Koji je smisao života?
Reći ću vam.
Ideja "smisla"
života je izrazito moderna. U antičkom svijetu, bilo je dovoljno
ukoliko je život bio dobar, uspješan i razuman. Govorilo se da svi
stremimo sreći; što bi "značenje" uopće moglo dodati?
Međutim, prema takvom
klasičnom shvaćanju, podrazumijevalo se da svaka prirodna
stvarnost, poput ljudskog života, inherentno ima telos
(odnosno inherentni cilj prema kojem teži). Kada uklonite taj
"telos" onda morate tražiti značenje koje se razlikuje od
te stvari. U kršćanskoj kulturi svjedočanstvo istine postaje
najvažnije, pa stoga i znakovi, poput raspela.
Moramo definirati
pojmove. Recimo da ako je nešto takvo da bi trebalo ukazivati na
nešto, onda je ono na što ukazuje - kad odgovarajuće ukazuje -
njegovo "značenje". Pitanje
ima li ljudski život smisao je stoga pitanje je li takav da ukazuje.
Primjer bi mogao
razjasniti stvar. Ispravan vjetrokaz upućuje na smjer u kojem vjetar
puše. To znači da vjetrokaz, prema našoj definicija, ima značenje;
njegovo značenje je smjer vjetra. To je "poanta vjetrokaza".
Potrebno je pojasniti i
reći da nešto ima značenje "ako je takvo da bi trebalo
ukazivati", jer vjetrokaz može biti pokvaren, ili ometan.
U takvim slučajevima doista ima poantu, ali ne uspijeva ukazivati.
Ljudski život je takav
da bi trebao ukazivati, ali mi ga kroz grijeh i neznanje uništavamo
i sprečavamo da pokazuje. Krist je međutim ujedno Spasitelj
životnog smisla. Krist čini čak i od života grijeha i smrti život
koji može ukazivati; Krist nas obdaruje i novim načinom ukazivanja,
u "poretku milosti".
Ljudski život može
ukazivati - a stoga može imati smisla, na svaki od tri načina
na koje bilo što može ukazati na nešto drugo.
Prvo, nešto što teži
prema drugom ukazuje na ono prema čemu teži. Strelica, na primjer,
ukazuje na ono prema čemu je odapeta. Zato strelica na znaku
označava smjer u kojem bi strelica letjela kada bi to bila prava
strijela.
Stvoreni smo takvi da
su naša srca nemirna dok se ne smire u Bogu. Stvarajući nas, Bog
nas je oslobodio prema sebi. Stoga je po prirodi ljudski život
takav da ukazuje na ono što mu daje odmor. Ne samo to, kroz
promišljeni izbor možemo istaknuti tu činjenicu o sebi, živeći
na takav način da je jasno kako je naš posljednji dom sjedinjenje s
Bogom i mirno zajednišvo s anđelima i svecima.
Najjasniji način
pokazivanja da život ima težnju tom cilju je čin žrtvovanja koja
ne bi imale smisla van ovog cilja. Newman ih naziva "pothvatima
vjere". Mogli bismo ih nazvati "pokazivačima". One
koji žrtvuju svoje živote na ovaj način Crkva naziva "svjedocima",
"mučenicima". Mučenik
je netko tko je namjernim izborom očito učinio Krista smislom svog
života.
Drugo, dio ukazuje na
cjelinu od koje je to dio. Jedan kralješnjak kojeg paleontolog
pronađe označava cijelog dinosaura. Amerikanac u Parizu predstavlja
svoju zemlju, želio on to ili ne. Fusnota dovršava značenje
citirane rečenice dajući puni kontekst.
Ljudski život može
steći smisao na ovaj drugi način ako se pokaže da je dio - a
stoga ukazuje na svaku od tri institucije kojih je on dio. To su
prirodne institucije države i obitelji te nadnaravna institucija
Crkve. Zbog toga je sekularni ateist, koji sebe zamišlja kao
pripadnika globalne mreže - i koji osim toga nema djece, i otuđen
je od svojih roditelja – u potpunosti lišio svoj život smisla
u ovom drugom značenju.
Treće, ono što nešto
nalikuje nečemu, ukazuje na ono na što nalikuje. Život imitacije
je u toj mjeri život sa značenjem, jer ukazuje na ono što oponaša.
Mi moderni ljudi koji tražimo značenje potpuno smo pogrešno
shvatili stvar. Novom životu koji bi bio osmišljen kao čin
samo-stvaranja - kada bi to bilo moguće, u potpunosti bi
nedostajao takva vrsta smisla.
U prirodnom poretku
netko bi mogao oponašati heroja, mudraca ili poznatog majstora. U
poretku milosti, kršćani imaju mnoštvo mogućnosti. Svaki
kršćanin može namjerno odlučiti živjeti na takav način da
nalikuje Kristu; svaka žena, Mariji; svaki otac, Josipu. Ili možemo
oponašati svece i osnivače: na primjer, svaki je dominikanac donio
namjernu odluku da njegov život treba ukazivati na svetog Dominika i
"značiti" karizmu sveca.
To su tri načina na
koji život može imati smisla, jer život može ukazati ili u
cjelini, ili kao dio ili kao član para. Ali također je jasno iz
toga kako ljudi negiraju značenje, kao na primjer, u poznatom
isječku iz Macbetha:
“all our yesterdays
light the way to dusty death” [Svi naši jučerašnji dani ukazuju
na prašnjavu smrti] - život ne ukazuje na cilj.
“tomorrow and
tomorrow and tomorrow” [Sutra i sutra i sutra] - Beskonačno
ponavljanje ne može poslužiti kao dio bilo čega drugog.
“Life’s but a
walking shadow” [Život je samo pješačka sjena] - ne postoji
ništa na što život nalikuje.
Kršćanski se život
lako preobražava u smislu. Uostalom, naš temeljan nauk je da je
riječ postala tijelom "Ta što koristi čovjeku steći sav
svijet, a smislu života svojemu nauditi?" Ne samo,
"vidite kako se oni vole". Nego
također i "Vidite kako njihovi životi upućuju van
sebe!"
Progresivizam je hereza
ukazivanja [usmjeravanja], ili brisanjem (istospolne zajednice,
transgenderizam) ili zamjenjujući istinsko s lažnim (DEI).
Vodič za pastoralnu
razboritost mogao bi biti: Povećava li to ili smanjuje smisao?
PS
Autor je filozof
Michael Pakuluk, izvorni tekst The Meaning of Life.
Možda nije potuno
razumljivo, ali puno razumljivije od postova koje sam ranije prenio O pitanju značenja života i Smisao života ne može biti subjektivan.