"Ako želimo proučavati Akvinskog trebamo iz poštovanja razmatrati kao važno ono što je on smatrao važnim. Proučavati Akvinskog kao Akvinskog jeftino je laskanje jer Akvinski nije toliko mario za Akvinskog, on je mario za Boga i za znanost."
C.F.J. Martin, Thomas Aquinas: God and Explanations
Jedan pristup pročavanju povijesti filozofije je postaviti velike mislioce povijesti unutar povijesnog konteksta u kojem su djelovali i odrediti koje su društvene, političke, kulturne i filozofske okolnosti utjecali na njihove ideje. Ovaj pristup sigurno ima svoju vrijednost, posebno u mjeru u kojoj nam može pomoći da ispravno shvatimo što je filozof želio reći određenim tvrdnjama. Međutim, pogrešno iskorišteno može nas odvratiti od onoga što su sami mislioci smatrali važnim. Filozofi iz povijesti nisu pisali kako bi odražavali svoje vrijeme ili kako bi pružili budućim povjesničarima temu radova. Njihovo djelo je imalo namjeru ukazivati van sebe na nešto drugo – na istinu o stvarima – a ono što je u konačnici bitno je jesu li u tome uspjeli. Kao što je sam Akvinski jednom zapisao, "Proučavanje filozofije se ne bavi onime što su pojedinci mislili, nego o tome kakve stvari jesu." To je poanta citirane primjedbe s početka. Glavna vrijednost proučavanja Akvinskog ili bilo kojeg drugog mislioca i njihovih misli o Bogu, znanosti, ili nekoj drugoj temi jer otkriti je li ono što su rekli istina, ili barem hoće li nas dovesti bliže istini. Kao što Martin kasnije nadodaje, proučavanje mislioca iz povijesti, posebice, ima vrijednosti utoliko što nam može pomoći odrediti je li ono što sada uzimamo zdravo za gotovo istinito:
"Ako želimo znati o Božjoj opstojnosti, ili o prirodi znanosti, trebali bi čitati Akvinskog, ne samo autore ovog stoljeća... Velika korist koju dobijemo čitanjem pred-modernih autora je otkriće da smo mi [modernjaci] možda pogriješili."
Činjenica da bi djela Akvinskog trebali čitati kao izazov nama u današnje vrijeme – i izazov, kao što ćemo vidjeti, ne samo našim zaključcima, nego i mnogim našim pretpostavkama – je središnja tema ove knjige [Aquinas, Ed Feser]. Neovisno o tome mislite li da je taj izazov u konačnici uspio ili nije, važno je proučavati Akvinskog u ovome smislu kao živog autora, a ne kao muzejski izložak.
Marinova reference na "znanost" može se učiniti nekim čitateljima čudnom. Nije li Akvinski bio filozof i teolog, a ne znanstvenik? I s obzirom da se bavio Bogom i drugim stvarima religije, nisu li njegova mišljenja stvar vjere, a ne razuma, znanosti i sličnog? Ipak, upravo pretpostavke koje se kriju iza takvih pitanja su izazvane filozofijom Akvinskog. Za Akvinskog, znanost je organizirano tijelo znanja i činjenica o nekom području istraživanja i njihovih uzroka ili objašnjenja; to uključuje područja koja obično smatramo paradigmatski znanstvenim (fizika, biologija itd.), to također uključuje metafiziku, etiku, pa čak i teologiju. Osim toga, ove posljednje su racionalne u istoj mjeri kao i one s kojima smo danas upoznati. Naravno, dio teologije (ono što se općenito zove "otkrivena teologija") se temelji na onome što Akvinski smatrao istinama koje nam je otkrio Bog. U toj mjeri teologija se temelji na vjeri. Ali "vjera" za akvinskog ne znači iracionalan volja za vjerovanjem u nešto za što nema dokaza. Radi se o vjerovanju u nešto na temelju božanskog autoriteta, gdje se činjenica da je stvarno otkrivena od Boga može potvrditi čudima koje su izvršavali oni kroz koje je Bog otkrio. U svakom slučaju, postoji drugi dio teologije (poznat kao "Prirodna teologija") koja ne ovisi o vjeri, nego se bavi istinama o Bogu koje mogu biti spoznate razumom samim. Upravo tim čisto filozofskim argumentima prirodne teologije bavit ćemo se u ovoj knjizi, zajedno sa razmišljanjima Akvinskog o metafizici, etici, psihologiji (koja uključuje proučavanje ljudskog uma, ali ide i puno šire).
PS
Stariji postovi; C.S. Lewis o čitanju starih i modernih knjiga, Čitanjem Velikih Knjiga protiv vremenskog provincijalizma i ne toliko povezani, ali govori o idejama Akvinca Što je duša? itd
