Suvremeni ljudi ne mogu vjerovati da duša preživljava biološku smrt

Jedan britanski bloger primjećuje;

Kroz gotovo svu ljudsku povijest, i još uvijek u većini svijet, činilo se očitim da kada tijelo umre nešto preživi – "duša".

Osim tog osnovnog uvida, postoji veliko neslaganje o tome što se događa poslije smrti – nebo, raj, reinkarnacija različitih vrsta, nirvana, podzemlje... ali osnovno vjerovanje u preživljavanje duše je univerzalno.

Osim kod suvremenih ljudi na Zapadu. Mi ne vjerujemo da postoji duša, i vjerujemo da je smrt apsolutno i konačno izumiranje pojedinca – zapravo vjerujemo da osobu možete ugasiti tijekom života, kada je mozak dovoljno ili specifično oštećen.

Zašto je to slučaj? Odgovor je jasan: suvremeni ljudi ne mogu vjerovati u život poslije smrti jer zapravo ne vjeruju u život. Oni/mi ne vjerujemo , oni/mi nismo sigurni i nemamo pouzdanja da je bilo što ikada stvarno živo.

Čak niti (ili posebno niti) mi sami.

Suvremeni ljudi su vrlo nesigurni oko toga postoji li stvarna razlika između živog i mrtvog – ili ako postoji razlika ne mogu je definirati. Znaju da "znanost", tehnologija, matematika itd. smatra da je sve na istoj razini, a sve je mrtvo.

Ako je "život" kemija, kao što svatko u suvremenoj kulturi misli, onda ništa nije zapravo živo. Na kraju krajeva, kemija je podjednako primjenjiva na sve – ne postoji distinkcija živog i mrtvog. Ništa kemijski i specifično se ne događa u trenutku smrti, a ipak biologija ne može definirati trenutak smrti, granicu između života i smrti.

(Biologija ne može definirati niti kada se točno javlja novi život u razvoju; niti može definirati kada se točno javio život u u povijesti evolucije.)

Čak se i New Age duhovnost slaže – jer za nju je život vezan uz energiju, i frekvencije, vibracije- a to je fizika, što znači mrtve stvari...

Dakle, zato što smatramo da je sve isto, bilo mrtvo ili živo – i zato što tretirati "isto" znači tretirati kao mrtvo.... suvremeni ljudi ne mogu vjerovati u život.

Autocesta kao stvar vrijedna štovanja

Čitajući raspravu o hodočasnicima (na cesti) naišao sam na komentare koji očekivano ne gledaju s previše simpatija na njih, ali su me iznenadili žarom kojim brane (nepromjenjive ) zakone autoceste.

Inače navodni nihilisti i materijalisti, spremni negirati stvarnost bilo kojeg zakona - posebno ismijati mogućnost Zakonodavca, ovdje su osjetili nužnost apsolutnog podržavanja autoceste. Znamo da ne štuju Boga, navodno ne štuju ništa, ali od kuda toliki žar? (Odjednom su postali takvi poznavatelji zakona da bi im na njihovoj predanosti pozavidjeli ultraortodoksni židovi koji čitav život posvjećuju izučavanju drevnih spisa.)

Iako su ljudi oduvijek radili puteve - neke civilizacije i vladari su poznati upravo po izgradnji cesta, svima njima je bilo jasno da se radi o običnom alatu, sredstvu koje omogućuje kretanje ljudi i robe s jednog na drugo mjesto. Ponekad je cesta imali i neko simboličko značanje, ali općenito je bilo prepoznato da cesta nije sama sebi svrha.

Ipak, čitajući komentare, mogli bi zaključiti da danas više ne postoji takvo shvaćanje. Izgleda da ne postoji mogućnost ili razlog koji bi opravdavao "kršenje"zakona autoceste – odnosno ono što oni doživljavaju kao takvo. (Iako u drugim situacijama neće reagirati.)

Podsjetilo me to na nekoć poznatog kritičara Ivana Illicha koji je kritizirao sustav suvremenog prijevoza kao nečega što je zapravo ograničilo mobilnost na industrijski definirane rute, onemogućilo organsko kretanje ljudi. Na određeni način ljudi su porobljeni prometom. Ljudski prostor je izobličen, sve je organizirano oko vozila, ne oko ljudi. (Prema njemu, percepcija prostora i vremena je industrijski izobličena.)

Njegova (ljevičarska) kritika ima svojih manjkavosti, ali učinilo mi se prikladnim spomenuti ideju da smo postali porobljeni alatima koje smo razvili.

Odjednom je autocesta sama sebi postala svrha, nedopustivo je da se njome kreću ljudi, nema mjesta za hodošašće koje utjelovljuje život zajednice tog prostora. Takvo što šokira komentatore na koje sam naišao.

Poznavati Božju opstojnost najbitnija je stvar o nama i svijetu - A. Plantinga

Trenutno, i posebno u akademskog svijetu, postoji raširena sumnja i agnosticizam o samom postojanju Boga. Ali ako ne znamo postoji li takva osoba kao Bog, ne znamo prvu stvar (najvažniju stvar) o sebi, o drugima i o našem svijetu. To je zato jer (iz perspektive modela) najvažnija istina o nama jest činjenica da nas je stvorio Gospodin, i da naše daljnje postojanje potpuno ovisi o Njemu.

Ne znamo u čemu je naša sreća, i ne znamo kako je postići. Ne znamo da smo stvoreni na Božju sliku, ne shvaćamo značaj karakterističnih ljudskih fenomena poput ljubavi, humora, avanture, znanosti, umjetnosti, glazbe, filozofije, povijesti itd.

Alvin Plantinga, Warranted Christian Belief

PS

Plantinga prihvaća drugačiju filozofiju od klasičnog teizma, ali ovdje je dovoljno prepoznati da ističe problem s onima koji negiraju Božju opstojnost odnosno onima koji tvrde da je pitanje na neki način nebitno.

Često ćete čuti primjerice da djecu ne bismo uopće trebali podučavati o Božjoj opstojnosti – kao da se radi o pitanju postoji li paran ili neparan broj zvijezdi na nebu, kao da takvo ignoriranje ili negiranje nema nikakvih posljedica. (Naravno, takvo negiranje ima ozbiljnih problema, i dovodi u pitanje najosnovnije stvari i principe – primjerice, kada govorimo o klasičnim dokazima za Božju opstojnost, ako ćete negirati Božju opstojnost ujedno ćete negirati i kauzalnost, psr ili čak i sam princip kontradikcije, itd. No, ostavimo po strani takve rasprave i argumente s kojima većina nije nažalost niti upoznata, dovoljno je spomenuti da Božja opstojnost nije neka nebitna stvar, niti je Bog neka obična stvar u stvorenome svemiru.)

Što se tiče utjecaja Božje opstojnosti i naših života, očito je da ima najdublje implikacije. Tradicionalna moralna teologija naučava da je Bog konačna svrha čovjeka i njegovih čina, tako da je čovjek dužan svim svojim činima težiti Bogu i slaviti ga. Poznat je zapis Sv. Augustina "Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože!"

Slično Pascal zapisuje u mislima da postoji ponor – i potraga za srećom - koji može biti ispunjen samo beskrajnim i nepromjenjivim predmetom, a to je sam Bog. (Prenio sam tu misao u postu Taj beskrajni ponor može biti ispunjen samo beskrajnim i nepromjenjivim predmetom, a to je sam Bog)

Kakva molitva je potrebna presušenom i oholom intelektualcu?

Nekim dušama je apsolutno potrebna molitva, intimna i duboka molitva; drugačiji oblik molitve im neće biti dovoljan. Postoje inteligentni ljudi teškog karaktera; intelektualci koji će presušiti u svom radu, u istraživanju, tražeći se u ponosu; osim ako vode život istinske molitve, a za njih bi to trebao biti život mentalne molitve. Jedino im ona može pružiti djetinju dušu u odnosu s Bogom... Jedino ih ona može poučiti dubokom značenju Kristovih riječi: "ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko". Stoga je važno, posebno za određene duše, ustrajati u molitvi; ako to ne čine, gotovo je sigurno da će napustiti unutarnji život i možda propasti.

Reginald Garrigou-Lagrange, The Three Ages of the Interior Life, vol. I 

PS

Pronašao davno na blogu gdje se autor zapitao kakva molitva je prikladna oholom intelektualcu?

Pretpostavljam da pojam "mentalna molitva" znači isto što i misaona molitva odnosno "unutarnja molitva" - kontemplacija. (Primjerice kao što navodi katekizam, u usporedbi s usmenom molitvom, i razmatranjem.)

Sveta Terezija je poznata upravo po razmišljanjima o toj temi. Kanal Hrvatskihkarmelićana na yt, objavio je više razmatranja o tome; primjerice Misaona molitva u tradiciji Karmela, Karmelićani o molitvi 3 - Štoje nutarnja molitva?, Duhovni razvoj čovjeka: Tri puta duhovnog života itd.

(Nisam previše koncentirano pogledao izlaganja jer mi je yt preporučio jedan franjevački kanal s nekoliko zanimljivih snimaka, uz današnji blagdan Memorare - Spomeni se)

PPS

Naravno, nutarnja molitva nije samo za "intelektualce", možda joj najmlađi ili jednostavnijeg razmišljanja neće posvećivati toliko pažnje, ali nutarnje promišljanje i molitva bi trebala pratiti ono što proživljavamo.

Sjećam se jednog američkog komentatora koji je ustvrdio da uvijek u crkvi razmišlja o njenoj fascinantnoj povijesti, arhitekturi, umijeću ljudi koji su je izradili, činjenici da se ljudi okupljaju s istim ciljom itd. Iako takve stvari mogu biti dio argumenta (ljepote, istine, reda, želje itd.), kada se govori o unutarnjoj molitvi misli se na nešto drugo. (Netko je opisao tog komentatora kao loše katehetiziranog – zbog nekih drugih razloga. Njegov komentar nije imao veze s unutarnjom molitvom, samo sam se sjetio njegove primjedbe kao primjera "nutarnjeg" razmišljanja koje se ipak bavi nečime drugim.)

Misli bi nam ipak trebale biti okrenuti čemu svjedočimo i čemu prisustvujemo; pretvorbi, činjenici da je to ista stvar koja je prisutna na posljednjoj večeri itd. Misa nije simbol, nije "sjećanje", nije kopija, nego je ista stvar kao posljednja večera. Kada ste na Misi to je kao da ste na onom istom mjestu (Posljednje Večere) gdje Vas Isus poziva poznatim rječima.

(No, to je opet tema o kojoj nisam u stanju pisati. I molitva je puno širi pojam, o unutarnjoj molitvi možete pronaći više yt snimki. Garrigou-Lagrange je također objavljivao opširno o duhovnom životu.)

O lažima lažnog (rodnog) studija - "Učionice su uvijek polje borbe"

Komentirajući najavljeno pokretanje "rodnih studija" na filozofskom fakultetu neki su izrazili zabrinutost oko poticanja i financiranja studija. Drugi su se pak zapitali hoće li takav studij imati ikakvu edukacijsku vrijednost odnosno tko bi zaposlio rodne stručnjake. 

Javljanje takvih pitanja ne iznenađuje jer prigovori financiranja danas zamjenjuju raspravu oko toga što je istinito ili dobro, što bismo i zašto trebali činiti. To ne znači da financiranje nije bitno, ali živimo u društvu u kojem više ne postoji potreba opravdavanja pojedinog poreza ili poticaja. Demoralizirani, spremni smo sve prihvatiti. (Ideja i svijest temelja istinske slobode ne postoje.) Ionako će oni koji vode takve studije reći da je kapitalizam nepravedan, a to znači da ne moraju opravdavati svoje pokušaje preusmjeravanja sredstava u bilo kojoj mjeri ili s bilo kojim ciljem.

Mnogi se pitaju tko bi zaposlio rodne stručnjake jer je upitno koje znanje i vještine stječe student. Točnije, ne samo da student nakon takvog studija neće ništa naučiti, nego će naučiti toliko stvari koje su jednostavno pogrešne. Ipak, to ih ne bi trebalo spriječiti u pronalasku zaposlenja. Nije potrebno puno promjena da uvedemo zakonsku obvezu da svaka javna institucija, ili tvrtka s određenom razinom prihoda i brojem zaposlenih mora imati stručnjake rodnih studija koji će upravljati procesima unutar te organizacije. Naravno to bi dovelo do manje učinkovitost, ometalo bi ostvarivanje ciljeva organizacija, ali rodne politike imaju prioritet pred takvim sitnicama.

Gradonačelnik grada s najvećim proračunom je u svome predizbornom programu najavio da je potrebno javne natječaja uvjetovati pristajanjem na njegovu politiku ("javnu nabavu ćemo koristiti kao sredstvo za postizanje društvenih ciljeva"). Već postoje propisi i međunarodne konvencije koje zahtijevaju takvo nadgledanje. One koji se usprotive lako je kazniti, u konačnici i zatvoriti.(Inače bi dodjelivanje sredstava vlastitim prijateljima bilo pogrešno, ali kada to rade progresivne sile, onda se jednostavno radi o izgradnji napretka i boljeg društva, zato i jesu na vlasti.)

Područje školstva i obrazovanja je također neiscrpan izvor radnih mjesta, tko je osposobljen predavati građanski odgoj u najavljenim oblicima ako ne takvi stručnjaci? (Postoji čitav skup vladinih i kvazinevladinih ureda koji zahtijevaju takve "kvalifikacije".)

Dakle, iako diploma ne donosi stvarno znanje, za posao se ne treba bojati. Jedan od zadataka takvih ljudi upravo i jest uvećavanje te širenje problema koje navodno rješavaju.  Zašto bi ikada odbacili takvu moć, svoju buržujsku egzistenciju; to im je čitava karijera.

***

Ne pratim toliko medije, ali u skladu s reakcijama na neke ranije slučajeve, očekivali bi svakodnevne žestoke reakcije kolumnista i uglednih znanstvenika. Ako jedna Borasova riječ u govoru može izazvati lavinu reakcija, što će tek čitav takav studij.

Promicanje feminističke metodologije koja sprečava androcentričnu znanstvenu manipulaciju, i koja se oslobađa ograničenja tradicionalne znanosti sigurno izaziva one koji toliko brinu o promociji znanosti. Kada voditeljica budućeg studija tvrdi da je predavaonica "važno polje borbe", kada se zalaže za reformu koja će usmjeravati "profesorijat" prema feminističkoj epistemologiji i principima feminističke metodologije u nastavi, sigurno će mnogi reagirati.

O introvertima i druženju

Filozof Vallicella u postu After Socializing daje nekoliko (autobiografskih) opaski;

Često se nakon druženja iznerviram samim sobom. Zašto? Jer sam si dopustio da upadnem u besmislene razgovore koji su parodija stvarnih razgovora. Novi Zavijet oštro piše o ispraznim rječima (Mt 12,36);

"A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji"

Snažna poruka; nešto mekši je Rogersov savjet;

"Nikada nemoj propustiti priliku da držiš jezik za zubima"

---

U postu Introverts and Inwardness pak zapisuje;

Dok se ekstrovert pronalazi u druženju, introvert se u njemu gubi; Doživljava gubitak svoje nutrine koja mu je toliko važna, dragocjeni biser, kojeg se ne predaje svojevoljno. Soren Kierkegaard u svome dnevniku jasno opisuje užasan osjećaj takvog gubitka

"Upravo sam se vratio sa zabave na kojoj sam bio u centru pozornosti; bacao sam duhovite fore, svi su se smijali i divili mi se – ali nakon tog iskustva otišao sam, zapravo žurno pobjegao (preko dužine zemljina polumjera --------------) i poželio se upucati. "

PS

Možda se, slično Kierkegaardu, osjećate ne kao da bi se upucali, nego kao da se jeste upucali, ali to bi jednostavno mogla biti posljedica sredstava pomoću kojih ste odlučili postati druželjubljiviji. (Ili ako ćemo medikalizirati stvar, nuspojeva lječenja društvene anksioznosti etanolom.) Opijenost bi mogla objasniti i uvjerenost da ste bili duša zabave.

Zašto se sva Zapadna društva uvijek (slučajno) kreću prema Ljevici? - BGC

 Prvi korak je bio zapadnjačko napuštanja kršćanstva – od vrha (najobrazovaniji, najmoćniji, najvišeg statusa) prema dolje. Napuštanje razvodnjavanjem (liberalno kršćanstvo, kršćanski socijalizam, itd.) i sve većim prihvaćanjem ateizma (agnosticizma).

Društvo koje je svijet doživljavalo kao stvoreni, svrhoviti i smisleni za svaku osobu – i u konačnici usmjeren prema vječnosti; zamijenjeno je društvom koje promatra svijet kao skup slučajnosti i determinizma – jedino značenje i smisao je za smrtnog života; a stvarnosti je samo ono što je materijalno, mjerljivo.

Postalo je mainstream, normalno i obvezno u javnoj sferi promatrati život (u suštini, u stvarnosti) kao stvar subjektivnih osobnih emocija na osi užitka i patnje. Stoga, ne može postojati stvarna ideja napretka, pozitivne promjene - bilo za pojedince ili za društvo u cjelini. Znamo da se sve kreće slučajno [tokom vremena].

Napuštanje kršćanstva kao najvažnije stvari je ujedno bilo i napuštanje dugoročne svrhe.

Ali ako se sve kreće slučajno i prepušteno je slučaju – kako to da je kretanje uvijek u smjeru prema ateizmu i političkoj Ljevici? (Najdesnije stranke desnice su daleko ljevije od najvećih socijalista prije sedamdeset godina. Promjene su toliko brze da ih možete pratiti na skali od par godina.)

Dakle imamo doslovno bezumno društvo koje je izgubilo kapacitet da govori, ili tek misli, s bilo kakvom koherencijom o bilo čemu? (Koliko god da to bilo hitno i važno). Unatoč tome, nikada se ne krećemo "od" takve bezumnosti, nego uvijek "prema" njoj.

Prema meni, kada bi slučajno kretanje bilo stvarno sve što jest, onda bi kretanje bilo nasumično – naprijed nazad ili lijevo desno – a ne u jednom smjeru.

Ako su ljudi (posebno najobrazovaniji, najmoćniji i najvišeg statusa) stvarno nošeni slučajem – kreću se bez organizacije ili smjera; što onda osigurava kretanje u jednom smjeru? [...]

PS

Preneseno iz BGC-ova posta, Demons with a thumb in the scales: why have all Western societies 'drifted' always-Leftward?

Iz naslova izvornog teksta možete pretpostaviti njegovo objašnjenje (entropija ili slučajnost ne bi objasnili smjer). Prema njemu, postoje različite vrsta demona koje dominiraju u različitim trenucima povijesti. Trenutno dominiraju oni čije zlo je organizirano, sustavno, birokratsko, materijalističko, totalitarno. Zlo je hladno, negira ljude, negira duhovno, kvantitativno (negira kvalitet). Postoje druge vrste demona, Primjerice oni koji pokreću pohotu, sadizam, zavist, oholost, neumjerenost itd.; Ali danas su najmoćniji, i najmanje prepoznati ovi prvi.

BGC dobro primjećuje fenomene u društvu, ovisno o području zna ponuditi i dobro objašnjenje, ali neka rješenja koja nudi su, malo je reći, pogrešna. Mislim da se u ovom razmišljanju o dvije vrste zla oslanja na Steinerovu podjelu, od njega je preuzeo ideju i prilagodio je. (O Steineru znam samo da je imao različite teorije koje su toliko pogrešne da ih je teško nazivati i pseudoznanstvenim, ali, navodno je uspješnije pisao o drugim temama. Ipak, pretpostaviti ću da su te njegove teorije još gore od prvih. Mislim da ih i BGC smatra pogrešnim, ali koristi neke njegove uvide.)

No, zaustavimo se mi samo na dijagnozi fenomena. BGC je u pravu, zapravo tu nema ništa kontroverzno, i sekularni čitatelj bi se složio da je u jednom trenutku napuštena svrha i smisao, smatra li to pozitivnim ili lošim je već druga stvar - jesmo li nešto izgubili ili smo oslobođeni. (Ne mislim da je takvo napuštanje bilo opravdano, ali se dogodilo)

---

Nisam upoznat baš s podjelom i kako je objašnjavaju, ali korisno je primjetiti da postoje različite stvari koje nas odvajaju od dobra. Možda netko primjerice nije pohotan, sklon takvim užicima, ali to ne znači da ne postoje druga zla, koja se drugačije manifestiraju. Možete djelovati protiv Dobra na različite načine.

BGC je preuzeo i prilagodio tipologiju zla. Prema njemu postoje više vrsta zla. primjerice luciferijanska (Srdžba,Pohota, Oholost) koja su nekoć dominirala, ali industrijalizacijom i specijalizacijom najdominantnija zla su postala ona Ahrimanska (Strah, Zamjeranje i Očaj). Danas ne svjedočimo zlu poput onog sredine prošlog stoljeća (koje su činili ateističko-socijalistički diktatori poput Lenjina, Staljina, Hitlera, Maoa, Pol Polta itd.); Luciferijanska nisu danas tako česta. Nakon ahrimanskog dolazi soratičko, koje ima još negativnije motivacije, zlo postaje negacija dobra, cilj je uništavanje dobra i ljepote. (Ili drugim rječima, imamo; pohotno-mučiteljski, sistemsko-birokratski i negativno-destruktivni. Mase su sklone prvom, elite drugome. Običnim ljudima je teško prepoznati motivaciju elite, a elitama kamo vodi njihov svijet neprekidnih laži.)

Luciferijansko zlo je impulzivno, u potrazi za užitkom, psihopatska vrsta zla – poput bijesnog nasilja rata, ili pohlepne pohote koja vodi seksualnu revoluciju.

Ahrimansko je drugačije, hladno, racionalno, sistemski oblik zla. (Definicije, zakoni, regulacije i birokracija, mehanizmi mikrokontrole.) Ahrimansko zlo je totalitarno, birokratsko, strateško... Takvo zlo je prisutno u onom društvu koje je organizirano tako da traži zlo koje je definirano kao dobro, može se raditi o zlu bez užitka, zlo kao industrijski proces. Suvremenu seksualnu revoluciju ne vode strašću obuzete Kaligule nego bezdušni službenici. (Seksualnu revoluciju danas ne možete opisati samo kao luciferijansku, nego ahrimansku, radi se o planiranoj strategjii birokrata koji se koriste misijama UN-a, zakonima EU, međunarodnim komisijama, vodiljama, modelima itd.)

Sigurno postoji ispravnija podjela takvih zala, pa je ovo možda nepotrebna distrakcija, ali nisam s time upoznat. (Primjerice, vezano uz današnje čitanje o Ahabu, Jezabelin duh itd.)