Masovni mediji zadržavaju moral, zapravo Masovni mediji postaju sve moralniji u smislu da ništa više nije važno osim moralnih pitanja.
No, ne radi se o kohezivnom moralu, čak niti eskplicitnom moralu (jer eksplicitno bi razotkrivalo nedosljednost); radi se o mnoštvu morala – jedan se koristi za napad na drugi, sve dok svi nisu potkopani i oslabljeni, svaki se smatra samo relativno, kontekstualno i privremeno istinit što znači da ga u svom trenutku možemo odbaciti.
Masovni Mediji postaju opsjednuti dobrima i zlikavcima, miješajući zlo u moralne igre – izgrađujući i rušeći, miješajući identitete; u jednom trenutku prihvaćaju tradicionalni moral, zatim ga izokreću, zatim istaknu tu inverziju pa je negiraju ... Sve što je uspješno u određenom trenutku jest dopušteno – nedosljednosti se zanemaruje, jer ono što jest zaokuplja (ono što je bilo je zamijenjeno onime što jest.) [...]
Moj dojam je da ono malo Starih Ljevičara koji još postoje, smatraju da će se u konačnici takav relativizam i politička korektnost smiriti, pa će oni preuzeti stvar. Revolucionari misle da mogu iskoristiti masovne medije da postignu neki stabilni cilj.
No takvo što je jako pogrešno.
Zašto? Kroz čitavo stoljeće Ljevičari su navodno zagovarali radništvo, proletarijat, narod; Ali Masovni Mediji upravo napadaju "radničku klasu"? Domaće muškarce, radnike koji uzgajaju, izgrađuju i proizvode bitne stvari.
Masovni mediji na Zapadu napadaju i preziru upravu tu klasu ljudi. Ukoliko se na njih uopće i misli, dolaze poslje (u pravilu ih se smatra suprotstavljenim tim skupinama) žena, imigranata, manjina, onih koji ne rade, "liberalnih" birokrata, "aktivista" u Medijima, vlasti, novinara itd.
Stara Ljevica na Zapadu je doživjela istu sudbinu kao i partijski službenici u Sovjetskom Savezu, žrtve su revolucionarne vatre koju su sami započinjali i raspirivali. Takva je sudbina onih koji koriste subverziju, inverziju i destrukciju društvenih institucija kako bi stvorili nešto stabilno za sebe.
PS
Mediji stalno inzistiraju na moralnim osudama (i odobravanjima), a pritom će koristiti što god im je korisno u pojedinom trenutku.
U stanju su hvaliti ili osuđivati koga god žele i to iz razloga kojeg god žele. U jednom trenutku braniti ideju nacije je najgora stvar, a u drugome će koristiti tu ideju da promoviraju svoj cilj; spominjati razliku između spolova je zabranjeno, ali isto tako će govoriti o razlici u spolovima ili da su neki rođeni u krivom spolu; najgori epiteti su rezervirani za one koji spomenu da potencijal majčinstva utječe na život žena, ali istodobno će u ime majčinstva opravdavati svaku vrstu manipulacije nastanka života – i prekida života, ili čak metodu pribavljanja rođene djece. Neprihvatljiva im je činjenicu da majke odlaze češće na porodiljni od očeva, ali isto tako će s odobravanjem pisati o "porodiljnom" kojeg uzima žena u naprednjačkoj vrsti veze. Zalažu se za libertinski moral i pravo da svatko čini što želi, ali će osuđivati i prokazivati privatni život onih koje u određenom trenutku vide kao prijetnju itd.
Mjesecima, pa i godinama, mogu promovirati neku stvari, a onda je samo odjednom napustiti; čak i osuđivati upravo ono što su sami do jučer promovirali.
U stanju su čak pozivati se na (stvarno) kršćanstvo ukoliko smatraju da je korisno za neku trenutnu agendu – primjerice osuđivanje i prokazivanje nekoga. Možda će hvaliti neko istinsko dobro, ali iz svojih instrumentalnih razloga, navodnog kontrasta s onime što ne odobravaju.
(Naravno, puno češće je promoviranje iskrivljenog kršćanstva, sekulariziranog kršćanstva, antikršćanstva u kojem je uklonjena svaka poveznica s Bogom, spominjati će kršćanski moral i nauk, drugu zapovijedu ljubavi, ali će je potpuno odvojiti od prve zapovijedi ljubavi. Potpuno će potkopati i izokrenuti značenje kršćanskih pojmova milosti i ljubavi. Možda će hvaliti neku istinsku vrlinu, ali van ispravnog poretka stvari, potpuno odvojenu od pitanje Pravde i Istine.)
