Autor teksta je Denis Alexander, ravnatelj Faraday Instituta za Znanost i Vjeru pri St. Edmund's Collegu na sveučilištu Cambridge. Alexander je proveo 40 godina u znanosti istražujući kao molekualrni biolog, a u nastavku odgovara na pitanje iz naslova. Autor tvrdi da je znanost nastala na temelju teologije te navodi nekoliko primjera kako bi to pokazao, primjeri se temelje na; Konceptu znanstvenih zakona, Slobodi Božjeg djelovanja, Padu Čovjeka i Mehaničkoj filozofiji. Također iznosi par primjera teološkog utjecaja na razvoj pojedinih teorija te obrazlaže kako je teologija korisna i za daljnja znanstvena istraživanja. Iako se radi o kratkom tekstu sa malo informacija, tekst pruža dobar pregled značenja teologije za nastanak(i opstanak) znanosti. Izvorna verzija, pdf.
Uvod
Na nedavnom Darwinovom festivalu u Cambridgeu organizirana je rasprava pod nazivom "Teologija u darvinovskom dobu". Već sam pisao o obrađenim temama vezanim uz odnos znanosti i religije u članku za The Daily Telegraph. Sada želim odgovoriti na pitanje koje je postavio Daniel Dennett u toj raspravi, pitanje je "Što je teologija ikada učinila za znanost?" Nisam imao dovoljno vremena da prikladno odgovorim na pitanje tako da bih sada iznio par misli.
U određenom smislu radi se o malo čudnom pitanju kojeg jedna akademska disciplina može postaviti drugoj. Zamislite da, primjerice, netko ih zavoda za matematiku otiđe do zavoda za povijest i zahtjeva odgovor "što je povijest ikada učinila za matematiku?" ili da neki geograf pita što je biokemija učinila za geografiju i tako dalje. Općenito smatramo da svaka akademska disciplina ima svoj integritet i nezavisnost, iako naravno interdisciplinarna područja otkrivaju neke fascinantne povezanosti.
Ipak, u ovom konkretnom slučaju početak odgovora je prilično jednostavan: sama znanost je dar teologije. Zapravo, Dennett je također potvrdio to razmišljanje, iako kratko, u svom predavanju na tome festivalu. Potražio sam ga poslije da bih provjerio jesam li ga dobro razumio i Dennett je potvrdio da je znanost upravljana i motivirana teološkim pitanjima. Time naravno ne mislimo da su teološka razmišljanja jedina bitna za nastanak moderne znanosti – daleko od toga. Važnu ulogu su imali ekonomski, politički, vojni, društveni i osobni faktori. No, unatoč tome, iznenađuje nas kada u povijesti znanosti(od grčkih filozofa do islamske znanosti pa do srednjovjekovne europe i znanstvene revolucije u 16. i 17. stoljeću) prepoznamo kako je motivaciju, alate i koncepte empirijske znanosti osigurala i oblikovala teologija.
Znanost kao dar od teologije
O takvim temama napisan je niz knjiga tako da ću navesti samo četiri primjera koji bi trebali biti dovoljni za moj argument. Prvo, izgleda da nema sumnje kako je koncept znanstvenih zakona oblikovan kršćanskim vjerovanjem kako je Bog uspostavio moralne zakone u svemiru što znači da je, ipso facto, Bog odredio slične zakone za fizikalni svijet. Racionalni Bog kršćanske teologije bio je argument za traženje inteligencije u svijetu, izražene preko zakona. To su izričito zapisali rani prirodni filozofi poput Descartesa, Boylea i Newtona. Kao što 1630. zapisuje Descartes; "Bog je utemeljio ove zakone u prirodi na isti način kako kralj daje zakone u svom kraljevstvu." Porijeklo koncepta znanstvenih zakona još uvijek je predmet rasprava, ali činjenica da su ti koncepti imali istaknuto mjesto u razvoju prirodnih znanosti kroz teologiju čini se nepobitnom.
Druga tema koju pronalazimo kod ranih prirodnih filozofa je ideja slobodnog Božjeg djelovanja koja ohrabruje empirijsko ponašanje prema prirodnome svijetu. Bog opisan u Bibliji može čini što želi, i na prirodnim filozofima je da to odrede empirijski, nemoguće je odrediti zakone iz prvih principa kako su to pogrešno mislili grčki racionalisti. Sloboda u prirodi proizlazi iz slobodne volje svemogućeg Stvoritelja. Upravu tu misao eksplicitno zapisuje Cotes u predgovoru drugom izdanju Newtonove "Principia Mathematica" riječima koje odobrava i sam Newton;
"Bez ikakve sumnje... ovaj svijet ne može nastati iz ničega osim savršene slobodne volje Boga ... Dakle ove(zakone prirode) ne smijemo tražiti na temelju neizvjesnih nagađanja, nego o njima učimo iz promatranja i eksperimenata."
Naravno, Newton je bio pobožan vjernik koji je pisao puno više o Biblijskim temama nego o fizici(više od milijun riječi za biblijske teme i više od milijun riječi o alkemiji), iako većina njegovih teoloških radovova nije objavljena za njegova života. Tek sada imamo potpuni pristup njegovim vjerskim spisima zahvaljujući sjajnom Newton online projektu kojeg vodi Rob Iliffe sa sveučilišta Sussex.
Entuzijazam za novi empirizam podjednako dobro ilustrira i John Wilkins, anglikanski biskup, jedan od osnivača Royal Societya(koje je započelo u njegovom uredu kao grupa za rasprave), koji je često započinjao svoje rasprave o znanosti i mehanici istražujući Aristotelova razmišljanja o tim temama, ali je nastavio sa svojim neovisnim idejama. Ne bismo trebali tako "praznovjerno obožavati Antiku", zapisao je Wilkins pažljivo izabranim riječima kao biskup iz 17. stoljeća, "Što se tiče pitanja trebamo li prihvatiti kanonski svaku kap iz Očeva pera, ... Moramo se potruditi da razumijemo kakve su stvari iz našeg vlastitog iskustva... ne na temelju onoga što drugi kažu o tome." Danas nam je to očito – ali revolucionarno za svoje vrijeme: dobar primjer teološkog poticaja u pojavljivanju empirijske metode. Treći način na koji je teologija doprinijela nastanku moderne znanosti je možda kontraintuitivan i neočekivan, odnosi se na kršćansku doktrinu o Padu i posljedičnom utjecaju na prirodne filozofe koji pokušavaju doći do istine. Radi se o dobrom primjeru koji nam pokazuje koliko je teško shvatiti kako su razmišljali rani prirodni filozofi. Teza je dobro opisana u knjizi oxfordskog povjesničara znanosti Petera Harrisona; "Pad Čovjeka i znanstveni temelji"(The Fall of Man and the Foundations of Science). Peter je u toj knjizi prikupio veliku količinu podataka kako bi pokazao da je ideja palog uma, uvjerenja kojeg su dijelili gotovo svi prirodni filozofi ranog modernog doba(16. i 17. stoljeća), dovela do toga da su filozofi sumnjali kako razum sam za sebe može doći do istine o prirodi, koristeći samo deduktivne procese iz grčke filozofije. Posljedica takvog razmišljanja je poticanje empirijske metode jer je očito jedini način kako doći do pouzdane istine obavljati eksperimente da bi saznali kako priroda stvarno funkcionira – jer to nije nešto što bi mogli izvesti iz prvih principa koristeći naše pale umove. Dakle prema Harrisonu, na početku je moderna znanost bila koncipirana kao sredstvo povrata znanja o prirodi kojeg je Adam nekad posjedovao, na taj način okrećemo posljedice Pada.
Takvo razmišljanje je dobro izrazio i Robert Hook koji je bio kustos eksperimenata Royal Societya, koji u predgovoru svojoj knjizi Micrographia(1665.) zapisuje da; "je svaki čovjek, i zbog svoje pokvarenosti koja mu je urođena i sa kojim se rađa, i zbog svog odrastanja i komuniciranja sa drugim ljudima, u velikoj opasnosti da počini svakakve pogreške... Za te opasnosti u procesu ljudskog razmišljanja lijekove pronalazimo tek u stvarnoj, mehaničkoj, eksperimentalnoj filozofiji." Francis Bacon smatrao je da nova eksperimentalna filozofija predstavlja obnavljanje znanja koje je izgubljeno od Adama, primjećujući da je "suptilnost eksperimenata daleko veća od samih osjetila, čak i kada ih potpomažemo izvrsnim instrumentima."
Četvrta tema znanstvene revolucije koja je teološki snažno izražena u entuzijazmu mnogih prirodnih filozofa je ono što će postati poznato kao nova mehanička filozofija, izraz koji je gotovo sinonim sa novom eksperimentalnom filozofijom. Iz naše perspektive čini nam se čudnim da se u kontekstu kršćanske teologije koriste mehaničke analogije kako bi opisali svojstva ovoga svijeta, ali strojevi(mehanizmi) su kod prirodnih filozofa uvijek bili Božji strojevi – nisu vidjeli problem između mehanizma i značenja. Astronom Kepler koji je započeo školovanje za luteranskog pastora, zapisao je "Moj je cilj pokazati da nebeski stroj nije neka vrsta božanskog, živog bića, nego vrsta satnog mehanizma".
Tri prirodna filozofa su bili osobito odgovorni za promicanje mehaničke filozofije; francuski katolik Rene Descartes (1596-1650); francuski katolički svećenik Pierre Gassendi (1592-1655) i engleski anglikanac Robert Boyle (1627-91). Iako su imali razlike u pristupu, bili su ujedinjeni u svom entuzijazmu za mehanističkim analogijama prilikom objašnjavanja svojstava materije, i podjednako su bili ujedinjeni u vjerovanju da su te analogije teološki bitne kako bi ljudima pomogle pri shvaćanju Božjeg stvaralačkog djelovanja. Robert Boyle pretpostavio je temeljne jedinice materije(eng. corpuscules) koje su bile osnova njegovih slavnih zakona ponašanja plinova. Boyleov svemir koji funkcionira poput satnog mehanizma bio je sagrađen od strane mudrog Boga tako da mu nije potrebno stalno podešavanje. U komentaru koji je bitan i za trenutne rasprave o tzv. "Inteligentnom dizajnu", Boyle zapisuje;"Više govori o Božjoj mudrosti u tkivu svemira činjenica da može stvoriti tako golem stroj koji izvršava sve te stvari, kako je on odredio, samom majstorijom da materijom upravljaju određeni zakoni lokalnog gibanja kojeg se drži svo mnoštvo, nego da bi On iskoristio inteligentnog nadglednika koji bi upravljao prirodom, regulirao, pomogao i kontrolirao kretanje dijelova."
Često teološka razmišljanja tog perioda ponavljaju ideju "Dviju Knjiga" - misleći na Sveto Pismo kao knjigu Božje Riječi i Prirodu koja predstavlja Božje stvaranje. Robert Boyle primjerice zapisuje; "Kako dvije velike knjige, Prirode i Pisma, imaju istog autora; istraživanje potonje ne sprečava čovjeka da uživa u proučavanju prethodne". Dakle u mnogočemu stav tih ranih prirodnih filozofa održava komplementarni odnos između znanosti i vjere. Kada promatramo gornja četiri primjera(naravno postoje i drugi) iznenađuje nas, ne toliko način na koji su pružali sadržaj znanstvenih teorija o čemu ćemo pričati poslije, nego način na koji su su pružali odgovarajući okvir za razvoj i potrebne alate za ideje koje su nužne da znanstveno istraživanje procvate. U tome smislu možemo reći da je "znanost dar od teologije".
Teološki utjecaji na sadržaj teorija
Nije zadatak teologije da utječe na sadržaj znanstvenih teorija. Primjer koliko takva nastojanja mogu imati katastrofalne posljedice je anti-Darwinovska kampanja u SAD-u koju provode zagovornici kreacionizma i Inteligentnog Dizajna. Ipak, ostaje činjenica da se pozitivni učinci teologije na sadržaj znanstvenih teorija mogu lagano pronaći u povijesti znanost, iako je te utjecaje lakše prepoznati sa određenim vremenskim odmakom. Znanstvenici nisu neka nebeska bića izolirana od svog kulturnog kruga, dio su konteksta i povijesti kao i svi ostali. Dakle i kod onih koji misle da su "čisto znanstveni" u svome radu, možemo u retrospektivi prepoznati utjecaj različitih neznanstvenih faktora u njihovim teorijama i istraživanjima.
Primjerice, možemo uvjerljivo tvrditi da su Newtonovi zakoni gravitacije nastali pod utjecajem njegove duboke vjere u Boga Stvoritelja koji može djelovati na velikim udaljenostima kako bi zadržao matematički elegantne odnose između objekata u harmoniji. Newton je bio odlučno agnostičan po pitanju mehanizma pod kojim funkcionira gravitacija što je dovelo do optužbi da vjeruje u "okultne sile", ali svemir u kojem nepoznate sile gravitacije djeluju na udaljenostima sigurno se činio izglednijim kada njime upravlja dobronamjerni, ali nevidljivi Stvoritelj zakona. Michael Faraday(1791-1867) osnivač je znanosti elektromagnetizma, osmislio je klasičnu teoriju polja, otkrio dva zakona elektrolize i brojne kemijske spojeve. Također je bio i duboko religiozan kršćanin koji nam predstavlja još jedan zanimljivi primjer načina na koji teologija može utjecati na razvoj znanstvenih teorija. Ranija istraživanja o Faradayu su tvrdila da je odvojio svoja znanstvena i teološka razmišljanja, ali noviji radovi su otkrili neke zanimljive sinergije(više detalja u Russellovom radu). Čini se da je postojao teološki utjecaj na razvoj Faradayeve teorije polja. Kao što zapisuje Russell; Faradayeva "teologija svemoćnog Boga dovela ga je do ideja točkastih centara, a time i polja oko njih".
Arthur Eddington (1882-1944), profesor astronomije na Cambridgeu bio je prakticirajući kveker koji je imao veliki utjecaj na naše razumijevanje relativnosti. Postoje tvrdnje kako je Eddingtonova otvorenost prema duhovnosti i oštra kritika materijalizma te determinizma razlog zašto je bio tako otvoren prihvaćanju Einsteinove teorije. Postoje dobri dokazi kako je Eddingtona kvekerska teologija vodila u tako snažnom promicanju relativnosti, sam je predstavio teoriju engleskom govornom području i objasnio je generacijama laika. Nadalje, upravo mu je njegov kvekerski pacifizam omogućio da se riješi predrasuda koje su spriječile ključni Einsteinov rad koji nije mogao niti doći do Britanije za vrijeme Prvog Svjetskog Rata. Također je prihvatio kvantnu mehaniku jer se teorija dobro slagala sa kvekerskom sumnjom prema determinističkom svemiru koji je više pripadao idejama klasične fizike.
Navođenje takvih utjecaja teologije na sadržaj i razvoj znanstvenih teorija ne znači odmah da se radi i o dokazima istinitosti određenih teoloških sustava. Kršćanska teologija ne postoji zbog korisnosti za određeno znanstveno istraživanje, a znanstvenici imaju različite vrste metafizičkih vjerovanja koja utječu na njihov rad, i bez sumnje ta vjerovanja ponekad i koče razvoj inače uspješnog istraživanja(primjerice postoji primjere kada je ateizam kočio napredak znanosti). Ovdje se tek radi o odgovaranju na pitanje "Što je teologija ikad učinila za znanost?". Imala je značajan pozitivan utjecaj na razmišljanje velikog broja znanstvenika u povijesti znanosti prilikom razvoja njihovih teorija.
Teologija i održavanje znanstvenog istraživanja
Dennett će naravno sada reći da je teologija svakako imala važnu ulogu u nastanku moderne znanosti, ali ona više nije potrebna, znanstvena istraživanja mogu iskoristiti početni zamah i nastaviti bez ikakve teološke pomoći. Iz čisto pragmatične perspektive imam dosta simpatija za takvo razmišljanje, znanost i bliska joj tehnologija su postale toliko bitne za ekonomiju, vojsku i zdravstvo razvijenih društava da je teško zamisliti kako bi mogle izgubiti svoje mjesto, barem u bliskoj budućnosti.
No, Dennett je kao filozof također svjestan da je znanost intelektualno zahtjevna. Mnoga od poznatih načela i teorija su kontra-intuitivne i sigurno neovisne o zdravom razumu. Kvantna mehanika je konceptualno čudna, ali eksperimentalno utemeljena. Pučku fiziku i male bebe mogu prirodno shvatiti(različito reagiraju kada objekti u rukama eksperimentatora pokazuju čudno ponašanje, poput nestajanja), ali fizika za odrasle je različita. U tom smislu, pučka fizika i ona za odrasle pronalaze svoju paralelu u prirodnoj vjeri i teologiji. Postoji dovoljno dokaza u kognitivnoj psihologiji da djeca prirodno vjeruju u Boga – prirodna vjera je isto što i prirodna fizika, ali teologija je jednaka znanosti, dosta toga je kontra-intuitivno i poprilično teško. Razmislite o kršćanskoj doktrini o Trojstvu; prvi Kristovi sljedbenici su počeli vjerovati u Boga kao Trojstvo zbog svog vlastitog iskustva, a ne iz logičkih dedukcija. Iskusili su Boga Oca kroz svoje židovsko nasljeđe, Boga Sina kroz osobni susret sa Kristom i Boga kao Svetoga Duha na Pedesetnicu. Njihova kontra-intuitivna teologija o Bogu nastala je iz njihovog vlastitog iskustva.Zato što je znanost intelektualno zahtjevna, potrebna je neka metafizička podrška koja će nam garantirati da znanstveno znanje ima stvarnu vrijednost. Takvu podršku prilikom razvoja moderne znanosti je pružalo vjerovanje kako je Bog stvorio racionalna bića sa mogućnošću da proniknu u racionalni svemir kojim vladaju Božji racionalni zakoni. Istina, kao što smo već objasnili, ti umovi su pali tako da taj nedostatak moraju dopuniti eksperimentalnim podacima, a podacima možemo vjerovati jer istražujemo Božji svemir. Takav optimizam u pouzdanost ljudskog znanja nosio je znanost stoljećima, ponekad gurajući znanstvenike u čistu oholost.
Danas je taj optimizam u pouzdanost znanja nestao i postmodernistička razmišljanja se ne slažu sa znanstvenim istraživanjem koje pokušava zadržati pouzdanost svojeg znanja, teško je objasniti znanost javnosti koja više ne zna što je istina. Dennett misli, ako sam ga dobro razumio, da novu podršku znanstvenom znanju trebamo odrediti za svaku novu generaciju, baš smo došli do tog zanimljivog dijela naše rasprave kada su nas prekinuli tako da ne želim pisati o njegovom razmišljanju jer nisam uspio sve čuti.
Mislim da to ističe ulogu teologije u podržavanju znanstvenih istraživanja, ne samo u teoriji znanja. Filozofkinja Nancy Cartwright primjerice odbacuje ideju znanstvenih zakona, preferira drugačiji svijet u kojem nema znanstvenih zakona tako da jedinstveni znanstveni opis postaje nemoguć. Izgleda da Cartwright odbacuje ideju znanstvenih zakona zašto što, ipso facto, zahtijevaju nekog tko bi ih postavio, a njena ateistička metafizika ne priznaje takvo biće([Nancy Cartwright, “Is natural science "natural" enough? : a reply to Philip Allport”, Synthese XCIV, 1993, p. 299].):
"Mislim da u konceptu zakona ima malo previše Boga. Pokušavamo riješiti problem sa više mogućih svjetova, fiktivnim pravilnostima i ceteris paribus klauzula, ali na kraju koncept zakona nema smisla bez prepostavke Stvoritelja zakona."
Takvo razmišljanje može dugoročno biti štetno za znanost jer ne priznaje znanstvenu potragu za sveobuhvatnim zakonima koji donose koherentnost sve većoj količini podataka. Znanost mora zadržati svoju vjeru u mogućnost objašnjavanja svemira ako želi napredovati u svom razumijevanju. Ukoliko se radi o Božjem svemiru, onda postoje snažni razlozi i motivacija da se potraga nastavi. Sva istinita spoznaja je Božja spoznaja.
Dakle što danas teologija može učini za znanost? Pa očito je da ne možemo uvjeriti svakog znanstvenika da postane teist kako bi imali bolju epistemologiju znanstvenog istraživanja, iako je zanimljivo primjetiti da rast Crkve u Kini prati i rast u financiranju i razvoju znanstvenih istraživanja. Ne mislim da su ta dva rasta nepovezana. Stalno mi kineski znanstvenici govore kako je njihov interes za kršćanstvo pokrenulo proučavanje povijesti znanosti na Zapadu, bilo im je jasno; ako želite napredak znanosti, onda je potrebna neka teologija koja će to pokrenuti. Ne želim reći da je to značajan razlog zašto je toliko kineza u zadnje vrijeme postalo kršćanima, ali to je sigurno jedan faktor u rastu interesa za kršćanskom teologijom u Kini.
No, čak i za one koji možda nikada neće postati teisti, mislim da teologija Abrahamskih vjerovanja može imati važnu ulogu u podsjećanju ljudi da su povijesni korijeni znanstvenog istraživanja u teologiji i da zbog nje danas imamo alate, ideje i pristupe koje zajedno nazivamo "znanstvenom metodom". Još je važnija vrijednost znanstvene spoznaje kada je postavimo unutar teističkog svjetonazora. Znanje o Božjem svemiru je sveto znanje, radi se o vjerskom služenju. Čak i ako takvo razmišljanje ne dijele svi, samo postojanje razmišljanja će pomoći u održavanju objektivnog znanja u kulturi koja je pod utjecajem relativizma.
Dakle što je teologija ikad napravila za znanost i što nastavlja raditi?
Rekao bih dosta toga.
