Vidim kršćansku vjeru u kojoj ima proroštva, a to je ono što svatko ne može učiniti – Pascal

Kad vidim zaslijepljenost i bijedu čovjekovu, i kad promatrajući čitav nijemi svemir, i čovjeka bez svijetla, prepuštena sebi samom, kao da je zalutao u ovaj skroviti kutić svemira, a da ne zna tko ga je tu postavio, što je došao tu raditi, što se njime biti kad umre, promatrajuči kako je nesposoban za ikakvu spoznaju, podilazi me jeza kao čovjeka koga bismo uspavana prenijeli na pust i strašan otok, i koji bi se probudio ne znajući gdje se nalazi, niti kako će se odatle izvući. Nato se čudim ako ne padamo u očaj zbog tako bijedna stanja. Vidim oko sebe i druge ljude slične naravi, pa ih pitam da li su bolje obaviješteni od mene, a oni mi vele da nisu. A onda su se ovi bijedni zastranjenici ogledali oko sebe, pa ako bi opazili poneki dopadljiv predmet, odali bi mu se i uz njega se vezali. Šta se mene tiče, nisam se ni uz šta privezao, već promatrajući kako im više izgleda da postoji nešto drugo negoli je to što vidim, uzeo sam ispitivati, nije li ovaj Bog ostavio nekog znaka od sebe.

Vidim mnogo oprečnih vjera, i prema tome, sve krive, osim jedne. Svaka hoće da joj vjerujemo i grozi se nevjernicima. Stoga im ne vjerujem. Svatko može reći, svatko se može proglasiti prorokom. Ali vidim kršćansku vjeru u kojoj ima proroštva, a to je ono što svatko ne može učiniti.

***

Da je samo jedan čovjek napisao knjigu proroštva o Kristu, i to u pogledu vremena i načina, te da je Krist došao u suglasnost s ovim proroštvima, bio bi beskrajno snažan dokaz.

Ali ovdje ima mnogo više. Čitav niz ljudi kroz četiri tisuće godina, koji stalno i bez razlike dolaze jedan za drugim, proriču isti dolazak. Objavljuje ga čitav jedan narod koji postoji već četiri tisuće godina da skupno posvjedoči o uvjerenju što ga o tome ima. Od toga ga ne mogu odvratiti ni prijetnje ni progonstva što su ga stizala. To je mnogo značajnije.

***

Što kazu proroci o Kristu? Da će biti očevidno Bog? Ne, već da je on istinski sakriveni Bog; da će biti nepriznat; da se neće ni pomisliti da je to on; da će biti kamen spoticanja o koji će se mnogi spotaći itd. Nek nam se onda više ne predbacuje nedostak jasnoće, jer mi to priznajemo.

Ali, vele, ima nejasnoće. Ali bez toga ne bi se bili spotakli o Krista. To i jest jedan od bitnih ciljeva proroka: Excaeca. [Iz 6,10 "Zaslijepi oči"]

Pascal, Pensées (693, 710, 751)

PS

Pascal je posvetio dosta pažnje proročanstvima, na jednom mjestu ih čak naziva najsnažnijim dokazom Isusa Krista. Ovdje mi nije cilj predstaviti što je točno rekao o njima, nego važnost koju im je pridodavao kao dokazu za Kristov nauk. Bio je impresioniran i zemljopisnom i vremenskom raširenošću proroka koji su navjestili Krista.

Jedan suvremeni komentator (21.stoljeća) zapisao je koliko je iznenađen Pascalovim naglaskom na ispunjena proročanstva kao dokazom kršćanstva. Ne radi se o tome da je iznenađen nečime što je Pascal napisao o tome, nego samom činjenicom da je pisao o proročanstvima, on kao suvremni čovjek nije nikada, doslovno nikada, razmišljao o tome. Ipak, Evanđelje je obilježeno ispunjenim proročanstvima tako da je takvo suvremeno zanemarivanje neopravdano. (Iako je upoznat s Evanđeljima, jednostavno je potpuno ignorirao argument proročanstva.)

Sva prijašnja društva, i zapravo svi ljudi sve donedavno, vjerovali su da, iako je većina proročanstva potpuno pogrešna na različite načine, ipak postoji nešto što bi mogli nazvati istinskim proročanstvom. Dakle, možda smo mi suvremeni ljudi u krivu, odnosno možda bi trebali više pažnje posvetiti tome.

Vjerojatno nećete uvjeriti nekog suvremenog skeptika u istinu kršćanstva na temelju ispunjenih proroštva, ali postoje oni koji su naglašavali baš to kao dokaz kršćanstva.

Naravno, da bi proročanstvo bilo ispunjeno ("ovo je predviđeno, i to se dogodilo"), treba pokazati ne samo da nešto što se dogodilo možemo na nek način opisati onime što je prije zapisano nego da se upravo ono što je predviđeno i dogodilo. Ipak, ostaviti ćemo tu raspravu za neki drugi put.

Jednako se skriva od onih koji ga kušaju, koliko se otkriva onima koji ga traže - Pascal

Istina je dakle da sve čovjeku govori o njegovu položaju, ali neka samo pravo shvati: jer nije istina da sve čovjeku otkriva Boga, nije opet ni istina da mu sve Boga sakriva. Istina je isto tako da se On jednako skriva od onih koji ga kušaju, koliko se otkriva onima koji ga traže, jer su ljudi istodobno i nedostojni Boga i sposobni za Boga; nedostojni po svojoj pokvarenosti, dostojni po svojoj prvotnoj naravi.

Pascal,Pensées (557)

PS

Mediteranovo izdanje donosi funostu koja objašnjava da "kušati" znači oholo zahtijevati, a "tražiti" znači skromno pitati. (U drugim izdanjima, drugačije numerirano, 556)

O Apostolima, i tko im je davo snage da djeluju? - Pascal

Dokaz Krista – Pretpostavka o apostolima varalicama besmislena je. Slijedimo je opširno. Zamislimo ovu dvanaestericu kako se sastadoše zajedno poslije Kristove mrti, kako snuju plan da kažu kako je uskrsnuo. Oni time napadaju na sve moći. A ljudsko je srce veoma sklono lakomislenosti, promjeni, obećanju, imetku. Da je i samo jedan od njih došao ma i za najmanje u zastranjenje zaveden ovim čarima, ili, još više, zatvorom, mukama i smrću, bilo bi im sve propalo. Razmislimo o tome.

---

Apostoli su bili ili prevareni ili varalice. Jedno i drugo je teško, jer nije moguće smatrati nekog čovjeka uskrslim...

Krist ih je podržavao dok je bio s njima. Ali poslje, ako se nije pokazivao, tko mi je davao snage da djeluju?

Pascal, Pensées (800,801)

PS

Za Pascala kažu da je suvremen i aktualan, takav opis često čujemo, ali za njega to stvarno i vrijedi.

Ovdje kratko opisuje ulogu apostola, i njihovu kredibilnost. To je nešto što se javlja u različitim raspravama oko dokaza kršćanstva, ali tome nisam nikada posvećivao previše pažnje. Naravno da će oni koji su skeptični prema svakom povijesnom zapisu biti skeptični prema ovome, ali ako govorimo o nekom događaju koji se dogodio u povijesti kakav točno dokaz očekujete? Odbacujete svako svjedočanstvo, ali ipak očekujete da Vam se nekako dokaže ono što se može dokazati samo svjedočanstvom? (Postoje i neki drugi posredni dokazi, ali prema njima će biti još skeptičniji.) Što bi zadovoljilo luciferijansku oholost?

Postoje i oni koji odbacuju zapise, navodno ih uspoređujući s drugim djelima, ali najčešće se radi o tome da uopće nisu svjesni kada i kako su nastali, niti su svjesni njihove strukture i stvarne različitosti od takvih djela. (Većinom se radi o tome da pokušavaju na neki vulgaran način omalovažiti, ismijati i uvrijediti, a ne stvarno ponuditi ozbiljan argument.)

Prenio sam više Pascalovih zapisa kroz prošle postove (vidi kategorija Pascal), ali nisam dodavao previše svojih komentara iako mi je jasno da nekome tko čita jednu izdvojenu misao neće biti jasno na što se sve referencira. (Nesumnjivo, ni ja ne prepoznajem puno toga; I još očitije, iako se radi o nerazrađenim razmišljanjima, upitno je što se može dodati, ponekad je najsažetija verzija i najtočnija. Najbolje da Pascal govori za sebe.)

Ipak, ovdje je možda prikladno dodati par stvari.

Postoji jedno nužno biće, vječno i beskrajno - Pascal

Vidim da sam mogao i ne biti, jer se ja [Ego] sastoji u mojoj misli. Dakle, ja koji mislim ne bih uopće postojao da je moja majka bila ubijena prije nego je u me udahnut život. Prema tomu, ja nisam neko nužno biće. Nisam također ni vječan ni beskrajan; ali jasno vidim da u prirodi postoji jedno nužno Biće, vječno i beskrajno.

Pascal, Pensées (469)

Hule na nešto što ne poznaju – Pascal

... Hule na nešto što ne poznaju. Kršćanska religija ima dva stanovišta. Koliko je važno da ih ljudi poznaju, toliko je opasno ako ih ne poznaju; i jednako je djelo Božjeg milosrđa što je dalo oznake za jedno i drugo.

A ipak nalaze razloga da zaključe kako jedna od ovih oznaka ne postoji, i to ona koja bi im pomogla da dođu do druge. Mudraci koji su rekli da ima samo jedan Bog bili su progonjeni; Židove su omrznuli, a kršćane još više. Oni su prirodnom spoznajom uvidjeli da, ako postoji na zemlji neka istinita religija, tok svega događanja mora težiti njoj kao prema svome središtu.

Cilj toga svega događanja mora biti da se religija ustanovi i uzvisi. Ljudski osjećaju moraju biti u skladu s njezinom naukom. Ona najzad mora biti do te mjere i predmetom i središtem prema kojem sve smjera, da onaj tko joj bude spoznao načela mogne obrazložiti i cjelokupnu narav čovječju u posebnom i cjelokupni tok svijeta uopće.

I na ovoj osnovi nalaze oni priliku da hule na kršćansku religiju, jer je slabo poznaju. Zamišljaju da se ona sastoji naprosto u tome da se klanjamo jednom Bogu koga se smatra velikim, moćnim i vječnim. A to je upravo deizam koji je gotovo isto tako daleko od kršćanske religije kao i ateizam koji joj je posve protivan. Odatle zaključuju da ova religija nije istinita, jer ne vidi kako sve ide prema ustanovljenju ove činjenice, da se naime Bog ne očituje ljudima u svojoj očiglednosti, kao što bi to mogao.

Ali neka zaključuju protiv deizama što hoće, neće odatle izvesti ništa protiv kršćanske religije, jer je njezin sadržaj tajna Otkupitelja koji je u sebi ujedinio dvije naravi, čovječju i božansku, i tako ljude izbavio od pokvarenosti grijeha da ih u svojoj božanskoj osobi pomiri s Bogom.

Ona dakle uči ljude ovim dvijema istinama: Postoji Bog koga ljudi mogu doseći, postoji i pokvarenost u naravi koja ih čini toga nedostojnim. Jednako je važno da ljudi spoznaju jedno i drugo, a jednako je opasno ako čovjek spozna Boga a ne spozna svoju bijedu, i ako spozna svoju bijedu a ne spozna Otkupitelja koji ga od nje može izliječiti. Jednostrana je spoznaja uzrok ili oholost u filozofa koji su spoznali Boga ali ne svoju bijedu, ili očaj u ateista koji spoznaju svoju bijedu ali ne Otkupitelja.

I tako, kao što je na isti način nužno da čovjek spozna oba ova gledišta, tako je od strane Božje bila potrebna milost što nam je omogućio da ih spoznajemo. Kršćanska religija to čini i u tome se ona sastoji.

Ispitajte u vezi s time red svijeta i pogledajte, ne teži li sve prema utvrđenju dvaju glavnih gledišta ove religije: Isus Krist je cilj svega i središte kojem sve stremi. Tko njega spozna, otkrio je razlog svemu.

Tko zabludi, zato je zabludio što nije uočio jedno od dvojega. Možemo dakle spoznati Boga, ali ne svoju bijedu, i svoju bijedu, ali ne Boga. Ali ne možemo spoznati Isusa Krista, a da odjednom ne spoznamo i Boga i svoju Bijedu.

I zbog toga nije mi ovdje nakana dokazivati prirodnim razlozima ni opstanak Božji, ni sv Trojstvo, ni besmrtnost duše, niti išta slično; ne samo zato što se ne bih osjećao jakim da pronađem u prirodi nešto čime bih uvjerio okorjele ateiste, već i stoga što je ovakva spoznaja bez Isusa Krista nekorisna i jalova. Kada bi čovjek bio uvjeren da su razmjeri brojeva nestvarne i vječne istine, zavisne o jednoj prvoj istini u kojoj one opstoje, a koja se zove Bog, ne bih smatrao da je mnogo uznapredovao u stvari svog spasenja.

Kršćanski Bog ne svodi se na jednog Boga koji je naprosto tvorac geometrijskih istina i poretka elemenata, tako misle pogani i epikurejci. Nije on opet ni takav Bog koji providnošću svojom prati život i imetak čovječji da bi darovao sretan niz godina onima koji mu se klanjaju, takav je Bog Židova. Naprotiv, Bog Abrahamov, Bog Izakova, Bog Jakovljev, Bog krščana, Bog je ljubavi i utjehe, Bog koji ispunja dušu i srce oni koji su njegovi, Bog koji im daje da u svojoj nutrini osjete svoju bijedu i beskrajno njegovo milosrđe; koji se sjednjuju s njima na dnu njihove duše; koji ispunja dušu skromnošću, veseljem, pouzdanjem, ljubavlju; koji ih čini nesposobnim za ikakav drugi cilj osim za njega.

Svi koji Boga traže izvan Isusa Krista, i koji se zaustavljaju na prirodi, ili ne nalaze nikakve spoznaje koja bi ih zadovoljila, ili uspiju sami sebi stvoriti način kako spoznati Boga i služiti mu bez posrednika. Ali time padaju ili u ateizam ili u deizam, od kojih kršćanska religija gotovo jednako zazire.

Bez Isusa Krsta svijet ne bi mogao opstojati; jer bi trebalo ili da bude razoren, ili da se prometne u pakao.

Kad bi svijet postojao da pouči čovjeka o Bogu, njegovo bi božanstvo sa svih strana neosporivo blistalo; ali, budući da on postoji samo po Isusu Kristu i za Isusa Krista, te da bi ljude poučio kako su pokvareni i kako će se otkupiti, sve u njemu pokazuje dokaze ovih dviju istina.

Ono što se u njemu pojavljuje nije znak ni potpunog isključenja, ni očite prisutnosti božanstva, već jednog Boga koji se skriva. Sve nosi taj značaj. [...]

Pascal, Pensées(555)

Živimo u prošlosti ili budućnosti - Pascal

Mi nikada ne živimo u sadašnjosti. Preduhitrujemo budućnost koja nam odveć sporo ide u susret, kao da bismo htjeli ubrzati njen tok; ili odzivamo u pamet prošlost da bismo je zaustavili jer je suviše hitra. Tako smo nerazboriti da tumaramo po vremenima koja nisu naša, a ne mislimo nimalo na ono jedino vrijeme koje nam pripada. I tako smo isprazni da sanjamo o vremenima kojih više nema, a bez promišljanja napuštamo ono jedino vrijeme koje postoji. Jer sadašnjost nas obično ranjava - Sakrivamo pogled od nje jer nas žalosti. Ako nam je ugodna, žalimo gledajući kako nam izmiče. Pokušavamo je podržati pomoću budućnosti, te razmišljamo kako ćemo urediti stvari koje nisu u našoj moći za vrijeme do kojeg nema nikakve izvjesnosti da ćemo stići.

Neka svatko ispita svoje misli, uvidjeti će kako su mu one posve zauzete prošlošću i budućnošću. Gotovo i ne mislimo na sadašnjost. Ako na nju mislimo, to je samo zato da od nje uzmemo svjetla pomoću kojeg bismo raspolagali s budućnošću. Sadašnjost nije nikada naš cilj: Prošlost i sadašnjost su nam sredstva. Samo je budućnost naš cilj. Na taj način mi uopće ne živimo, već se nadamo da ćemo živjeti. A budući da se uvijek pripremimamo na sreću, neizbježivo je nećemo postići.

Pascal, Pensées (172)

Blaženstvo nije niti izvan nas, niti je u nama - Pascal

Stoici vele: Uđite u svoju nutrinu, tamo ćete naći mir" Ali to nije istina. Drugi govore "Izađite vani. Tražite sreću u zabavama. "Nije ni to istina. Nadolaze bolesti.

Blaženstvo nije niti izvan nas, niti je u nama. Ono je u Bogu, i izvan nas i u nama.

***

Ako čovjek nije stvoren za Boga, zašto je jedino u Bogu sretan? Ako je čovjek stvoren za Boga, zašto se tako protivi Bogu?

Pascal, Pensées(465,438)