petak, 12. svibnja 2017.

Je li materijalno siromaštvo stvarno najveći problem Zapada? - BGC

Stalno fokusiranje na navodno ublažavanje materijalnog siromaštva u modernom Zapadnom društvo (radi se o najvažnijoj stvari otkada je Ljevičarstvo postalo glavno i univerzalno, posebno za intelektualce – uključujući i sve vrste liberalnog kršćanstva; ali također i, u uznemirujućuj mjeri, stvarno kršćanske crkve) je velika pogreška; siromaštvo je manji problem na modernom Zapada no što je to ikada bilo na bilo kojem mjestu u bilo kojem trenutku ljudske povijesti.
Naši primarni problemi su prilično drugačiji – i uvelike zanemareni.

1. Duhovno siromaštvo

Ono je toliko ekstremno na modernom Zapadu da je kod mnogih potpuno – posebno za establišment. Ne radi se samo o tome da većina ljudi pati od duhovnog siromaštva; čitavo duhovno područje se negira – smatra se nestvarnim, imaginarnim, potpuno "subjektivnim".

Ljudi doslovno umiru od duhovnog siromaštva; u svakom smislu umiranja – od samoubojstva (brzog i izravnog, ili sporog i posrednog) do voljne smrti Zapada i njegovih nacija i naroda; do samo-prokletstva (eksplicitnog, namjernog odbacivanja spasenja – čak i ako bi bilo prihvaćeno kao istinito) koje izražavaju toliki u javnom životu.

2. Nepokajana seksualna revolucija

Seksualna revolucija – uništenje braka i obitelji; širenje legitimiteta, poželjnosti, statusa vanbračne seksualnosti, širenje seksualnog identiteta i aktivnosti... Radi se o stvarima koje su postale glavni motiv i fantazija mnogih ljudi.

Živimo u naj psihološki-seksualiziranom društvu ikada; bez premca; seksualnost se potkopava i preokreće više no ikad – postupak kojeg se službeno priznaje i nagrađuje; a opoziciju se obezvrijeđuje, potiskuje i proganja.

3. Nepoštenje

Razina nepoštenja u javnom diskurzu, i cinizam o nepoštenju u osobnoj interakciji, dosegla je zapanjujuće visoke razine.

Postoje mnoge institucije i ljudi čiji je čitav diskurz nepošten sve do najmanje razine (nekoliko rečenica će naravno biti činjenično točno – ali samo kako bi uvjerljivije zvučala strateška nepoštenost šire poruke.)

Ukratko – s tek nekoliko iznimaka, ljudi u javnom životu čak niti ne pokušavaju biti iskreni.

4. Ružnoća

Nije lako postići da sve bude lijepo – ali danas mnogo ljudi namjerno želi poružniti sebe same i svoj okoliš. Ružnoća koja uništava dušu.

Fenomen obuhvaća tetovaže i drugo unakažavanje kože, mnoštvo "trendova" u šminkanju, odijevanju i frizurama, arhitekturi, planiranju i dizajnu gradova i predgrađa, i Umjetnost – većinu drama, filmova, romana, poezije, vizualne umjetnosti, glazbe...

Tim aktivnostima više nije cilj stvoriti ljepotu; nego uništiti ljepotu, rugati se ljepoti, desenzibilitirati nas prema užasu; utvrditi da je dubinski odvratno "zapravo" lijepo.

5. Usamljenost

Tajna, nikada spominjana, endemična bijeda modernog svijeta.

Društvena smo bića, prirodno nam je živjet u obiteljima i među dugotrajnim prijateljima – ali u doba neofilije, nestrpljivosti, laganog zamora i dosađivanja ... toliko ljudi je zapravo samo u svijetu, nevoljeno – oslobođeni osobne odgovornosti pod cijenu činjenice da nitko ne brine o njima osim njih samih.

Za sve više ljudi, društveni život je degenerirao u kombinaciju financijskih transakcija i uzajamnih manipulacija u potrazi za užitkom.

Egzistencijalno su sami – jer oni također negiraju i Božju prisutnost.

***


To je dovoljno primjera za moju poantu. Naglasak na materijalno siromaštvo i njegovo ublažavanje u modernoj politici i u većini crkvi je gore od irelevantnog; radi se o sustavnom skretanju pažnju sa stvarno užasnih problema našeg vremena i mjesta: problema koji su (za razliku od materijalnog siromaštva) gori sada u ovom trenutku i na ovom mjestu no što su bili ikada igdje.

Brice G. Charlton, 

četvrtak, 11. svibnja 2017.

Dawson, katoličanstvo i liberalni humanizam

U Why Did LiberalHumanism Fail? R. Hittinger piše o liberalnom humanizmu i Dawsonu (koji je još 1932. smatrao da je liberalni humanizam na samrti), izdvajam;

Liberalizam je doživio dvostruku krizu. S jedne strane, u ratu je s religijom iz koje je proizašao, i ne samo da nije u stanju shvatiti vlastitu povijest, nego je zbunjen "naravnom" duhovnošću čovjeka. S druge strane, mrska mu je scijentistička racionalnost kojoj je dao kulturnu važnost. Naprotiv objavljene religije, humanizam se arogantno poziva na autonomiju ljudske racionalnosti, a naprotiv znanosti igra ulogu skeptika i negatora. Odvojivši vjeru od razuma, oboje mu je nepodnošljivo. Liberalni humanizam postao je enigma samome sebi.

[...] Ipak, onaj tko čita Dawsonovu knjigu pedeset godina kasnije može posumnjati u to da je suvremeno kršćanstvo spremno popraviti štetu liberalnog humanizma. Dawson je vjerovao da samo Katoličanstvo ima potrebne resurse. U Christianity and the New Age zapisuje da su se civilizirani svjetovi oslanjali na "metafizičke temelje", a ako njih uklonimo nestaje i moralni poredak. Poput mnogih drugih katoličkih intelektualaca svoje generacije, vjerovao je da metafizika Katoličanstva (ne samo kao formule u skolastičkim udžbenicima nego kao filozofija u punom smislu) razlikuje Katoličanstvo od dugih vrsta kršćanstva. Upravo zbog te metafizike Katoličanstvo je sposobno obnoviti kulturu.

[...] Bilo bi zanimljivo čuti što bi Dawson mislio o protekla dva desetljeća Katoličanstva, tijekom kojih je tradicionalna metafizika praktički napuštena u korist onoga što bi mogli nazvati "egzistencijalističkim biblicizmom." Ne iznenađuje da je moralni red Katoličanstva i sam propao. Je li katoličanstvo postalo primitivna religija? Za Dawsonovu generaciju problem je bio ad extram, kako intelektualne i vjerske resurse Katoličanstva iznijeti u dekadentnoj kulturi Zapada – kultura koja je unatoč izgubljenosti promatrana kao duhovno dijete. Drugi Vatikanski Koncil je osmišljen, između ostalog, s misionarskim zadatkom povratka modernosti unutar zdravog humanizma. Danas je pak, nažalost, probleme ad intram. To ne utječe na Dawsonovu nadu, ali pokazuje da nam je uzalud naslađivati se propašću liberalnog humanizma.


srijeda, 10. svibnja 2017.

Kako suditi o zdravlju kulture? - A. Esolen

U How to Identify a Healthy Culture; Esolen si postavlja pitanje iz naslova. Prenosim završni dio;

Koliko je teško pokrenuti mali biznis? Može li mladić vještih ruku i spremnošću za rad krenuti u život. Je li lako pronaći majstore? Koliko mladića koji neće postati doktori, odvjetnici ili profesori mogu zaraditi dovoljno da započnu obitelj? Koliko se mladih udanih žena može posvetiti intimnom i neophodnom radu obiteljskog života i same kulture?

Kako ljudi provode svoje slobodno vrijeme, ako ga uopće imaju? Jesu li oni sa sklonošću čitanja obučeni da cijene dobre knjige? Koje priče su poznate svima?

Na koji način štuju Boga zajedno? Jesu li njihove crkve pune? Imaju li ljudi dijeljeni osjećaj vlastitog mjesta na svijetu pred Bogom? Jesu li njihovi životi kao roditelja, djece, učitelja, učenika, radnika, poslovnjaka, susjeda i građana povezani s njihovim životima kao ljudskim bićima koji su dio vječnosti? Što se češće čuje, zvuk crkvenih zvona ili policijske sirene? Što potiče srca? Što navodi ljude da zapuste svoja neprijateljstva?

Nabrojano nisu vanredne stvari.

Te stvari su, sve sam uvjerenije, povezane stvari. Ne tvrdim da svaka od njih nužno podrazumijeva svaku drugu. Tvrdim da se radi o karakteristikama ljudske kulture, i da će zdrava kultura uspjeti ostvariti većinu njih većinu vremena.

Dakle kada pitamo, "Zašto su crkve prazne" možemo također pitati, "zašto su naše javne zgrade tako ružne? Zašto više nemamo nikakve umjetnosti? Zašto se susjedi više ne poznaju? Zašto više nema plesova u kojima bi ljudi svih doba mogli uživati? Zašto je prizor mladića i djevojke koji se drže za ruku danas rijedak kao što je nekoć bio prizor javnog nemorala? Zašto su vjenčanja tako rijetka? Zašto su obiteljska stabla postala obiteljski štapići?

Zašto se toliko nekultiviranih mladića i djevojaka, istetoviranih i zapuštenih, šeće šoping centrima ili se vuče dok ne dođe na internet po dozu pornografije? Zašto se toliko starih susjedstva, cesta i mostova, raspada, dok su milijuni mladića nezaposleni, ili još gore, nezaposlivi? Zašto toliko puno učitelja vjeruje da je njihova dužnost ocrnjivati vlastitu civilizaciju, nazivajući to "kritičkim mišljenjem", bez da imalo razmisle što će doći na njeno mjesto? Tko su "vođe" gradova? Postoje li takvi? Tko su oni koje smo zvali "gradskim ocima" Postoje li takvi?

Koju vrline njegujemo osim one koju nazivamo tolerancija, a koja zapravo nije uopće tolerancija nego je "vrlina" zahtijevanja da nikakav ugled ne damo vrlinama.

Moram utješiti vođe moje crkve. Nisu jedini koji su se pokazali nesposobnima. Svi smo upleteni u to. Nismo se pokazali u najboljem izdanju.


PS

Prenio sam kako bih skrenuo pažnju na Anthonya Esolena. Već duže vrijeme nailazim na njegove kolumne, često se spominju i njegove knjige (Out of the ashes, rebulding american culture; Ten ways to destroy the imagination of your child; The politically Incorrect Guide to Western Civilisation itd.) ali više pozornosti sam mu posvetio tek nakon što su ga napali jer je kritizirao "kult" raznolikosti. (My College Succumbed tothe Totalitarian Diversity Cult.) Očekivano, uslijedile su toliko poznate i zamorne optužbe.

Na yt, možete pronaći snimke predavanja o različitim temama, nekoliko zanimljivih intervju itd. Ne mogu reći da dijelim njegov entuzijazam za čitanje Vergilija u originalu, ali čini mi se da je sigurno na tragu ispravnog razmišljanja i pristupa u tom području. Malo je reći da nije zadovoljan stanjem naše kulture.

Zanimljivo je poslušati njegova živopisna izlaganja; Nekoliko snimki;

utorak, 9. svibnja 2017.

BXVI o ključnoj ulozi obitelji

Ne smijemo ignorirati ili podcjenjivati ključnu ulogu obitelji koja je temeljna jedinica društva s demografskog, etičkog, pedagoškog, ekonomskog i političkog stajališta. Obitelj ima prirodni poziv promicanja života: prati pojedince dok sazrijevaju i potiče međusobni rast i obogaćivanje kroz brigu i dijeljenje. Kršćanska obitelj služi kao sjeme osobnog sazrijevanja prema standardima božanske ljubavi. Obitelj je jedan od neophodnih društvenih subjekata za postizanje kulture mira. Prava roditelja i njihova primarna uloga odgajanja djece u području morala i vjere mora se braniti. Mirotvorci, budući promotri kulture života i ljubavi se rađaju i njeguju upravo u obitelji.


PS

Obitelj je prvo ministarstvo obrazovanja i odgoja, prvo ministarstvo financija i gospodarstva, prvo ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Što jače obitelji, to slabija svemoćna država.


ponedjeljak, 8. svibnja 2017.

BXVI o prirodnoj strukturi braka

Također postoji potreba priznavanja i promoviranja prirodne strukture braka kao zajednice muškarca i žene s obzirom na pokušaje pravnog izjednačavanja s radikalno drugačijim vrstama zajednice: takvi pokušaji štete i destabiliziraju brak, zamračujući njegovu specifičnu prirodu i nezamjenjivu ulogu u društvu.

Ti principi nisu istine vjere, ne radi se o rezultatu vjerske slobode. Oni su upisani u samu ljudsku prirodu, moguće ih je svatiti razumom što znači da su zajednički svom čovječanstvu. Dakle Crkvino promoviranje istih nije vjerskog karaktera nego je usmjereno svim ljudima, neovisno o njihovoj vjeri. Takva nastojanja su to potrebnija što se više te principe negira i pogrešno shvaća jer se radi o napadu na istinu o ljudskoj osobi, ozbiljnoj šteti pravdi i miru.


nedjelja, 7. svibnja 2017.

Nisbet o svojoj "Potrazi za Zajednicom"

[...] konzervativna stranka (ili neka druga skupina) ima dvostruki zadatak pred sobom. Prvi zadatak, neumorno raditi prema smanjenu centralizirane i svemoćne države; posebno uzimajući u obzir njen sve veći dug i deficit. Drugi, i podjednako važan zadatak, jest štititi, ojačavati i njegovati, gdje je potrebno, različite skupine i udruženja koja tvore istinske temelje društvenog reda. S obzirom na ta dva cilja, uvjeren sam u trajnu važnost knjige "The Quest for Community".


PS

Tako je Robert Nisbet završio esej Still Questing for Community u kojem se osvrće na svoje najpoznatije djelo i njegovu relevantnost. (O knjizi sam već pisao ovdje, kategorija Nisbet ovdje. Ukratko, piše o posredujućim udruženjima, stalnim tenzijama između države i obitelji, individualizmu kao fragmentaciji itd. Jedno od pitanja koje se nameće jest koja je danas uloga države u obnovi tih posredujućih institucija – civilnog društva, prostora koji postoji između pojedinca i Države.)

U spomenutom eseju Nisbet opisuje što ga je dovelo do njegovih ideja; Prvo, proučavajući Rimsko pravo odnosno Povijest Rima, razvoj od Republike do Carstva, shvatio je da se radilo o borbi između obitelji, moćnih u Republici i države ili javne moći koja je uništila Republiku, a obitelj stavila u trajnu ropstvo države. Carska država je apsorbirala sva udruženja, koliko god ona bila tradicionalna ili dobrovoljna.

Drugi izvor njegovih ideja je proučavanje posredujućih udruženja tijekom i poslije srednjeg vijeka. Lako je bio vidljiv sukob obitelji i države, država je razmrvila obitelji i sve druge posredujuće skupine. Shvatljiva su bila nadolazeći radovi Hobbesa, Lockea i Rousseau, i njihova glorifikacija države na štetu pluralističkog društva.

Proučavanje takvih djela osvijestilo je u njemu sukob unitarne države i pluralističke države, ali Roosveltov New Deal je ono što je izazvalo reakciju. Iako New Deal nije ostvario svoje ciljeve, imao je veliki utjecaj na Državnu politiku. Od 1932. nadalje stalno je prisutno povećanje birokracije i nacionalnog duga.

Nisbet komentira poslijeratni razvoj:
Kao da centralizacija i birokracija žive vlastitim životom, neovisno o uvjerenjima onih koji su na vlasti u uredu Predsjednika i Parlamentu. Ratni konsenzus je bio da će organizacija vojnog vremena biti razmontirana i otpisana kao što je to bio slučaj nakon Prvog svjetskog rata. Predviđanje je bilo potpuno pogrešno. Nakon 1945., uz puno truda, ponuđena su retorička opravdanja nastavljanja s poslijeratnom raširenom mrežom agencija, ureda i instituta. Neovisno o filozofiji novog predsjednika ili zastupnika, jasno nam je da će se povećavati nacionalni dug i deficit proračuna. 

petak, 5. svibnja 2017.

O pojedincu i modernoj zajednici

O Robertu Nisbetu i njegovoj knjizi Quest for Community objavio sam već jedan post - Kolektivizam i individualizam prijatelja dva. Časopis Imaginative Conservative objavio je esej The Death of Community? koji se osvrće na Nisbetovu uvide vezane uz modernu "zajednicu". Izdvajam nekoliko razmišljanja;

Nisbet sažima naš individualistički bijeg: "Moralno otuđenje i duhovna izolacija ... prožimlju naše doba." Protiv takvog otuđenja i izolacije, kao što je Nisbet predvidio, pozivamo se na nedefiniranu "zajednicu", nejasno objašnjenu kao "življenje zajedno": Subotnje jutro na tržnici, piće s prijateljima, druženje uz igru...

Ali za vrlo malo nas, "zajednica" znači ono što je izvorno značila: "communitas", pridržavanje stvari – moralnih standarda, liturgijskih tradicija – zajednički; pridržavanje koje podrazumijeva, zapravo zahtijeva, žrtvovanje naših osobnih sklonosti. Suvremeni interes za zajednicu je reakcionarni impuls, odbacivanje tvrdnje devetnaestog stoljeća da je svatko od nas u konačnici sam u svemiru. Međutim, taj impuls ne ozdravljava, jer nije spreman odbaciti tvrdnju da je svatko od nas sposoban za vrhovno ispunjenje samo ako odbacimo obveze morala i tradicije (što obično znači vjerske tradicije).

[...] Istinska zajednica, uzajamno nastojanje plemenitog življenja; ovisi o takvim tradicijama (prepoznavanje znakova nečega višeg) s takvim autoritetom (Bogom). Sve dok ne shvatimo da ulazak u zajednicu zahtjevu žrtvu, ne samo žrtvovanje novca ili vremena nego nas samih – naših sklonosti, mišljenja, čak i (nezamislivo!) naših identiteta – nećemo nikada u cijelosti živjeti u trajnoj zajednici.

Nalazimo se u čudnoj situaciji jer individualizam koji nam je tako drag zahtijeva od nas da odbacimo moralne tradicije, da negiramo i proturječimo, da sami definiramo vlastite funkcije i da sami sebi budemo autoritet. Želimo oboje: odbaciti sve strukture, granice i tradicije koje našim životima daju smisao, ali istodobno sudjelovati u "zajednici". No, što god da nam kultura poručivali, nemoguće je imati oboje. Moramo izabrati; isti onaj izbor koji je stajao pred svim ljudima prije nas: Hoćemo li tražiti sreću kroz neumoljivo pozivanje na sebe samog, ili kroz voljno i žrtveno negiranje sebe u zajedništvu s bezvremenskom moralnom tradicijom?

U duhu individualizma koji nas je doveo do ovdje, izbor je naš.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove