Pakaluk u A World Without the Ascension;
Blagdan Uzašašća čini se važnim kao i sam Uskrs. U "Vjerovanju" mu je posvećena jednaka pozornost: "treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa." Radi se o prvoj doktirna koju je Isus propovijedao nakon svog Uskrnuća. Rekao je Mariji Magdaleni; " idi mojoj braći i javi im", ne "uskrsnuo sam" nego - "Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu." (Iv 20,17) Svjedočila je da je uskrsnuo. Gospodin joj to nije trebao reći. Ali joj kaže, kao najvažniju stvar, da će uzaći.
Da Gospodin nije uzašao na Nebo, da Nebo nije bilo Njegov cilj i dom, onda bi njegovo uskrsnuće bilo isključivo "za ovaj svijet", baš kao i uskrsnuće Lazara, i on bi ponovno umro. Odnosno, uskrsnuće koje slavimo na Uskrs po definiciji je uskrsnuće za neko drugo mjesto.
Istočne Crkve koriste prikladan jezik kako bi označile narav otajstva. Nazivaju ga episôzomenê, "dan u koji naše spasenje postiže svoje savršenstvo". Ako poricanje savršenstva nečega znači poricanje dobrote te stvari, onda poricanje Uzašašća znači poricanje dobrote Uskrsa.
Crkva je stoga blagdanu davala najveću važnost. "To je jedan od blagdana koji se, uz blagdane Muke, Uskrsa i Duhova, ubraja među najsvečanije u kalendaru", piše Katolička enciklopedija. Sveti Augustin zapisuje "ovaj se dan slavi diljem svijeta", što je znak njegove drevnosti.
Uzašašće se smatralo prevažnim da bi se Duhovi izjednačili s njim: Elvirski sabor (oko 300. godine) osudio je tada izgleda uobičajenu praksu slavljenja Duhova zajedno s Uzašašćem četrdesetog dana nakon Uskrsa, umjesto da se to čini odvojeno pedesetog dana.
Egzegeti su istaknuli da devet dana tijekom kojih je Marija molila s apostolima između Uzašašća i Duhova predstavlja prvu devetnicu. Blagdan Uzašašća, stoga, obilježava početak posebnog vremena molitve u crkvi.
Papa Lav XIII. "odredio je i naredio" da se „u cijeloj Katoličkoj Crkvi, ove i svake sljedeće godine, održi devetnica prije Duhova, u svim župnim crkvama, a također, ako lokalni ordinariji smatraju prikladnim, u drugim crkvama i oratorijima.“
To je razdoblje bogato vrijeme milosti Stoga je „zauvijek, iz Riznice Crkve“, odobrio potpuni oprost svima koji tijekom tog vremena, bilo javno ili privatno, izmole molitve Duhu Svetomu (uz ispunjavanje uobičajenih uvjeta: enciklika, Divinum illud munus).
Sveti Augustin održao je nekoliko poznatih propovijedi o Uzašašću. Koje značenje on u njemu vidi?
Kaže da je to blagdan koji najviše odgovara Utjelovljenju. (Propovijed 262) Kao što je Krist postao ljudima sličan [Krist se "oplijeni"] (Fil 2,6), tako ga Bog sada uzvisuje. [...]
To je također blagdan gdje se Kristova zaštita nad nama pokazuje i opravdava (Propovijed 263): „Uskrsnuo je da nam pokaže primjer uskrsnuća, a uzašao da nas zaštiti odozgo.“ Bez Uzašašća imamo, dakle, tjeskobu.
Ipak, kaže Augustin, nije važna samo moć Gospodinova koja se pokazuje u Uzašašću već i njegovo namjerno uzdizanje. Nalikuje to situaciji kada izgleda da se izgubili u nekom natjecanju; drugi počnu likovati nad vama, a ipak na kraju pobijedite. Tada je potreba za dvije stvari: ne samo da pobijedite, već i da se radujete [likujete] zbog pobjede, na primjer podizanjem trofeja. Ovdje svetac koristi poznatu sliku miškolovke;
"Vrag je likovao kada je Krist umro, a samom tom Kristovom smrću vrag je pobijeđen; kao da je uzeo mamac u mišolovki. Bio je oduševljen smrću, kao zapovjednik smrti; u čemu je uživao, tu mu je bila postavljena zamka. Mišolovka za vraga bio je križ Gospodnji; mamac kojim će se uhvatiti, smrt Gospodnja. I Gospodin naš Isus Krist uskrsnuo je."
Sukladno đavoljem oduševljenju i ruganju mnoštva – "Ako si Sin Božji, siđi s križa!", mora postojati podizanje trofeja pobjede – a to je Uzašašće.
Na kraju Pakaluk komentira činjenicu da su u nekim [američkim] provincijama pomaknuli blagdan na sljedeću nedjelju, i to ne zato jer bi mu tako dali na važnosti. Zaključuje;
Živimo u ozbiljnom diskontinuitetu s našom braćom i sestrama u prošlosti. Ne vidim drugog izlaza nego da se mi današanji katolici upoznamo sa svojom tradicijom.
PS
Kod nas sam blagdan nije "pomaknut". Postoji čak i određeni spomen u društvu da je to "nekoć bio blagdan" – barem da se nije teže radilo na "Spasovo" - ali ne mislim da mu prosječna osoba danas pridodaje toliku važnost. Vjerojatno niti nije svjesna kada je blagdan "Uzašašća".
Ipak, katolici bi trebali znati barem osnovne stvari. (No, gdje bi se prosječna osoba uopće upoznala sa svime time?)
---
Samom Uzašašću su prethodili i "prosni dani". U nekim župama se ovih dana održavaju molitvena bogoslužju uoči Uzašašća Gospodnjega.
Na portalu vjera i djela u članku "Ophod na Dane molenja" se kratko osvrću na "prosne dane", ili nešto opširnije u Iz riznice đakovačkih obrednika: Bogoslužje Prosnih dana. Na blogu Murus inexpugnabilis u Prosni dani (Dies rogationum) o povijesti. (Ne znam postoji li ijedna domaća video objava o ovoj temi. Objave na engleskome je već lakše pronaći pa se možete upoznati.)
Postojali su i razni "narodni" običaju vezani uz taj dan, prenosim jednu objavu na koju sam naišao;
"U Slavoniji su se, ne baš tako davno, uz jedan kršćanski blagdan izrazito vezali običaji pastirske svetkovine, a to je Uzašašće (ili Spasovo). Da podsjetimo, to je blagdan koji se slavi 40 dana nakon Uskrsa, uvijek četvrtkom, a ove godine to je 30. svibnja. Uzašašće se u Slavoniji naziva inače Spasovo, Spasovdan, Križevo. Slavonski pisci iz 19. stoljeća spominju pastirske svečanosti zvane ''križari'', kada su pastiri uoči Spasova s križem okićenim od cvjetnih vijenaca i svilenih vrpci obilazili selo i skupljali darove, pjevajući „koledarske“ pjesme. U požeškom kraju pastiri su pak prije stotinjak godina na sam dan Spasova izrađivali barjak, spasovsku granu ili majpan od zelenih grana ili grabova stabla okićenog svilenim ili tibetnim maramama, ponegdje i tkanicama ili tkanim peškirima i cvijećem, oko kojeg su se mladi zabavljali i plesali na pašnjaku. Predvečer u povorci sa stokom pronijeli bi ga kroz selo gdje su se nastavili zabavljati oko njega kod križa ili u sredini sela."
---
Naravno, kada govorimo o kontinuitetu i važnosti tradicije ne mislimo na razne običaje poput gore opisanih (koji su bili oblikovani tadašnjim realnostima svakodnevnog života), nego na katolički nauk i življenje katoličkog života kako su ga živjeli vjernici od samih početaka Crkve.
