Ništa ne ljuti sekularni svijet kao nagovještaj, a kamoli znanstvena demonstracija, da je nadnaravna objava, kakva je zabilježena u Bibliji, blisko povezana sa znanošću.
Stanley Jaki
Znanost može biti rafiniran oblik zdravog razuma, ali ponekad previše rafiniran. Naravno, neke osnovne zakone možemo u potpunosti iskazati u zdravorazumskim terminima. Možemo opisati tri zakona termodinamike tako što ustvrdimo; prvo, ne možeš pobijediti; drugo, ne možeš igrati izjednačeno(eng. break-even); treće, ne možeš niti napustiti igru.Ta tri zakona znače da u konačnici sve fizikalne aktivnosti teže apsolutnom mirovanju. To vrijedi čak i ako trenutno širenje svemira naslijedi njegova kontrakcija. U sljedećem ciklus ekspanzije-kontrakcije će biti manje energije, a u sljedećem još manje. Fizika, najegzaktiniji oblik znanosti, govori nam, ako nam išta i govori, da su svi fizikalni procesi dio jednosmjernog, i u suštini linearnog procesa.
Znanstvenici nisu bili prvi koji su primijetili tu činjenicu. Gledajući širu sliku, u razumljivijem obliku, Biblija je prva izrekla tu tvrdnju o jednosmjernosti svega. Prvo, postoji stvaranje, zatim povijest svemira i čovjeka, sve teži prema konačnom sudu i prema konačnom dokončanju za sve na novim nebu i novoj zemlji.
Gdje god se susrećemo sa linearnom perspektivom, u pozadini pronalazimo Bibliju. To ćemo najbolje shvatiti ako pogledamo način razmišljanja svih većih drevnih kultura. U svima je dominirala ideja da se sve stalno ponavlja, ili ideja vječnih povrataka. To je nešto što rijetko možemo čuti. Gotovo nikada ne čujemo da su takva vjerovanja odgovorna da se znanost rodila kao mrtvorođenče, doista monumentalno mrtvorođenče u svim drevnim kulturama.
Skovao sam taj izraz, znanost kao mrtvorođenče, prije tridesetak godina. Fraza nije dobro prihvaćena u sekularnoj akademskoj zajednici. Razlog za to je očit. Ništa ne ljuti sekularni svijet kao nagovještaj, a kamoli znanstvena demonstracija, da je nadnaravna objava, kakva je zabilježena u Bibliji, blisko povezana sa znanošću. Ipak, biblijska objave ne samo da je blisko povezana sa znanošću, ona je omogućila jedino rođenje održive znanosti.
Rođenje se dogodilo na nekad kršćanskom Zapadu. To rođenje i danas omogućuje neokapitalistima kojima trebaju ne samo slobodna tržišta, nego i roba u velikim količinama koju će isporučiti na tržište, samo im znanost to može omogućiti. Uspon i razvoj te znanosti, koja je toliko bitna za Zapadnog čovjeka i za moderni svijet, ima izrazito biblijske korijene, u onoj mjeri u kojoj je Biblija zapis kršćanske vjere.
Upitno je koliko je suvremeni čovjek spreman učiti pojedinosti i detalje te ovisnosti znanosti o Bibliji, ali kršćani zanemaruju te detalje i izlažu se opasnom riziku u velikom kulturnom osporavanju gdje znanost ima tako istaknutu ulogu.
Knjiga postanka i znanost
Prije spomenuti pojam kozmičke linearnosti ima svoje korijene u biblijskom učenju o stvaranju iz ničega. To učenje nije prisutno u klasičnom biblijskom dokumentu o stvaranju, prvom poglavlju Knjige postanka. Iščitati to učenje u prvom poglavlju je ipak oprostiva stvar u usporedbi sa pokušajima da u tome poglavlju iščitamo nešto, ponajprije znanost, što se tamo ne nalazi niti u jednome obliku. Tužna je činjenica da ništa nije toliko diskreditiralo Bibliju kao pokušaji da je uzmemo za znanstveni uđbenik. Takvi pokušaji nisu od jučer, ali dokle god traju svaki argument o biblijskoj osnovi Zapadne znanosti neće biti dobro prihvaćen.
Prvo poglavlje Knjige postanka primarno nije o stvaranju već o važnosti štovanja subote. U tom poglavlju Bog je postavljen kao uzor koji radi šest dana, a sedmi dan se odmara. Kada je Bog postavljen u tu ulogu, on počinje najveće moguće djelo odnosno stvaranje svega.
Knjiga Postanka navodi to u tri koraka, svaki put koristeći drugu metaforu. Na engleskome imamo metafore"lock, stock, barrel"(zaključavanje, kundak, cijev) što su tri glavna dijela puške. Često koristimo tu metaforu kako bi naglasili da uzimamo sve u obzir. Kada Biblija navodi da je Bog stvorio nebo i zemlju, koristi dvije glavne karakteristike hebrejskog pogleda na svijet, kako bi prenijela poruku da je Bog stvorio sve. Isti postupak se ponavlja i za drugi i treći dan, posebno formiranje da glavna dijela, nebeskog svoda i zemlje. U istome tonu Knjiga postanka piše o četvrtom i petom danu, najvažnijim ukrasima tih dvaju glavnih dijelova. Postupak je tu da ustvrdi kako je objekt Božjeg djela upravo ukupnost koja je svemir. Biblije nigdje ne sugerira da tih šest dana možemo promatrati kao šest geoloških doba. Biblija nigdje ne sugerira da iz Post 1 možemo iščitati moderni pojam bioloških vrsti, gdje je navedeno da je Bog stvorio sva živa bića prema njihovoj vrsti.
Uz sva ta diskreditiranja koja se gomilaju već u prvom poglavlju Biblije, ne treba nas čuditi da je skoro nemoguće uvjeriti sekularnu modernu kulturu u najosnovniju biblijsku poruku: potpuna ovisnost svega o Bogu. U Bibliji su čak i nebo i zvijezde ravnopravni sa blatnom zemljom u odnosu na svoju ovisnost o Bogu. Biblijski pogled je konačno omogućio pretpostavku da i nebesima i zemljom vladaju isti zakoni. Ta pretpostavka nije moguća unutar drugih pogleda na svijet koji su dominirali u svim drugim drevnim kulturama. Drugi pogledi su smatrali nebesa božanskim.
Grci su razvili takvu logiku sa određenom preciznošću, razlog je to zašto je znanost bila mrtvorođenče čak i kod starih grka, tih mitskih uzora moderne racionalnosti. U grčkom ambijentu bilo je nemoguće, zapravo bilo bi svetogrđe, pretpostaviti da gibanje Mjeseca i pad jabuke opisuje isti zakon. To je međutim bilo moguće Newtonu koji je to nasljedio iz stare kršćanske vjere.
Vjera je bila kršćanska u svome najosnovnijem smislu, u kojem Biblija drži da je Krist jedinorođeni (monogenes) Sin Božji. Suočeni sa tim prijedlogom, svi obrazovani Rimljani i Grci doživjeli su veliki intelektualni šok(osim šoka koji se odnosi na moralne vrijednosti). Naime, u grčko-rimskoj antici, riječ monogenes je bila atribut samog svemira. Dakle, takav poganin, koji se spremao preobratiti, morao se suočiti sa sljedećim izborom : ili je Isus ili je Svemir jedinorođeni. Drugim riječima, kršćanska vjera i panteizam su međusobno nepomirljivi zbog stvarnosti(konkretnosti) Isusa. Zato se samo iskrena kršćanska vjera, i to sama za sebe, može oduprijeti modernoj sili(eng. juggernaut) koja nas potiče na obožavanje prirode
Vjera u Isusa, u kojem je Bog stvorio sve, suprostavlja se nastojanjima da uzmemo svemir kao nužnu stvar koja nije mogla biti drugačija. Takva nastojanja su sklona (čak i danas) voditi znanost u slijepu ulicu. Prije dvije tisuće godina su ta nastojanja uzrokovala da se u staroj Grčkoj znanost rodi kao mrtvorođenče.
Samo jedan aspekt te zamršene teme možemo razmotriti ovdje. Povezan je sa kršćanskim, biblijskim učenjem stvaranja svemira u vremenu. Bog je naravno mogao stvoriti svijet vječnim. Tu mogućnost ne može potvrditi ili opovrgnuti ni filozofija ni znanost. Znanost bi mogla dokazati vječnost svemira jedino ako bi mogla provesti eksperiment koji se proteže od vječnosti do vječnosti. Provođenje takvog eksperimenta bi zahtijevalo lanac beskonačnog broja RipVan Winklea.
Biblija snažno sugerira, a kršćanska vjera izričito navodi da je svijet stvoren na početku vremena što znači da je njegova prošlost konačna. Koliko traje ta prošlost nikada nećemo saznati. Znamo da fizikalni procesi traju barem 15 milijardi godina. No, ne postoji znanost koja može odrediti taj apsolutni prvi trenutak postojanja jer da bi to mogli, znanost bi trebala promatrati prijelaz iz nepostojanja u postojanje što nije fizikalni proces.
Omogućavanje znanosti
Znanost duguje kršćanskoj vjeri prvu iskru koja je omogućila Newtonovsku znanost. Ta je znanost temeljena na tri zakona gibanja. Kada su ti zakoni napokon formulirani, znanosti je omogućeno da se razvija po vlastitim uvjetima, bez kraja napretka, bez kraja novim otkrićima i bez kraja stvaranju nove robe koju omogućuje za slobodno, i ponekad ne toliko slobodno, tržište neokapitalizma.
Za taj neodoljivi napredak potrebna je iskra, ideja inercijskog gibanja što je prvi i najosnovniji od Newtonova tri zakona.
Formulacija prvog zakona prethodila je Newtonu više od tristo godina. Prvi put se pojavljuje u komentarima na Aristotelu knjigu o kozmologiji, "O nebesima", koje je John Buridan dao na Sorbonni oko 1348. godine. Do tada su mnogi srednjovjekovni filozofi komentirali knjigu i žestoko se protivili Aristotelovoj tvrdnji da je svemir vječan, da se nebeski svod rotira vječno. Aristotelov svjetski stroj je perpetum mobile stroj. Kao takav, sprječava mogućnost postojanja apsolutnog početka fizičkog gibanja. Međutim, ta spoznaje je potakla Buridana na razmišljanje.
Za razliku od svojih mnogih teoloških prethodnika, on nije samo ispitao činjenicu apsolutnog početka. On se također raspitivao kakav je taj početak. U odgovoru je gotovo doslovce rekao; U početku kada je Bog stvorio nebesa i zemlju, dao je određenu količinu gibanja svim nebeskim tijelima, zadržali su tu količinu zato što su se kretali u području u kojemu nema trenja. To je naravno čudesno predviđanje Newtonovog prvog zakona, zakona inercije. Tek nakon što je prvi zakon formuliran omogućeno je razmišljanje o druga dva zakona.
Sekularna akademija i dalje daje sve od sebe da umanji važnost Buridana i Pierrea Duhema koji je još prije gotovo sto godina predstavio dokaze o Buridanu i srednjovjekovnoj znanosti u svojim herojski istraženim svescima.
Hoćemo li uspjeti probiti taj otpor prema biblijskim korijenima zapadne znanosti ovisi prvo o tome da Bibliju čitamo inteligentno, a drugo da marljivo istražujemo povijest znanosti. Oboje je potrebno ako želimo dati ne samo srčan, nego i razumno respektabilan argument o biblijskim korijenima Zapadne znanosti.Kada kažem intelektualno respektabilan, mislim i biblijski autentičan. Naime od svih mjesta, u Pavlovoj poslanici Rimljanima, tome značajnome dokumentu Božje milosti, pronalazimo upozorenje: Kršćansko štovanje mora biti razumski pošteno. Pavlove riječi, logike latreia, sigurno ne znači logiku cijepanja(eng. logic chopping). Umjesto toga, one znače "razumno" ili "poštujući razum". Zašto? Zato što je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, sliku koja sigurno uključuje i racionalnost.
Racionalnost nameće puno poštovanje prema sposobnosti i pravu razuma. Zato je već Sv. Augustin ustvrdio pravilo; kada se god neki izraz u Bibliji protivi sa onime što možemo(sigurno) spoznati razumom onda taj izraz moramo prikladno reinterpretirati u skladu sa time. Inače bi nas, rekao je, nevjernici ismijali, i to sa punim pravom. Augustinova pravila su već bila pomalo prilagođena kako bi poštovala razliku između biblijskog pogleda na zemlju kao ravnu ploču i istinu koju su ustvrdili Grci, da je zemlja nalik sferi.
Nažalost, Augustin nije iskoristio svoje pravilo za pitanje nebeskog svoda, kojeg je smjestio u zamagljeni sloj u orbiti Saturna. Augustinovo pravilo nije poslušano ni kada je kroz Kopernikov rad postalo nužno da pripišemo dva gibanja zemlji. S jednim okom na Bibliji, Martin Luther nazvao je Kopernika ludom; kasnije je Rim osudio Galilea, ponovno sa jednim okom na Bibliji.
Bog iz praznina?
Katolička Crkva je napokon povukla pravi potez kada je ostavila Darwina na miru. Darwina i dalje odbijaju mnogi kršćani temeljem toga što je Bog stvorio sve biljke i životinje. Odbijaju ga iz pogrešnih razloga, sam Darwin nije uspio prepoznati da su najjače argumente za evoluciju predložile metafizičke sposobnosti ljudskog uma koje je on pokušao diskreditirati. Samo takav um može vidjeti isprepletenost i jedinstvo kroz svo vrijeme i prostor: od subatomskih čestica do samog ljudskog tijela, bez ikakvih praznina(eng. gaps).
Naravno, evolucijska biologija je daleko od popunjavanja svih tih praznina. Neke od njih, iz daleke prošlosti, možda neće nikada ni objasniti. No, popuniti takve praznine sa Bogom i Biblijom bilo bi sasvim nebiblijski. Povijest znanosti nam je dala bezbroj primjera kada smo tako popunili praznine znanja, svaki put izlažući ruglu Boga kojega su nesmotreni kršćani povezali sa nekom prazninom u znanosti. Zamijenili su nevjerojatnost za nemogućnost što je osnovna zabluda u zaključivanju.
Mogli bi se poigrati i računati (ne)vjerojatnosti raznih fizikalnih procesa. No, znanost često izvodi "nemoguće". Dovoljno je prisjetiti se 1828. godine i Wohlerove sinteze ureje, u jednom je potezu izbrisao navodnu apsolutnu granicu između anorganskih i organskih tvari. Nakon toga ismijavanje nekih materijalista je doseglo nebeske visine.Drugi razlog zašto bi evoluciju trebali smatrati točnom povezan je sa nedvosmislenom potvrdom u Bibliji da je sva materija dobra. Kada kaže da je materija dobra, Biblija svakako podrazumijeva da materija nije zla, ali i da je struktura(eng. edifice) koju stvara Bog dobra kao i svaka druga struktura(koja je dobra). No struktura je dobra samo ukoliko je kompaktna, čvrsta i dosljedna u svom radu. Drugim riječima, takva materijalna struktura se potpuno pokorava racionalnosti svoga arhitekta. Zašto ne bi isto ustvrdili i za materijalni svemir kojeg je stvorio Bog? Je li Bog drugorazredni arhitekt, je li Bog drugorazredni fizičar ili kemičar, ili molekularni biolog koji stalno mora unaprjeđivati ono što je već učinio?
Doista, sve pohvale koje materijalisti imaju prema materiji trebale bi biti blijede prema pohvalama koje bi kršćani trebali imati prema istoj materiji. U tome leži razlog zašto bi kršćanin trebao biti potpuni materijalist, uz uvjetom da je ljudski um iznimka. Zbog toga bi kršćanin trebao biti potpuni evolucionist, uz uvjet da ljudski um i samo ljudski um promatramo kao posebnu Božju kreaciju.
Sve drugo bi išlo na ruku materijalističkom ismijavanju koje doseže nebeske visine. Nadam se da je Carl Sagan sada na nebu. Tako da se Bog posljednji smije, Bog čija milost dodire naše duše. Čak ni svemogući Bog ne može biti milostiv prema običnoj materiji. Ipak, Carl Sagan se pretposljednji smije. Ovaj glavni seoski ateist(eng. village atheist) našeg vremena, odnosno glavni ateistički zabavljač zajednice nazvane evolucijska znanost, sada se može smijati znajući da nema kršćanske fizike, nema kršćanske kemije, nema kršćanske evolucijske znanosti dokle god su to znanosti, a ne filozofije. No, Sagan se smije i svojoj ludosti što je promovirao povode ateističke znanosti.
To nam pokazuje da ništa nije opasno kao svesti filozofije na čisto kvantitativna razmatranja što je ekskluzivni posao znanosti. Osim ako znanosti ne odobrimo sve što je u njenim granicama, ne možemo zanijekati znanosti ono što ne može s pravom tvrditi.
Područje znanosti
Nekvantitativno nije područje znanosti, ali sve što je kvantitativno je područje znanosti. Nekvantitativni aspekti postojanja poput smisla, slobode, dizajna, poštenja, ne mogu biti predmet znanosti jer nisu kvantitativne tvrdnje. Svaki djelić materije je kvantitativan što znači da je u području znanosti. Ne piše li u Bibliji da je Bog "sve uredio po broju, utegu i mjeri"?
Primijetite da Biblije ne govori da broj, uteg i mjera, odnosno ukratko količina, predstavlja sve. No, Biblija kaže da svaka stvar ima svoju mjeru, broj i težinu odnosno kvantitativna svojstva. Gdje god postoji materija, govorimo o količini. To daje znanosti neograničenu nadležnost u svemu materijalnome, bilo živome ili neživome. No, to je također razlog i radikalnog ograničenja znanosti na ono što je materijalno utoliko što se može mjeriti.U tome leži prividni paradoks. To će sigurno zasmetati one koji ne žele pravilno koristiti Bogomdani razum, oni se ne moraju naprezati. Dovoljno je uzeti u obzir da od svih raznih kategorija ljudskih konceptualizacija postoji jedna koja se potpuno razlikuje od ostalih. Ta kategorija je kategorija količine. Za sve ostale kategorije, primjerice razne kvalitete, možemo upotrijebiti fraze "više ili manje". Dobrota se može realizirati u raznim stupnjevima, više ili manje. Budnost također. Neka hrana može imati dobar okus, bolji ili lošiji. No, nije moguće reći za broj pet da je više pet ili manje pet.
Ta značajna razlika između količine i bilo kojeg drugog koncepta ne mora postojati za čiste duhove i sigurno ne za Boga, ali postoji za nas dokle god smo u ovome smrtnome tijelu. Možemo biti povrijeđeni, ali ne možemo promijeniti činjenicu da je Bog stvorio ljudski um tako da za njega količina i sve ostalo predstavljaju odvojene koncepte. Drugim riječima, ono što je Bog razdvojio neka čovjek ne pokušava spojiti. Oni koji su zauzeti integracijom teologije i znanosti trebali bi se zaustaviti.
Bilo je nekih koji su pokušavali gomilanjem količine na količinu dobijemo privid kvalitete, čak i um i slobodna volja su tako uključeni kao dobra mjera. Na njihovu žalost, pokušali su utemeljiti znanost na toj bazi, ali su samo uspjeli napraviti sprdnju iz nje i potpune budale od sebe. Primjer za to su Hegelovska desnica i Hegelovska ljevica. Stvorili su strašan nered ne samo od ljudskog života nego i znanosti, uključujući i znanost o evoluciji.
Što je Darwin propustio primijetiti
Nije važno što je Darwinov mehanizam evolucije nepotpun. Može biti i bolno pogrešan. Uvijek je korisno naučit nešto o posljednjim pogrešnim linijama u Darwinovoj teoriji zato što je materijalistički prvaci vole predstavljati kao nešto znanstveno nepogrešno. Ipak, osnovni Darwinov uvid ostaje netaknut. Darwina odbijaju oni koji su skloni odupiranju ili činjenicama ili zdravoj filozofiji, ili oboje. Unatoč tome, ništa ne podržava evoluciju tako snažno kao zdrava filozofija i posebice biblijski propis da je sve što je Bog stvorio dobro i da je sve uredio po broju, utegu i mjeri. To što je Darwin zanemario tu činjenicu je velikim dijelom nevažno. Bez ikakve sumnje predložio je svoj mehanizam evolucije kao odgovor na vjeru u Boga, koji je u to vrijeme i sigurno u Darwinovom širem ambijentu bio izjednačen s Bogom bezbroj posebnih stvaranja.
Nije to bio prvi put u intelektualnoj povijesti da je Bog dopustio monumentalnu poluistinu kako bi puna istina mogla biti učinkovitije prepoznata. Poluistina je bila kombinacija neodgovarajućih mehanizama evolucije sa predivnom vizijom usklađenosti svih materijalnih bića, zajedno sa potrebnim radikalnim isključenjem posebnog stvaranja. Darwinova najveća pogreška je bila što nije promatrao tu viziju onakvom kakva je bila, istinski metafizička vizija.
Metafizika, a ne znanost, je glavna racionalna osnova za tvrdnju da je materijalno područje potpuno koherentno, odnosno da nije potrebna intervencija vanjskih faktora, poput Boga, kako bi se stvari nastavile odvijati. Znanost može biti materijalistička samo zato jer je Bog stvorio svu materiju. Samo Bog koji je Stvoritelj je mogao dati autonomiju svojem materijalnom stvorenju bez da pritom izgubi svoju svemoć. Takav Bog je Bog Biblije.
Štetimo ideji o biblijskom podrijetlu Zapadne znanosti kada pokušavamo pronaći u znanosti "nešto drugo" na osnovi znanosti i njenih uvjeta. Ukoliko uzmemo frazu "prema svojoj vrsti" iz Post 1 u znanstvenom smislu, moramo uzeti i sve ostalo u njoj kao znanstvenu istinu. Što vrijedi za jedno, vrijedi i za drugo. Onda moramo objasniti kako je vidljiva svjetlost nastala prije stvaranja Sunca četvrtog dana. Poprilično je smiješno tvrditi da je svijetlost prvog dana zapravo elekromagnetska radijacija, a kamoli da je to 2.7K kozmičko pozadinsko zračenje. Onda je potrebno pronaći i neko objašnjenje za nebeski svod i za astronaute. Biblija zaslužuje puno bolje nego da bude izložena beskrajnom ruglu kada je uzimamo kao znanstveni uđbenik. No, Biblija također zahtjeva ozbiljan intelektualni napor ukoliko želimo potvrditi da je poslužila kao izvor Zapadne znanosti. Moramo uvjeriti ljude(u tu istinu) jer budućnost Zapadne kulture visi o niti. To je kultura kojoj je potrebno puno više od znanosti. Moramo iskoristiti najbolja i najučinkovitija sredstva ako želimo da nas poslušaju i drugi put. Danas je najučinkovitije sredstvo referenca na znanost. Znanost(eng. science) je nažalost postala jedno od triju najučinkovitijih marketinških sredstava. Druga dva su sport i sex. To su tri S koji upravljaju modernim životom.
Naravno da znanost zaslužuje puno bolje, i to zaslužuje najbolje u smislu intelektualnih napora. Ponekad je dovoljno koristiti zdrav razum. Znanost može biti puno više od rafiniranog oblika zdravog razuma, ali za ispravno tumačenje znanosti neophodno je više. Biblija je neprezaviđen izvor zdravog razuma, uz to je i glavni izvor informacija o "nečem većem" odnosno Kraljevstvu Božjem. Prvo tražiti Kraljevstvo je metoda kojom dolazimo i do svega ostalog, kao što je pokazala povijest, to uključuje i znanost.
Autor teksta je Stanley Jaki, fizičar i benediktinski svećenik. Orginalni članak možete pročitati ovdje, članak zaslužuje( i zahtjeva) više truda pri prijevodu tako da zahtjevnije čitatelje možda neće zadovoljiti moj prijevod.
