petak, 27. svibnja 2016.

C.S. Lewis o čitanju starih i modernih knjiga

Raširena je čudna ideja da bi stare knjige trebali čitati samo profesionalci dok bi amateri trebali čitati samo moderne knjige. Kao predavač Engleske Književnosti primijetio sam da će prosječni student koji želi saznati nešto o Platonizmu kao zadnju stvar uzeti neki od prijevoda Platona i pročitati Symposium. Draže mu je pročitati neku dosadnu modernu knjigu koja je deset puta dulja, o svim tim "izmima" i utjecajima, koja će jednom u dvanaest stranica spomenuti što je Platon stvarno rekao. Pogreška nije potpuno negativna jer je rezultat poniznosti. Student se boji suočiti s velikim filozofom licem u lice. Misli da nije spreman i da ga neće shvatiti; ali kada bi znao, veliki čovjek je, samo zbog svoje veličine, puno razumljiviji od njegovih modernih komentatora. Najskromniji student će moći shvatiti, ako ne sve, onda veliki dio onoga što je Platon rekao; ali jedva tko može shvatiti neku modernu knjigu o Platonizmu. Zbog toga je oduvijek moje učiteljsko nastojanje bilo da uvjerim mlade kako je znanje iz prve ruke ne samo vrjednije, nego je obično lakše i ugodnije za stjecanje.

Takva pogrešna sklonost modernim knjigama (i izbjegavanja starih) najizraženija je u teologiji. Kod skupina kršćanskih laika koji proučavaju teologiju možete biti gotovo sigurni da ne čitaju Sv. Luku, Sv. Pavla, Sv. Augustina, Sv. Tomu Akvinskog, Hookera, ili Butlera nego čitaju M. Berdyaeva, M. Maritaina, M. Niebuhra ili Sayers ili čak mene.

To mi se čini naopakim. Naravno, s obzirom da sam i ja pisac, ne želim da prosječan čitatelj ne čita moderne knjige, ali ako mora čitati samo stare ili samo nove, savjetovao bih mu da čita stare. To bih mu savjetovao upravo zato što je amater i stoga puno nezaštićeniji od opasnosti isključivo suvremene dijete. Nova knjiga je još uvijek pred sudom, i amater nije u stanju prosuđivati o njoj. Potrebno ju je suočiti s razrađenom Kršćanskom misli kroz stoljeća, a njene prikrivene implikacije (koje su često nepoznate i samome autoru) moraju biti rasvijetljene.”

C.S. Lewis, Iz Predgovora On the Incarnation, Sv. Atanazije

četvrtak, 26. svibnja 2016.

Čitanjem Velikih Knjiga protiv vremenskog provincijalizma

"Čitanjem Velikih Knjiga oslobađamo se modernih nepromišljenih pretpostavki i vremenskog provincijalizma".
N.N.

Pojam "Velikih Knjiga" (eng. Great Book) odnosi se na knjige koje su se kroz stoljeća pokazale, i koje su prepoznate od ljudi različitih generacija, kao one koje predstavljaju temelje Zapadne kulture.

Sam pojam i lista knjiga se razlikuje ovisno o tome tko ih predstavlja, ponekad lista ima nekoliko stotina djela, nekada čak i više tisuća. Filozof Adler popularizirao je (dobro) čitanje Velikih Knjiga, a neki od njegovih kriterija za uvrštavanje knjiga na popis su; mora imati suvremenu važnost odnosno relevantnost za probleme našeg vremena; knjigu možete čitati nanovo što znači da pri svakom čitanju otkrivate nešto novo i korisno; knjiga je povezana s velikim idejama i velikim problemima koji su zaokupljali mislioce kroz dvadeset i pet stoljeća.

Adlerova lista sadrži i mnoge knjige koje ne djeluju, barem meni, toliko velike i dobre, iako su nažalost bile značajne – a neke nisu možda niti toliko značajne.

Prema Adleru, pogrešno je smatrati da velike knjige čitamo i proučavamo zato što sadrže istinu, naravno neke od njih sadrže istinu, ali često ćemo pronaći pogreške i zablude. Ne samo da one neizbježno sadrže međusobne kontradikcije nego i autori proturječi sami sebi.

Istina je jedna, a da bi je uvidjeli potrebno je ispraviti pogreške i razriješiti kontradikcije.


U eseju Winged Words: The Importance of Reading & Discussing Great Books možete se upoznati s jednim pogledom na čitanje velikih knjiga.

Čitajući velike knjige, upoznajete se s kulturnom i intelektualnom tradicijom Zapadne civilizacije; upoznajete se s temeljnim radovima koji su oblikovali društvenu, političku, filozofsku i znanstvenu misao. Na taj način se oslobađate neznanja o vlastitom podrijetlu.

Oslobađate se od uvjerenja da nas svi ti "mrtvi bijeli muškarci" nemaju čemu podučiti, da smo danas napredni. Oslobađa nas od misli da znamo više od velikih autora samo zato jer živimo kasnije od njih, da živimo u naprednijim vremenima.

Pruža nam odmak od trendova, moda, ukusa, mišljenja i političke korektnosti naše trenutne kulture. Promatramo svijet kroz tuđu perspektivu, perspektivu koja je puno veća, dublja i promišljenija od naše vlastite.

Čitanje velikih knjiga oslobađa od arogancije i vremenskog provincijalizma.


PS

Jedna ilustracija našeg stanja. Ovako moderni liberali upozoravaju prije čitanja Kantovih kritika;
"Ova knjiga je plod svog vremena i ne odražava iste vrijednosti koje bi odražavala da je pisana danas. Roditelji će možda poželjeti raspraviti sa svojom djecom o promjenama u pitanjima rase, roda, seksualnosti, etniciteta i međusobnih odnosa koje su nastupile od vremena pisanja knjiga prije nego što im dopuste da pročitaju ovo klasično djelo."

Što god vi zamjerali Kantu, možete se opustiti jer znamo da bi on danas razmišljao baš poput nas.

srijeda, 25. svibnja 2016.

Scruton o multikulturalnom obrazovanju

Popularno je govoriti o "multikulturalnom obrazovanju", obrazovanju koje bi trebalo biti suprostavljeno "monokulturalnom". Problem je što provođenje takvih odgoja teško možemo nazvati "multikulturalnim", ne možemo ga zvati niti "kulturalnim" jer nikakvu kulturu ne prenosi.

Nasuprot današnjih naprednjačkih programa, imamo tradicionalni odgoj u kojem, kao što napominje Sruton (iz The Plague of Multiculturalism);
... naši djedovi su proučavali jezike, vjere i literaturu drevne Palestine, Grčke i Rima; odrasli su uz arapske bajke, njemački folklor i glazbu, mediteransku umjetnost i arhitekturu; te svjetsku povijest. Ako riječ "multikulturalno" znači išta, onda se sigurno treba primijeniti na njihov kurikul.

U današnjem multikulturalnom obrazovanju druge kulture se ne proučavaju kako bi nešto naučili o njima nego da bi se spriječio prijenos vlastite, da bi se osiguralo odbacivanje vlastite kulture u korist naprednjačkih utopijskih planova u kojima nijedna kultura nije bitna. (Relativizam, a ne istina. Adolescentni naprednjački aktivisti umjesto velikana vlastite civilizacije.)

Povezano, nedavno smo mogli čuti da je potrebno izbaciti značajna djela Zapadne civilizacije (i neka temeljna djela nacionalne književnosti) i zamijeniti ih suvremenim popularnim književnicima kako bi lektira bila relevantnija, da probudi interes mladih za knjigu i da ih pripremi za život.

Ideja da su oni koji čitaju trenutno popularne autore dobro obrazovani, a oni koji čitaju Odiseju izgubljeni ne čini se baš uvjerljivom - zapravo je apsurdna, ali suzdržat ćemo se od oštrijih komentara. Moderni autori će biti uskoro zaboravljeni, njihova djela možda imaju neku trenutnu relevantnost, ali već za godinu dana polako nestaju. Nasuprot toga, velike knjige imaju trajnu relevantnost, trajnu vrijednost za probleme s kojima se ljudi suočavaju ne samo sada, nego svake godine svakog stoljeća.

To je lagano prepoznati čak i onima poput mene koji nisu vidjeli prevelikog smisla u svom tom poduhvatu čitanja lektira, i koji su to, barem u svoje vrijeme - a djelomice i sada, promatrali kao opterećenje svom obrazovanju.

Oni koji čitaju velika djela Zapadne Civilizacije i nacionalne književnosti imaju pristup akumuliranoj stoljetnoj mudrosti, a oni koji čitaju moderna djela samo ojačavaju svoj vremenski provincijalizam.

Ipak, treba prepoznati da izbacivanje važnih stvari može imati i dobre efekte. Mnogi će se morati prestati pretvarati - uključujući pretvaranje pred samim sobom - da imaju razumijevanje tema o kojima su nešto samo površno čuli. Nažalost, neće niti znati da postoji nešto takvo, ali kada čuju za to, znati će da to ne poznaju.

(Povezano je to i s vjeronaukom, iz nekog razloga mnoštvo ljudi smatra da su stručnjaci za sve filozofsko-teološke kontroverze jer su u školi crtali uskršnja jaja na vjeronauku.)

utorak, 24. svibnja 2016.

O čitanju knjiga i načitanosti

Filozof Mortimer Adler u knjizi How to read a Book zapisuje;

Prije nego što nastavimo, možda je potrebno naglasiti, još jednom, da ova pravila analitičkog čitanja opisuju idealnu izvedbu. Malo je ljudi ikada pročitalo bilo koju knjigu na taj način, a i oni koju su pročitali, vjerojatno su pročitali tek nekoliko knjiga na taj način. Međutim, ideal ostaje mjera uspjeha. Dobar ste čitatelj u mjeri u kojoj mu se približavate. Kada kažemo da je netko (dobro) načitan, trebamo imati taj ideal na umu. Prečesto koristimo tu frazu kao da označuje količinu, a ne kvalitetu čitanja. Osobu koja čita puno (naširoko), ali ne čita dobro treba žaliti, a ne hvaliti. Kao što je Thomas Hobbes rekao "Da sam pročitao toliko knjiga kao što većina ljudi čita, bio bih glup poput njih."

Veliki autori su uvijek bili veliki čitatelji, ali to ne znači da su pročitali sve knjige koje su, u njihovo vrijeme, bile navedene kao neophodne. U mnogim slučajevima, čitali su manje knjiga no što se sada zahtijeva na većini fakulteta, ali ono što su čitali, čitali su dobro. Zato što su savladali te knjige postali su kolege (vršnjaci) njihovih autora. Oni sami su postali autoritet. U prirodnom tijeku događaja, dobar učenik često postaje učitelj, a upravo tako i dobar čitatelj postaje autor.

Naša namjera ovdje nije nam odvratiti vas od čitanja prema pisanju. Želimo vas podsjetiti da se približavate idealu čitanja knjige primjenjujući pravila koja smo opisali pri čitanju jedne knjige, a ne da ostanete površno upoznati s velikim brojem knjiga. Naravno, postoji puno knjiga vrijednih čitanja, Postoji još veći broj knjiga koje treba samo pregledati. Kako bi postali načitani, u svakom smislu te riječi, morate koristiti svoje vještine diskriminirajući – čitajući svaku knjige prema njenim zaslugama.

PS

Svakodnevno možemo čuti da je potrebno čitati knjige, da ljudi ne čitaju dovoljno, da mladima treba približiti knjige itd. Ali veliki broj knjiga – posebno suvremene književnosti - samo troši vrijeme čitatelja, otupljuju njegove kritičke osjećaje i narušavaju senzibilitet.

Znak kulturnog propadanja je fetišistička valorizacija "knjiga" - primjerice kada ljudi hvale knjige kao takve, ili kada kažu da je dobro da djeca čitaju knjige.
Većina knjiga, posebno većina novih knjige, nisu samo ne-toliko-dobre nego su zapravo vrlo loše, ne samo da su loše napisane, nego imaju loše teme, promoviraju opasna ponašanja, ohrabruju nemoral i napadaju vrline. 
Pogledajte izlog lokalne knjižare, ili internet dobavljača – pogledajte listu najprodavanijih – knjige su zlokobne, a mnoge su zapravo zle. Knjige čine veliku štetu. 

Naravno, BGC nakon toga ističe da su knjige i dobre, da su nezamjenjive za naše spasenje u javnoj sferi koja je tako neprijateljski nastrojena prema Dobroti; ali radi se o maloj manjini knjiga, većinom starijih – a te knjige ćete morati pronaći sami jer ih se ne nameće agresivno kao one knjige koje su loše.

Dobre knjige je danas lakše no ikad pronaći, ali čak i najbolje knjige mogu učiniti samo pola stvari, drugu polovicu posla mora učiniti čitatelj. Jedna od ideja koju i Adler razrađuje u već spomenutoj knjizi koja se bavi načinima na koje je potrebno pristupiti različitim tekstovima i što možete naučiti iz njih. (Knjigu možete lagano pronaći za preuzimanje što ne bi bio gubitak vremena.)

---

Da ne bi bilo zabune; Adler ne piše o čitanju loših knjiga nego o lošem čitanju knjiga – posebno onih dobrih. Objašnjava umijeće čitanja, fleksibilnu primjenu osnovih pravila na različite vrste tekstova.

Piše zbog onih koji su pročitali puno knjiga, ali pogrešno. Onih koji su neuko načitani. Pismene neznalice koje čitaju puno, ali ne dobro.

Možda bi sljedeći primjer mogao ilustrirati poantu; Zamislite nekoga tko je prošao samo jedan stručni udžbenik, ali prošao ga je detaljno, upoznao se s područjem, promislio o svemu, u stanju je rekonstruirati predstavljeno, usporediti s dosada poznatim itd. i nekoga tko površno čita mnoštvo knjiga povezane tematike bez ikakvog dubljeg razumijevanja i koristi. Tko je od njih učeniji i načitaniji? Nedavno su bili popularni tečajevi brzog čitanja, Adlerova knjiga i savjeti su suprotnost takvim tečajevima (barem kako ih ja zamišljam, nisam baš upoznat). Zamislite da "brzo pročitate" knjigu matematičkih teorema, koja bi korist bila od toga?

ponedjeljak, 23. svibnja 2016.

Propovijedanje Evanđelja – riječima

Pročitavši naslov, mogli ste se zapitati pa kako drugačije? Iznenadili bi se što sve ljudi propagiraju ovih dana. Budziszewski objašnjava u The New Evangelization and the Old Excuse (spominje inače vjerne, opisano je češće kod onih koji nisu vjerni, koriste to kao svojevrsno opravdanje za različite grešne prakse);

Ponekad možete čuti inače vjerne osobe koje kažu da iako nikada ne razgovaraju sa svojim prijateljima o svojoj vjeri, pokušavaju živjeti na takav način da njihov život svjedoči Evanđelje. U prilog te ideje koristi se lažni citat Sv. Franje. Ne, on nije rekao "uvijek propovijedajte Evanđelje, a kada je to nužno, koristite riječi."

Problem s idejom da budete toliko dobri da riječi postaju nepotrebne je u tome što nitko od nas nije toliko dobar. Čak i kada bi bilo tako dobri, naši prijatelji bi trebali riječi da znaju što je dovelo do toga.

Krist je koristio riječi, ne bi li bilo čudno kada bi naš život bio bolje svjedočanstvo od Njegova?

Shvaćanje slobode – klasično i moderno

Među klasičnim mislocima, pojam "sloboda" odnosi se ne na nedostatak vlasti, nego na određenu vrstu vlasti – bilo da je ona nad više ljudi, pojedincem ili određenim aspektom čovjeka.

Prema tome, u političkom smislu, narod se smatrao "slobodnim" ako je kolektivno vladao samim sobom (umjesto da je bio pod palicom tiranina). U unutarpolitičkom smislu, slobodnjak je smatran "slobodnim" zato jer je vladao sobom (umjesto da je njima vladao gospodar).

U moralnom smislu, čestit čovjek je smatran "slobodnim" jer njime vlada princip koji izražava njegovu narav, njegov razum – suprotno toga da je izložen milosti i nemilosti vlastitih žudnji. U vjerskom pak smislu, kršćanin je smatran "slobodnim" zato što je služio Autoru vlastita bića, na čiju sliku je stvoren, od kojeg odvojen ne bi stvarno bio on, jer biti odvojen od onoga na čiju sam sliku stvoren znači biti odvojen od vlastita bića.

Značenje pojma se promjenilo.

Dokle god ne razmišlja previše o tome, moderni čovjek će smatrati da je sloboda ne sloboda od pogrešne vrste vladavine, nego sloboda od vladavine. U političkom smislu, narod republike je slobodniji od naroda tiranije samo ako sebi odredi manje zakona no što bi to učinio tiranin. Štoviše, jedina istinska sloboda bila bi anarhija, koja uopće nema pravila, iako takva sloboda zna ispasti nezgodna. U unutarpolitičkom smislu, slobodnjak je slobodniji od roba ne zato što vlada samim sobom, nego zato što je u mogućnosti činiti ono što želi.

U moralnom smislu, čestit čovjek je slobodniji od izopačenog samo ako njegov razum postavlja manje ograničenja njegovoj volji od onoga što zahtijevaju njegove želje. Jedina istinska sloboda je slijediti ono što osjećate u tom trenutku. Međutim, to možete zamaskirati i nazvati "autonomija", kao da smo bogovi, iako je stanje prije podljudsko nego nadljudsko.

U vjerskom smislu, osoba je slobodna samo ako ne služi nikome i ničemu. Prema takvom razmišljanju Bog je poput tiranina, a to znači da je ateist jedini slobodni duh. No, nastavljajući s modernim rezoniranjem, neki smatraju da niti ateisti nisu istinski slobodni ukoliko služe ciljevima ateizma.

Kulminacija moderne ideje je da nitko nije istinski slobodan osim ako ne čini ono što čini samo zato što to čini; osim ako nema nijedan razlog za činjenje bilo čega; osim ako njegovi izbori nemaju smisla. U tom smislu, slobodna nije toliko nezgodna koliko je uzaludna, a ljudska egzistencija je apsurdna. A upravo to i zaključuju takvi ljudi.
Prilagođeno prema How the Meaning of Liberty Did and Didn’t Change, autor je J. Budziszewski.


PS

Je li moderno shvaćanje slobode zapravo nihilizam? D.B. Hart održao je predavanje koje razrađuje tu temu (i proširuje ono što je prethodno navedeno);

(1:41:26)

Sloboda, klasično shvaćena, znači da ste slobodni činiti dobro; a Dobro je određeno našom prirodom. Drugim riječima, volja je ta koja slijedi razum. Današnje pak shvaćanje slobode znači da podilazite svojoj volji bez ikakvog ograničenja, razum je rob volje. "Oslobođenje" je dovelo do toga da volja nije podređena nikakvom poretku, volja je podređena samoj sebi, nadređena je prirodi (i ostalim okolnostima).

Promjena shvaćanja slobode je rezultat promjene metafizičkih uvjerenja, ali vrijedi i obratno. Uživajući u svojim novim "slobodama", moderan čovjek nema problema izabrati metafizička uvjerenja kako to njegova volja nalaže.

Ne mislim da je moderno shvaćanje slobode ispravno, ali bitno je naglasiti promjenu. (Povezano vidi starije postove;  O redu i slobodi – R. KirkLibertarijanci i prirodno pravoSloboda i slobode - N.G.DavilaFeser o liberalizmu u Crkvi i svijetukategorija prirodno pravo.)

Ipak, primijetio sam zanimljivu izjavu sutkinje za mladež koja podupire izlaganje djece nemoralnim praksama jer tvrdi da će im to omogućiti kasnije da slobodno izabiru što žele. No, takvo što iznenadilo bi mnoge antičke filozofe koji su smatrali da je stjecanje dobrih navika u mladosti najvažnije. Prema njima, dobar karakter je nešto što stječete odgojem i navikom, ponašate se ispravno ne zato što imate određene vrline, nego imate te vrline jer se ponašate ispravno. Naravno, sutkinja mora biti toga svjesna, ono što je zapravo htjela reći da su te nemoralne prakse poželjne, odnosno da nisu nemoralne; samo je odlučila to predstaviti kroz pitanje slobode.
Injekcija moderne slobode

nedjelja, 22. svibnja 2016.

Bezmenov o "ideološkoj subverziji"

Malcom Muggeridge bio je jedan od intelektualaca koji su putovali u Sovjetski Savez kako bi svjedočili stvaranju raja na zemlji. (O Muggeridgeu sam već pisao; vidi  Muggeridge, intelektualci i Sovjetski Savez te Liberalna želja za smrću.) Za razliku od mnogih, on je uspio prepoznati - i imao je poštenja priznati - da se radi o propalom poduhvatu. Kasnije je zapisao;
"Mi, strani novinari u Moskvi, znali smo se zabavljati međusobnim natjecanjem tko će od nas osmisliti najpretjeraniju fantaziju kod nekog od inteligencije koja je posjećivala SSSR... Jedna od priča koju sam osmislio, i zbog koje su me pohvalili, bila je ta da veliki redovi pred dućanima s hranom nastaju zato što su sovjetski radnici toliko revni u izgradnji Socijalizma pa se ne žele odmarati, i jedini način na koji ih vlada može navesti da se odmore barem na dva ili tri sata je organizacija redova u kojima bi mogli stajati. Sada se tome smijem, ali u to vrijeme možete zamisliti kakav je šok bio za nekoga poput mene, tko je odrastao smatrajući liberalne intelektualce samurajima, apsolutnom elitom ljudske vrste, kada sam otkrio da ih možete obmanuti onime što bi i budalasti dječak odmah razotkrio... Nakon toga nisam nikada mogao promatrati inteligenciju kao išta više od lakovjernih budala koje su unatoč tome postale vodeći glasovi medija, a njihovi nasljednici i baštinici su to i danas."

Sjetio sam se citata dok sam gledao Yuria Bezmenova. Bezmenov je bio agent KGB-a, dobar poznavaoc Indije u kojoj je djelovao kada je odlučio pobjeći iz Saveza. U tome je i uspio pretvarajući se da je jedan od američkih hipija koji su u to vrijeme putovali zemljom.

Jedan intervju s njime; (Na početku predstavlja svoju povijest i opisuje što je radio za KGB, kasnije objašnjava metode);

(1:21:27)


Bezmenov ističe "korisne budale", sve one ljude koji potpomažu subverzuju vlastitog društva. Takve "korisne budale" često žele osjećaj važnosti, žele slavu, nagrade, priznanja, pozive na važna događanja i domjenke, druženja s moćnim osobama. Revolucije se ne "podižu" nego "spuštaju", netko ih organizira uz pomoć "korisnih budala". Osim toga govori o važnosti medija, obrazovnog sustava kojim se utječe na buduće generacije itd. (Nekadašnji "hipiji" zaraženi kolektivizmom zauzeli su pozicije moći – u vlasti, državnoj službi, poduzetništvu, masovnim medijima, obrazovnom sustavu - i uveli štetne promjene koje transformiraju Ameriku.)

Prema njemu, najmoćnije oružje je "Ideološka subverzija", proces promjene percepcije stvarnosti kod ljudi, za razliku od primitivnih načina ratovanja, subverzija uništava neprijatelja iznutra, uništavajući sve vrijedno koristeći i ubrzavajući sile koje već postoje.


Bezmenov je pisao o "Pravilima Revolucije";
  1. Kvarenje mladih, zainteresirajte ih za seks, odvojite ih od religije. Neka postanu površni i slabi.
  2. Podijelite ljude u neprijateljske skupine tako što ćete stalno pričati o kontroverznim pitanjima koja nemaju važnost.
  3. Uništite vjeru ljudi u nacionalne vođe tako što ćete ih ismijavati, sramotiti i prezirati.
  4. Uvijek propovijedajte demokraciju, ali preuzmite vlast i moć što je brže i nemilosrdnije moguće.
Ne znam što misliti o svemu što Bezmenov iznosi, i što danas možete zaključiti iz izrečenoga, ali gornji opis ne čini se toliko udaljenim od naše stvarnosti. Zapravo se čini toliko blizak da je lako posumnjati da je pisan kao opis događanja, a ne kao predložak.

Prije je spomenuto iskorištavanje sila koje već postoje, naravno da su ljudi zainteresirani za pitanja spolnosti, ali svakako postoje odgovori na taj interes koji imaju štetnije posljedice. (Vidi stariji post : Ako niste religiozni, onda ste ovisnik o seksu.)


Bezmenov ne govori o "ideološkoj subverziji" kao nekoj špijunaži ili tajnovitosti, radi se o otvorenom procesu, psihološkom ratu, promjeni percepcije stvarnosti koja onemogućuje [amerikancima] da brane sebe, svoje obitelji, svoje zajednice i svoju državu.

Razlog zašto sam se sjetio Muggeridgeova citata je Bezmenovo objašnjavanje da su novinari i intelektualci koji posjećuju – kojima je dopušteno posjetiti - takve države izabrani unaprijed. Radi se o ljudima koji već vjeruju u taj sustav, ljudi koji žele vidjeti uspjeh, odnosno oni koji su skloni pisati pozitivno – čak i ako shvaćaju da je sustav loš oni će lagati ili zbog ideoloških razloga ili vlastitih sebičnih. Pokazuje im se dio društva – npr. lijepo uređen vrtić, posebno izabran kao nešto što odražava društvo u cjelini unatoč tome što se radi samo o kulisama, predstavi. Danas također možete čuti filmske zvijezde koje tvrde da "socijalističkim" zemljama ništa ne fali.

Još jedna od stvari koje ističe Bezmenov je proces demoralizacije (kao dio subverzije) koji traje dvadesetak godina. Toliko je potrebno da nova generacija preuzme sve uzde društva, tu generaciju ne možete nikako promijeniti, morate čekati još dvadesetak godina da dođe nova generacija patriotskih i zdravorazumskih ljudi.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove