Socijalizam korak-po-korak

Antikapitalisti često pitaju, "Koliko je još potrebno?" Odgovor je još jedan dolar. Osoba ne mora prestati zarađivati kada dođe do određenog iznosa unatoč tome što vas žele uvjeriti suprotno.

Moje pitanje njima je "Koliko je još dovoljno?" Koliko raznih odredbi trebamo donijeti kako bi bili zadovoljni? Koliko nam još treba redistribucije da bi prestali sa time? Izgleda da je uvijek njihov odgovor; još jedna socijalna odredba.

U tome leži najveća opasnost za naše društvo. Mnogi su dovedeni u zabludu kako će određene socijalne odredbe(eng. policies) biti dovoljno za pokrivanje siromaštva. Samo ako još malo povećamo minimalnu plaću ili izgradimo državne stanove, onda će to biti dovoljno. Radi se o velikoj laži. Liberali i socijalisti ne namjeravaju stati sve dok ne budemo podjednako siromašni; dok njihova vizija o tiraniji bez sloboda bude dovršena.

Ludwig von Mises je to najbolje izrazio, "Skrbnička država je tek metoda pretvaranja tržišne ekonomije korak po korak u socijalizam." Oni koji misle da će socijalni programi jednom prestati su u krivu. Skrbnička država raste bez ikakvog kraja.

Ukoliko mislite da će slobodno tržište uz vladine intervencije riješiti problem siromaštva onda ste strašno u krivu jer siromaštvo je što god oni odluče da siromaštvo je. Nije li kapitalizam i poluslobodno tržište povećalo bogatstvo najsiromašnijih u Americi deset puta?! Luksuzi koje smatramo standardom za prosječnog građanina amerike bi bili prava čuda za kraljeve i kraljice prije stopedeset godina!

Ako kapitalizam u sljedećih sto godina poboljša situaciju siromašnih još deset puta, opet će neki to nazivati siromaštvom! Ne zato što donjih 20% nema dovoljno nego zato što 20% najbogatijih ima puno više. Tu dolazi do priče o "kreposnoj" jednakosti.

Zagovornici socijalnih programa žele postići jednakost uglavnom tako što će orobiti porezne obveznike. Da se radi o pravim svecima onda bi govorili samo o siromašnima, ali priča o jednakosti iskazuje njihov marksizam. Njihov rat sa siromaštvom će završiti tek kada će svi biti u financijski istoj poziciji. Takav sustav je moguće održati samo tako da nasiljem zadržimo na istoj razini one koji u društvu imaju inteligenciju, vještine, ambicije i radne navike.

Nikada tu bitku ne možemo dobiti kroz demokratsku vlast. Pohlepa nije vrlina, ali jedna stvar je jača od pohlepe – ljubomora. Ljubomorne mase, neovisno u kakvoj su poziciji, će uvijek nadglasati one koji su bogatiji i visoko produktivni u društvu. Mises je i to komentirao, "Politički gledano, za vlast ne postoji ništa povoljnije od napada na vlasnička prava, jer uvijek je lagano potaknuti mase protiv vlasnika zemlje i kapitala."

Nadalje, naši mladi će nastaviti pohađati škole u kojima će ih krivo obrazovati. Socijalisti kontroliraju sveučilišta i visoke škole, podučavaju redistribuciju i krađu kao vrline. Koja je korist od studiranja političkih znanosti ili sociologije na slobodnom tržištu? Postoji li uopće posao za političkog znanstvenika u stvarno slobodnom društvu bez vladinih subvencioniranja?

Politička znanost na većini sveučilišta je učenje opravdanja za javnu upravu, a ne pročuvanje prirode vlasti.

Na takvim mjestima "obrazovanja", studente uče kako bi svijet bio bolje mjesto kada bi određeni programi bili provedeni na određeni način. Uče kako je potrebno intervenirati i eksperimentirati sa životima građana. Studentima sociologije govore kako društvo "zapravo" funkcionira i kako bi trebalo biti.

[...]

Moje konačno opravdanje tržište ne tiče se samo učinkovitosti. Tržište je put slobode i po mom mišljenju je također i Božji put. Bog je sam naučio što se dogodi kada samo dajete. Čak i u utopijskom Edenskome Vrtu u kojem je Bog davao bez uzimanja, vidio je kako Adam i Eva teže prema zlu.

Mnogi se pitaju, "Gdje je Bog da pomogne svim tim siromašnima na Zemlji?" Bog se ne mora uplitati. U svojoj Veličini shvatio je učinke utopijskog Edenskog Vrta. U zamjenu što nas je izbacio iz vrta, dao nam je najveći dar od svih. Taj dar je uzajamna korist kroz dobrovoljnu razmjenu i nevidljiva ruka Adama Smitha. Nevidljiva Ruka je ista kao i ruka Boga. Kada god Njegovi ljudi nešto zatraže, bit će im dano ukoliko nema intervencije kroz grešnu vladinu prisilu i nasilje. Ako ne griješimo kroz vladinu intervenciju, sve na ovoj Zemlji će nam biti dano kroz ponudu i potražnju. Tržište je Božji način da se brine o nama. Tržište je Božji dar i jedina stvar koja će nas spasiti od nasilja, prisile, ropstva i konačnog socijalizma.

Autor je V.Vuk, izvorni članak.

PS

Prošli post koji se nije mnogima svidio sam još mogao objasniti, ali za na objašnjenje ovoga bih morao potrošit dosta teksta. Tko je shvatio o čemu se radi shvatio je, ostalima će bit sablazan i morat će potražit utjehu u činjenici da je ovo posljednji post ovog mjeseca pa se okrećem drugim temama. Jednostavno sam morao objavit tekst sa ovakvim (pre)entuzijastičnim zaključkom.(da ne znam gdje je objavljeno, mislio bih da netko sa subversive festivala -  u svom zagoravanju marksizma - ismijava tržište ).

Ipak, da dodam nešto; Ovo nije pohvala pohlepe nego pokuda ljubomore(nije li veći grijeh željeti tuđe nego željeti zadržati ono što se pošteno zaradili? jesu li carinici prije bili omiljeni u narodu?); Ovo ne znači da ne morate pomagati drugima, upravo suprotno, to znači da Vi morate pomagati ( Je li Isus učio da moramo glasat za stranku koja će onda povećat poreze i uzet ljudima zaradu pa onda te novce potrošit na sebe i vratit nešto u narod? Ili je učio da svatko od nas mora pokazivati milosrđe prema bližnjima?) Ovo ne znači da se ne trebamo organizirati i pomoći drugima, upravo suprotno moramo se Mi organizirati i pomoći drugima, ne možemo očekivat da će netko drugi platit poreze pa će nas izbjeć odgovornost prema drugima (U društvu di carinici nemaju toliku moć i ne uzimaju toliko, zašto ne bi plaćali primjerice crkvenu desetinu? Ili nešto više s obzirom na veću produktivnost?)

Kada pape govore o "državi" tada ne misle nužno na državnu vlast nego na društvo kao cjelinu, to uključuje i privatne tvrtke (što ne znači da će njima upravljati država), kada moramo urediti "državu" na određeni način onda moramo urediti društvo kao cjelinu na taj način (koji je bolji način od toga da počnemo od sebe). 

Osnovna stvar je da sve što ima država dolazi od građana; ideja da si ne možemo nešto priuštiti kao društvo, ali si to možemo priuštiti ako dolazi u paketu sa puno birokrata ima očitih manjkavosti, ali već sam dosta toga napisao pa prestajem. (Samo da naglasim da ne zagovaram anarhokapitalizam, država odnosno vlada ima svoju ulogu, ali ta uloga je puno manja od postojeće)

Napad države na obitelj

Većini ljudi koja čuje libertijanske ideje ima problema sa idejom kako će se privatne dobrotvorne organizacija, u nedostatku vladinih programa, baviti problemima koji uključuju pomaganje nemoćnim osobama. Takve organizacije su aktivne i danas, ali nitko ne može biti siguran koliko će se donacije povećati u društvu bez poreza.

Kada osoba ostari bez ikakve ušteđevine, kako će živjeti bez socijalističkih programa poput Social Securitya(~mirovina)? Zaboravlja se na dobrotvornu instituciju obitelji. Kada libertijanci govore o milosrđu tada ne misle samo na neke dobrotvorne organizacije nego misli i na brigu za svoje bližnje.

Kada smo ja i moj brat bili mali o nama su se brinuli baka i djed dok su roditelji radili, a zauzvrat su moji roditelji financirali cijelo kućanstvo jer smo svi živjeli pod istim krovom kako bi uštedjeli novac. Kada se moj otac odselio u SAD i zaradio više novca, pobrinuo se da njegovi roditelji budu financijski osigurani.

Tijekom rata, članovi moje obitelju su nasilno uklonjeni i postali izbjeglice; kada su izgubili sve što su imali, pogodite tko se pobrinuo za njih? Cijela obitelj je zajedno slala novac i svu potrebnu robu.

Takva su pravila bila svugdje prije skrbničke države: roditelji su se brinuli o vama dok ste dijete – a u budućnosti ste možda vi njima morali pomagati. Taj osnovni element obiteljskog života je neshvatljiv zagovornicima skrbničke države; oni stalo govore o odgovornosti prema društvu putem redistribucijskih poreza.

Nemam nikakve odgovornosti prema društvu kao cjelini, nekom strancu kojeg nikada nisam ni upoznao. Osjećam da imam odgovornost prema svojoj obitelji. Razni socijalni programi premještaju tu odgovornost iz obitelji i stavljaju je u ruke države. Istiskuju naš osjećaj moralne odgovornosti.

Obitelj je stoljećima bila osnovni način kako se brinuti za pojedince. Zagovornici skrbničke države zaboravljaju prošlost.

Prije mirovinskog sustava, što se dogodilo sa ljudima koji su doživjeli 65-tu godinu? Jesu li tisuće ljudi jednostavno umrli od gladi? Nisu. Jesu li ih spasile mnogobrojne dobrotvorne organizacije? Ne uvijek. Pa, kako su onda preživjeli? Svatko će se složiti da nije bilo masovnog umiranja 65-godišnjaka prije uvođenja mirovinskog sustava.

Ljudi su preživjeli na temelju osnovnog principa života; vi se brinete o svojoj djeci, i jednoga dana, ona će se brinuti za vas. U prošlosti je imati djecu značilo ulagati u budućnost. Znali ste da će se jednoga dana vaše dijete pobrinuti za vaše potrebe baš kao što ste se vi pobrinuli za njegove.

Takvo razmišljanje je poticalo stvaranje zdravih obitelji. Morali ste odgajati svoju djecu i usaditi im dobre vrijednosti. Djeca bez radne etike i vrijednosti neće imati previše šanse na tržištu rada. Roditelj ih je morao naučiti nekim vrijednostima jer se tako brinuo i za svoje potrebe u starosti. Odgovornost prema obitelji je bila važna, ukoliko to niste usadili u dijete jednog dana bi otišao bez osvrtanja na sve što ste mu pružili tijekom života.

Kada imamo vladu koja pokušava popraviti svaku pogrešku u životu ljudi onda dolazi do drugačijih poriva. Ako vaše roditelje potpuno financira država, ne moraju se toliko brinuti o vašoj budućnosti. Roditelji se obično brinu o svojoj djeci i žele im najbolje, ali roditelji koji znaju da moraju ili dobro odgojiti svoje dijete ili će u starosti imati problema će dati sve od sebe kako bi zaštitili dijete od droga, kriminala i drugih pogrešnih odluka.

Standardna isprika za pobačaj igra veliku ulogu u tome. Skrbnička država je uništila kulturu teškog rada i obitelji. Svaki put se namrštim kada čujem da netko spominje siromaštvo kao izliku za pobačaj.

Ne želim ulaziti sada u raspravu oko pobačaja, ali kako se možete opravdavati da ste presiromašni da bi imali dijete i da morate pobaciti? Tijekom ekonomski puno težiš vremena obitelji su imale po desetero djece. Velike obitelji nisu bile neobične. Danas nas žele uvjeriti kako si, u uvjetima koji su stotinu puta bolji nego što su prije bili, ne mogu priuštiti dijete. Morat će smisliti neku bolju ispriku.

Imati dijete nije lagano, neovisno o tome jeste li bogati ili siromašni; u svakoj fazi života će biti teško odgojiti dijete. I sa sveučilišnom diplomom mlada majka će imati podjednako poteškoća kao i tinejđerka. Takav je život. Odgojiti dijete je težak posao! Skrbnička država promovira ideju da ako je nešto teško onda je pogrešno.

Učiniti pravu stvar nije lagano. Teškoća ne opravdava nemoralna djela. Naravno da je teže brinuti se o svojim roditeljima nego prepustiti državi da se brine o njima; ali, nije li to vaša moralna odgovornost? Je. To nije odgovornost nekog poreznog obveznika koji uopće ne poznaje vaše roditelje, svatko tko bi ostavio strancima da se pobrinu za njihove stare roditelje trebao bi se sramiti.

Prije skrbničke države, bili ste potaknuti da imate djecu i da si osigurate budućnost. Danas nas potiču na raspad obitelji. Neki programi zapravo daju više novaca samohranim majkama, to se može činiti kao sjajan program pomoći samohranim majkama u potrebi, ali u stvarnosti program samo pomaže muškarcu u obitelji da ih napusti. Smanjuje se muškarčeva odgovornost da ostane i odgaja dijete. Program rezultira sa još više samohranih majki!

Jednoga dana će se vlada, a ne potomci, brinuti o čovjeku koji je napustio obitelj. Zbog toga dolazi do još manje poticaja za pravilnim odgojem djece.

[...]

Agenda države je razoriti obitelj. Što više ovisite o državi time sve više opravdavate njeno postojanje i to se više povećava njen utjecaj. Ideja da se ljudi mogu pobrinuti za sebe, bilo kao pojedinci ili kao obitelj, zastrašuje državu. Obitelj podriva ulogu države. Uloga obitelji predstavlja opasnost za njen opstanak.

Napuštanje skrbničke države je pomak prema boljim obiteljskim vrijednostima i čvršćoj obiteljskoj

solidarnosti.

Smrt obitelji je život države.

Autor članka je V.Vuk, izvorni članak mises.org.

PS

Vjerojatno će mnogi krivo shvatiti članak pa neću ni objašnjavati što sam sve htio reći sa izbor ovog(pojednostavljenog) članka. (ne, ako se trebamo brinuti za članove obitelji to ne znači da se ne trebamo brinuti za ostale članove zajednice)

Velike laži u politici – naše ili njihove ?

Činjenica da su mnogi uspješni političari takvi besramni lažljivci nije samo samo njihova krivnja, nego je i naša. Kada ljudi žele nemoguće, samo ih lažljivci mogu zadovoljiti, i to za kratko vrijeme. Trenutni neredi u Europi pokazuju što se dogodi kada nakon dužeg vremena istina sustigne i političare i narod.

Najveća laž skrbničkih država sa obje strane Atlantika je ideja kako vlada može ljudima priuštiti stvari koje žele, ali si ne mogu priuštiti. S obzirom da vlada sve resurse dobiva od ljudi, ako si ljudi ne mogu nešto priuštiti onda ne može ni vlada.

Naravno, postoji i trajna zabluda kako vlada može jednostavno oporezivati "bogate" i taj novac iskoristiti da plate stvari koje si većina ljudi ne može priuštiti. Nevjerojatna je implicitna pretpostavka da su "bogati" potpune budale koje neće učiniti ništa kako bi spriječili da im vlada oporezuje novac. Povijest pokazuje drugačije.

Nakon što su u SAD-u 1916. godine uveli zakon sa dodatnim oporezivanjem, broj ljudi koji su zarađivali više od 300,000 dolara je pao sa više od tisuću na manje od tristo do 1921. godine.

Jesu li bogati postali siromašni? Nisu. Ulagali su velike količine novca u vrijednosne papire oslobođene poreza, iznos kojeg su uložili bio je veći od saveznog proračuna, i gotovo jednak polovici nacionalnog duga.

To nije jedinstvena pojava za SAD ili to razdoblje. Nakon što je Britanska vlada povećala porez bogatijima 2010. godine, shvatili su da je količina prikupljenog poreza bila manja nego prije. Druge države su imale slično iskustvo. Izgleda da bogati ipak nisu budale.

U današnjoj globaliziranoj ekonomiji, bogati mogu jednostavno uložiti svoj novac u države gdje su niže porezne stope.

Dakle, ako ne možete računati na "bogate" da plate sve, na što se možete osloniti? Laži.

Političaru nije ništa lakše od obećavanja državnih davanja koja se ne mogu isporučiti. ~Mirovine(Social Security) su savršene za to. Njihovo obećanje se odnosi na novac koji će biti isplaćen nakon puno godina – kada će netko drugi biti na vlasti, pa će on tada razmišljati što reći i učiniti kada nestane novca i započnu neredi.

Postoji više načina kako odgoditi dan obračuna. Vlada može odbiti platiti račune za neke stvari. Jedan od očitih primjera je smanjivanje sredstva u zdravstvu(Medicare), posljedice toga će se vidjeti na duži rok – ali izbori će opet brzo doći. To će biti još jedan rastući problem koji će biti ostavljen onome tko dođe tada na vlast.

Sve više papirologije za liječnika u skrbničkoj državi u kojoj vlada upravlja zdravstvom, i smanjivanje plaće tim liječnicima, kako bi odgodili dan bankrota, znači da će takve profesije vjerojatno privlačiti manje pametnih ljudi koji će se baviti drugim stvarima – bolje plaćenima i manje napornim. No, i to je jedan dugoročan problem – a izbori su pred vratima.

Na kraju, svi ti dugoročni problemi će sustići prekrasno osmišljene laži koje pokreću skrbničku državu, ali između današnjice i toga kraja bit će još puno izbora – a oni koji su dobri u političkim lažima mogu osvojiti mnoge od tih izbora.

Kako se približava dan obračuna, postoji niz načina kako naizgled prevladati krizu. Ako vladi ponestane novca onda može tiskati još novca. Zbog toga država neće biti bogatija, ali na tihi način će se dio vrijednosti postojećeg novca kojeg su ljudi uštedjeli preliti u vladu čiji novotiskani novac ima istu vrijednost kao i onaj ljudi koji su za njega naporno radili i štedjeli.

Tiskanje još novca znači inflaciju – a inflacija je tiha laž pomoću koje vlada može ispuniti svoja obećanja, ali sa novcem koji vrijedi puno manje nego u trenutku kada su to obećali.

Nije čudno da glasači sa nerealnim očekivanjia izabiru političare koji lažu kako oni mogu ostvariti njihove nade?

Autor je Thomas Sowell, izvorni članak.

Tko je pametniji - elita ili narod?

Veliki broj ideja koje su sjajno zvučale - i koje su isprobane kao vladini programi – je katastrofalno propao. Malo ljudi se zamara proučavanjem povijesti tako da se često iste ideje i programi pokušavaju ponovno isprobati, bilo u nekoj drugoj državi ili u istoj državi u nekom drugom razdoblju – i sa istim katastrofalnim rezultatima.

Jedna od tih ideja koju nikakvi dokazi ne mogu uništiti je ideja kako mudri i dalekovidni ljudi moraju preuzeti kontrolu i isplanirati ekonomsku i socijalnu politiku kako bi došlo do racionalnog i pravednog poretka, umjesto do kaosa koji bi bio rezultat kada bi prepustili stvarima da se razvijaju same od sebe. Ideja zvuči tako logičnom i uvjerljivom da se zahtijevanja dokaza čini kao sitničarenje.

U raznim oblicima, ta ideja seže barem do Francuske Revolucije u 18. stoljeću. Kao što je J.A. Schumpeter zapisao za to razdoblje, "posljedica je trebala biti opća dobrobit", ali umjesto toga, "došlo je do bijede, sramote i na kraju svega toga - krvi."

Isto možemo reći i za Boljševičku Revoluciju i druge revolucije u 20. stoljeću.

Ideja kako mudriji i obrazovaniji moraju preuzeti kontrolu nad manje mudrima i manje obrazovanima preuzela je i blaže oblike – također sa lošim rezultatima.

Jedan od primjera kojeg možemo najlakše dokumentirati je centralno planiranje ekonomije; isprobano je u zemljama diljem svijeta tijekom više razdoblja 20-tog stoljeća, među ljudima različitih rasa i kultura, i pod vladama koje su bile u rasponu od demokracija do diktatora.

Ljudi koji su vodili agencije za centralno planiranje su obično imali viši stupanj obrazovanja nego opća populacija, a vjerojatno i viši kvocijent inteligencije.

Centralni planeri su također imali puno više statistika i činjenica na raspolaganju nego što ih je imala prosječna osoba. Osim toga, obično se radilo o stručnjacima koji su se specijalizirali za ekonomiju i statistiku, a vanjski konzultanti su bili stalno na raspolaganju. Konačno, centralni planeri su imali iza sebe i moć vlade kako bi mogli provoditi planove koje su stvarali.

Ne čudi nas da su se konzervativci, poput premijerke Margaret Thatcher u Britaniji i predsjednika Ronalda Reagana u SAD-u, protivili takvom pristupu. Nevjerojatna je činjenica da su u nekim zemljama nakon više desetljeća iskustva sa centralnim planiranjem, ili nakon nekoliko generacija u drugim zemljama, čak i komunisti i socijalisti počeli odbacivati takav pristup.

Nakon što su zamijenili sustav centralnog planiranja sa više oslanjanja na tržišta, ekonomski rast tih država se gotovo uvijek povećao, često dramatično. U najvećim i najnovijim primjerima – Kine i Indije – milijuni ljudi su porasli iznad stopa siromaštva za te zemlje(nakon što su oslobodili svoju ekonomiju od zagušljivih državnih kontrola).

Kina u kojoj je glad u više navrata opustošila zemlju, sada ima problem sa pretilošću – to nije samo po sebi dobra stvar, ali veliki napredak u odnosu na glad.

Implikacije takvog razvoja se ne tiču samo ekonomije. Razmislite o tome: Kako je uopće moguće da premještanje odluka iz ruku elita sa više obrazovanja, inteligencije, podataka i moći; u ruke običnih ljudi može dovesti do boljih rezultata?

Jedna implikacija je kako nitko nije dovoljno pametan da provede socijalni inženjering, bilo u ekonomiji ili u nekom drugom području gdje rezultate možda nije uvijek tako lagano kvantizirati. Mi učimo ne iz naše početne briljantnosti, nego kroz pokušaje i promašaje te prilagođavanja na događaje oko nas.

Znanost je pokazala kako ljudski mozak dostiže maksimalni potencijal u ranoj odrasloj dobi. Zašto je onda tako rijetko da su mladi ljudi u mogućnosti obaviti posao kojeg ljudi sa više godina iskustva obavljaju?

Zato što iskustvo nadjačava briljantnost.

Elite možda imaju više briljantnosti, ali oni koji donose odluke za društvo kao cjelinu ne mogu nikako imati istu količinu iskustva kao milijuni ljudi za koje odlučuju. Možda zbog obrazovanja i intelekta elite imaju obuhvatnije pretpostavke, ali to ih samo čini još opasnijim za slobodu, kao i za dobrobit, naroda kao cjeline.

Autor je Thomas Sowell, izvorni članak ovdje.

PS

Ponovit ću i citat;

U svojoj želji da budu mudriji i plemenitiji od ostalih, Izabrani su pogrešno shvatili dvije stvari. Pretpostavili su (1) da imaju više znanja od prosječnog člana Zaostalih i (2) da je to relevantna usporedba. Međutim, prava usporedba nije između znanja kojeg ima prosječan član obrazovane elite u odnosu na prosječnog člana javnosti, nego između ukupnog izravnog znanja sakupljenog kroz društvene procese(tržišno natjecanje, društveno sito, itd.) koji uključuju milijune ljudi i pasivnog znanja teorije kojeg posjeduje mala elitna skupina"

T. Sowell

Kapitalizam i katoličanstvo

Čitatelji sa boljom memorijom će se sjetiti manje kontroverze koja je nastala prošlog ljeta zbog mojih članaka o ekonomiji i katoličkom socijalnom nauku.(većinom zbog ovog članka). U središtu rasprave su bili argumenti koje obrađujem u svojoj knjizi; TheChurch and the Market: A Catholic Defense of the Free Economy.

Knjiga nudi snažnu – mogli bi reći i nemilosrdnu – obranu Austrijske Škole Ekonomije, od metodologije do praktičnih primjena. Bavi se cijenama, plaćama, sindikatima, stranom pomoći, antitrustovskim zakonima, socijalizmom, Industrijskom Revolucijom, novcem, bankarstvom, kamatama, inflacijom, poslovnim ciklusima, supsidijarnošću, skrbničkom državom i mnogim drugim temama. Također je posebno poglavlje posvećeno onima koji zagovaraju da je jedina legitimna pozicija za katolika podržavati "distributizam" (kojeg su zastupali G.K. Chesterton i Hilaire Belloc).

Ako čitate mnoga izlaganja katoličkog socijalnog nauka pronaći ćete izjave poput:"Dobro je za obitelji da se napreduje. Dakle izloženi princip [antitrust zakon, napad na velika poduzeća, oporezivanje bogatih, itd.] je moralno obvezan." Drugim riječima, želimo postići X pa bi trebali imati Y. (Veza između X i Y je često implicitna, ali postoji.) No što ako (I) Y umanjuje mogućnost za X ili (II) postoje bolji načini od Y kako postići X; ili možda oboje? Korpus katoličkog socijalnog nauka je prepun takvih izjava, ima ih toliko da nije lako razlikovati temeljne principe od preporuka. Naravno, problem je u tome što su ta pitanja otvorena za raspravu, ali mnogi tumači socijalnog nauka stvaraju dojam kako se radi o pitanjima o kojima je sve već odlučeno, osim možda nekoliko stvari koje iz nekog razloga preostaju.

Primjerice, jedan od mojih dugogodišnjih kritičara ima stranicu na kojoj osuđuje moju ekonomsku poziciju i zagovara "univerzalnu plaću za život" kako bi pomogli siromašnima. Zalaže se za to, ne samo zato što misli da bi takva odredba pomogla siromašnima, nego i zato što misli da će "pomoći ekonomiji" tako što će stimulirati potrošnju – kao da će jednostavna uporaba stvari dovesti do društvenog prosperiteta, ili kao da bi država trebala ohrabrivati potrošnju u našoj ekonomiji bez štednje.

Ipak, u pravu je što se tiče jedne stvari: puno izvora unutar korpusa katoličkog socijalnog nauka, kao i velika većina laičkih zagovornika, spominje odredbe koje on preporučuje. Međutim, možemo sigurno pretpostaviti kako oni zagovaraju takve odredbe ne sa ciljem osiromašivanja ljudi nego obogaćivanja. No, ako će te predložene odredbe zapravo imati negativni utjecaj na ljude pa će (među ostalom) povećati nezaposlenost, je li onda na neki način nedopušteno iz perspektive katoličke poslušnosti to i reći? Ukoliko uobičajeno funkcioniranje slobodne ekonomije (sa privatnim vlasništvom) već u sebi ima prirodnu tendenciju povećanja plaća(kao što pokazujem u svojoj knjizi) onda se radi o još jednom argumentu zašto bi trebali odbaciti ideju "univerzalne plaće za život" u korist poretka privatnog vlasništva (što je zapravo samo skraćeno za sustav u kojem nije dopušteno krasti ili inicirati nasilje).

Stvar koju želim naglasiti je dobro sažeo prošle godine nadbiskup John J. Myers:

Primjerice, briga za siromašne je temeljni aspekt tog nauka, ali postoje legitimna neslaganja o tome na koji način možemo stvarno najbolje pomoći siromašnima u našem društvu. Nijedan katolik ne može legitimno reći, "Briga me za siromašne." Ako bi osoba tako razmišljala onda ona ne bi objektivno bila u zajedništvu sa Kristom i Njegovom Crkvom; ali i onaj koji se zalaže sa porast skrbničke države i onaj koji se zalaže za smanjenje poreznih stopa kako bi stimulirali ekonomiju mogu iskreno vjerovati da je njihov način najbolja metoda pomaganja siromašnima. Radi se o prosudbi koju moraju donijeti oni koji brinu o općem dobru; radi se o pitanju savjesti u pravom smislu.

Postoji veliki broj drugih područja u kojima ekonomsko znanje može utjecati na naše moralne rasprave. Pretpostavimo da moralni teolog, u tijeku rasprave o ekonomiji, želi naglasiti navodnu prednost sustava dekretnog novca(eng. fiat money) nad sustavom robnog novca(eng.commodity money) vezanog uz zlatni standard. Ako možemo pokazati da uvođenje dekretnog novca nužno podrazumijeva i masovno oduzimanje postojećeg robnog novca od ljudi – drugim riječima, masovnoj krađi, kao kada je Roosevelt zaplijenio narodne zalihe zlata 1933. godine – ne bi li to utjecalo na našu moralnu procjenu, ne bi li to čak nadvladalo prednosti koje taj teolog pripisuje dekretnom novcu s obzirom da sustav kojeg preporučuje možemo postići samo kroz nemoralna sredstva?

Slično tome, izgleda da nije problematično za teologa da tvrdi – kao što neki i rade – da je uloga države osigurati stabilnu valutu. No, što ako ekonomska teorija pokaže kako je sama ideja "stabilne valute" nemoguća, a da će državno uplitanje u novac – kao i intervencija u bilo koji drugi segment ekonomije – rezultirati zbunjenošću, nekordiniranošću i nepravdom, te će na kraju cijelom društvu biti lošije? Na ta pitanja nema odgovora zato što takva pitanja nikada nisu niti postavljena, ali moja ih knjiga napokon postavlja.

Vjerojatno postoji više čudnih teorija o novcu nego o bilo kojoj drugoj ekonomskoj temi. Srećom, katolički mislioci poput Hilairea Belloca su prepoznali opasnosti inflacije i dekretne valute, ali mnogi katolički uglednici u 20. stoljeću su zapravo osudili zlatni standard. Njihove kritike Sustava federalnih rezervi(Fed-a) su bile tek površne, a ne ozbiljne – primjerice da je u "privatnom vlasništvu"(kao da bi stroj za inflaciju u "javnom vlasništvu" bio poželjan.) Moja knjiga je odgovor poznatim katoličkim zagovornicima inflacije koji nažalost i dalje nastavljaju utjecati na vjerske istomišljenike.

Bez ikakve iznimke, kad god se javi tema katoličkog socijalnog nauka i austrijske škole neki ljudi će naglasiti, kao da to već nismo znali, kako nije sve u materijalnom napretku No kada američki biskupi daju jednu od svojih izjava o ekonomiji, onda jasno naglašavaju kako zagovaraju neku ekonomsku odredbu upravo iz tog razloga. Vjeruju kako će državna intervencija rezultirati materijalnim boljitkom ljudi. Ako smo mi "materijalisti" onda su i oni. Rasprava se vodi oko toga hoće li takav pristup ekonomiji rezultirati obećanim blagostanjem.

Primjerice mons. John A. Ryan, američki svećenik koji se više od drugih bavio pitanjima plaće i rada, tvrdi kako su ljudi "skloniji religijskom utjecaju te mogu bolje poznavati i služiti Boga kada su zadovoljni nego kada su osiromašeni." Kao što je puno puta naglasio, vjerovao je da će se povećati materijalno blagostanje ukoliko se uvede odredba o plaćama tako da je on nesumnjivo dobronamjerno (iako nesmotreno) zagovorao takve odredbe.

Kao što sam već objašnjavao u drugim člancima, Papa Pavao VI(1963—1978) se zalagao za oblike strane pomoći zemljama u razvoju koji su se pokazale neučinkovitima, a u nekim slučajevima čak i razornima. Bilo je moguće predvidjeti da rezultat takve pomoći neće biti dobar; i doista, neki ekonomisti razvoja, poput Petera Bauera su davali takva upozorenja. Bez ikakve sumnje Papa ima pravo poučavati vjernike o moralnim pitanjima i podsjetiti ih na dužnost prema manje sretnima, ali ne postoji ništa u katoličkim doktrinama što bi garantiralo da će Papini prijedlozi ekonomskih odredbi uvijek imati željene rezultate. Kada bi vrijedilo suprotno, ne bi trebali ni proučavati ekonomiju.

Po zilijuntni put, ne poričem Papin moralni autoritet i ne uništavam kršćansku civilizaciju. Ako Papa želi reći da poslodavac ne smije iskazivati nebrigu za ljudski život, on to naravno ima pravo učiniti. Ipak, treba imati na umu kako sve ima svoje posljedice, ako državnim dekretima želimo sigurnija radna mjesta, što socijalni nauk izgleda zagovara, onda možemo i očekivati posljedice na stopu radničkih plaća. U članku kojeg sam citirao, raspravljam o ulozi tržišnih sila u balansiranju legitimnih zabrinutosti oko sigurnosti i radničke želje za većom plaćom. Svi drugi načini balansiranja su inherentno proizvoljni. Teško ćete me uvjeriti da nije pametno i opravdano takve stvari uzeti u obzir prilikom moralnih analiza.

Malo tko bi sumnjao u dobre i humane namjere onih sa kojima se ne slažem u knjizi. Međutim, već duže vrijeme postoje katolici koji su zabrinuti jer sredstva koja se preporučaju možda ne daju očekivane rezultate, pa čak i rezultiraju sa lošijim uvjetima za radnike i siromašne. Istodobno, stvara se dojam kako oni koji izražavaju svoju bojazan oko tih pitanja zapravo iskazuju neposlušnost Crkvenom nauku. Na tu poteškoću pokušavam odgovoriti u ovoj knjizi kojom branim tržište.

William Luckey, predstojnik zavoda za političke znanosti i ekonomiju na Christendom Collegu(koji je podržao moju knjigu) dijeli tu zabrinutost; "Činjenica da katolički ekonomski nauk, predstavljen kao nepromjenjiv i neophodan, nije u skladu sa nekim stvarima za koje austrijanci znaju da su točne, stvorila je krizu savjesti za takve ekonomiste." Napisao sam ovu knjigu kako bih odgovorio na tu krizu savjesti, i kako bih opravdao Austrijsku školu ekonomije (koju tako često pogrešno razumiju i opisuju).

Autor članka je Thomas Woods, izvorni članak ovdje. (google books za knjigu)

PS

Knjigu nisam pročitao, a filozof Feser u recenziji knjige piše;

Česti prigovor katoličkih kritičara ekonomiji slobodnog tržište je kako ona predstavlja sirovo redukcionističko izobličenje čovjeka, "ekonomizam" (kako ga je nazvao Papa Ivan Pavao II) koji je nespojiv sa istinskim katoličkim konceptom društvenog poretka, baš kao i marksizam. Sigurno postoje branitelji tržišta za koje ta optužba vrijedi, ali članovi "austrijske škole" ekonomije ne svode sve ljudske postupke na racionalno ponašanje (u vlastitom interesu) homo economicusa. Iako nema sumnja da neki aspekti austrijske škole nisu kompatibilni sa katoličkim razmišljanjem, to će uvijek vrijediti za svaku školu misli koja je razvijena van okvira Crkve. Woods tvrdi kako je austrijski pristup ekonomiji slobodnog tržišta jedinstveno pogodan katoličkom konceptu pravednog društvenog poretka.

Ipak, Feser nije zadovoljan kako je Woods opisao problem "pravedne" plaće( jer se radi ujedno i o moralnom pitanju), unatoč tome napominje kako niti sami kritičari kapitalizma nisu ništa uspješniji u tome (postoje ozbiljni problemi sa zakonom koji bi se bavio "pravednom" plaćom). Feser ne nudi rješenje nego samo primjećuje očito; cijela recenzija ovdje.

Feser je prije bio libertijanac, ali s vremenom se odmaknuo od toga (što mi se čini kao više filozofski nego ekonomski odmak - ako to dvoje možemo odvojiti, zapravo što više razmišljam o tim svrstavanjima imaju mi manje smisla). Napisao je inače više članaka koji se bave libertarijanstvom, neki od njih su;

• What Libertarianism Isn’t
• The Trouble with Libertarianism
• The Myth of Libertarian Neutrality
• Hayek on tradition
• Self-Ownership, Abortion, and the Rights of Children

Naravno, postoje i odgovori na neke od tih članaka koji se mogu pronaći na internetu. Zanimljiva su i njegova razmišljanja o socijalnom nauku (Social Justice Reconsidered: Austrian Economics and Catholic Social Teaching za tekst, odnosno youtube snimka predavanja sa Q&A). Također je i Woods održao više predavanja o tome pitanju, npr. The Trouble with Catholic Social Teaching.

Preveo sam dio Feserovog zaključka iz gore navedenog rada (pretpostavljam da bi moglo biti zanimljivo onima koji se, iz katoličke perspektive, brinu zbog duhovnih otaca slobodnog tržišta);

"Ovaj koncept socijalne pravde nije ni egalitaran niti etatistički(eng. statist). Nije uopće vezan uz pitanje ekonomske jednakosti kao takve, niti uz ostvarenje bilo kojeg modela raspodjele bogatstva. Dokle god svaki radnik ima razumnu priliku da uzdržava sebe i svoju obitelj, i dokle god postoji neko sredstvo hitne pomoći koje je dostupno onima koji se ne mogu sami uzdržavati, nejednakosti u bogatstvu su u principu u skladu sa tim konceptom. Ovaj koncept socijalne pravde ne izistira na državnim intervencijama kao sredstvom ostvarenja ekonomskim ciljeva koje pokušava promovirati; zapravo prema njemu su državne intervencije nešto što je potrebno izbjegavati ukoliko je moguće. Štoviše, katolički prirodni zakon odnosno njegov koncept socijalne pravde nije u potpunosti, a možda niti primarno, zabrinut sa ekonomskim pitanjima. Problemi šireg moralnog interesa – pobačaj, eutanazija, kloniranje, istospolni brakovi, pornografija, razvodi i drugi - su u modernim kapitalističkim društvima vjerojatno daleko većeg utjecaja. Doista, moje osobno mišljenje je kako je moderno kapitalističko društvo poprilično dobro odgovorilo na ekonomske zahtjeve socijalne pravde – komunističke, socijalističke pa čak i socijaldemokratske države su one za koje bih ja ustvrdio da su socijalno najnepravednije po tom pitanju, ali moderna kapitalistička društva su imala izrazito loše učinke po pitanjima drugih zahtjeva socijalne pravde.

Tu dolazimo do područja gdje oni koji se bave katoličkim socijalnom naukom mogu pronaći veliku vrijednost u austrijskog tradiciji, posebno onu koju predstavlja Hayek. Koju god kritiku netko može imati na detalje Hayekovog razmišljanja, šire konture njegovog razmišljanju su vrlo pogodne za sintezu sa katoličkom misli. Hayek nas uči kako su moderna kapitalistička društva izgubila svoj moralni put upravo zato što su njihove vladajuće klase prihvatile "lažni individualizam" koji nema bitne veze sa kapitalizmom, već proizlaze iz pretjerano racionalističke, antitradicionalne i mogli bi dodati antiklerikalne pa čak i antikapitalističke tendencije koju povezujemo sa francuskim liberalizmom i utilitarizmom Benthama i Milla. Burkeova tradicija – konzervativna, religiozna, koja slavi poštovanje i suzdržanost, prezire "prah i prašinu individualizma" – je ona na koju se Hayek poziva da pruža i istinske filozofske temelje tržišnog društva i jedinu nadu njegovog obnavljanje. Burke, zajedno sa Lockeom i misliocima škotskog prosvjetiteljstva, predstavlja u Hayekovim mislima "istinski individualizam" koji naglašava uređenu slobodu i ono što bi katolička tradicija nazivala supsidijarnošću, i nema nikakve veze sa radikalno autonomnim jastvom suvremenog egalitarnog liberalizma i popularnog libertarijanizma.

To ne znači da je Hayekov liberalizam u potpunosti kompatibilan sa mislima katoličkog prirodnog prava. Doista, ja ne vjerujem da je ijedna postojeća verzija liberalizma potpuno kompatibilna sa njime. Poznata je razlika Michaela Novaka između liberalnih institucija – slobodno tržište, vladavina prava, ograničena vlast itd. - i različitih liberalnih filozofija. On je ustvrdio kako katolici mogu i moraju prihvatiti prvo, bez da prihvate drugo, pa čak i da tradicionalna katolička socijalna misao pruža bolje temelje za liberalne institucije nego bilo koja verzija liberalne političke filozofije. Vjerujem da je Novak u pravu. Čak i u svom vrhuncu, liberalna politička filozofija nije proizvela ništa bolje od sjetnog skeptičnog konzervatizma Hayeka i nedovoljno raspravljenih pa možda i nedosljednih teorija prirodnog prava Lockea, Nozicka i Rothbarda. Hayek, koji prihvaća Burkeov tradicionalizam, ali odbija njegov teizam, dolazi do zaključaka koji su suglasni katoličkom prirodnom pravu, ali na temeljima naturalističke metafizike koja je potpuno nespojiva sa time i koja ne može uvjerljivo zaustaviti plimu moralnog skepticizma koja je poplavila moderni svijet. Različite verzije prirodnog prava klasičnog liberalizma su ponekad bolje po pitanju metafizike, ali kako odbacuju tomističke koncepte prirodnih ciljeva, također su često ekstremne pa čak i bizarne u nekim svojim zaključcima.

Bez obzira koje nedostatke pokazuju razmišljanja Pape Pavla VI po pitanjima ekonomije, bio je u pravu kada je napisao u Octogesima Adveniens da "liberalna ideologija zahtjeva pažljivo razlučivanje." Te riječi bi trebale biti moto katoličkih teoretičara socijalnog nauka. Katolički kritičari kapitalizma i drugih liberalnih institucija su sigurno propustili prepoznati brojne vrline, ali katolički branitelji tih institucija bi trebali imati na umu da je moguće biti i premalo kritičan. Moraju upamtiti da se iz perspektive katoličkog socijalnog nauka, prirodni zakon oslanja na temelje neke održive teorije prirodnog prava – i kako prirodna namjena ili smisao određuje sadržaj prirodnog zakona i prirodna prava. Moraju se sjetiti da temeljna jedinica pravednog, slobodnog i zdravog društva nije individualac – za svaki slučaj da naglasimo da nije niti "zajednica" – nego obitelj, i da ne postoje prirodna prava koja bi mogla opravdati društvene pokrete ili vladine politike koje su destruktivne za stabilnost obitelji. Istina je da liberalne političke institucije i kapitalistička ekonomija mogu pronaći čvrste temelje u katoličkom prirodnom pravu, ali također je točno da ne smijemo dopustiti repu liberalnog kapitalizma da njiše psa prirodnog zakona. "

Woodsov članak se dotiče i pitanja strane pomoći (postoje manje i više uspješni programi), kompleksna tema u koju neću ulaziti, ali jedna snimka Dalrymplea o tome za kraj;

Tri puta(katoličkih) hura za kapitalizam

Posljednjih mjeseci rasplamsala se neformalna debata na internetu među tradicionalnim katolicima o ekonomiji. Ukratko, pitanje glasi je li slobodno tržište u skladu sa katoličkim načelima. Nakon što sam već opširno pisao o tome u članku za prošlogodišnji konferenciju(Austrian Scholars Conference), sada ću se ograničiti na nekoliko osnovnih stvari.  

Postoje neki katolički konzervativci koji izgleda misle da se bore za tradicionalni katolicizam odnosno protiv liberalizma(i prosvjetiteljstva) kada se protive slobodnom tržištu i zagovaraju neku alternativu, obično takozvani "distributizam" G.K.Chestertona i Hilairea Belloca, prema kojem je najbolje za društveni sustav da je produktivno vlasništvo široko raspršeno umjesto da je centralizirano. Ta dva pisca opravdano uživaju veliki ugled u katoličkom svijetu zbog svojih izvanrednih tekstova o nizu tema, iako naravno nisu imali nikakvog formalnog obrazovanja iz ekonomije. Carl Menger je 1871. godine napisao Principles of Economics, rad velikog genija pokrenuo je Austrijsku školu ekonomije, ali relativno je malo katolika(koji se bave takozvanim "socijalnim pitanjem") pokušalo ozbiljno se pozabaviti sa njim, ako su uopće bili svjesni da postoji. Oni koji su pisali o distributizmu kroz posljednje mjesece izgleda dijele njihovo nepoznavanje, ne citirajući nijedan ekonomski tekst – kao da bi disciplina posvećena primjeni ljudskog razuma na problem oskudice u svijetu mogla sama po sebi biti u neprijateljstvu sa Katoličkom vjerom.

Čak i ako prihvatimo distributističku pretpostavku kako su velike tvrtke progutale manje, nije nimalo očito da je za čovjeka bolje da vodi svoj posao nego da radi za nekog drugog. Moguće je da čovjek može bolje skrbiti za svoju obitelj ukoliko nema svoju tvrtku ili ne radi po cjelodnevnom rasporedu na svojoj farmi, djelomice zato što neće biti uništen u slučaju da njegovo poduzeće doživi zatvaranje, a djelomično zato što će nesumnjivo imati više slobodnoga vremena za obitelj nego što bi imao da odgovara i brine o svojoj tvrtki. Dakle sigurno je kako se tu bavimo stvarima koje ovise o okolnostima pojedinca, ne možemo samo tako generalizirati.

Pretpostavimo da je "distributizam" bio na snazi za vrijeme Industrijske Revolucije u Britaniji u kasnom 18. stoljeću; slušali bi neprestane tužaljke o sve većoj koncentraciji ekonomske moći i dramatičnom porastu broja ljudi koji rade za plaću. Vjerojatno ne bi čuli o stvarnim uvjetima tih ljudi koji su tražili zaposlenje u tvornicama. Nisu bili dovoljno sretni da zarađuju na svojim farmama, a njihove obitelji im nisu mogle pružiti potrebne vještine da postanu neovisni trgovci i vode male trgovine koje oduševljavaju distributiste. Dakle da nisu imali priliku raditi za plaću, oni i njihove obitelji bi jednostavno umirali od gladi. Stvar je toliko jednostavna. Kapitalizam, a ne distributizam, je doslovno spasio te ljude iz krajnje bijede i omogućio ogroman porast broja stanovnika, očekivanog životnog vijeka, zdravlja i standarda življenja kojeg je osjetila Engleska i koji se poslije proširio po Europi.

U knjizi kojom ispravlja ljevičarskupristranost zapisa o Industrijskoj Revoluciji, nobelovac F.A. Hayek naglašava;

"Proletarijat kojeg je kapitalizam navodno 'stvorio' nije bio onog obujma kojeg bi bio bez kapitalizma, i koji ga je spustio na nižu razinu; radilo se o dodatnoj populaciji koje se mogla povećati zato što je došlo do novih prilika za zapošljavanje u kapitalizmu."

Ludwig von Mises naglašava istu ključnu stvar:

"Izvrtanje je činjenica tvrditi kako su tvornice odvojile kućanice od jaslica i kuhinje, i djecu od igranja. Te žene nisu imale sa čime kuhati i nahraniti svoju djecu. Ta djeca su živjela u bijede i gladovala. Njihovo jedino utočište je bila tvornica. Spasila ih je, u doslovnom smislu riječi, od gladi ... činjenica je da su za onaj dio populacije koji nije mogao pronaći svoje mjesto u postojećem sustavu, tvornice bile spas. Ti ljudi su nahrlili prema tvornicama jedino iz želje da pobošljaju svoj standard življenja."

Distributizam bi u tom slučaju odredio tešku sudbinu onim ljudima za koje tvrdi da im želi pomoći.

Distributisti također napadaju ozloglašeni "motiv profita", temu koja dominira mnogim mračnim holivudskim filmovima. Jedan kritičar zapisuje; "Ako misliš da je djelovanje zbog profita opravdano u Kristovim očima onda si žalosno obmanut."

Čak niti distributist ne bi negirao – s obzirom da ne može – kako je moralno dopustiva da osoba želi unaprijediti svoju poziciju, i zbog sebe samoga i zbog svoje obitelji. Štoviše, restauracija katolicizma(zbog trenutnih poteškoća) će sigurno zahtijevati podršku bogatih ljudi koji će financirati fakultete i druge spasonosne programe, a to bogatstvo je potrebno nekako priskrbiti.

No, bez "motiva profita" ne postoji način kako biti siguran da će se taj moralno legitimni cilj(za unapređenjem svoje pozicije i osiguravanjem svoje obitelji) slijediti na način od kojeg će koristi imati društvo kao cjelina, a ne samo ta osoba. Kroz godine je nastala prava mala industrija posvećena ismijavanju Smithove "nevidljive ruke" pomoću koje je Smith pokušao opisati koristan proces u kojem želja svakog čovjeka da poboljša svoj položaj rezultira i prednostima za ljude oko njega; neki moralisti čak tvrde kako činjenica da pekar peče kruh ne zbog univerzalnog dobročinstva nego iz svoje želje za profitom znači da se nalazi u jako lošem stanju što se tiče moralnosti.

No, postoje samo dvije opcije: čovjek može slijediti svoj cilj bez obziranja na potrebe i želje svojih bližnjih, ili može djelovati s obzirom na te potrebe. Nema treće opcije. Tražeći da "poveća dobit", motivacija koju rutinski tretiraju kao strašnu pošast civilizacije, čovjek osigurava da se njegovi talenti i resursi usmjere prema područjima za koja su njegovi susjedi pokazali najveću potrebu. Drugim riječima, sustav cijena, i sustav profita i gubitka koji je posljedica toga, tjera ga da planira svoje aktivnosti u skladu sa iskazanim potrebama društva i u interesu najboljeg upravljanja stvarima na zemlji. Na taj način racionalna i civilizirana društva osiguravaju da se resursi raspodjele ne prema nekom proizvoljnom planu nego prema potrebama ljudi. Profit tako omogućuje mirnu društvenu suradnju i najefikasniju uporabu ograničenih resursa. Bez toga, kao što je Mises pokazao u svom klasičnom eseju o nemogućnosti ekonomskih izračuna u socijalizmu, civilizacija se doslovno vraća u barbarstvo.

Štoviše, nijedan katolik ne bi negirao da je život u kojem se predajete užitcima moralno inferioran životu u kojem svoje bogatstvo ulažete u produktivnu svrhu. Ali čak i spominjanje tog prigovora je skretanje pozornosti sa pravog problema. Trebalo bi biti očito da priznavanje "motiva profita" ne znači reći da bi ljudi trebali brinuti samo o novcu, ili da je novac važniji od Boga, ili neku drugu takvu glupost. Kao što je Mises objasnio;

"ogromna većina teži za većom i boljom opskrbom hrane, odjeće, domova i drugih materijalnih sadržaja. Kada kažu da je rast standarda ljudi napredak i poboljšanje, ekonomisti se ne zalažu za zli materijalizam. Oni jednostavno utvrđuju činjenicu kako su ljudi motivirani željom da poboljšaju materijalne uvjete svoje egzistencije. Prosuđuju odredbe na temelju onoga što ljudi pokušavaju postići njima. Onaj tko prezire pad smrtnosti novorođenčadi i postepeno nestajanje gladi i bolesti može prvi baciti kamen na materijalizam ekonomista."

Stvar je u tome da, s obzirom da znamo kako čovjek ima opravdane razloge da traži najveći povrat svoje investicije, ili da zarađuje najveću plaću; umjesto da trošimo vrijeme na nerazumna i nevažna prigovaranja o pohlepi ljudi u svijetu – što je stvar moralne filozofije, a ne ekonomije- onda moramo iskoristiti ljudski razum da naučimo kako ta posve moralna želja pridonosi društvenoj koristi tako što ćemo osigurati da ljudi proizvode nešto što je društvu potrebno, a ne nešto čega društvo već ima u izobilju. Kada tako postavimo stvari, sustav profita i gubitka u ekonomiji koja se temelji na podjeli rada(što je neizostavna institucija civiliziranog društva), odjednom izgleda ne samo izrazito moralnim nego zapravo i obveznim; vjerojatno zato protivnici kapitalizma nikada ne predstavljaju tako stvari.

Ukoliko mehanizam koji je poboljšao standard života u razvijenom svijetu kroz posljednja dva stoljeća ne mislimo zaustaviti, onda je bitno shvatiti kako funkcionira. Takvo uvažavanje neophodnih aspekata slobodne ekonomije nedostaje kod većine predstavnika distributizma - koji u svojoj želji da prikažu tržište kao mjesto neprestane "eksploatacije" i "pohlepe" dosljedno zanemaruju priznati mu postignuća i vrline. R. Tawneyev opis Lutherova gnjeva i nepoznavanje ekonomije je možda prikladan ovdje; "Suočen sa složenošću vanjske trgovine i financijskih organizacije, on je poput divljaka kojemu je predstavljen dinamo ili parni stroj. Previše je ljut i preplašen da bi osjetio znatiželju. Pokušaji da mu se objasne mehanizmi samo rezultiraju bijesom; jedino što može je ponavljati kako je vrag u tome; i da se dobar kršćanin neće petljati sa misterijem bezakonja."

Pape su više puta primjećivali kako je teže čovjeku povećati vrline i spasiti dušu kada žive u krajnjoj bijedi, tako da bi očekivali da će današnji katolici cijeniti vrijednost sustava koji je omogućio najveće bogatstvo koje je svijet ikada vidio – uključujući zapanjujući porast životnog vijeka, unosa kalorija, kvalitete stanovanja, obrazovanja, pismenosti, i mnogobrojnih drugih stvari, kao i dramatično smanjenje infantilnog mortaliteta, gladi i bolesti. Suprotno onome što propagandisti tvrde, ništa nije očitije od činjenice kako su najviše koristi od kapitalizma imali siromašni.

Donald Boudreaux je nedavno ponudio koristan misaoni eksperiment; Pretpostavite da nekom pretku iz 1700. godine možemo pokazati tipičan dan u životu Bill Gatesa. Bez sumnje bi bio impresioniran onime zbog čega je Gatesov život jedinstven, ali vjerojatno bi najveći utisak na njega ostavila činjenica da Gates i njegova obitelj nemoraju nikada brinuti o tome da će umrijeti od gladi; da se mogu svaki dan okupati; da imaju više kompleta čiste odjeće; da imaju čiste i zdrave zube; da nemaju (osjetan)rizik od bolesti poput velikih boginja, dječje paralize, difterije, tuberkuloze, tetanusa i hripavca; da je vjerojatnost Melinde Gates da umre pri porodu šezdeset puta manja nego što bi bila 1700-te; da dijete rođeno u toj obitelji ima četrdeset puta veće šanse da preživi djetinjstvo nego što bi imalo u predindustrijskom razdoblju; da Gatesovi imaju u svom kućanstvu frižder i zamrzivač(da ne spominjemo mikrovalnu, perilicu suđa, radio i televizor); da Gatesov radni tjedan traje samo pet dana i da obitelj odlazi svake godine na par tjedana odmora; da se njegova djeca formalno obrazuju više od desetljeća, da Gatesovi mogu putovati zrakom do dalekih zemlji za samo par sati; da mogu bez problema pričati sa ljudima koji su udaljeni kilometrima; da stalno uživaju u predstavama najboljih glumaca i glumica; da Gatesovi mogu, kada god i gdje god požele, slušati Beethovenove sonate, Puccinijeve opere ili Sinatrine balade.

Drugim riječima, ono što bi impresioniralo našeg posjetitelja iz drugog razdoblja su aspekti Gatesova života koje taj div softverske industrije dijeli sa običnim amerikancima. Kada razmislite o razlikama koje su bile prisutne između bogatih i siromašnih prije Industrijske revolucije, onda shvatite kako je mit da "kapitalizam povećava nejednakost" obična neuka laž.

Ispod svog tog kritiziranja tržište vreba naivnost razmišljanja vezanog uz državu, razmišljanja za kojeg je teško vjerovati kako dolazi od ozbiljnog katolika. Trenutna državna aparaturu, bilo da je vode demokrati ili republikanci, teško može biti privlačna bilo kome tko ima konzervativna mišljenja, bio on katolik ili ne. Privatne tvrtke, čak i najveće, mogu bankrotirati – kao što je nedavno bankrotirao K Mart, događaj koji je sigurno pružao određeno zadovoljstvo kritičarima trgovačkih lanaca. Ipak, male su šanse da američka vlada izgubi svoj posao. Čak i ako pretpostavimo da je kontrola ekonomije dobra ideja, prijedlog da trenutnom režimu moramo dati još više moći, ili da takva moć ne bi bila zlorabljena(možda će donatori političara misteriozno izbjeći kontrole?), zahtjeva puno veće opravdanje od onoga kojeg trenutno možemo čuti. Recite što želite o raznim velikim korporacijama, ali one nisu odgovorne za oduzimanje 40 posto mojeg prihoda za razne programe koje smatram moralno odvratnim; one ne pokreću agresivne ratove protiv nacija trećeg svijeta, ne nadgledaju školski sustav koji proizvodi oglupljene "multikulturalne" idiote. Činjenica da netko želi dati takvoj vlasti još više moći, iz bilo kojeg razloga, pokazuje duboki nedostatak mudrosti, prosuđivanja i zdravog razuma.

Oni koji žele podupirati lokalne i male poljoprivrednike to rade već dva desetljeća tako što organiziraju zajednice koje podržavaju poljoprivrednike, i to rade dosta uspješno. Sasvim dobrovoljno, ljudi koji žele podržati lokalne poljoprivrednike plate nekoliko stotina dolara na početku godine kako bi poljoprivrednik skupio potreban kapital; a zauzvrat dobivaju lokalno uzgojene proizvode tijekom cijele godine. Organizatori tog pokreta, umjesto da troše svoje i naše vrijeme žaleći se kako je potrebno državno uplitanje, odlučili su stvarno nešto i učiniti: osmislili su dobrovoljni program koji je imao dosta uspjeha diljem države. Ukoliko distributisti misle da je njihova pozicija opravdana kao što tvrde onda im taj primjer može pružiti model kako se mogu organizirati i utrošiti svoje vrijeme.

U svojoj sjajnoj povijesti ekonomske misli, Murray Rothbard je detaljno istaknuo doprinose španjolskih skolastičara, čije su kritičke spoznaje o mnogim ključnim ekonomskim temama nešto čime bi se katolici trebali ponositi. No, kako su takvi pisci bili za ekonomsku slobodu, distributisti ih ignoriraju. Radi se o pravoj šteti s obzirom da su ti teolozi željeli postaviti moralne principe, ali i razumjeti mehanizme o kojima raspravljaju. Nedavne enciklike poput one pape Ivana Pavla II, Centesimus Annus, su također počele izražavati shvaćanje uloge cijena, poduzetništva i različitih aspekata tržišne ekonomije, time potvrđujući ono što obrazovani ljudi diljem svijeta polako počinju uviđati. Samo kroz istinsko razumijevanje mehanizama slobodne ekonomije, a ne njihovih karikatura, možemo razumno raspravljati o moralnoj dimenziji ekonomije.

Autor je Thomas Woods, izvorni članak ovdje.

PS

Woods se tu posebno obračunava sa distributizmom(o toj ideji ukratko na wiki, ili još puno linkova na  kolegiju sveučilišta Notre Dame), u članku Catholics and Capitalism se bavi istim problemom i daje slične zaključke, ali ovako počinje članak;

"Katolici imaju veliku slobodu u raspravljanju o ekonomskim pitanjima, to može potvrditi svatko tko je istraživao povijest katoličke ekonomske misli. Da, postoje intervencionisti poput Wilhelma von Kettelera u kasnom 19. stoljeću, ali postoje i španjolski skolastičari iz šesnaestog stoljeća koji su bili naklonjeni slobodnom tržištu – njihova stajališta su vješto opisana u briljantnoj knjizi Alejandra Chafuena; Faith and Liberty: The Economics of the Late Scholastics (2003). Kasni skolastici se nisu pojavili slučajno jer su se dva najveća ekonomska mislioca kasnog Srednjeg Vijeka; Sv. Antonio iz Firence i Sv. Bernardino Sijenski, slagali sa njima u problemima vezanim uz cijene, plaće, novac i poduzetništvo.

Nemam nikakvih problema sa žustrom i živahnom raspravom o ekonomskim pitanjima, kao ni o bilo kojoj drugoj temi, ali imam problema sa prijedlogom nekih autora koji tvrde kako postoji samo jedan ekonomski sustav kojeg katolici mogu podržavati. Ne čini mi se izglednim da netko tko je upoznat sa širokim rasponom katoličke ekonomske misli kroz stoljeća može doći do tog zaključka, katolički stavovi po tom pitanju su bili izuzetno raznoliki."

Dakle zaključak je da katolici mogu(što i jesu radili kroz povijest) podržavati razne ekonomske sustave.

Povezani su i članci Murray N. Rothbarda;

• Catholicism and Capitalism
• The Progressive Era and the Family (posebno je zanimljivo kako su protestani odlučili smanjit udio katolika u društvu)
• Catholicism, Protestantism, and Capitalism

Kao što sam već prije pisao, pogrešna je ideja kako je odjednom došlo do znanstvene revolucije, slična priča se ponavlja i za Adama Smitha i ekonomiju, naravno da je i Smith imao svoje prethodnike. Rothbard ovako izlaže katoličku vezu sa kapitalizmom;

1. Smithov laissez-faire i prirodni zakon potječu od kasnih skolastičara i katoličkih fiziokrata
2. katolici su razvili teoriju granične korisnosti, ekonomiju subjektivne vrijednosti i ideju da pravednu cijenu određuje tržište(dok su se britanski protestanti držali teorije da rad određuje vrijednosti, pod utjecajem kalvinizma)
3. neki od "najdogmatičnijih" teoretičara laissez-faire su bili katolici: od fiziokrata do Bastiata
4. kapitalizam je počeo u talijanskim(katoličkim) gradovima u 14. stoljeću
5. prirodna prava i ostala racionalistička razmišljanja potječu od skolastika

Konzervativci i tradicija

Jedan od mojih prijatelja sa ljevice požalio mi se kako su konzervativci "krivi jer se pozivaju na tradiciju kada im to paše, odnosno ne pozivaju se kada im ne paše." Radi se o čestoj optužbi, ali ona nije pravedna. Ne postoji ništa proizvoljno u činjenici da se konzervativci drže nekih tradicija, dok odbacuju neke druge. Nijedan ozbiljni konzervativac, niti neozbiljni konzervativac kojeg se mogu sjetiti, nije nikada rekao da su tradicionalne prakse i uvjerenje uvijek dobra, ili da ih uvijek trebamo očuvati. Konzervativno ponašanje prema tradiciji je daleko složenije.

Konzervativci smatraju da s obzirom da je neka praksa ili ponašanje tradicionalna onda je se moramo držati dok se ne pokaže kako je kriva, teret dokaza je na onome koji uvodi inovaciju, a ne na onome koji se pridržava tradicije. Ponekad je lako dokazati da će neka inovacija biti dobra, ali činjenica da je neka praksa ili vjerovanje preživjela dugo vremena govori barem nešto u njenu korist tako da bi trebali biti barem oprezni pri njenom odbacivanju. Ne radi se o dogmatizmu nego o običnom zdravom razumu. Možemo to usporediti sa ponašanjem srednjovjekovnih učenjaka prema antičkim filozofima koje se često opisuje kao slijepa pokornost, ali ona to nije bila. Sam Akvinac je rekao kako je argument pozivanja na (ljudski)autoritet najslabiji od svih argumenata. No kao što je Christopher Martin istakuo u svom djelu Introduction to Medieval Philosophy; Akivnski i ostali učenjaci su i dalje smatrali da se radi o argumentu, i to ozbiljnome: nikako presudnom, često pogrešnom, ali ne možemo ga samo tako odbaciti.

(Kao što Martin također primjećuje, razlika između srednjovjekovnih ljudi i suvremenih po tom pitaju nije u tome što su prvi poštovali autoritet, a suvremeni ne poštuju. Suvremeni ljudi se stalno pozivaju na autoritet – "Većina ekonomista misli da zakon o minimalnim plaćama povećava nezaposlenost, "Devet od deset doktora se slaže", "Svi biolozi prihvaćaju evoluciju" i tako dalje. Razlika je u tome što su u srednjem vijeku iskreno priznavali da autoritete shvaćaju ozbiljno, dok se suvremeni ljudi vole pretvarati kako to nije slučaj.)

Dakle kada možemo zaključiti kako je inovator uspio dokazati korisnost? Kada se moramo držati tradicije, a kada je odbaciti? Do određene mjere to trebamo odgovoriti od slučaja do slučaja, ali ti slučajevi spadaju u nekoliko različitih grupa:

1. Neke tradicionalne prakse mogu odražavati nešto u ljudskoj prirodi i zato su same po sebi potrebne za ljudsku dobrobit.
2. Neke tradicionalne prakse možda nisu inherentno nužne za ljudsku dobrobit, ali svejedno mogu promovirati dobrobit bilo kojeg ljudskog društva s obzirom na konkretne okolnosti koje su univerzalne ljudskim društvima.
3. Neke tradicionalne prakse mogu imati (potencijalno)presudnu ulogu u održavanju dobrobiti, ne svih društava, ali nekog konkretnog društva, s obzirom na njegove konkretne okolnosti
4. Neke tradicionalne prakse možda same ne dovode izravno do dobrobiti društva, ali svejedno mogu biti logički, sociološki, povijesno ili psihološki vezane uz druge tradicionalne prakse koje dovode do dobrobiti, dakle ako ih eliminiramo onda bi indirektno ugrozili direktno korisne prakse.
5. Neke tradicionalne prakse možda nemaju nijednu od uloga opisanih u 1-4, ali kada ih promijenimo, s obzirom na okolnosti, mogu ugroziti stabilnost nekog društva iako one same nemaju nikakvu intrinzičnu vrijednost.
6. Neke tradicionalne prakse mogu bili štetne u nekim aspektima, ali njihovo uklanjanje može dovesti do više štete nego koristi.
7. Neke tradicionalne prakse mogu biti benigne, ali ne posebno koriste – možemo ih ili zadržati ili odbaciti bez ikakve štete, ili uz zanemarivu štetu.
8. Neke tradicionalne prakse mogu biti dovoljno štetne da će njihovo uklanjanje prouzrokovati više dobra nego štete.

Neki kozervativci smatraju da postoji racionalni standard neovisan o tradiciji(npr. teorija prirodnog prava) na koji se možete referencirati kako bi sudili o tradicionalnim praksama, drugi smatraju kako ne postoji neovisan standard osim tradicije tako da je kriterij evalucije interan(npr. pozivanje na konzistentnost), ali ono zbog čega smatramo da su ti ljudi konzervativci je u tome što inzistiraju na tome da tradicionalno vjerovanje ili praksa zaslužuje barem neko ozbiljno promišljanje prije nego je napustimo. Trebalo bi je očuvati dok ne saznamo da ju je bolje napustiti, a ne napustiti i čekati da se pokaže korisnom. Konkretno, moramo znati u koju od gore nabrojanih kategorija spada. Pritom trebamo imati na umu da su ljudski odnosi(poslovi) izuzetno složeni pa nije uvijek lagano odrediti koja je funkcija tradicionalne prakse , čak i kada ima neku ulogu – prema tome loše posljedice napuštanja takve prakse možemo otkriti tek kada je prekasno.

(O tome raspravljam u više detalja u svom članku "Hayek on tradition", iako bih sada više naglasio teoriju prirodnog zakona).

Autor članka je filozof Edward Feser. U nastavku još jedan njegov komentar;

Želio bih dodati da iako su intelektualno snažni(apstraktno), konzervativni argumenti iz tradicije promašuju i retorički i praktički – barem ukoliko ih ne pojačamo nečim poput teorije prirodnog prava – upravo zato što se pozivaju na dobro društvenog poretka i ljudi općenito, a ne nekog pojedinca.

Primjerice, čisti Burke-Hayekov argument protiv "istospolnih brakova" neće utjecati na mnoge konzervativce i Hayekovske libertijance, zato što im se (unatoč tome što je očito da taj zaključak proizlazi iz Burke-Hayekove pretpostavke) dobri učinci očuvanja tradicionalnog poretka stvari čine preslabim i apstraktnim.(barem se takvim čine ukoliko ne gledaju na stvari iz perspektive prirodnog prava.) Stalno se susrećem sa takvim razmišljanjem: Predstavite Burke-Hayekov test nekome tko je oduševljen sa takvima argumentom kada ga primjenjujemo na područje ekonomije, ali odgovor je dosta slab "Pff, ali ja jednostavno ne vidim kako će brak Toma i Boba meni naštetiti." Razmišljaju o pojedinačnom slučaju, vjerojatno nekom paru kojeg osobno poznaju i frustracije tih specifičnih pojedinaca nadjačaju u njihovom umu apstraktni argument iz tradicije, nešto što bi zadovoljno prihvatili u drugom kontekstu. S obzirom da takvi argumenti (barem kada su čisto pragmatični i neutemeljeni u nekoj metafizici vezanoj uz prirodno pravo) priznaju iznimke – pragmatični argument za tržište priznaje kako povremeno miješanje u tržište neće uništiti cijeli poredak, a pragmatični argument za tradicionalne seksualni moral priznaje kako povremeni razvod ili preljub neće uništiti obitelj – iznimke postaju veće od norme, barem kada društvo počinje mrziti norme.

Dakle tek kada možemo ukazati da će neka povreda tradicije biti štetna, ne samo za društvo ili općenito nekog pojedinca, nego na svakog pojedinca koji učini tu povredu, onda se možemo nadati da će argument iz tradicije imati retoričku snagu koja bi odgovarala njegovoj intelektualnoj snazi. No, to zahtjeva nešto poput teorije prirodnog prava(i metafizike na kojoj počiva) – neku moralnu teoriju po kojoj su vrijednosti objektivne, moralni imperativi apsolutni, a tvrdnje o ljudskoj prirodi univerzalne, ne samo stvar statističke vjerojatnosti.

Zato tvrdim u svom članku "The Metaphysics of Conservatism" da kada nije utemeljen u klasičnoj metafizici, konzervatizam ima tendenciju degeneriranja u tek nešto više od usporenog liberalizma.

Mislim da zato možemo svakodnevno vidjeti kako slabi podrška mainstream "konzervativaca" za tradicionalni spolni moral i druge elemente "društvenog konzervatizma". Kada su svi vaši argumenti pragmatični, a ne principijelni onda ih je teško održati – ne samo u javnosti, nego i u osobnim uvjerenjima.

PS

Ovdje se govori više o političkoj i društvenoj "tradiciji", a ne crkvenoj(teološkoj), iako pretpostavljam da se u nekoj mjeri može i tu primijeniti.

Medicinski potpomognuta oplodnja & drugi zakoni

"Problem nije što Dunja Špoljar ne zna argumentirati. Problem čak nije ni što Dunja ne zna razmišljati. Problem je što Dunja ne zna što razmišljanje uopće je; ona ga je pomiješala sa osjećanjem."

~T.S.

Pitate se u čemu je problem sa osjećajima, a ne razmišljanjem? Ne donose li se svi zakoni zato što osjećamo da bi nešto trebalo napraviti ? Ako neka žena neovisno o svom načinu života osjeti potrebu za djetetom nema li ona pravo na to – nešto želim pa onda imam i pravo na to, neovisno o posljedicama? Tko smo mi da idemo protiv njenih osjećaja?(Izgleda da takvo razmišljanje ima korijen u našem školskom sustavu, temi o kojoj gornji citat izvorno i je.) Zašto se pitati koje su posljedice nekog zakona ili koji čvrsti dokazi idu u prilog nekom zakonu kada imamo osjećaje?  

Zanimljivo je i kako određeni sabornici odjednom slave svaki život(osim nerođenih), bojim se da zastupnica Špoljar neće održati ovakav govor kada će biti neka rasprava o pitanju pobačaja. Tko će u saboru obraniti živote onih koji se nisu rodili? Zanemarujući sve bioetičke probleme vezane uz oplodnju(i status ljudskog bića u ranoj fazi razvoja – sad bi me neki zastupnik upozorio da je potrebno koristiti stručni rječnik – upravo to i radim, radi se o ljudskom biću, nerazvijenom, ali ljudskom biću), u nastavku ću dati par prigovora i komentara na raspravu koja prati donošenje novog zakona. Pritom naravno ne mislim da moralnu ispravnost ovog zakona možemo suditi samo na temelju njegovih posljedica. Neke stvari su pogrešne i neprihvatljivo ih je činiti, neovisno o posljedicama. Većina ljudi danas ne dijeli moje mišljenje pa ću probati istaknuti neke posljedice zakona zbog kojeg bi i takvi ljudi mogli vidjeti problem sa novim zakonom(unatoč "dobrim" namjerama).  

Inače, o MPO sam već pisao ovdje i ovdje, u nastavku ću samo sažeti koji su prigovori;

1. Financijski prigovor

Zašto spominjati novac u ovoj raspravi, nije li život neprocjenjiv? Apsolutno se slažem da je, neovisno o fazi razvoja ljudskog bića nije ga opravdano uništiti(mišljenje koje ne dijele svi, posebno vladajući), ali unatoč tome što je vrijednost života neograničena, proračun je ograničen; a u ovom slučaju cijena života je dobro poznata. U raspravi emisije Otvoreno netko je kao argument spomenuo kako će tako rođeno dijete jednoga dana postati porezni obveznik i pokriti sve troškove; svojevrsni ekonomski perpetuum mobile ili ponzi shema?

Nije ni bitno, vladajuća koalicija i prije izbora je istaknula svoje namjere vezane uz zakon tako da očito imaju podršku javnosti po tome pitanju.(Kao i podršku za financiranje nekih drugih institucija i programa. Ipak, kako se često uz ovaj zakon spominje i pronatalitetna politika možda bi taj novac mogli potrošiti na neki drugi način koji bi rezultirao većim brojem rođenih? Ovaj "direktni" financijski prigovor neće na nikog utjecati tako da o njemu nema ni smisla više pisati - zapravo sam ga spomenuo samo da imam tri prigovora, puno ljepši broj od dva). 

2. Što sa djecom? (stvaranje "potklase")

Zakon predviđa da se svim ženama omogući umjetna oplodnja, neovisno o stilu života kojeg vode, što bi moglo biti pogrešno u tome? Pa, zanemarit ćemo sad negativne posljedice koje osjećaju djeca koja žive u "alternativnim" zajednicama i fokusirati se samo na ekonomski aspekt. Prihodi obitelji samohranih roditelja su, sasvim razumljivo niski što rezultira sa lošijom startnom pozicijom – teško da će socijalist u tom slučaju odoljeti "raspodjeli bogatstva" odnosno još poreza kako bi djeca u takvim zajednicama ostvarila svoja prava.(Drugim riječima, uzimate novac oženjenim muškarcima i ženama kako bi omogućili nevjenčanim ženama da imaju djecu bez oca, tako dobivate sve manje očeva - kojima ostaje manje novaca - i sve više djece bez očeva.)

Primjer SAD-a i Britanije – naprednih država koje nam stalno spominju kao uzor – pokazuje sve negativne posljedice raspadanja obitelji na pojedinca i društvo. (Ne treba previše pretraživanja po člancima da bi prepoznali veću stopu zlostavljanja i siromaštva djece u "alternativnim" obiteljima; brak je najbolje oružje protiv siromaštva – tko se bori za obitelj ujedno se bori i protiv siromaštva).

3. Život kao egzistencijalni supermarket

Tko će biti otac tom djetetu, tko će bit muž toj ženi? Pa država, naravno. Država postaje otac i muž, više nije potrebna obitelj, na ženi je da radi što želi i kada želi, a na muškarcima da budu neodgovorni i troše novac na sebe, država će financirati sve.(Pada mi na um izjava "ja sam te rodila ja te mogu i...", izgleda da će poprimiti neko sasvim novo značanje kada država postaje ta koja donosi na svijet.)

Bez obitelji država mora preuzeti dio njenih funkcija. Institucija braka daje muškarcu ne samo osjećaj da ima obavezu nego i vrlo važnu ulogu; uzdržavati svoju ženu i svoju djecu. Kada mu to oduzmete ne preostaje mu baš puno osim da se ponaša neodgovorno i uživa u svome životu. Život postaje egzistencijalni supermarket u kojem sa polica birate što želite, bez ikakvoga razmišljanja o posljedicama.

Hoće li novi zakon stvarno imati takve posljedice?

Možda se sada pitate očekujem li stvarno da će žene koje se odluče na MPO bez partnera imati takav utjecaj na društvo? Sumnjam, posebno zato što se radi o relativno malom broju žena(iako na primjeru Britanije vidimo da je broj žena bez partnera u procesu porastao sa 350 na 1571 u tri godine nakon donošenja zakona po kojem otac više nije potreban; u apsolutno iznosu taj broj nije toliko značajan) Zapravo cijela rasprava oko novog zakona nije toliko bitna zbog samog broja nego zbog svjetonazorskih razlika. (Pritom, kao što sam već spomenuo, govorim samo o posljedicama, ne samom činu). No, moram postaviti protupitanje; Zar Vi stvarno očekujete da ovaj zakon u kombinaciji sa novim obiteljskim zakonom, najavljenim zakonom o istospolnim zajednicama i spolnim odgojom u školama neće imati nikakav utjecaj na društvo?  

Čak i ako ne vjerujete da postoji nešto što bi mogli opisati "napadom na obitelj"  izjava poput ove će vas potaknuti na razmišljanje(zastupnik Kolman);

Nemojte nasjedati na šuplje argumente o pravu djeteta da ima oca i majku.To je čak i morbidno jer bi značilo da dijete koje nema oba roditelja ne zaslužuje da se rodi.

Ne znam kako je zastupnik Kolman uopće došao do zaključka da oni koji se protive njihovom zakonu misle da se začeta djeca ne bi trebala roditi, pokušavam smisliti neku usporedbu kojom bih pokazao koliko je njegov zaključak besmislen, ali nisam uspio ništa smisliti.(To se događa često sa vladinim prijedlozima u zadnje vrijeme). Ostavit ću njegovu izjavu - o šupljem odnosno morbidnom argumentu za obitelj - kao komentar bez komentara.

Ipak, jedno je sigurno; koje god da su posljedice zakona koje će ova vlada(političari) donijeti oni ih neće snositi. Očito je da za njih najbitnija želja i reklama, tipično birokratski; bitan je proces, rezultati i cijena su potpuno nebitni. Nebitni su, jer oni nisu ti koji će ih platiti, njihova četverogodišnja pamet će ih odvesti na neku drugu poziciju da ponovno donose odluke za koje neće odgovarati. 

OK, ali u čemu je stvarno problem?

Dobro, ali svi znamo nekog tko je odrastao bez roditelja pa je ispao dobra i pristojna osoba, odnosno znamo one koji su odrasli sa oba roditelja pa nisu imali idealno djetinjstvo. Oduvijek je bilo i bit će obitelji koje ne uključuju oba roditelja, što sa svom vanbračnom djecom, ne znači li to da bi trebali prihvatiti takve zajednice i poticati ih? Pa, kao što možemo vidjeti na temelju statistika za SAD i Britaniju nije svejedno u kakvi zajednicama odrastaju djeca. Iskoristimo takvo razmišljanje za krađu; uvijek je bilo i bit će krađa, ako svi kradu(samo će najpošteniji svaku kemijsku vratiti u ured)  ne znači li to da je krađa postala općeprihvatljiva i trebamo je legalizirati? Živimo u 21. stoljeću, možda je borba protiv lopova imala smisla u srednjem vijeku, ali sada je novo doba i vrijeme je za konzervativce da se prestanu petljat u politiku i zanemare pravo na vlasništvo. Vjerujem da vidite apsurd takvog razmišljanja. Ipak, upravo tako funkcioniraju političari u današnje vrijeme kada razmišljaju o obitelji.  

Sada možete reći, "Dobro, ali vlada samo donosi zakone, ona nikog ne tjera da ima djecu van bračnih zajednica"? Ne mora ih tjerati, dovoljno je da putem socijalnih reformi i fiskalne politike promovira okolnosti u kojima nastaju takve zajednice. Ne postoji predodređeni broj takvih zajednica, ne postoji ništa u prirodi čovjeka i društva što upućuje da mora postojati određeni broj takvih zajednica.

Obitelj je stoljećima bila temelj društva, činjenica koju ljevičari potpuno zaboravljaju odnosno namjerno ignoriraju. Roditelji su se brinuli za svoju djecu, a jednog dana kada su roditelji ostarjeli djeca su se brinula za roditelje. Djeca su bila ulaganje u budućnost i zato su obitelji bile zdravije; morali ste se brinuti o djeci i ugraditi im vrijednosti koje će im pomoći u društvu, djeca bez radne etike i vrijednosti nisu ni bila uspješna u životu. Prije je postojala odgovornost prema obitelji, a danas se ljudi oslanjaju samo na državu; odgajanje djece i briga da ne donesu pogrešne odluke više ne se ne čine tako bitnim.  

Život je težak, to što je nešto teško ne znači da je pogrešno, niti da je potrebna država da na neki magični način preuzme tu odgovornost. Učiniti pravu stvar nije lagano, ali moralnost nekog ponašanja ne možemo odrediti njegovom težinom. Siguran sam da će zakoni - ovaj u kombinaciji sa najavljenim - koje će donijeti nova vlada rezultirati većom bijedom za one kojima navodno pokušava pomoći.  

Ovakve vlade ne mogu postojati u zemlji sa snažnim obiteljskim vezama i zato je potrebno uništiti i zamijeniti tradicionalne obitelji – započevši sa marginalizacijom očeva. Naši zakoni će uskoro ohrabrivati razvode i vanbračne trudnoće; potpunu ovisnost o državi.

Tko je onda izabrao ovu vlast?

Možda se slažete sa onime što sam napisao, ali to sve ne mijenja činjenicu da je ova vlast dobila izbore i očito je da ljudi želje da se donesu svi najavljeni zakoni(ne samo ovaj o MPO), svatko tko je izašao na izbore dobro je znao za koga glasa i za što glasa. Slažem se sa time, zato ovo i pišem bez prevelike nade kako će neki zagovornik zakona pročitati tekst i predomisliti se.(Možda za dvadesetak godina netko pročita članak i zaključi da su postojala predviđanja utjecaja novih zakona na raspad obitelji, ali nažalost ne radi se o nikakvom čitanju kristalne kugle nego opisu situacije na primjeru SAD-a i Velike Britanije.) Ipak, čudno mi je da u Hrvatskoj ne postoji netko tko bi reagirao, zar je svima normalno da u saboru čujemo kako je ideja da dijete odrasta sa svojim ocem i majkom običan šuplji - ako ne i morbidan - argument.

Potrebna je stvarno šuplja glava za takvu izjavu!

_______________________________________________________

Par linkova od interesa;

• Marriage and the Public Good: Ten Principles
• Marriage: America’s Greatest Weapon Against Child Poverty
• Marriage: Still the Safest Place For Women and Children
• Dr. Theodore Dalrymple on the Breakdown of Family(video)

PS

U ovom članku sam analizirao samo neke posljedice koje mi padaju na pamet, postoji još problema vezanih uz osiguravanje daljnih manipulacija, ali o tome neću. Ipak, moj primarni prigovor MPO se ne temelji na posljedicama(koje je nemoguće sve predvidjeti) nego na samom činu. Neću objašnjavati svoj stav, ali moramo reagirati na jednu stvar koju često čujem(vezano uz "prirodno"). Prvo i osnovno, kada čujemo korištenje riječi "prirodno" to ne znači da je koristimo zato što je u kontrastu sa "umjetnom" oplodnjom, primjerice čovjek ima i "prirodno" pravo na vlasništvo.

Kada kažemo da je nešto "prirodno" ili "neprirodno" u moralnom smislu onda govorimo o prirodnoj funkciji, a ne prirodnom ponašanju(u smislu da takvo ponašanje postoji u prirodi). Prirodni zakon podrazumijeva kako su naše različite fizičke i psihološke sposobnosti namijenjene nekoj svrsi. Primjerice stvaranje civilizacije nije nikako suprostavljeno pravoj prirodi ljudskog bića nego je bilo potpuno prirodno za njih.Kao što je Aristotel rekao, čovjek je racionalna životinja, po svojoj prirodi najpametnija stvar na ovoj zemlji. U ljudskoj je prirodi spoznati – učiti o svijetu i načinima kako ga promijeniti prema našim potrebama. Automobili, računala, neboderi, nuklearna energija, kapitalizam, globalna trgovina, individualna prava na život, slobodu i vlasništvo te drugi uspjesi modernog civiliziranog svijeta, nisu nimalo "neprirodna" – prirodna su baš kao i ptičje gnijezdo i dabrove brane.