ‘Vidio sam ga’. Razmislite koliko se oslanjanja na to da vjerujete u ono što vam je rečeno leži iza mogućnosti da to kažete. Na ovoj je razini irelevantno postavljati pitanje moguće krivotvorine; bez onoga što znamo iz svjedočanstva, ne postoji nešto za što se pretvara da je krivotvorina.

Možda mislite da znate da je New York u Sjevernoj Americi. Što je New York, što je Sjeverna Amerika? Možete reći da ste bili na ovim mjestima. Ali koliko ta činjenica doprinosi vašem znanju? Ništa, u usporedbi sa svjedočenjem. Kako ste znali da ste tamo? Čak i ako živite u New Yorku i jednostavno ste naučili njegovo ime kao mjesto u kojem živite, postavlja se pitanje: Koliko je opsežna regija ovo mjesto koje nazivate 'New York'? I kakve veze New York ima s ovom malom kartom? Ovdje je komplicirana mreža primljenih informacija.

S ovim kao preambulom, započnimo istragu.

O Milostinji - C.S.Lewis

To je ispravno mišljenje što se tiče potrebe za stvaranjem takva društva, ali onaj tko misli da u međuvremenu ne treba pomagati siromasima, odvaja se od kršćanskog morala. Ne vjerujem da bilo tko može odrediti koliko bismo trebali davati onima koji su siromašniji od nas. Mislim da je tu jedino sigurno pravilo da se da više nego samo ono što nam pretekne. Drugim riječima, ako su naši izdaci za udubnost, luksuz, zabavu i slično blizu uobičajenih troškova koji vladaju među onima koji imaju iste prihode kao i mi, tada vjerojatno dajemo premalo. Ako uopće ne osjetimo da smo dali milostinju, rekao bih da smo dali premalo. Uvijek bi trebalo postojati nešto što bismo rado imali, a ne možemo jer nam naši izdatci za dobrotvorne svrhe to onemogućuju. Ovdje govorim o milostinji na općenit način. Posebni slučajevi oskudice kod vaših rođaka, prijatelja, susjeda ili suradnika na koje vam Bog ukazuje mogu zahtijevati puno više, čak da dovede u opasnost svoj položaj. Za mnoge najveća prepreka davanja milostinje ne leži u raskošnu životu ili u želji da imamo što više novaca, već u strahu od nesigurnosti. Taj bismo strah najčešće morali smatrati napašću. Ponekad i oholost smeta darežljivosti; često dolazimo u iskušenje da potrošimo više nego što bismo trebali na upadljiv oblik velikodušnosti (napojnice, čašćenja) dok manje trošimo na one koji stvarno trebaju našu pomoć.

PS

Preuzeto iz knjige Elementarno Kršćanstvo. (Bitno.net ima članak koji govori o Lewisu i milostinji - Koliko novaca trebamo izdvajati za potrebite?C. S. Lewis ima nekoliko kvalitetnih praktičnih savjeta.)

Je li Lewis ovdje u pravu? Ne znam, ne bih ulazio u to. (Ne znam ni kakva je bila njegova životna situacija. )

Još ću jednom spomenuti priručnik Put Prosvjetljenja, u njemu možete pročitati o Obvezi Milostinje (459.str). Započinje sa;

"Sv. Pismo i predaja često i uporno govore o vrijednosti i dužnosti milostinje. Sam je Gospodin najdjelotvornije naglasio dužnost milostinje u divnim obećanjima i jezivim prijetnjama opisujući posljednji sud, gdje će se vršenje tjelesnih djela milosrđa uzeti kao kamen kušnje za to da li smo stvarno i djelotvorno u našem bližnjemu gledali i ljubili Krista. "

Iznosi načela, ali ne znam od kuda su preuzeta, niti jesu li ili nisu opravdana;

"Šesto načelo: Nema nikakve dužnosti dati milostinju od dobara koja su nam za život bezuvjetno potrebita. Jer svatko ima pravo i dužnost brinuti se, u prvom redu, za život i zdravlje svoje i svojih.

Sedmo načelo: Sveto pismo i predaja stavljaju nam pred oči ideal, ali nipošto opću obavezu »sve prodati i razdati siromasima« (Mt 19, 21), i onda živjeti samo od rada svojih ruku, pa još i od toga dijeliti siromasima (usp. Ef 4, 28; Sol 3, 8) "

Dovoljno da svatko protumači kako s(eb)i to želi.

---

Govoreći o kršćanskom načinu davanja milostinje;

"Odlučujući je ponajprije pravi kršćanski motiv. Bez nadnaravne nakane, dar iz ljubavi darovatelju ništa ne koristi. »I kad bih sve svoje imanje razdijelio siromasima - a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo« (1 Kor 13, 3). Pravo je moralno shvaćanje poistovjećenje s Kristovom ljubavi, suizvršenje njegove ljubavi. »Tko jednom od najmanje braće pruži samo čašu hladne vode jer je moj učenik, doista neće mu propasti plaća« (Mt 10, 42; usp. Mk 9, 41; Mt 25, 40).

U dijeljenje milostinje ne smije se uvući koristoljublje i licemjernost. »Činite dobro i pozajmljujte, a da ništa ne očekujete natrag! Tako će vaša plaća biti velika, i bit ćete sinovi Previšnjega« (Lk 6, 35).

[...]Dijeljenje milostinje valja da je razborito. Gospodinova riječ, kako je donosi Didahe, »Tvoja milostinja neka ti se u ruci uznoji, dok saznaš kome da je daš« divno izražava nastojanje oko razboritosti. Već je mudri Sirah opomenuo da se milostinja daje tako da ne bude potpora zlima (Sir 12, 1-7). "

---

Ne znam je li Vam odbojna Lewisova ideja da si zbog davanje milostinje uskratite nešto što bi željeli imati, ali takvo što bi služilo kao stalni podsjetnik da bi trebali biti vezani uz nešto drugo. Naravno, sličan efekt možete postići na druge načine koji ne zahtijevaju takvo odricanje. Iz nekoga me razloga to podsjetilo na one ljude koji "ukrašavaju" svoje domove za korizmu, ponekad nekim prikladnim simbolom, a ponekad tako što uklone "ukrase" – neku vazu, slike sa zida itd. - da bi imali stalni podsjetnik u kojem dobu godine se nalaze.

Pretpostavljam da nisu rijetki oni koji daju samo krajnji "višak", i to doslovno ono sitniša što ga zagrebu po dnu novčanika. (Čuo sam jednog gospodina koji je u dućanu, prebirući po džepovima punim novčića, primjetio da je pun sitniša kao da ide u crkvu.)

Pretpostavljam da nije isti stav onih koji planirano uključuju potrebe milostinje (i pomaganja Crkve), s onima koji su spremni istresti nešto sitniša ukoliko baš moraju. (Svaki katolik ima dužnost podržavati Crkvu -  milostinja i "desetina" nisu ista stvar, ali oboje je nešto što su katolici dužni davati.)

korizma

Post je odricanje od ... hrane

"Post čisti dušu, uzdiže um, podvrgava tijelo duhu, skrušuje srce i čini ga poniznim, raspršuje oblak žudnje, gasi vatru požude, pali istinsko svjetlo čednosti." (Sv. Augustin)

Vjerojatno se naišli na članak ili neku pseudoduhovnu priču koja objašnjava da se za korizmu ne bi trebali odreći neke stvari, ne bi trebali postiti od hrane ili pića nego bi trebali postiti od ružnih riječi, ljutnje, sebičnosti ili čega već. (Ponekad se navode stvari koje su još očitiji grijeh.)

No, grijeh nije nešto od čega postite - njega ne biste nikada niti trebali činiti. Postite odnosno odričete se onoga što je inače dobro, ali to činite radi većeg dobra – radi jedinstva s Bogom. (Bilo bi apsurdno reći nakon korizme da je vaše odricanje završilo i sada možete proslaviti upuštajući se u grijehe od kojih ste prethodno "postili".)

Nedavno sam tako pročitao odgovor osobi koja je imala pitanja oko posta da ne bi trebala previše brinuti nego da jednostavno pokušava biti tolerantna i empatična. Iz nekog razloga, savjet nije, ako se već mora zanemarivati post, "nemoj se toliko brinuti oko posta brini se samo o tome da što više moliš i budeš pobožna". Prema takvom mišljenju, post i odricanje zapravo nemaju veze s postom i odricanjem nego ima veze s nekom sekulariziranom pseudovrlinom. Pravi smisao posta, objašnjavaju nam, zapravo je nasmiješiti se, biti "ljubazan" ili što već.

Oni koji govore o postu su praznovjerni, ili se drže zastarjelih vjerovanja. Istina, reći će, ljudi su prije postili; u vrijeme Starog i Novog zavjeta, najveći sveci i proroci, pa i sam Krist, ali sada smo napredniji. Znamo da post nije potreban. Tijelo je nebitno, mi smo duh koji nema veze s tijelom, zašto onda mrtviti tijelo? (Napustili smo fizičku pokoru, sada smo prosvjetljeniji.)

Ipak, korizma je vrijeme molitve, posta i davanje milostinje. Kao što primjećuje jedna autorica, ukoliko želite reći da post nema veze s pravom hranom i pićom, onda možete reći da davanje milostinje nema veze s pravim materijalnim stvarima.

Ako je Isus postio i molio kroz četrdeset dana, ne treba li u tome vidjeti uzor? Ne postimo od grijeha, to je nešto što uvijek moramo činiti, postimo od onoga što je dopušteno, čak i dobro. Isus je postio od hrane i pića, i društva.

---

Naravno, postoji određena istina u takvim primjedbama. Ukoliko netko želi reći da je sam čin odricanja bez šireg konteksta dovoljan, onda mu možemo opravdano prigovoriti.

No, to ne znači da post nije potreban.

Ovdje ne govorim o onim duhovnicima (ili svecima) koji upozoravaju na oholost u koju neka isposnička duša može upasti, o onima koji naglašavaju da je post tek dio duhovnosti, možda tek početak, nego na one koji negiraju post, koji ga odbacuju, pa čak i smatraju štetnim.

Možda je nekoć postojao problem oholih asketa i "licemjera", možda i danas negdje postoji taj problem, ali općenito se ne nalazimo u društvu koje pretjeruju u prakticiranju posta. Da bi nekoga prozvali zbog "licemjernog posta" on bi prvo uopće morao postiti. (Ne sjećam se da sam vidio ikoga kako se na naslovnicima medija hvali svojim strogim postom.)

Ukoliko je što jasno iz svijeta u kojem živimo, onda je to činjenica da ljudi nisu odvojeni od dobara ovog svijeta, ne upravljaju svojim tjelesnim apetitima i osjetilima.

---

Osim toga, oni koji govore da se ne trebamo odreći hrane i pića nego različitih grijeha, zaboravaljaju da je neumjerenost u hrani i piću jedan od glavnih grijeha. Smijemo li barem u korizmi podsjetiti na taj grijeh? (Iako, još jednom, post nije "odricanje" od grijeha i neumjerenosti.)

Postoje oni koji će "postiti" od raznog medijskog sadržaja, i to je u redu, pohvalno i preporučljivo, posebno kada se umjesto toga posvete čitanju i kontemplaciji, ali to se više čini kao stvar molitve, ne posta. No, kako god to kategorizirali, i dalje ostaje činjenica da se post bavi odricanjem od hrane. (Vjerojatno je mnogima veća napast stalna medijska uključenost nego hrana.)

Poručuju nam da korizma nije o tome čega ćemo se "odreći" nego što ćemo "dati". No naša sposobnost da dajemo ograničena je našom privrženoću za dobrima, za lažnim potrebama. Upravo kroz proces odricanja postajemo sposobni davati. (Možemo i konkretno dati upravo ono čega smo se odrekli, ono što smo "uštedjeli" odričući se.).

Sv. Toma podučava da postoje tri razloga za post; (I) kako bi savladali pohotu tijela, (II) kako bi uzdignuli naše umove iznad materijalnih stvari i promišljali nebeske stvarnosti; (III) kao pokoru za naše grijehe (za okajanje). 

Kao što primjećuje jedan suvremeni autor; "Kada prepoznate da žudite za kavom ili pićem kojeg ste se odrekli, zapitajte se, Žudim li za Bogom na sličan način? Onda zaplačite zbog svoje slabosti, i moje."

Pokora, Post, Mrtvljenje – Put Čišćenja

U priručniku Put Čišćenja (.pdf) pronalazimo nekoliko misli o pokori, postu i mrtvljenju.

Pokora je jedno od povlaštenih sredstava kršćanskoga puta čišćenja i duhovnoga rasta. Povezana je s činom kajanja, kojim osoba pokazuje žalost zbog svojih podova u grijeh i iskrenu namjeru, da više ne sagriješi. Pokora također može uključivati popravak štete nastale kao posljedica grijeha. Pojam pokore je povezan s kršćanskim sakramentom ispovijedi, koji se također naziva i sakrament pokore, o čemu smo govorili u prvom dijelu knjige, ali pokora također ima i šire značenje u smislu želje za nadoknadnom za grijehe, obraćenjem i pomirenja s Bogom. Za pokoru se može učini neko dobro djelo ili ići na hodočašće. Glavni je cilj pokore pomirenje s Bogom i ljudima, napuštanje grešnog načina života i nastojati živjeti na evanđeoski moralniji i vjerodostojni način svoju vjeru.

[...] Zbog toga je potrebno da duša surađuje s primljenim milostima i moli za ustrajnost. Pa ipak često se usprkos dobroj volji i naporima u duhovnom životu događaju manji ili veći padovi. Češće u periodu obraćenja i čišćenja, a mogući su i kasnije. Teško je pronaći uzrok tih padova, a obično se smatra da je u neumrtvljenim strastima i svojevoljnom pristajanju na malene grijehe i propuste te nedovoljnoj molitvi i pokori.

[...] Činite spremno i ozbiljnu pokoru, ili ćete svi ubrzo propasti i nećete moći izbjeći pravedni Božji gnjev. Apostoli su puni plama propovijedali ovu istinu, kušali i svjedočili nužnost pokore za spas duša. Pogledajte svece, molim vas: iako su bili nevini, svi su bili pokornici cijelog života

[...] Bog vam obećava praštanje, ali ne sutra nego odmah, uzmite to za sigurno i činite pokoru. Sutra, sutra, kaže bezbožnik. Jao, sutra, nije njegovo. Razborit čovjek će reći već danas ću početi mijenjati život. Bog vam danas daje svoju milost kako biste se obratili. Sutra se nećete moći njome poslužiti jer ona leti i prolazi. Grješniče, opireš se Bogu samome, koji danas govori tvome srcu. Ti ne poznaješ svoju nesreću, jao, ona je velika. O nepromišljeni otporu! Bog će se znati osvetiti, jednoga dana ćeš se htjeti promijeniti, a nećeš moći. Teško breme tvojih grijeha povećavat će se iz dana u dan, a zatim će te povući na dno provalije. Tvoja grješna navika će se ukorijeniti u tvom srcu i na tvoju nesreću, vezat će te vječnim lancem.

---

Uz molitvu, pokoru i sve ono što može pomoći u duhovnom životu svetačka tradicija postu daje naročitu važnost. Življena vjera potiče čovjeka da gleda na tijelo i dušu kao na jednu cjelinu, čovjek je jedinstveno biće. Duša pozitivno djeluje na tijelo ali može djelovati i negativno. Vrijedi i obrnuto i tijelo može djelovati na dušu u ta dva oprečna smjera. Ne može se ostvariti ni ispuniti čovjekova ni ljudska ni vjerska osobnosti ako sve moći duše: razum, volja i osjećanje, kao i tijelo uzajamno u tome ne sudjeluju. A to nije moguće postići bez dobrovoljno prihvaćanja posta bilo duševnog i tjelesnog.

Cjelokupna biblijska tradicija opisuje post kao nešto dobro, korisno i kao nešto što se očekuje. Evanđelje govori o Isusovu postu u pustinji. U Djelima apostolskim vidimo da su apostili postili prije nego bi donijeli neku važnu odluku (Djela 13,4; 14,23). Post i molitva često se povezuju (Luka 2,37; 5,33).

Zgoda iz Isusov života ukazuje na to da on preporuča post svojim vjernicima. Jednoga dana, dok su Ivanovi učenici i farizeji postili - post koji nije propisan u Zakonu, nego potječe od predaje "starih" - neki pristupe Isusu i kažu mu: "Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?" Na to im Isus reče: "Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima?... Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će, u onaj dan, postiti." (Mk 2, 20)

[...] Isus nas uči da i post, kao i milostinja i molitva, mora izlaziti iz čovjekova srca; mora biti odraz predanja i ljubavi Ocu, koji vidi u tajnosti, u skrovitosti, i On će nam uzvratiti (Mt 6, 18).

Dakle još u Starom zavjetu post je vidljivi čin po kome se od Boga traži oproštenje i milosrđe (usp. Ps 34; Tob, 12, 8). U Novom zavjetu sam Isus posti (usp. Mt 4, 1-11), povezuje ga s obraćenjem (usp. Mt 6, 16-18) i preporuča uz molitvu kao sredstvo za pobjedu nad zlim duhovima. Ovaj rod se može istjerati samo postom i molitvom (usp. Mt 17, 21).

O Važnosti umjerenosti i opasnosti neumjerenosti

Iz priručnika Put Prosvjetljenja (.pdf ovdje) prenosim o umjerenosti. Umjerenost je jedna od stožernih kreposti (uz razboritost, pravedenost i jakost). Ne utječe samo na nas nego na čitavo društvo.

Umjeren je onaj čovjek koji postojano drži na uzdi sjetilne težnje kako to traže razum i vjera. Umjerenost ima pred očima sve sjetilne nagone. Umjerenost ne ide za tim da sjetilne nagone iščupa ili posve ukloni iz naravi, jer je to nemoguće, jer su sjetilni nagoni sastavni dio ljudske naravi. Umjerenost samo nadzire sjetilne nagone i pazi da budu u redu, da ne skrenu na zlo.

Kod jela i pića traži umjerenost da se uzima toliko koliko je potrebno radi zdravlja. Ako se uzima previše ili premalo hrane, stradat će zdravlje, a kad se izgubi zdravlje, nemoguće je vršenje dnevnih dužnosti. A savjesno vršenje staleških dužnosti Bogu za ljubav je redoviti put kojim se dolazi do vremenitoga blagostanja i do spasenja duše. Bog ne traži od nas ništa nemoguće, ništa što nadilazi naše sposobnosti. Nego, naprotiv, da vršimo zdušno naše dnevne poslove - svaki u svom zvanju. A da se dužnosti mogu vršiti potrebno je zdravlje, a zdravlja nema bez hrane. Koliko će tko hrane uzimati, kada i na koji način, neka mu bude mjerilo njegovo zdravlje.

Sveti oci kažu da su osjetila prozori naše duše. To naročito vrijedi za oči. Preko očiju dolaze slike u maštu. Slike mogu biti lijepe, pa oplemenjuju dušu i dižu čovjeka k Bogu. Ali mogu biti i prljave, ružne, pa su na propast duši. Kad se za nekoga čuje u društvu da je solidan, to je pohvalno priznanje. To mu služi na čast i ponos. Međutim, solidnost i nije drugo nego umjerenost. Solidan je jer u svemu pazi na mjeru, nigdje ne pretjeruje, čuva se krajnosti, pazi što je u skladu s razumom i vjerom. Umjerenost bdije da čovjek ne ide u krajnosti, a to znači da ne ide u grijeh. Ona je stražar koji ne dopušta da se srlja u zlo i čini teške grijehe. Ona je među osnovnim uvjetima da se napreduje i u drugim krepostima, jer bez reda i mjere nijedna krepost nije krepost nego mana ili nastranost. Umjerenost donosi mir i pokoj duši.

O kreposti umjerenosti Crkva ovako uči: „Umjerenost je moralna krepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drži želje u granicama čestitosti. Umjerena osoba vlastite osjetne težnje usmjeruje prema dobru, čuva zdravu moć rasuđivanja, ne ide za vlastitim »nagonom« i vlastitom snagom »slijedeći strasti svoga srca« (Sir 5,2) . Stari zavjet često hvali umjerenost: »Ne idi za svojim strastima, kroti svoje požude« (Sir 18,30). Novi zavjet je naziva »uzdržljivost« ili »trijeznost«. Mi moramo živjeti »trijezno i pravedno i pobožno (...) na ovome svijetu« (Tit 2,12).

Dobro živjeti ne znači ništa drugo nego ljubiti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim djelovanjem. Njemu se daje potpuna ljubav (po umjerenosti) koju nikakva nesreća ne može pokolebati (što očituje jakost), ljubav koja samo njega sluša (to je pravednost), koja bdije da bi razlikovala sve stvari, u strahu daje ne bi zatekla lukavost i laž (a to je razboritost)“. (KKC 1796 -1799)

Umjerenost je moralna nadnaravna krepost koja uređuje sklonost čovjeka na sjetilne užitke, osobite užitke okusa i opipa i i koja drži tu sklonost u granicama poštenja.

Njezin je predmet je uređenje svakog sjetilnog užitka, ali posebno onog koji je povezan s dvije osnovne funkcije organskog života: jelo i pilo, koje čuva život pojedinca i spolnih čina, koji imaju za cilj održanje vrste. Umjerenost nam pokazuje kako ćemo zadržati užitak u dobrom, poštenom i nadnaravnom cilju i stoga ona uređuje upotrebu tog nagnuća prema propisima zdravog razuma i vjere. A upravo zato što je uživanje zamamljivo i što nas lako odvuče iza dopuštenih granica i duša pada u neuredne strasti, umjerenost nas pripravlja i na mrtvenje, pa i u nekim dopuštenim stvarima, da tako osigura pobjedu razuma nad strasti u našoj nutrini.

Dei Filius – Prvi Vatikanski koncil

Dokument Prvog Vatikanskog koncila Dei Filius (dogmatska konstitucija o katoličkoj vjeri) objašnjava nauk Crkve.

Poglavlje 1. O Bogu Stvoritelju svih stvari,

Poglavlje 2. O objavi

Pogavlje 3. O vjeri

Poglavlje 4. O vjeri i razumu

Ovdje (.pdf) sam pronašao verziju hrvatskog prijevoda dokumenta na koju se oslanjam u ovome postu. (Nisam uspoređivao prijevode, ali s obzirom da iza svake izjave i rečenice stoji puno promišljanje, potrebno je ispravno shvaćanje. Primjerice je li nešto dokaz u korist, ili nužno sljedi itd.)

---

Prenosim iz 2. poglavlja; (O Objavi)

"Ista sveta majka Crkva drži i uči, da se svjetlom naravnog ljudskog razuma, iz stvorenih stvari, sigurno može spoznati Bog, početak i cilj sviju stvari; "

[...]

"Ovoj pak božanskoj objavi treba pripisati, da ono što u božanskim stvarima nije po sebi dostupno ljudskom razumu, i u sadašnjim prilikama ljudskog roda, mognu spoznati svi: brzo, s čvrstom sigurnošću i bez ikakve primjese zablude. "

---

3.poglavlja (O vjeri)

Za tu pak vjeru, koja je početak ljudskog spasenja, Katolička crkva izjavljuje da je nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne zbog unutarnje istine stvari shvaćene svjetlom naravnog razuma, nego radi autoriteta samoga Boga, koji se ne može prevariti niti može varati [kan. 2]. Prema svjedočanstvu Apostola “vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.

Kako poslušnost naše vjere ne bi bila manje u skladu s razumom [usp. Rim 12,1], Bog je htio s unutarnjom pomoći Duha Svetoga povezati vanjske dokaze svoje objave, to jest Božja djela, u prvom redu čudesa i proroštva, koja su, budući da obilno ukazuju na Božju svemogućnost i beskrajno znanje, najsigurniji znakovi božanske objave, prilagođeni shvaćanju sviju [kan. 3 i 4]. Zbog toga su kako Mojsije i proroci, tako ponajviše i sam Krist Gospodin, učinili mnoga i vrlo očita čudesa i proroštva; i o apostolima čitamo: “Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima” [Mk 16,20]. I opet je napisano: “Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu” [2 Pt 1,19].

Premda naime pristanak vjere nipošto nije slijepi čin duše, ipak nitko “ne može prihvatiti evanđeosko propovijedanje”, kao što je to potrebno za postizanje spasenja, “bez prosvjetljenja i nadahnuća Duha Svetoga, koji svima daje radost u prihvaćanju i vjerovanju istini” [Arauzikanska sinoda II: *377]. Zbog toga je vjera u sebi, makar ona i ne djelovala po ljubavi [usp. Gal 5,6], Božji dar, a njezin čin je djelo koje spada na spasenje, kojim čovjek iskazuje slobodnu poslušnost samome Bogu, pristajući i surađujući s njegovom milošću, kojoj bi se mogao oduprijeti [usp. * 1525sl; kan.5].

Nadalje, božanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve ono što se nalazi u pisanoj i predanoj Božjoj riječi, i što Crkva, bilo svečanom odlukom bilo redovitim učiteljstvom, predočuje da treba vjerovati kao nešto što je od Boga objavljeno.

Budući pak da je “bez vjere nemoguće omiljeti Bogu” [Heb 11,6] i stići u sudioništvo njegove djece, zbog toga nitko nikada bez nje neće biti opravdan, niti će itko, ako u njoj ne “ustraje do svršetka” [Mt 10,22; 24,13] postići život vječni. Kako bismo pak mogli udovoljiti obvezi da prihvatimo pravu vjeru i da u njoj čvrsto ustrajemo, Bog je po svom jedinorođenom Sinu ustanovio Crkvu, i obdario je očitim znakovima svoje ustanove, kako bi ju svi mogli prepoznati kao čuvaricu i učiteljicu objavljene riječi.

Naime, samo na Katoličku crkvu spada sve ono što je tako mnogostruko i tako divno božanski određeno za jasnu vjerodostojnost katoličke vjere. Crkva je također sama po sebi, naime, zbog svoga čudesnog širenja, izvanredne svetosti, neiscrpne plodnosti u svemu dobru, zbog katoličkog jedinstva i nepobjedive postojanosti, jedan veliki i vječni razlog i nenadvladivo svjedočanstvo vjerodostojnosti i svog božanskog poslanja.

Po tome biva, da je ona sama uzdignuti znak među narodima [usp. Iz 11,12], da k sebi poziva one koji još nisu povjerovali, a svoje sinove čini sigurnijima, da se vjera koju ispovijedaju oslanja na najčvršći temelj. A po višnjoj snazi tom svjedočasntvu pridolazi učinkovita pomoć. Naime, najdobrostiviji Gospodin svojom milošću potiče i pomaže zabludjele kako bi mogli “doći do spoznanja istine” [1 Tim 2,4], a one koje je iz tame prenio u svoje divno svjetlo [usp. 1 Pt 2,9; Kol 1,13] učvršćuje svojom milošću da ustraju u tom svjetlu; on (naime) ne ostavlja ako nije ostavljen [usp. *1537].

Zbog toga, nipošto nije isto stanje onih koji su se po nebeskom daru priključili vjeri katoličke istine i onih koji vođeni ljudskim mišljenjem slijede krivu religiju; oni naime, koji su prihvatili vjeru pod vodstvom crkvenog učiteljstva, nikada ne mogu imati opravdan razlog mijenjati ili dovoditi u sumnju tu vjeru [kan. 6]. Budući da je tome tako, “s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti” [Kol 1,12], ne zanemarimo takvo spasenje [usp. Heb 2,3], nego “uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa” [Heb 12,2], “čuvajmo nepokolebivu vjeru nade” [Heb 10,23].

---

Iz 4. poglavlja (O vjeri i razumu)

Vječna suglasnost Katoličke crkve držala je i drži također i to, da postoji dvostruki red spoznaje, različit ne samo po izvorištu (spoznaje) nego i po objektu; po izvorištu: na jedan (način) naime spoznajemo naravnim razumom, na drugi pak božanskom vjerom; po objektu pak, jer osim onoga do čega može doprijeti naravni razum, za vjerovanje nam se predočuju otajstva skrivena u Bogu, koja ne mogu biti spoznata ako ih Bog ne objavi [kan. 1].

Zbog toga Apostol svjedoči da su pogani spoznali Boga “po djelima” [Rim 1,20]; raspravljajući pak o milosti i istini, koja je postala po Isusu Kristu [usp. Iv 1,17], kaže: “Navješćujemo mudrost Božju, u Otajstvu skrivenu: onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. A nama Bog to objavi po svom Duhu, jer Duh sve proniče, i dubine Božje” [1 Kor 2,7 sl 10]. A sam jedinorođeni govori Ocu, jer je sakrio to od mudrih i pametnih a objavio malenima [usp. Mt 11,25].

[...] Božja naime otajstva po svojoj naravi toliko nadilaze ljudski razum, da i uz ostvarenu objavu, i uz prihvaćanje vjerom, ona ipak ostaju zastrta velom same vjere, i kao obavijena tamom, dok god u ovom smrtnom životu “hodamo (daleko) od Gospodina; ta u vjeri hodamo ne u gledanju”

[...] nikada ne može biti prave suprotnosti između vjere i razuma [usp. *2776 2811]: budući da je isti Bog, koji objavljuje otajstva i ulijeva vjeru, stavio u ljudsku dušu svjetlo razuma; Bog pak ne može nijekati samoga sebe, niti ikada može proturiječiti istina istini.

Ne samo da vjera i razum nikada ne mogu biti međusobno u suprotnosti, nego si međusobno i pomažu [usp. *2776 2811], budući da pravi razum dokazuje temelje vjere, i obasjan njezinim svjetlom njeguje spoznaju božanskih stvari; vjera pak oslobađa i štiti razum od zabluda i obogaćuje ga mnogostrukošću spoznaje. Zbog toga bila daleko (misao), da se Crkva protivi ljudskim vještinama i njegovanju znanosti, nego ih na mnogo načina pomaže i unapređuje. Ona naime ne niječe niti omalovažava prednosti koje iz njih proizlaze za ljudski život; štoviše izjavljuje da one, kao što su proizišle od Boga Gospodara znanosti [usp. 1 Sam 2,3], tako, ako se pravilno s njima bavi, vode k Bogu uz pomoć njegove milosti. I zaista, ona (vjera) ne zabranjuje da se takve znanosti, u svom području služe vlastitim principima i vlastitom metodom; ali, pošto joj je priznata ta pravedna sloboda, neka se brižno čuva, da ne primi u sebe zablude protiveći se božanskoj istini, ili da prelazeći vlastite granice, zauzima i muti ono što spada na vjeru.

Ne smije se naime nauk vjere, koji je Bog objavio, iznositi kao filozofski pronalazak koji bi trebalo usavršavati ljudskim duhom, nego kao božanski poklad predan Kristovoj zaručnici, da ga vjerno čuva i napogrješivo tumači. Zbog toga, kod svetih dogmi treba trajno zadržati onaj smisao koji je jednoć izjavila sveta majka Crkva, niti se ikada smije odstupiti od tog smisla pod prividom i u ime boljeg razumijevanja [kan. 3]. “Dakle, neka raste i neka tijekom godina i vjekova mnogo i jako napreduje shvaćanje, znanje i mudrost, kako pojedinaca tako i svih, kako jednog čovjeka tako i čitave Crkve: na isti naime način, u istoj naime dogmi, u istom smislu i shvaćanju”1

PS

Napomenuo bih samo, ukoliko je nekome promaklo, da se osuđuje fideizam;

Tko kaže da Boga, jednoga i pravoga, našeg Stvoritelja i Gospodara, nije moguće sigurno spoznati naravnim svjetlom ljudskog razuma, preko onoga što je učinjeno: neka bude kažnjen anatemom [usp. *3004]. .[...]

Tko kaže da božanska objava ne može biti vjerodostojna po vanjskim znakovima, te da zbog toga ljudi moraju biti pokrenuti k vjeri samo unutarnjim privatnim iskustvom ili nadahnućem svakoga: neka bude kažnjen anatemom. )