srijeda, 26. travnja 2017.

Društveni fenomeni bezreligijskog svijeta – BGC

Bruce G Charlton, raspravljajući o evolucijskim objašnjenjima neprilagođenosti modernog čovjeka, prisjetio se nekih stvari koje su ga usmjerile prema vjeri. Same po sebi nisu ga dovele do kršćanstva, ali su mu ukazale na potrebu za religijom ukoliko želimo barem donekle održivo društvo. U postu The maladaptiveness of modern Man - what led-up-to my becoming a Christian, nabraja;
  1. Nepoštenost u znanosti (i javnom diskursu). Sve osim potpune iskrenosti o svemu činilo se očito pogrešnim, a nepoštenost se očito povećavala – jedine prihvatljive sekularne kritike su se činile udaljenim, apstraktnim i neučinkovitim.
  2. Subfertilitet. Činjenica da su sva moderna društva na svijetu nedovoljno fertilna i na putu (samo)izabranog izumiranja imala je veliki utjecaj na mene. Činjenica da je religija jedini učinkoviti lijek protiv samoubojstva sterilnošću činila mi se jako impresivnom. Još uvijek je tako.
  3. Djeca. Povezano s nedovoljnim fertilitetom; ponekad bih shvatio da se razgovor o imanju djece vodi na šokantan, odbojan i potpuno pogrešan način; Ponekad bih raspravljao o tim stvarima kao da su djeca samo dio "životnog stila" – nešto na što se gleda kao na obično sredstvo za ostvarenje cilja, bilo da se radi o povećanju ili umanjenju vlastitog osjećaja sreće i ispunjenja; bilo da se radi o potencijalnim rizicima i pogodnostima.
  4. Ljudska postignuća. Charles Murray u svojoj knjizi predlaže da se bez snažnog vjerovanja u transcendentalne vrijednosti (Istinu, Ljepotu, Vrlinu) koje održava religija – većina najvećih postignuća u ljudskoj povijesti ne bi ostvarila.
  5. Teške odluke. Primijetio sam da ljudi rijetko kad mogu donijeti teške odluke – odluke u kojima dobar dugoročni ishod zahtijeva kratkotrajnu patnju ili rizik; ili kad konačna pogodnost podrazumijeva značajne probleme i nedostatke koji bi doveli do kritika – iako znaju da su te odluke ispravne i nužne.
  6. Reći ne. Ovo je možda povezano s "teškim odlukama" – ali sjećam se brojnih situacija u kojima nisam mogao pronaći razlog da se nešto ne učini, ili da se osudi nešto, unatoč tome što sam znao da je pogrešno. Shvatio sam da bez religije, ne postoji temelj za principijelno djelovanje – rijetko kad sam vidio takvo djelovanju među svojim sekularnim poznanicima.
  7. Transhumanizam. Jedno vrijeme sam imao pozitivno mišljenje o transhumanizmu – bio sam uzbuđen mogučnošću uklanjanja ljudske patnje, starenja, produženja životnog vijeka itd. Onda sam shvatio da je logični zaključak mijenjanje čovjeka u nešto što se razlikuje od čovjeka; radi se o mišljenju da je bolje biti mrtav (ili nikada ne živjeti) nego patiti – a ipak patnja je sveprisutna i neizbježna – tako da je transhumanizam bio nalik kultu smrti. Što se djece pak tiče, transhumanizam me poticao da o obitelji razmišljam kao o čisto tehnološkom mehanizmu razmnožavanja koji se može (i vjerojatno treba) zamijeniti reproduktivnom tehnikom koja je učinkovitija i manje rizična, koju možemo bolje kontrolirati – znanstvenom i racionalnom.
Takvo promišljanje me dovelo do praga religije...


utorak, 25. travnja 2017.

Dawson o Religiji i modernoj državi

To je situacija s kojom su kršćani suočeni. Velika opasnost nije opasnost nasilnih progona nego iskorjenjivanja vjere iz modernog života samom težinom Državno-nametnutog javnog mišljenja i masovnom organizacijom društva na čisto sekularnim temeljima. Takvo stanje dosada nikada nije postojalo jer Država nije nikada bilo dovoljno snažna da kontrolira svaki aspekt društvenog života.

Nadolazeći sukob nije onaj između religiozne i sekularne civilizacije nego između onih koji su Bogo-religiozni i oni koji su društveno-religiozni – drugim riječima, između štovanja Boga i između štovanja kulta Države.
Religion and the Modern State (1935)

O'Connor o Pobožnom govoru i duhovnoj stvarnosti

Flannery O'Connor u jednom pismu objašnjava;

Nesumnjivo mrzim pobožni govor više od tebe jer vjerujem u stvarnost koja stoji iz njega.

Nevjernik pobožni govor doživljava licemjernim i uvredljivim. Na sprovodima za ovosvjetsku osobu ponekad možete čuti vjersko brbljanje o tome kako je dragi pokojnik otišao u zajedništvo s Gospodinom. Takvo što može se gaditi nevjerniku. Imamo nekog tko je potratio svoj čitav život a sada ga predstavljamo kao nekoga tko žudi za susretom sa svojim Stvoriteljem? Nominalni katolik koji nikada u životu nije izmolio krunicu postavljen je u lijes s krunicom u rukama. Odvratno!

Konvencionalni mlaki vjernik, koji obično miješa formule i običaje sa stvarnošću (na koju se odnose), neće se uvrijediti. On ionako ne misli da je vjera ozbiljna stvar. Za njega se radi samo o navici, prilagođavanju sredini i poštovanju, zajedno s određenim osjećajem da možda nije loša ideja prisustvovati službi kao svojevrsnom osiguranju ukoliko se pokaže da je nešto od svih tih stvari oko raja i pakla točno.

Zatim imamo osobu istinske vjere, za koju vjera nije stvar pogodnosti, njje štaka ili jeftina utjeha, osiguranje ili obična stvar navike, nije stvar prilagođavanja ili poštovanja. Takvoj osobi je cilj prodrijeti kroz formule i običaje prema transcendentnoj stvarnosti pa ju konvencionalna pobožnost češće vrijeđa iz ispravnih razloga.


PS

O'Connor je bitno ime američke književnosti i katoličkog doprinosa istoj, ali nisam upoznat s njenim radom. Ovaj post će vjerojatno ostati osamljeni podsjetnik na nju.

Moram priznati da mi se njeni primjeri ne čine toliko strašnim - nadajmo se da to nije jer sam konvencionalni mlaki vjernik, ali ipak se radi o važnom upozorenju o stalnoj opasnosti u koju mogu upasti katolici. Pretpostavljam da mi "pobožan" govor na pogrebu ovosvjetovne osobe koja nije marila za više vrijednosti ne smeta jer ga smatram korisnim za one koji prisustvuju pogrebu – podsjetnik na našu prolaznost i nužnost pomirenja s Gospodinom. (Očito, ne mislim na besmislene i netočne pohvale preminulome, ali to ionako nije nešto čemu sam baš svjedočio na samom pogrebu. O pogrebnim propovijedima sam nešto objavio ovdje.)

Možda O'Connorini primjeri, ili barem kako sam ih ja shvatio – možda je imala na umu različite protestantske situacije, nisu nešto što bi me toliko smetalo, ali jasno mi je zašto bi nekoga zasmetale stvari poput različitih hodočašća koja imaju čisto sekularne svrhe, ili procesije u kojima prednjače oni koji ne mare previše za duhovna pitanja. I ima li išta gore od predstavljanja procesije (samo) kao turističkog aduta i mamca?

Kada se sjetimo primjera proslava Božića, Uskrsa; proslava sakramenata koje se svode na hranu i piće – što onda ako krizmanici ne znaju ništa o nauku Crkve, hrana se već počinje hladiti; možda O'Connor nije niti dovoljno oštra.

ponedjeljak, 24. travnja 2017.

Kolakowski o Religiji, svetome i ljudskim ograničenjima

Kada kultura izgubi smisao svetoga, ona izgubi svaki smisao. Nestajanjem svetoga koje postavlja granice usavršavanju kojeg može postići sekularno društvo javlja se jedna od najopasnijih iluzija naše civilizacije – iluzija da ne postoje granice promjena koje možemo uvesti, da je društvo beskrajno fleksibilna stvar koju možemo oblikovati prema hirevima naših kreativnih kapaciteta.

Takva iluzija dovodi do katastrofalnog očajanja. Moderno stanje, koje nudi čovjeku potpunu slobodu od tradicije ili pred-postojećeg smisla, umjesto da mu omogući perspektivu božanskog samo-stvaranja, ostavlja ga u mraku u kojem se sve stvari promatra s podjednakom ravnodušnošću.

Biti potpuno slobodan od vjerske baštine ili povijesne tradicije znači prepustiti se ništavilu, a time i dezintegraciji. Utopijska vjera u čovjekovu mogućnost samo-inovacije, utopijska nada neograničenog usavršavanja predstavljaju možda i najučinkovitiji način samoubojstva kojeg je ljudska kultura ikada osmislila.

Odbaciti sveto, a to znači odbacivanje grijeha, nesavršenstva i zla, podrazumijeva odbacivanje vlastitih granica. Reći da je zlo proizvoljno znači reći da zlo ne postoji, odnosno da nemamo potrebe za smislom kojeg nam daje tradicija, smislom koji je nepromijenjen i koji ne ovisi o našoj volji.

Ne postoje moralne kočnice volji za moć. Naposljetku, ideal potpunog oslobođenja znači odobravanje pohlepe, sile i nasilja, a time i despotizma, uništenja kulture i degradacije.

[. . .]

Moguće je da pojedinac može imati visoke moralne standarde, iako nije religiozan; ali sumnjam da je takvo što moguće za civilizaciju. Bez religijskih tradicija, koji razlog društvo ima da poštuje ljudska prava i dostojanstvo čovjeka? Što je ljudsko dostojanstvo, znanstveno govoreći? Praznovjerje?

Empirijski govoreći, ljudi su očito nejednaki. Kako možemo opravdati jednakost? Ljudska prava su neznanstvena ideja. Takve vrijednosti imaju svoj temelj u transcendentnoj dimenziji.

[...]

Nedostatak transcendentne dimenzije u sekularnom društvu slabi društveni ugovor prema kojemu bi svatko trebao ograničiti svoje slobode kako bi živio u miru s drugima. Takav univerzalizam interesa je još jedan aspekt moderne iluzije. Ne postoji znanstveno utemeljena solidarnost.

Mogu uvjeriti sam sebe da je u mom vlastitom interesu izbjegavati pljačkanje, silovanje i ubojstvo zato jer mogu uvjeriti sam sebe da su takve stvari prerizične. Radi se o hobsijanskom modelu solidarnosti; pohlepa koju ograničava strah.

U sjeni takve moralne anarhije vreba društveni kaos. Kada je jedini razlog moralnih normi razboritost, onda je društvo iznimno slabo, a njegovo tkivo puca prilikom najmanje krize. U takvom društvu, ne postoji osnova osobne odgovornosti, ljubavi ili suosjećanja.

nedjelja, 23. travnja 2017.

Povodom rođendana druga Lenjina...

Drugovi i Drugarice (i nesvrstani),

Povodom rođendana druga Lenjina, organiziramo marš, ovo su naši zahtjevi;
  • ponovno izbacivanje vjeronauka iz škola
  • kažnjavanje svake kritike materijalističke interpretacije evolucije od strane javnih dužnosnika i službenika
  • razvoj obveznog socijalističkog sustava obrazovanja i njegovo produženje za minimalno godinu dana
  • uklanjanje mogućnosti roditelja da biraju obrazovanje za vlastitu djecu, svaki obrazovni sustav mora biti pod kontrolom države i odobren od odbora u kojem sjede ljudi koje mi izaberemo
  • žurno uvođenje zdravstvenog odgoja koje će promovirati najnovije spoznaje, uključujući tjedno obnavljanje liste rodova
  • uvođenje građanskog odgoja, promoviranje kritičke teorije i kritičkog razmišljanja (koje se kao što znamo razlikuje od razmišljanja)
  • kontrola školskog kurikuluma kojeg oslobađamo od retrogradnih dogmi i ideologija protivnih našim
  • promoviranje prava na izbor (na temelju činjenice o početku ljudskog života činom izbora majke osobe koja je "trudna")
  • javna televizija koja širi naše činjenice
  • ostvarenje utopijskog društva neovisno o posljedicama, svim društvenim procesima i ekonomskim realnostima buržoazijske prljave industrije
  • kolonijalizam, rasizam, imigracija, prava domorodaca, seksizam, ableizam, queer-trans-intersexphobia i ekonomska pravda su naša borba
  • uklanjanje utjecaja svih interesnih skupna, retrogradnih udruga i organizacija koje upravljaju našim društvom
  • mi smo protiv teorije zavjera
  • priznanje materijalističke interpretacije svemira kao jedine ispravne i kažnjavanje neistomišljenika
  • mi smo protiv dogmi
  • zabrana negiranja činjenica o ljudskom pravu, a najvažnije pravo je pravo na življenje u našem utopijskom društvu upravljanom kroz odbore i urede naših istomišljenika
  • ...

Pozivam vas sve da se odazovete, posebno na obalnim gradovima jer ukoliko se odmah ne pokrenemo, za par godina svi ti gradovi će biti pod vodom kao što dokazuju naši modeli svijeta.

Naš Marš će biti veliko događanje, dovest ćemo (bivše) profesore marksizma, članove partije i one koji su doktorirali na marksističkim odjelima po cijeloj istočnoj europi.

Drugovi, budućnost je naša, inače je neće niti biti!

Izvor: marchforLenin.com/faq

PS

Srećom pa ovakvi ekstremni ljevičari ne bi niti pokušali ostvariti svoje političke ciljeve prisvajajući intelektualni i moralni autoritet nekih drugih plemenitih ljudskih nastojanja (metoda i procesa).

Bilo bi štetno za ljudski razvoj kada bi, potpuno pogrešno, sveli kompleksna nastojanja razumijevanja stvorenog svijeta na ljevičarsku agendu, borbu protiv "retrogradnih" sila.


Paradoks i kako odgovoriti nevjerniku

Knjiga Mudrih izreka donose neka iznenađenja – među njima i paradoks. Primjerice sljedeći par;
Ne odgovaraj bezumniku po njegovoj ludosti, da mu i sam ne postaneš jednak. 
Odgovori bezumniku po ludosti njegovoj, da se ne bi učinio sam sebi mudar. 
"Vidite? Sveti Spisi kršćana proturječe sami sebi!" Ali ne. Takvo suprotstavljanje je namjerno. Stvarno postoje razlozi da odgovorite bezumniku, i stvarno postoje razlozi da to ne učinite. Morate razborito odlučiti ovisno o slučaju hoćete li šutjeti ili govoriti. Netko tko nije promišljao o toj stvari će teško shvatiti čemu služi umijeće retorike.

J. Budziszewski, izvorno: Paradox

PS

U postu The Code of Mockery se bavi sličnom temom, je li osobno vrijeđanje dopušteno (kršćanima). Mnogi smatraju da takvo ponašanje nije u skladu s kršćanskom etikom, ali postoje ljudi i trenuci kada je ismijavanje jedina opcija. Ipak, radi se o iznimkama. Možete ponekad uvrijediti onoga koga ispravljate, ali ne kako bi služili nekom cilju koji je naš vlastit.


Fesera su kritizirali jer se zna upuštati u nešto žešću polemiku, ali kao što je sam napisao na počektu svoje knjige The Last Superstition; ako vam se čini da se radi o knjizi punoj ljutnje onda ste u pravu. Desetljećima (i duže), različiti autori upuštaju se u kritiku teizma (i konzervatizma) bez da pokazuje ikakvo znanje o samoj temi, odnosno još gore, bez da pokazuju ikakvu volju i misao da bi išta trebali naučiti o tome. (Čak su osmislili "dvorjaninov" odgovor kojim se hvale jer, prema njima, pokazuje da ne trebate ništa znati o temi kojoj govorite.) Takva arogancija pomiješana s ignorancijom zaslužuje prikladan odgovor. Odgovor koji se neće baviti samo argumentiranom analizom nego će se upitati što ih uopće dovodi do takvog ponašanja. Nestrastvena analiza nažalost često puta nije dovoljna. Naravno, kada se radi o pristojnim neslaganjima onda će i međusobno filozofiranje biti puno blažeg tona. (Feser je pisao u više navrata o kritikama takvog tona:Walters on TLSBriggs on TLS and tone, Tone deafCan philosophy be polemical? itd. Očito, politička borba i javni život se razlikuju od akademske filozofije ili razgovora s bližnjim. Nedavni američki izbori su šokirali ljevičare jer su umjesto konzervativca u leptir mašni dobili osobu koja je odlučila uzvratiti istom mjerom.)

---

No, da se vratimo Budziszewskom. U još jednom postu Letter to a young Catholic friend savjetuje mladog katolika kako bi se trebao postaviti u različitim situacijama.

Ukratko, prema njemu; Kada Vaš poznanik namjerno govori nešto blasfemično, recite mu da vam to nije prihvatljivo, promjenite temu, a ukoliko ne odustaje, otiđete. Nikakve isprike, povlaćenje ili opravdanje. Ukoliko vas vaš prijatelj, posrnuli katolik, kritizira jer se ne upuštate u neku nemoralnu aktivnost, on zapravo ne kritizira vas jer ste u krivu nego jer ga vlastita savjest optužuje. Recite mu da dobro zna zašto se ne upuštate u tu aktivnost, "ne moram ti se opravdavati."

Ako se pak radi o protestantu [ili nama bliže nekom nevjerniku] koji daje neutemljene i nerazume kritike Katoličke vjere, potrebno je razlikovati dvije stvari. Prvo, koji mu je motiv? Jednostavno uvrijediti vašu vjeru ili ispraviti ono što smatra pogrešnim? Druga stvar, je li spreman slušati o tome što katolici stvarno vjeruju? Ovisno kako procijenite situaciju tako ćete i odgovoriti.

Ako vas želi ispraviti i spreman je poslušati onda ćete mu odgovoriti, a ako nije spreman slušati onda mu recite da razgovor nije koristan - i za svaki slučaj mu savjetujte neke izvore o vjeri. Ako vas samo želi vrijeđati onda nemate o čemu razgovarati, slično kao u prvom primjeru blasfemije.

Postoje različite situacije i nije ih uvijek moguće tako razvrstati. Ponekad raspravljate iz više razloga – primjerice publike, ne samo zbog direktnog sugovornika itd. Budziszewski savjetuje jedno pitanje (o) sugovorniku koje može pomoći: "Kada bi shvaćao što katolici vjeruju, shvatio bi da ono što tvrdiš nije točno, jesi li spreman poslušati objašnjenje?" Ako mislite da vaš sugovornik nije zainteresiran saznati više o tome što (misli da) napada onda situacija ne nudi puno mogućnosti.

Za kraj, ako netko misli da početni "paradoks" iz Biblije dokazuje apsurdnost vjere, onda mu odgovorite slijedeći upute iz tog citata...

četvrtak, 20. travnja 2017.

David B. Hart o teologiji

Religija je (kao što svi znaju) stvar čisto osobnih uvjerenja koje podržava vjera, koja je pak (kao što svi također znaju) potpuno iracionalno nastojanje volje, nejasni impulsni sentiment, patetična čežnja, djetinjasta lakovjernost, nejasna intuicija. Teologija, koja je poseban jezik religije, je po definiciji skup ispraznih tvrdnji, fanatičnih nagovora, i zamamnih bajki; radi se o osebujnom žargonu osobne fiksacije ili plemenske odanosti, nešto što je možda zanimljivo psihopatolozima ili antropolozima, ali nema nikakvu veću znanstvenu vrijednost; sigurno nema vlastito područje istraživanja, nema stvarnosti koju može istraživati, a kojim god pravilima da se pokorava ona su proizvoljna.

No, zapravo je stvar ovakva; teologija je nemilosrdno zahtjevna disciplina koja se dotiče ogromnog, duboko sofisticiranog nasljeđa hermenautike, dijalektike i logike; bavi se do najsitnijih detalja širokim rasponom konkretnih povijesnih podataka; kroz stoljeća je razvila spekulativne sustave izuzetne strogosti i kompleksnosti, iz kojih mnoga pitanja i metode i dalje utječu na suvremenu filozofiju; i ona, kada sve uzmemo u obzir, tvori jednu intelektualnu, moralnu, duhovnu i kulturnu tradiciju koja ujedinjuje klasični, srednjovjekovni i rane moderne svjetove. Čak i ako potpuno izbjegnemo uzimanje u obzir metafizičkog sadržaja kojeg trebamo povezati s riječju "Bog", još uvijek možemo uvjerljivo tvrditi da je teologija područje istraživanja poput povijesti, filozofije, književnosti, ili bilo koje druge istinski respektabilne sveučilišne discipline.

PS

Čak i ako Hart uspije uvjeriti skeptika da je teologija područje poput filozofije (povijesti i sl.) bojim se da im to neće previše značiti jer ta područja ionako ne smatraju ozbiljnim. Pritom ne mislim na loše stanje u kojima se nalazi dobar dio humanističko-društvenih disciplina nego na same discipline kao takve.

Možda bi takvog skeptika mogli uvjeriti da je teologija, barem ona filozofska - naravna, po svojim metodama i djelovanju nalik filozofiji i logici, odnosno da je slična matematici, ali ne treba uvijek očekivati previše (vidi raniji post Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom.)

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove