nedjelja, 16. siječnja 2022.

Mladi ne znaju što bi sa svojim životima - BGC

Ako pitate suvremene mlade ljude što žele sa svojim životom oni vam ili neće biti u stanju dati odgovor ili će vam dati odgovor koji otkriva da nemaju stvarni odgovor.

Nedostatak stvarnog odgovora uključujuje "putovati", imati "kul posao", raditi u inozemstvu, uzeti "godinu za sebe", ili ići dalje s obrazovanjem (bez posebne želje da se upuste u neko zvanje ili profesiju).

***

Uglavnom je želja provoditi vrijeme na što je ugodniji način moguće – druženja s prijateljima, izlaženje na večere, partijanje (opojna glazba, pića i droge), seksualne avanture i psihodrame, usvajanje različitih popularnih životnih stilova i ciljeva, "kul" praznici i hobiji ... takve stvari.

Drugim riječima, ne postoji nikakav odgovor.

***

Još važnija, najvažnija, je ona negativna strana; suvremeni mladi ljudi se NE žele vjenčati, i oni NE žele imati djecu.

Ne isključuju tu opciju, ne radi se o tome. Oni žele imati opciju da se odluče za to, u nekom trenutku – ali ne žele to učiniti za sada...

Radio bi to odgodili jer... pa... zato što imaju sve te druge stvari (koje smo nabrojali) – niti njih zapravo ne žele posebno raditi (nije vrijedno žrtvovanja) ali te stvari su stvari koje svi drugi rade, pričaju o njima, hvale se na društvenim mrežama itd.

subota, 15. siječnja 2022.

Seksualna tjeskoba kao javna politika - BGC

Koliko je važan seks – i koliko jednostavan?

Šezdesetih godina prošlog stoljeća ideja je bila da je seks istovremeno najvažnija stvar na svijetu – ništa joj nije smjelo stati na put. Ljudi svih doba (uključujući djecu... to je bila važna ideja u šezdesetima) trebali su biti slobodni raditi što god su željeli, kada god su to željeli, gdje su to željeli i s kime (ili s čime) su željeli...

A ipak, istovremeno, seks je bio potpuno nevažan. Dobra bi stvar bila ukloniti sva ograničenja i granice u području spolnosti jer seks nema stvarnu važnost – seks je tek zabavan oblik tjelovježbe, još jedna vrsta opuštanja s prijateljima, na istoj razini kao pijenje piva ili pušenje marihuane.

Poanta je bila; seks treba biti bezbrižan.

Pa... to nije dugo potrajalo, čak niti pola desetljeća. Čim su seksualni revolucionari pobijedili u prvoj bitki, otkrili su nam da je bezbrižni seks bio samo mamac za nešto vrlo drugačije – i tada je seks, seksualnost i seksualni identitet – čitava stvar – postala, i jest, sve više, izvor tjeskobe.

Dakle koja je agenda kada se radi o seksu. Niti ga favoriziraju niti ga žele iskorijeniti, nego koriste istovremeno oba pristupima, ili izmjenično. Oni nisu niti za biološki spol, niti za izabrani rod – nego oboje; oni nisu za istospolnu privlačnost niti za promjenu spola – nego za oboje; ne smatraju da je seksualnost i identitet fiksna kategorija, ali istodobno to smatraju – ne misle da je seksualnost stvar izbora, ali istovremeno će reći da jest (sami životni izbori su u jednom trenutku trivijalni, u drugom važni)...

Koji je zaključak? Zaključak je da stvarno žele tjeskobu. Žele da se ljudi usredotoče na seks, ali da budu egzistencijalno nesigurni oko toga. Žele da rade niz kontradiktornih stvari, a to znači da će stalno sumnjati čine li ispravnu ili najbolju stvar.

Žele stvoriti skupinu žrtvi i prezrene agresore – ali stalno ih mijenjaju, miješaju redoslijed tako da nitko ne zna što bi trebao činiti, svatko je nesiguran i uplašen oko vlastitog statusa; i što god da trenutno osjećaju, nadaju se, ili čine, mora biti izloženo stalnoj sumnji.

Stalna zabrinutost, endemski sukobi, nesretna opsesija ... upravo je to bio cilj seksualne revolucije, to je uvijek bio cilj i krajnja točka.

Otuda imamo višestruke inicijative da postignemo seksualnu konfuziju kod školske djece – posebno kod onih koji su premali da bi brinuli, ili čak bili zainteresirani, oko seksa. Žele osigurati da čitavo područje seksa bude problematizirano, ugrađuju egzistencijalnu tjeskobu u temelj ljudske osobnosti tako da je seksualnost intrinzično nesigurna.

Skupina trajnih neurotika – očajnih za uvjeravanje i u žudnji za olakšanjem... to je cilj. I postigli su ga!

Autor je Bruce G. Charlton, izvorni post Sexual angst as public policy. (Ne znam je li opisano namjeravani cilj, ali odgovara konfuziji modernog poimanja.)

Jedan stariji post Ako nistereligiozni, onda ste ovisnik o seksu – BGC

Imanje cure/dečka i zabava kao smisao života - BGC

Odrastajući u kasnim šezdesetima i sedamdesetima, dojam koji sam stekao o svrsi života jest da morate, u svakom trenutku – od razdoblja od oko 10 godina, "imati curu" – i da je u tome smisao životu(takav život su prezentirali na televiziji, u filmovima, u knjigama).

Život se mora fokusirati oko dvije stvari; (I). imati curu, i (II) činiti zabavne stvari.

***

Ideja (implicitna) je bila imati više, iako ne previše, djevojaka, možda jednu godišnje? Kako bi demonstrirali da mislite "ozbiljno" oko "veze" – a samo jednu istovremeno kako bi demonstrirali da ste u stanju biti pošteni i vjerni.

To je bio temelj za sve ostalo – primjerice obrazovanje, posao ili hobije; Zapravo, obrazovanje, posao i hobiji su sami po sebi bili implicitno usmjereni prema većem dugotrajnom uspjehu s djevojkama i zabavom.

***

Sjećam se kada sam, kao sedamnaestogodišnjak, nazočio (obveznom) predavanju pastora Škotske crkve koji je odgovarajući na pitanje rekao da bi seks trebao biti samo u okviru braka. Smatrao sam da je takva ideja bizarna i luda – zapravo da negira život, jer sam upio prevladavajuću kulturu da je vanbračan odnos dečka-djevojke jednostavna glavna stvar u životu; to je bila tema gotovi svih televizijskih programa, filmova i knjiga koje sam ikada pročitao, uključuju i one najbolje čije likove sam želio oponašati.

***

Nisam vidio smisao u braku, i posebno ne u imanju djece – to su bile "nepromjenjive" odluke, a odgovorna osoba ne bi se dovela u situaciju da bude "vezana" "trajnom" situacijom – ideal je bio da se život mijenja ovisno o situaciji. To se činilo očitim.

Poanta nije da sam bio u krivu, iako očito jesam, nego da tada nisam uopće bio u stanju shvatiti brak i obitelj – činile su se kao proizvoljne, okrutne i restriktivne stvari.

petak, 14. siječnja 2022.

Što bi zaustavilo demografski pad (Europe)? - BGC

1. Želja da ga zaustavite.

Takve želje nema. Programi i politika su stoga nebitni.

2. Dakle, pitanje je ovakvo - Zašto su Europljani ravnodušni na demografski pad?

3. Zašto Europljani ne smatraju da je imanje djece glavni prioritet?

4. Zašto Europljani ne smatraju trajni brak i obitelj glavnim prioritetom?

Ovo je sve bliže...

Pojedinci... Zašto bi pojedini europljanin stavio brak i obitelj kao prioritet? Jasno je da razlog nije taj što se radi o kratkoročnom putu prema maskimiziranju sreće.... 

Dakle, radi se o dugoročnom i kozmičkom i supra-individualnom... Govorimo o Religiji

5. Odgovor na ono što bi zaustavilo demografski pad Europe je Religija; ozbiljna i s glavnom ulogom.

6. Sljedeće pitanje je kakva religija?

Ali nam je barem jasnija priroda pravog odgovora.

četvrtak, 13. siječnja 2022.

O Plitkoj (pri)učenosti Ljevice – BGC

Velika većina modernih intelektualaca sklona je malo razmišljati, ali nikada promisliti sve zaključke. Razmatrati će, ali nikada vlastite pretpostavke. Ukratko, oni su poput studenata druge godine [eng. Sophomore]. Odnosno, mudre budale, ili, stvarne budale koje površno izgledaju, i vjeruju za sebe, da su mudri.

Oni mogu vidjeti što je pogrešno sa status quo ali ne i što je pogrešno s njihovim rješenjima; Znaju koje su prepreke ostvarivanja njihovih ciljeva, ali ne znaju zašto te prepreke postoje, ili zašto su njihovi ciljeve nekoherentni ili zli; mogu vidjeti zbog čega su neki ljudi kratkotrajno nesretni; ali ne vide razloge zbog kojih su životi većine ljudi ispunjeni.

Ljevica pridaje puno pažnje egalitarnoj ekonomiji redistribucije – uzimanje manjini i davanje masovnoj većini; ali nikada ne izračunaju koliko bi ta većina zapravo dobila sredstava. Socijalizam kao internacionalni projekt 19. stoljeća utemeljen je na želji da se ublaži siromaštvo kojeg su elite prvi put primjerite nakon industrijske revolucije (nakon što je industrijska revolucija objektivno ublažila to siromaštvo – ali je također dovele siromašne u gradove) – ali socijalizam se temeljio na razmišljanju koje vjeruje kako će redistribucija riješiti siromaštvo; ali nitko nije izračunao i shvatio da to nije moguće, i da će egalitarni socijalizam sigurno i matematički dovesti ne do općeg izobilja nego općeg siromaštva.

Danas se ljevica usredotočuje na tobožnji položaj skupina "žrtvi" koje kroz posljednjih pedeset godina imaju sustavno i eksplicitno odobrene posebne preferencije i privilegije kroz različite zakone i regulacije - i u birokratskom i privatnom diskurzu.

Sve to kako bi se odgovorilo na određenu nejednakost (možda osobnu možda statističku) koja je obično posljedica zdravorazumske pravednosti – prema tome potrebno je redefinirati pravednost. Potrebno je nametnuti "jednakost ishoda" na grupnoj razini – kvotama – neovisno o individualnim razlikama. Posljedice izjednačivanja kvotama na grupnoj razini lako je vidljiva, lako ju je primijetiti – ali Ljevica ne želi priznati ono što je očito niti će promisliti o implikacijama onoga što zagovara.

Ljevica (čija je krajnja motivacija zla, i čija je vladajuće elite namjerno angažirane u vrlo uspješnoj strategiji subverzije, destrukcije i inverzije svega što je Dobro) dobro zna što radi. Ljude koji ne razmišljaju tako proglašavaju glupim, a za svakoga tko stvarno rigorozno razmisli o zaključcima kažu da se bavi "besmislenom metafizikom" i ideološki je apologet fašizma.

O zapadnjačkoj adolescenciji i životnim fazama

George Stanciu, u The Four Stages of Human Life objašnjava;

Za razliku od puberteta koji je biološka činjenica i stoga univerzalna; konfuzija, pobuna i potrga za identitetom koju smatramo prirodnom za američke tinejdžere je proizvod kulture. U vrijeme kolonijalne amerike, mladost nije bila čudno razdoblje konfuzije i ranjivosti. Prije kontakta sa Zapadom, Kinezi nisu prepoznali adolescenciju kao razdoblje razvoja, i nisu imali riječ za nju. Studenti komperativnih kultura iznenadili su se što je najturbulentnije razdoblje njihova života kulturni fenomen, a ne izravni rezultata hormonskih promjena.

U nezapadnim, predmodernim kulturama, mlada osoba je lagano slijedila roditeljske stope, učila je radne vještine i stekla vrline imitirajući starije. Primjerice, u tradicionalnoj Kini, otac koji bi podučavao svog šestogodišnjaka poslovanju bi ga vodio na sastanke. Sin je svjedočio i kasnije sudjelovao u pregovaranju. Općenito, roditelji su bili ponosni što se dijete ponaša odraslije no što je po svojoj dobi, to je bio znak da dijete postaje dio društva. U svim životnim situacijama, roditelji se nisu trudili sakrivati svoje probleme od djece, u sretnim trenucima, djeca su slavila s odraslima, u nesretnim; najmlađi su tugovali s njima.

U dobi od dvanaest ili četrnaest, većina kineske djece su već bili punopravni članovi društva, upoznati s radostima i razočarenjima življenja s drugim ljudima; bez problema su ušli u svijet odraslih. Sigurni u svoje mjesto u društvu, znajući da se mogu osloniti na druge i emocionalno i financijski, mladi nisu imali veliku želju pridružiti se bandama.

U americi, odnos između gradskog dječaka i njegova oca je potpuno drugačiji od odnosa seoskog dječaka i njegova oca. Prvo, gradski dječak obično nije imao ekonomsku ulogu u obitelji, posebno nakon drugog svjetskog rata. Drugo, otac je radio u uredi ili tvornici, daleko od doma sociološki, ako ne fizički. Dječak nije iskusio posao svoga oca, imao je nejasno razumijevanje što njegov otac uopće radi. Dijete nije imalo razloga pretpostaviti da će njegov posao ikako sličiti poslu njegova oca. Zbog toga je gradski dječak nesiguran, zbunjen nizom mogućnosti koje mu nudi moderna ekonomija; nije znao što će postati tako da je "identitet" postao problem.[...]

Kasnije opisuje tradicionalno hinduističko shvaćanje životnih faza i uspoređuje ih s modernim zapadnjačkim. (Prema hindusima, u prvoj fazi čovjek-dijete stječe sve potrebne vještine i vrline koje mu omogućuju da bude član društva, zatim se u bračnom stanju posvećuje obitelji, nakon toga dolazi u fazu u kojoj se posvećuje društvu, a u posljednjoj fazi se posvećuje duhovnoj pripremi.). Četiri suvremene zapadnjačke faze su dosta drugačije;

Ukratko, četiri faze ljudskog života slijede oscilirajući luk slobode, počevši od bespomoćnog djeteta koje potpuno ovisi o odraslima i nema kontrole nad svojim životom. Adolescent koji nema društvene ili ekonomske dužnosti je potpuno slobodan živjeti u svome svijetu, provodeći svoje vrijeme upijajući masovne medije, povezujući se s drugim adolescentima kroz društvene mreže i mobitele. U odrasloj dobi, gubitak slobode i neovisnosti zbog posla, pojedinac mora djelovati suprotno svojim željama, mora se pojaviti na poslu i ispunjavati šefove zapovijedi. Kada se umirovi, osoba ponovo stječe slobodu adolescencije, može činit što želi. Konačno stanje je smrt, potpuna anhilacija sebstva.

Četiri stanja života prema drevnim hinduističkim mudracima slijede sve veći krug dužnosti. Učenik mora razviti svoje unutarnje darove kako bi mogao služiti svojoj budućoj obitelji i društvu. Nakon dvadeset pet godina obiteljskog života, osoba bi se trebala povući i služiti društvu. U konačnoj fazi osoba bi se trebala povući od ovosvjetskih vezivanja i meditirati , tražiti prosvjetljenje, i pripremati se za budući život.

Naravno, ne možemo postati drevni hindusi, ali imamo izbor; bilo da oblikujemo svoje život prema slobodi i želji da posjedujemo sve više i više materijalnih dobara ili da oblikujemo svoje živote prema dužnostima i s ciljem duhovne slobode, oslobođenja od kulturnih diktata.


PS

Pitanje različitog shvaćanju faza ljudskog života sam se već dotaknuo u Odškolovanje Društva, Ivan Illich objašnjava da je koncept "djetinjstva" novost u ljudskom društvu - i nije to promatrao kao pozitivnu stvar, iz više razloga.

(Inače, s obzirom da je prethodnih nekoliko postova kritično prema "adolescentima" i njihovim odlukama, ne radi se o tome da djeca i mladi ne mogu donositi dobre odluke, nego upravo suprotno, da su oni u stanju činiti puno više no što se danas očekuje od njih, odnosno bili bi u stanju to činiti kada bi živjeli u društvu koje bi ih pravilo usmjeravalo, društvu koje ne bi "prerano" guralo djecu u svijet "odraslih stvari" i koje bi mladima omogućilo da postanu stvarno odrasli članovi društva sa svim obvezama i privilegijama.)

Kinezi, prema autoru, nisu imali riječ za "adolescenciju", ali koji jezik poznaje taj pojam? Naravno da su mladost i njeni problemi bili poznati, primijećeni i kritizirani još od prvih zapisa, ali ipak se radilo o drugačijem shvaćanju i odgovoru na te mladenačke izazove.

Stanciu navodi neke socioeonomske razloge koji su doveli do razdvajanje mladih od roditelja, ali ta razlika je sve veća, povećava se indoktrinacijom kojom su mladi izloženi u medijima i školi.

Još jedan povezani post; Kako suditi o zdravlju kulture?- A. Esolen

srijeda, 12. siječnja 2022.

Dalrymple o preranoj Adolescenciji i zaostalom razvoju u suvremenom društvu

"Djetinjstvo je, u značajnom dijelu suvremene Britanije, zamijenjenom preranim odraslim razdobljem, odnosno adolescencijom. Djeca jako brzo odrastaju, ali ne i daleko. Zbog toga je danas moguće da četrnaestogodišnjakinja prijateljuje sa dvadesetšestogodišnjakom jer sa četrnaest godina znaju sve što će ikada znati. "

T. Dalrymple

Jedna od čestih tema u Dalrympleovu radu je upravo prerana adolescencija koja postaje trajno stanje kojeg veliki broj nikada ne preraste. Čak i službena kultura i politika danas promovira adolescenciju kao idealno stanje.

Ovdje se konkretno TD više fokusira na činjenicu da djecu prerano izlažemo određenim stvarima, i da nikada ne sazrijevaju, ali podjednako je bitan taj drugi dio (o ljudima koji prožive čitav život u adolescenciji). Primjerice možete često naići na razmišljanje odraslih – točnije starijih – žena koja se ne razlikuju od razmišljanja adolescentica. Zapravo, ponekad će reći upravo to da se i danas drže odluka koje su donijele u tom razdoblju. Drugim riječima, da se i danas vode savjetima četrnaestogodišnjakinje. Slično vrijedi i za muškarce, ali žene biološki brže odrastaju i za neke odluke imaju imaju kraće razdoblje nakon kojeg ne mogu nadoknaditi propušteno.

---

Komentirajući Burgessa i njegov roman Clockwork Orange u kojem mlade djevojčice umjesto u školi vrijeme provode slušajući neprikladnu glazbu TD zapisuje da ne bi iznenadilo Burgessa;

"Što su časopisi za desetogodišnjakinje ili jedanaestogodišnjakinje danas puni savjeta kako biti atraktivan, a djevojčice od šest ili sedam godina majke oblače u kostime koje podsjećaju na prostituciju; ili da je došlo do sažimanja generacija tako da je moguće prijateljstvo između četrnaestogodišnjakinja i dvadesetšestogodišnjakinja."

Osim preranog razvoja, često kritizira i dugu fazu zaostalosti u razvoju. O onima koji žele ostati vječni adolescentni, ili se barem tako oblače (it milijarderi, rock zvijezde itd.);

"Još od pedesetih, adolescencija se smatra vrhuncem ljudskog iskustva, nakon nje sve ide prema gorem. Prema takvom razmišljanju ako se adolescenti oblače na određeni način, onda ćete vi i odijevanjem na određeni način biti adolescent."

---

Općenito je u svome radu kritizirao adolescentni pristupu umjetnosti (šokiranje buržoazije, težnji ka transgresivnosti itd.) i religiji (iako on sam nije religiozan).

Sažimanje generacija je za njega jedan od najočitijih društvenih trendova u modernoj Britaniji. Djeca postaju prerano odrasla, a odrasli ostaju trajno podjetinjeni.

Prema njemu, malo je što danas konformistički, predvidljivo i dosadno kao "buntovna adolescencija".

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana