četvrtak, 13. veljače 2020.

Kako odgovoriti na ludost? - J.B.

Primjer paradoksa možemo pronaći u knjizi Mudrih Izreka, koja uključuje neke naizgled nedosljedne izreke. Par iz 26. poglavlja;
"Ne odgovaraj bezumniku po njegovoj ludosti,
da mu i sam ne postaneš jednak. 
Odgovori bezumniku po ludosti njegovoj,
da se ne bi učinio sam sebi mudar.
"
"Vidite? Kršćanski spisi proturječe sami sebi!" Ali očito se ne radi o tome. Takvo suprotstavljanje je namjerno.

Postoje razlozi da odgovorite bezumniku na njegov način, ali postoje i razlozi zašto to ne učiniti. Odluka o tome trebate li šutjeti ili reagirati ovisi o situaciji.

Onaj tko nije razmišljao o tome, teško će shvatiti umijeće retorike.
Preuzeto od J. Budziszewski, Paradox.



PS

Feser se u Briggs on TLS and tone (2012.) bavi tonom kojeg je koristio u svojoj knjizi The Last Superstition.

Vallicella se također više puta osvrsnuo na Uljudnost (kategorija Civility njegova bloga) konzervativaca koji se boje, ili odbijaju, odgovoriti Ljevici onako kako zaslužuje. Prema njemu;
"U borbi s Ljevicom, nije dovoljno imati činjenice, logiku i moralnu pristojnost na svojoj strani; morate iskoristiti taktike Ljevice protiv njih; koristiti ismijavanje, ruganje, bezobrazluk i sve druga oružja kako bi ih prokazali kao blesave, nevažne i dosadne. [...]
Uljudnost je cijenjena konzervativna vrlina, rado bi da takve verbalne taktike nisu nužne; Ali za ljevičare, politika je rat, i bezuman je konzervativac koji to ne shvaća i koji ustraje u misli da se radi o džentlmenskoj debati o zajedničkim interesima."

Onima koji smatraju da u svakoj situaciji morate biti ljubazni i nikada ne izazivati ikoga poručuje; "Uljudnost je poput tolerancije, ima svoje granice".

Problem čije posljedice posebno vidimo posljednjih nekoliko godina je taj što ne raspravljamo, i ne živimo, kao da je Istina bitna.

srijeda, 12. veljače 2020.

Raspravljanje (ni)je uzaludno

S obzirom da rasprave često ne završe promjenom mišljenje onoga s kime raspravljate neki se pitaju zašto uopće raspravljati. Uzmimo za primjer političke rasprave, koja im je vrijednost?

Kao što objašnjava filozof Vallicella (u Is Debate Pointless? Reasons to Front One's Ideas) ne radi se o gubitku vremena. (Konkretno govori o političkoj debati, kada govorimo o filozofiji odgovor zašto raspravljati je očit, sličnije pitanje bi bilo možete li polemizirati u filozofiji.)
"Ne mislim da je gubitak vremena čak i ako se sugovornici ne mogu uvjeriti. Osobno, stalno usavršavam i razmatram svoje argumente, ponekad promijenim stav, debata je testiranje vlastitih stavova."

Prema njemu, postoje tri glavna razloga zašto raspravljati o vlastitim idejama;
  1. kako bi uvjerili neodlučne i privukli ih na svoju stranu
  2. kako bi ohrabrili već "obraćene" u "pravim uvjerenjima" i kako bi im pružali podršku i potrebne "alate".
  3. kako bi se usprotivili onima za koje smatrate da imaju pogrešne stavove (a time i dodatno unapređujete vlastite).
Drugim riječima, raspravljate da bi (I) uvjerili neodlučne, (II) ohrabrili pristaše i (III) usprotivili se suparnicima. Možda nećete potpuno razuvjeriti suparnika, ali svejedeno postoji korist od rasprave. (Naravno, ovisi o okolnostima.)

Iako Vallicella govori o političkim raspravama ja sam se odmah prisjetio nekih filozofsko-teoloških rasprava. Točnije, sjetio sam se rasprava na koje bih nailazio u kojima je bilo očito da teistički strana ne sudjeluju. Zapitao sam se, zašto?

Bio sam spreman okriviti teiste, ali čitajući nedavno jednu raspravu na društvenoj mreži u kojoj su sudjelovali i mnogi sekularno-lijevi intelektualci, odmah mi je postao jasno da se ne radi o raspravi u koju bi se ozbiljna osoba upustila. (Ipak, možda bi se ponekad trebala upustiti, čak i odgovoriti istom mjerom.)

V. je istaknuo tri razloga zbog kojih rasprave nisu beskorisne. U publici su i oni koji se ne slažu s vama, i oni koji se slažu s vama, ali i oni koji su neodlučni. Samo bih istaknuo još jednu skupinu koju možda možete raspodijeliti u prve tri kategorije, ali ju je vrijedno istaknuti. Naime, radi se o djeci.

Kod američkih konzervativca često možete eksplicitno pročitati misao da svakoj generaciji prijeti barbarska invazija u vidu vlastite djece. Potrebno je civilizirati djecu ukoliko želite zadržati civlizaciju. Kada to ne činite, nemojte se čuditi rezultatima.

Djeca koja se u medijima, društvu i školi susreću samo s ljevo-sekularnim razmišljanjem i manipulacijama ostaju bez ikakve zaštite, ranjiva su i izložena svijetu laži. Potrebno im je ukazati na istinu o stvarima s kojima se susreću.

PS

utorak, 11. veljače 2020.

C.S. Lewis o taštini, pompi i svečanostima

Iznad svega, moramo se osloboditi grozne ideje, ploda rasprostranjenog kompleksa inferiornosti da pompa, u odgovarajućim prilikama, ima ikakve veze s taštinom ili uobraženošću. Celebrant koji se približava oltaru, princeza koju kralj izvede da otpleše menuet, general na svečanoj paradi – svi oni nose neobičnu odjeću i kreću se proračunatom dostojanstvenošću. To ne znači da su tašti, nego da su poslušni; pokoravaju se zahtjevima svečanosti. Moderna navika da prostački obavljamo svečane prilike nije dokaz poniznosti nego je dokaz da se osoba nije u stanju izgubiti u rituali, pokazuje da je osoba spremna svima pokvariti pravi užitak rituala.

C.S.Lewis

Tako je C.S Lewis prokomentirao modernu naviku napuštanja svega svečanoga. Postoje prilike koje zahtijevaju pompu, ali danas se sama riječ pompozno koristi isključivo u negativnom smislu. Prema Lewisu, u vremenu u kojem ljudi traže samo svoju ugodu, primjerice odjenuti će se u njima udobnu odjeću, moramo nanovo osvijestiti stanje uma u kojem su ljudi odijevali najbolje što imaju kako bi proslavili vrijedne prilike.

PS

Ljudi koji se odbijaju prilagoditi prilici, podnijeti i minimalno trpljenje, često to ne opravdavaju svojom lijenošću ili razmaženošću nego svojom poniznošću. Kao da preoblikovanje svega po svojoj volji nije izraz egocentričnosti.

Svećenik koji unosi inovacije, pretvara misu u vlastitu predstavu, u kojoj se gubi svaki smisao svečanoga, sramoti svoju poziciju celebranta, uklanja i od sebe i od puka ideju što i koga predstavlja. (Često je kriv i zbog puno težih stvari.) Kada odbacuje "tradicionalno ponašanje", hvaliti će ga da je moderan, neobičan, skroman; ali prava poniznost je prihvaćanje pozicije koja vam je dana.


Prihvaćate svoju poziciju i obavljate je, izgubite se u njoj; nije bitan pojedinac nego služba koju obavlja. Svećenik ne bi trebao unositi svoje proizvoljne inovacije, trebao bi se svečano ponašati i izgubiti se u ritualu.

Odbacivanje stoljeća tradicije i svega onoga što je život svećenika tradicionalno podrazumijevao kako bi se prilagodili "duhu vremena" nije znak poniznosti nego oholosti. Štujemo Boga, ne svećenika.
---

Oni koji se se žele približiti prstenu Pape, rade to zbog njegove službe i pozicije, sakrivanje ruku nije izraz skromnosti.

Svojevremeno su mediji potencirali izjavu Pape o tome da nije na njemu da ikome sudi. Mislim da je intepretacija te izjave u medijima bila pogrešna, ali odgovor na to pitanje je prilično jednostavan. On je Papa. To mu je posao. Zadatak mu je ispravljanje pogrešaka. Pravo pitanje je tko je on da mijenja nepromjenjivi svevremenski moralni zakon? (Nije se, konkretno, radilo o nikakvom pitanju tradicije ili discipline.)

nedjelja, 9. veljače 2020.

Scruton o važnosti Ceremonije

Nakon što je istaknuo ciljeve vojske (učinkovita primjena sile protiv neprijatelja) te oblikovanje karaktera vojnika (kroz prakse koje vojska zahtijeva), Scruton, u The Meaning of Conservatism (2002.), napominje;
Prvo i najznačajnije svojstvo je odvojenost pojedinca od službe koju obavlja. Vojska pruža jasan primjer, no isto vrijedi za svaku ustanovu; Zbog toga ustanove i izazivaju privrženost onih koji u njoj izravno ne sudjeluju. Odvojenost nam pokazuje kakvu moć ima i što određena pozicija podrazumijeva, koja je priroda i opseg njezine odgovornosti, neovisno o osobnim kvalitetama. Vojnik je dužan poštovati svog časnika ne zbog časnikove osobnosti, nego zbog njegove pozicije. Shvaćaju spomenutu razliku, vojnik stječe dojam o zajedničkom poretku kojem pripadaju i on i časnik. Naravno, osobnosti i služba utječu jedno na drugo, nedostojna osoba može umanjiti dignitet službe, a dostojna služba može podići dignitet onoga tko je obavlja. Razlika o kojoj govorimo pruža objektivnu nužnost službi u očima onih koji su joj podležni. Svaki istinski prihvaćen sustav mora imati takve pozicije, pozicije koje popunjavaju pojedinci čija se osobnost u određenom smislu izgubi u njima. Ukoliko to nije slučaj, raditi će se o proizvoljnoj moći.

Vojska nam pruža još jednu zanimljivo svojstvo. Radi se o raširenosti rituala i ceremonije. Poštovanje prema službi je integralni dio discipline, a time i vanjskih ciljeva vojske, ali ritual i ceremonija daje sliku vojske koje se ne bavi obavljanjem svojih zadanih ciljeva, nego sliku vojske u miru. Ipak, kao što svi znaju, vojne parade i prikazi imaju veliku simboličku snagu, podjednako veličaju i sudionike i gledatelje, postaju fokus zajedničkih odanosti. Sve nedavno osnovane države iskorištavaju prirodni šarm vojne ceremonije, u kojoj moć, kroz transformaciju u simbol, stječe autoritet. Jedna od slabosti zapadnih demokracija je što određena rezerviranost prema takvim stvarima nadjačava potrebu za sudjelovanjem u istim.


***

Zanimljivo je primijetiti kako se, u civilnim stvarima, gubitak ceremonije podudara s gubitkom distinkcije između pojedinca i službe, tako da moderni predsjednici i državnici, u pokušaju da si osobno priskrbe dostojanstvo koje pripada službi, pokušavaju koliko god to mogu ukloniti državne ceremonije. Postaju "neformalni" kako bi postali izvanredni.
Scruton napominje da američki predsjednici kultiviraju neformalni stil zbog kojih postaju predmet osobnih osjećaja. Više ne govorimo o predsjedniku nego o gospodinu Nixonu (Clintonu ili Carteru). Oni postaju osobno odgovorni za odluke koje njihova služba zahtijeva. Služba i osoba se prestaju razlikovati.
Razmišljanje o ovim stvarima može navesti do zaključka da je ustavna monarhija jedna od najmudrijih institucija. U liku monarha sažeta je sva svečanost ureda, i svo veličanstvo države. Monarh, odvojen od direktne uključenosti u vlast, oslobođen je utega odgovornosti; Ali ipak, kroz intelektualni konstrukt "krune", monarh također predstavlja čitav autoritet države. Ako čast i autoritet proizlaze od Krune, onda proizlaze objektivno, ne iz osobnog hira, nego života države.


***

Svaka ceremonija zahtijeva simboličnu dubinu – svijest da se dotiče stvari ispod površine, da se dotiče stvarnosti koje nije moguće prenijeti u riječi. Izražava nešto više od slučajnog zajedništva prisutnih sudionika. Upućuje ih na na nešto "transcendentno", nešto što nisu u stanju potpuno shvatiti. Emocije koje se vežu uz državne ceremonije uvijek nadilaze svoje direktne razloge. Sudionici i gledatelji su uzdignuti ka nečem većem, prema čemu je stvarnost vojne ili političke snage tek blijeda slika.


PS

Izgleda sa su mnogi na Ljevici svjesni stvar koje ističe Scruton. Upravo zato im se i protive. Bilo da se radi o mimohodu povodom proslave vojne pobjede ili drugih državnih svečanosti.

Ne smijemo poticati javne svečanosti koje bi rezultirate slavljenjem naših zajedničkih odanosti. Iako se one koji ignoriraju svečanosti pokušava prikazati poniznim, upravo je suprotno istina. Osoba se odbija izgubiti u ritualu, sakriti svoju taštinu, i dopustiti nama užitak rituala.

Pokazuje nepoštovanje i prema službi koju obavlja i prema svima onima koji bi trebali biti podložni istoj. Izjednačujemo službu sa osobom koja ju obavlja. Služba gubi svoju ulogu i teško je u njoj prepoznati legitimni autoritet.


Konzervativci ne brinu (samo) o ekonomiji – RS

U Conservatism and the Conservatory Scruton objašnjava; 

Postoji vrsta konzervatizma koja vidi svako političko pitanje kao pitanje ekonomije, u kojem je slobodno tržište vladajući principa a širenje izbora potrošaća jedini koherentni politički program. Takvo gledanje može pokriti više stvari no što se isprva čini. Primjerice, postoji ekonomsko opravdanje za tradicionalnu obitelj s oba roditelja, ona proizvodi dobro prilagođenu djecu koja su su stanju brinuti se za sebe i davati pozitivan doprinos ekonomiji, i koja vjerojatno neće biti ovisna o skrbničkoj državi. No, radi li se o jedinoj, ili najvažnijoj stvari koju možete reći u korist tradicionalne obitelji? Zasigurno je narav obitelji kao mjesto mira, blagostanja i ljubavi puno važnije, i ako bi se ikada dokazalo da su jednoroditeljske obitelji i dječji rad ekonomski produktivnije, to ne bi bio presudni argument, ako bi uopće bio, protiv starog poretka. Tradicionalna obitelj ima intrinzičnu, kao i instrumentalnu vrijednost, i to je pravi razlog zašto je konzervativci brane. Brane je jer imaju viziju ljudskog ispunjenja koja nadilazi ekonomiju, prihvaćanje svih tih vrijednosti – moralnih, duhovnih i osobnih – koje oblikuju ljudska bića kao viša od životinja zaslužuje našu zaštitu.


***

Pravi razlog zašto su ljudi konzervativni ima malo, ako ikakve, veze sa ekonomijom, čak i ako su svjesni da je ekonomski prosperitet dobra stvar, i da je nužan za druge stvari koje cijene. Pravi razlog zašto su ljudi konzervativci je taj što su privrženi stvarima koje vole, i žele ih očuvati od zlostavljanja i propadanja. Privrženi su obitelji, prijateljima, vjeri, i okolini koja ih okružuje. Razlikuju stvari koje njeguju i stvari koje ugrožavaju njihovu sigurnosti i duševni mir. 

Konzervatizam je, za mene, filozofija i politika privrženosti. Počinje od voljenog načina života, te institucija i uređenja koja su rezultat istog. Nasuprot konzervatizma je sasvim drugačije stanje uma, ono se ponekad maskira ka ljubav, ali uvijek kao ljubav prema idealnom, nepostojećem, onome "što će biti", u ime toga smo pozvani srušiti i uništiti stvari koje postoje. Radikalna politika je nemilosrdna prema postojećem, posebno kada postojeće utjelovljuje stare načine, stare institucije i stare hijerarhije koje su nastale iz naših privrženosti.

Konzervativci se drže stvari ne samo zato što su im privrženi, nego zato što ne vide smisla u radikalnoj promjeni, barem ne dok im netko ne objasni do čega će dovesti. Kritizirate tradicionalnu obitelj? Onda nam recite koja je alternativa, i molim vas daje nam detalje: Recite nam kako će djeca odrastati u tom novom stanju, kako će pronaći sigurnost, ljubav i zadovoljstvo, kako će steći osjećaj odgovornosti, suživot s drugima, kako će se reproducirati i kako će umirati.


PS

Kao što naslućujete iz naslova, Konzervatizam i Konzervatorij, Scruton se dotiče odnosa konzervativaca prema kulturi, ističe nužnosti pravilnog odnosa prema njoj. Opravdava financiranje iste.

Prema njemu, učenjem sviranja Bacha ili Beethovena, nalazite se pred testom, postoji ispravan i pogrešan način, morate naučiti izražavati se, kontrolirati, odgovarati na zreli i uvjerljivi način. Odgajate emocije i vještine koje nadilaze vaše prste. Postaju dio vašeg svijeta. Učeći klasičnu glazbu, učite diskriminirati (razlikovati), prepoznavati autentične primjere, razlikovati stvarne od glumljenih emocija; shvaćate i dubinu patnje i vrhunce radosti koje čovjek može doživjeti. Naravno, neće svi biti podjednako uspješni u tome, kao što što neće svi biti matematičari, mehaničari ili košarkaši.

Za Scrutona, ne možete imati koherentan konzervatizam bez uzimanja u obzir visoke kulture. Zbog budućnosti kulture, klasična glazba mora preživjeti, ne kao izložak nego kao živa tradicija izvođenja i uživanja, zračeći svojom milošću i gracioznošću u našim zajednicama, pružajući nam, bilo kao slušateljima bilo kao izvođačima osjećaj intrinzične vrijednosti što smo ovdje, sada i među našim bližnjima. Konzervativci moraju obraćati više pažnje glazbenim vještinama, paziti koje je mjesto glazbe u školama i sveučilišnim kurikulima.

(Moram priznati da nisam najbolja publika za tu vrstu argumenata; koji god da je razlog.)

subota, 8. veljače 2020.

Obrazovanje i relevantnost: Nogometni, Ženski, Rupni i Matematički studiji - RS

Istražujući pitanje autonomnih institucija Scruton se, u knjizi The Meaning of Conservatism, pozabavio i obrazovnim institucijama koje mnogi doživljaju kao iznimno važne u borbi za dušu društva; bilo zato što one imaju određene standarde bez kojih ne doprinose ništa ljudskom životu, bilo zato što donose "privilegije" za koje žele da se raspodjele. Za neke je obrazovanje cilj, a za neke sredstvo.

Napominje da je jedna od nepoželjnih posljedica zakonski obveznog obrazovanja (ili možda bolje dolaska na nastavu), što postaje nemoguće promatrati autoritet učitelja kao nešto što je rezultat roditeljskog delegiranja; institucije doma i škole ne oslanjaju se na istu vrstu prirodnog poštovanja. Autoritet učitelja se javlja neovisno, jedino opravdanje mu je inherentno pravo države da zahtijeva poslušnost; ali tako školske institucije gube svoju autonomiju, i postaju predmet istog nezadovoljstva i odbacivanja kojeg su ljudi skloni pokazati prema samoj državi.

U birokratskom društvu je normalno da ljudi promatraju obrazovanje kao sredstvo (primjerice kao sredstvo napredovanja u društvu, "ekonomskog rasta", smanjenja nezaposlenosti). Ali razlog zašto neko područje ima vrijednost je u njemu samom. Naravno, svi ljudi ne žele provoditi svoje vrijeme obrazujući se, niti bi svi imali koristi od toga. Izuzev obitelji, autonomne institucije su prilagođene ispunjenju različitih ljudi.

***
Govoreći o obrazovanju, upozorava na opasnost "relevantnosti", i svu konfuziju koju je ta ideja prouzročila u humanističkom području.

Prva gesta prema "relevantnosti" je stvaranje "meta-disciplina". Uzmimo za primjer nogometno umijeće. Potrebna je velika vještina i fizička izdržljivost, ali malo teoretskog učenja. "Nogomet" može biti neki kurs, ali ne može biti akademska diploma. Time ne želimo usporediti sociologa i nogometaša, nego ukazati da ciljeve autonomnih institucija ne možete prenijete kao sredstva drugih bez štetnih posljedica.

Netko tko ima veliku strast prema nogometu, i nikakvu sposobnost igranja istog, možda želi iskomunicirati svoj entuzijazam, poželjno u ugodnim i dokonom okolnostima. Drugi pak, podjednakog nedostatka vještina, rado prihvaćaju mogućnost da tri godine žive na javni račun i razmišljaju samo o nogometu. To dovodi do osmišljavanja "Nogometnih studija" koji sadrže različite "module", primjerice; sociologija nogometa (uključuje proučavanje strukture gomile i "karizme" igrača); filozofija nogometa (počevši od Aristotela i katarze, istražujući otuđenost rada u sportu); psihologija nogometa (sadrži suhoparna istraživanja kako ljudsko oko percipira loptu; ali i puno zanimljivija razmišljanja o "nogometu i nesvjesnome"); etiku nogometa (uključuje "društvenu odgovornost i prave izvore huliganizma u kapitalističkom društvu; povijest nogometa i odnos prema klasnim strukturama; itd. Mnogi sociolozi pozdravljaju takav studij jer je "relevantan"; izravno je primijenjen na društvene i političke probleme s kojima je svijet danas suočen. Puno je korisnije, reći će sociolog, za studenta koji je "suočen sa problemima življenja u postindustrijskom društvu" studirati prema takvoj diplomi, nego za diplomu u klasičnim djelima ili teologiji. Diplomu prihvaća sveučilište (na kojem su, iz socioloških razloga, već zabranjena klasična djela i teologija). Poznati nogometni klubovi, u potrazi za publicitetom, sponzoriraju takve studije. Uskoro je akademski svijet zasićen predavačima nogometnih studija.

***
Primjer je to koji ima paralelu u povijesti "Ženskih studija" i "Gay studija" (poznato i kao "Queer Teorija") na američkim sveučilištima. Prilikom prvog izdanja Scrutovone knjige [1979] ideju nogometnih studija su odbacivali kao smiješni primjer. Međutim u međuvremenu [2002] "sportski studiji" su postali standardno područje. Takva područja nastaju nabacivanjem različitih disciplina i stvaranjem umjetnih veza područja "relevantnosti" i "društvenih pitanja". Ilustracija su nerazumijevanja koje nastaje kada obrazovanje promatrate kao sredstvo.

Scruton dalje objašnjava (prenosim nešto izmijenjeni tekst jer spominje britanske specifičnosti);

Prvo takvo područje koje se probilo u visoko obrazovanje u Velikoj Britaniji bila je "Edukacija" [eng. Education – obrazovanje, školstvo, prosvjeta, odgoj], osmišljeno kao nužni uvjet za karijeru podučavanja. Takav obmanjujući pristup je vjerojatno učinio najviše štete našem obrazovnom sustava. Doveo je odmah do formiranja "Studija Za Obrazovanje" [Schools of Educations], i osmišljavanja diploma u području Obrazovanja, iako ne donosi niti razumijevanje područja niti sposobnost podučavanja istog, i koju je morao imati svatko tko žele raditi u državnim školama. Proizveo je i novu klasu birokratskih stručnjaka, "obrazovnih stručnjaka" koji diktiraju što se događa u učionicama prema utopijskim teorijama pritom ne pokazujući svjesnost oko toga što neznanja zaista znači. Tako je u osnovnim školama razvijeno pravovjerje "podučavanja koje u središte stavlja dijete" , zajedno s "revolucijom relevantnosti" koja inzistira da podučavanje mora biti relevantno interesima djece (koja tek nešto uče).

Takve ideje uskoro su dobile i službeni status u vladinom dokumentu iz 1967. Dokument je entuzijastično dočekan od strane oslobođenih učitelja kojima je dan novi zadatak. Fokus više nije na učitelju nego na učeniku, sugerirajući da ukoliko djeca ne uče problem nije u nedostatku discipline nego u višku iste, zagovarajući "individualizirani" proces učenja, u kojem je odnos između učitelja i učenika prepravljen u oblik partnerstva, gdje "aktivno učenje" i "učenje poznavanjem" zamjenjuju tradiconalni pristup "učenja deskripcijom" – na taj i druge načine je Izvješće oslobodilo učitelje tereta odgovornosti koje je postalo preteško. Isto vrijedi za gotovo svaku teoriju razvijenu u našim ustanovama koje podučavaju "obrazovanje"; u teoriju se vjeruje ne zbog njezinih istina, niti zbog racionalnih argumenata u njenu korist, nego zato što proizvodi "stručnjake" bez znanja: ljude koji imaju društvene benefite obrazovanja, bez pravog truda koji je potreban za stjecanje istog.

[...] Primjer "Obrazovanja" je jasan podsjetnik štete kada izmišljene discipline zauzmu poziciju pravih. Naravno, teško je identificirati kvalitetu zbog kojih je disciplina istinski obrazovna (odgojna). Neki misli da je lažna narav diploma drugog reda proizlazi od lažnog jedinstva njenih tema prvog reda. Primjerice, reći da su "Komunikacijski studiji" jedna tema – koja se fokusira na govor, geste, slikarstvo, glazbu, televiziju, politiku i fotografiju – je poput tvrdnje da postoji jedna teorija rupa koja objedinjuje rupe na majicama, rupe na cipelama, rupe u zemlji; crne rupe, rupe ključanice, i rupe u argumentima. Ipak, apsurdnost "Rupnih studija" razlikuje se od apsurdnosti "Nogometnih", Komunikacijskih" ili "Medijskih studija", sličnija je apsurdnosti "semiologije" koja je jedno vrijeme dominirala na kontinentu.

[...] Pravi promašaj lažne diplome poput "Edukacije" ili "Medijskih studija" leži u drugo-rednoj naravi, i nezasluženoj "relevantnosti". Zbog toga spomenute discipline nisu u stanju ozbiljno shvatiti temu koju istražuju. Uzmimo za primjer hipotetsko područje "Matematičkih studija", diploma za one koji ne vole rigoroznost staromodne matematike, i koji žele shvatiti matematiku u "širem kontekstu", kao temu koja je možebitno relevantna za probleme s kojima se suočava postindustrijsko društvo. Ovaj studij nudi kurseve u sociologiji matematike (koja proučava efekete "neprivilegirane pozadine" na matematičku eminenciju, i matematičke kompetencije na društvenu poziciju), psihologiju matematike (koja je prilično suhoparna osim modula posvećenom nesvjesnome), filozofija matematike (koja se ne oslanja na ikakvo poznavanje logike nego se bavi "dijalektičkom" misli) i povijest matematike; uz opciju "Matematičke umjetnosti", Pitagorijske kozmologije" "Simbolizma brojeva" i "Univerzalne povijesti broja 2". Nitko neće pretpostaviti da takav studij rezultira razumijevanjem, bilo matematike, bilo ičega drugog. Teško je shvatiti koja bi korist bila od tog studija. Radi se o običnoj fantaziji, čak bi i obrazovni stručnjaci smatrali da je ne trebamo ponuditi studentima, barem ne prije daljnjeg istraživanja.

Problem nije taj što takva diploma ne bi dovela do karijere (to vrijedi za svaku akademsku disciplinu) ili što je neznanstvena (to vrijedi i za engleski ili filozofiju). Probleme je što ne nudi ikakvu kritičku refleksiju, a stoga ne utjelovljuje nikakvu edukacijsku vrijednost. Istinsko kritičko procjenjivanje matematike rezervirano je za one koji imaju matematičko razumijevanje. Završetkom "Matematičkih Studija" nećete imati sposobnost razumijevanja matematičkog dokaza, niti ćete imati ikakav drugi intelektualni uspjeh koji bi se pokazao u kritičkoj refleksiji koju možete primijeniti na primjerima van onih koje su vas podučili. Područje drugog-reda nema ni znanstvenu metodu koja je nužna za rezultate ni disciplinu humanističkog podučja (koja dovodi do kritičke inteligencije.)


PS

Zašto biti tako strog prema Rupnim studijima. Jednostavno, ne radi se o akademskoj disciplini. Možete se baviti takvim područjem drugog reda, ali bez znanja područja prvog reda vaše analize nemaju veliku vrijednost. (Područja poput Ženskih Studija su u još lošijoj poziciji jer osim što oni koji se bave tim područjem ne moraju imati ikakvo konkretno znanje, primjerice ne moraju znati išta o biologiji, samo područje i metode u sebi imaju već ugrađene odgovore.)

O obrazovanju je Scruton pisao na drugim mjestima, ovdje ga samo uzima za ilustraciju širih tema koje istražuje vezano uz društvo: ovdje se najviše bavi primjerom visokog obrazovanja: iako kada govori o Edukaciji, odnosno podučavanju Edukacije, onda se dotiče svih razina obrazovanja. Naravno napominje da visoko obrazovanje nije za svakog, zato trebaju postojati različite institucije koje će odgovarati na potrebe različitih ljudi.

(Scuton je bio kritičan prema trendovima u humanističkim znanostima koje promatraju Zapadnu civilizaciju kao proizvoljni ideološki aparat, a ne repozitorij istinskog moralnog znanja. Studentima se poručuje da cilj obrazovanje nije naslijediti kulturu nego je "ispitati" i zamijeniti je novim pristupom koji ne razlikuje različite oblike življenja. Umjesto distinkcija i prosuđivanja nudi im se jednakost i uključivost; suditi je zločin. Iza relativizma skriva se apsolutizam. Kao što je očito iz ovog teksta, kritičan je i prema drugim načinima degradacije visokog obrazovanja i svog područja.)

Scruton piše o situaciji u Britaniji tako da se problemi i eventualna rješenja razlikuju od naših. (Imaju privatno školstvo, imali su sutav stipendiranja siromašnih učenika itd.) Nisam ni siguran koji bi točno ekvivalenti institucija Edukacije o kojima piše bili kod nas, ali kada se prisjetite različitih programa koji se sve češće provode u našim školama i stručnjaka za kurikularne reforme koji nas vode u bolju budućnost njegove kritike se neće činiti prestroge, naprotiv.

---

Naravno, svatko tko ponudi svoju viziju školstva i školskih programa može očekivati kritike. Postoje oni koji obrazovanje vide kao cilj sam po sebi, i oni koji vide obrazovanje samo kao sredstvo ka nekom drugom cilju. Kada još dodate neslaganja oko metoda pojedine filozofije ili pitanje praktične implementacije znate da će svatko tko se upusti u zadatak izrade programa izazvati žestoke reakcije. (Pritom nismo ni spomenuli financijske interese uključenih; sindikata, izdavača, proizvođača opreme, gradova, različitih institucija itd.)

Vjerojatno bi očekivali da će instrumentalnu vrijednost tražiti oni koji si ne mogu dopustiti dokolicu (pritom to ne koristim kao negativan pojam), ali mislim da i među njima ima puno onih koji traže da njihova djeca nauče stvari koje će biti sama sebi svrha. Primjerice postoje roditelji koji inzistiraju na glazbenoj edukaciji djece, ili oni koji inzistiraju da im djeca prime vjeronaučnu pouku itd.. Isto tako, nemali je broj onih koji si mogu dopustiti dokolicu, ali će inzistirati da njihova djeca steknu neka znanja i diplome ne zbog same vrijednosti nego kao sredstvo višeg društvenog statusa, bolje karijere itd.

Možda će se ljudi različitih vizija obrazovanja sukobljavati oko ciljeva, i možda će u većini nas postojati određeni sukob u kojoj mjeri bi obrazovanje trebalo biti podređeno jednom od tih dvaju ciljeva, ali svi, ili barem većina, se možemo složiti da različiti članci stručnjaka za kurikulum ne nude nikakvu vrijednost.

U jednim dnevnim novinama redovito možete pratiti objavu članaka od kojih se većina savjeta sastoji od "kada je vani mokro pada kiša" primjera iz drugih društava. Autorica se jedan dan žali što svako dijete nije u stanju položiti sve ispite pa mora ponavljati, da bi drugi dan objavila da su nam potrebni kriteriji izvrsnosti u školstvu. U komentaru na istraživanje koje je pokazalo da većina mladih želi biti jutuber kada odraste rečeno je da bismo trebali ponuditi djeci obrazovanje jutubera jer oni to žele i to je valjda relevantno za njihov život. Takve ideje mogu pasti samo nekome tko je prošao "obrazovanje za jutubera".

Izbor obrazovanja se ne čini kao izgledna opcija u bližoj budućnosti. Što je čudno jer smo svi za "pravo na izbor", "ljudska prava", "prava djece" itd. Čovjek bi mogao pomisliti da se ti pojmovi koriste iz nekih drugih razloga, a ne zato što ljevičari stvarno traže istinsku slobodu.


četvrtak, 6. veljače 2020.

Jezik "Napretka" - RS

Scruton u The Meaning of Conservatism primjećuje;
U politici su se također ti mitovi pojavili, uključujući i idiotski jezik "napretka". Političari danas [2002.] mogu govoriti kao da se stanje države kreće "naprijed", ili "nazad". Kaže se da konzervativci "zaustavljaju napredak", a liberali "idu naprijed". Konzervativac je "reakcionaran". Revolucija ne znači okretanje kotača, nego "svrgavanje" "nazadnih" sila. U svom tom obveznom novogovoru koji je krasio milenijske govore Tonya Blaira, nailazimo na iste lakomislene mitove. Stvari "idu naprijed" jer im je to u naravi. Jedina istina je da vrijeme ide naprijed, od prošlosti prema budućnosti; Ali nijedna politika ne može predstaviti takvu trivijalnu istinu. Stoga se tijek vremena miješa s kretanjem znanja. Stvari napreduju, na način na koje znanje raste. Stoga postaju bolje svakim danom, osim ako se konzervativci ne umiješaju u proces.

Takve gluposti ispunjavaju govore Tonya Blairea; ali političari nisu jedini koji se time služe. Čak i ugledni povjesničari mogu opisivati konzervativce kao one koji "sprečavaju", na nekoliko godina, neizbježno kretanje "unaprijed", dok oni drugi unapređuju svijet liberalnim ili socijalističkim ciljevima. Franco nije bio uspješan u Španjolskoj: on je samo zaustavio liberalno prosvjetljenje. Metternich nije stvorio ili uzdržavao trajni poredak, on je samo "slomio", u svoje vrijeme, duh povijesti. I tako dalje i tako dalje. Socijalistička država koja traje deset godina je preludij vječnosti; konzervativna država koja traje trideset je samo gesta preživljavanja. Ali jednom kada vidimo koliko su smiješni ti motivi "Napretka" onda ćemo prestati promatrati stvari na taj način.
Konzervativac se, prema njemu, nalazi u teškoj situaciji jer živi u svijetu ispunjenom mitovima; "Prirodna prava" i "sloboda" liberala; "besklasno društvo" i "emancipacija" radikala;"društvena pravda" i "jednakost" socijalista. Što preostaje konzervativcu? 
Raniji postovi na blogu iz kategorije jezik se nalaze ovdje - jezik.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove