Evanđelje po Isusovoj ženi?

Odjednom, svi pričaju o novinskim člancima koji se bave navodno šokantnim otkrićem koje mijenja sve što znamo o povijesnom Isusu; govore kako "dosad nepoznati odlomak drevnog papirusa napisan na antičkom koptskom otvara nove rasprava oko toga je li Isus bio oženjen."  

Zapravo, ne otvara ništa takvoga. Nije došlo do nikakvih novih rasprava, nije otkriven nikakav novi dokaz. Sve ostaje po starom, ali za neke će novo otkriće biti zanimljivo jer sadrži riječi "Isus im je rekao, 'moja žena'".

U priopćenju sveučilišta Harvard, profesorica King kaže; "Kršćanska tradicija je dugo tvrdila kako Isus nije bio oženjen, iako nema pouzdanih povijesnih dokaza za tu tvrdnju." To se čini kao čudan zadatak, ako netko želi pokazati kako je postojala žena koja je bila vjenčana sa Isusom, onda je na njemu da pruži "pouzdane povijesne dokaze koji bi to podržali." Osim toga, činjenica je da svi biografski materijali o Isusu, sve do ovog odlomka iz 4. stoljeća, ne uključuju reference o njegovoj ženi.

King dodaje: "Ovo novo evanđelje ne dokazuje da je Isus bio oženjen, ali govori nam kako je do tog pitanja došlo u žustrim raspravama o spolnosti i braku."

Upravo tako započinju priče. Netko je pronašao kratak odlomak, jedva veći od kreditne kartice. Ne znamo čega je to dio i nemamo pojma koja zajednica ga je napisala, ali sada tu činjenicu opisuju sa napomenom: "Ovo novo evanđelje..." Čekajte – je li otkriveno novo evanđelje? Možda. Ne znamo čega je ovaj odlomak bio dio, ali King je bez ikakve sumnje odmah to nazvala "Evanđeljem po Isusovoj ženi"!

Ipak, King priznaje:

"Ovo je jedini postojeći drevni tekst u kojem Isus spominje svoju ženu. Međutim, to ne dokazuje kako je povijesni Isus bio oženjen, s obzirom na kasnije razdoblje nastanka fragmenta i vjerojatni datum nastanka originalne kompozicije tek u drugoj polovici drugog stoljeća."

Unatoč tome, teško je odoljeti sočnim pričama. Poručuju nam kako je Evanđelje napisano kao dio "žustrih rasprava o spolnosti i braku." Tu treba spomenuti kako nema dokaza o "žustrim raspravama" o "Isusovoj spolnosti". Nikakvih. Nekoliko teologa, Klement i Tertulijan, tvrde kako Isus nije bio oženjen, ali nije puno toga napisano o toj temi.  

Pitanje vremena nastanka je, kao što King priznaje, dovoljno da ovaj fragment ne shvatimo kao dobar dokaz za bilo što. Primjerice, već znamo za nevjerojatno čudne i maštovite alternative Evanđeljima koje su napisane krajem drugog stoljeća (npr. Tomino Evanđelje), tako da ovaj pronalazak možemo lagano svrstati u tu skupinu (uz dodatak da ovaj dokument tek sada otkrivamo što znači da nije bio raširen.)

Prizemljeno i mirno promišljanje činjenica vezanih uz ovaj slučaj neće zadovoljiti novinare željne skandala.

Mediji (nema tu iznenađenja) nazivaju otkriće "šokantnim", ali što je tu točno šokantno nije poznato. Iskoristivši činjenicu da stalno netko spominje ideju kako je Isus bio oženjen, Huffington Post piše: "Život povijesnog Isusa je često stvar kontroverzi, i ovo nije prvi put da netko predlaže ideju kako je Isus bio oženjen. Nedavno je Dan Brown u svom romanu 'Da Vincijev Kod' opisao Isusa oženjenog sa Marijom Magdalenom."

Ovakvo predstavljanje neke ideje se ne čini kao najbolji način da pokažete njezinu uvjerljivost (no velike su šanse da autori takvih izjava nisu niti svjesni toga.)

Još jedne novine pišu:

"Unatoč inzistiranju Katoličke Crkve kako Isus nije bio oženjen, ideja se svako malo javlja, posebno u best selleru Dana Browna 'Da Vincijev kod', koji je razbjesnio mnoge kršćane zato što se temelji na ideji da je Isus bio oženjen sa Marijom Magdalenom i da su imali djecu."

"Razbjesnio" se ne čini kao dobro izabrana riječ (možda autor želi povezati to sa trenutnim protestiranjem protiv anti-Islamskog filma.) Film je zapravo bio doživljen tek kao obična smijurija u očima povjesničare rane crkve i ljudi koji se bave Novim Zavjetom. No, ovdje je bitno primjetiti kako se ideja da Isus nije bio oženjen predstavlja kao stajalište Katoličke Crkve. Činjenica je da, bez obzira na pripadnost pojedinoj crkvi, nitko od ljudi koji proučavaju povijest i Novi Zavjet takve prijedloge ne smatra ozbiljnim – baš kao što to ne rade niti različite crkve. Dobar je pokušaj implicirati kako je Katolička Crkva suprostavljena ostalima, ali to nije tako.

Dakle, ima li išta šokantno u otkriću? Ne. Mijenja li to išta vezano uz sve postojeće dokaze koji se bave Isusovim životom? Ne, niti najmanje. Hoće li razni ljudi osmisliti priče kako ortodoksni kršćani pokušavaju zataškati pravog Isusa i suzbiti istinu? U to nema sumnje.

Pripremite se. Odjednom će ljudi pročitati senzacionalni članak o malenom komadiću pergamenta i postati stručnjaci za povijest rane crkve.

Izvorni članak: The Gospel of Jesus’ Wife? Nekoliko različitih članaka koji se bave ovim otkrićem; Get Ready for A Wave of Gnostic Looniness Once Again, Was Jesus Married?, Quick Thoughts on the New Jesus Wife Text, Stop the presses! Jesus was married! Oh no!, Did Jesus Have a Wife? Odgovor na pitanje Did Jesus Marry? - sa stranice History vs The Da Vinci Code

PS

Nisam planirao pisati o ovakvim stvarima, ali televizijski prilog me motivirao - kao što je jedan komentator istaknuo, nije problem u samom prijedlogu da je Isus možda bio oženjen (iako sigurno nije bio), nego cinizam ljudi koji prezentiraju takvo "otkriće" i neznanje zbog kojeg su u tome uspješni.

Individualizam: istiniti i lažni - Hayek & Burke

"Ljudi su podobni za građansku slobodu upravo razmjerno svojoj spremnosti da navuku moralne lance vlastitim žudnjama; srazmjerno tome koliko je njihova ljubav za pravdom iznad njihove lakomosti; srazmjerno tome koliko je njihovo zdravo i trijezno razumijevanje iznad njihove taštine i drskosti; srazmjerno tome koliko su spremniji slušati savjete mudrog i dobrog i koliko im daju prednost pred laskanjem hulja."

Edmund Burke 

Istražujući velikog filozofa Edmunda Burka naišao sam na hrvatski prijevod jednog zanimljivog Hayekovog članka koji se bavi individualizmom. Za Burkea vjerojatno niste čuli što i nije toliko čudno, ali čudno je što ga ne spominju ljudi koji predaju filozofiju politike. Najpoznatiji konzervativni filozof današnjice Roger Scruton u svom eseju Why I Became a Conservative prisjeća se svojih iskustava u 70im godinama u Britaniji kada su se konzervativnom filozofijom bavili tek pojedini osamljenici; knjižnice fakulteta su bile pune Marxa, Lenjina i Maoa, ali ne i Straussa, Voegelina, Hayeka ili Friedmana. Scruton hvali tadašnja američka sveučilišta na kojima su poticali čitanje Montesquieua, Burkea, Tocquevillea i osnivača, nisam upoznat sa današnjom situacijom, ali na temelju nekih komentara čini mi se kako osoba može položiti filozofiju politike bez da se ikada susretne sa konzervativnim argumentima (koji nisu karikature spomenute samo kako bi ih ismijali) – što ne treba čuditi jer znamo da velika većina profesora spada u političku ljevicu. Ne znam kakva je situacija na hrvatskim sveučilištima, ali pretpostavljam da nije najbolja.

Burke je ostavio dojam na Scrutona tako da zapisuje :

Kada sam prvi put pročitao Burkeovo razmišljanje o Francuskoj Revoluciji bio sam sklon prihvaćanju, s obzirom da nisam znao za drugačije, liberalnog humanističkog razmišljanja o Revoluciji kao trijumfu slobode nad opresijom, oslobađanje ljudi od okova apsolutne moći. Iako je bilo pretjerivanja – niti jedan pošteni povijesničar to nije nikada negirao – službeni humanistički stav je kako to treba retrospektivno promatrati kao trudove novog poretka, koji će dovesti do modela narodnog suvereniteta. Zato sam pretpostavio kako su Burkeove rane sumnje – sjetimo se, izražene kada je Revolucija tek počinjala, i Kralj još nije bio pogubljen i Teror nije započeo – jednostavno reakcija na pogrešno shvaćen događaj. Ono što me privuklo Razmišljanjima bila je pozitivna politička filozofija, koja se razlikovala od sve ljevičarske literature koja je tada bila à la mode. Burke nije pisao o socijalizmu, nego o revoluciji, ali ipak me uvjerio kako je utopijska obećanja socijalizma idu ruku pod ruku sa potpuno apstraktnom vizijom ljudskog uma – geometrijska verzija naših mentalih procesa koja ima tek neodređene veze sa mislima i osjećima kojima se stvarni ljudi vode u svojim životima.  

Burke je vjerojatno najpoznatiji upravo po svojoj kritici Francuske Revolucije. U nastavku odlomak iz recenzije njegovih Razmišljanja o Francuskoj revoluciji

Francuska se revolucija također obračunala s Katoličkom crkvom u Francuskoj. Vjerujući u njezin dekadentni karakter, povezanost s državom i stoga posebne privilegije, Crkvu su ateistički klevetnici proglasili jednim od glavnih neprijatelja naroda. Po općem tonu vaših raznovrsnih novijih publikacija, čovjek bi gotovo povjerovao kako su vaši svećenici u francuskoj neka vrsta čudovišta, stravičan spoj predrasuda, lijenosti, prevare, lakomosti i tiranije (str. 127). Pogledavši odmah zatim svoje društvo i englesku Crkvu, prvu od naših predrasuda (str. 82), Burke konstatira da su Crkva i država neodvojive u njegovu [engleskog naroda] umu (str. 89), te da je engleski narod zadovoljan što je moćnima utjeha vjere potrebna kao i vjeronauk (str. 91). Crkvi kao najvećem zemljoposjedniku u Francuskoj konfiscirana su zemljišta kako bi postala zalogom upravljanja javnim dugom; svećenički redovi i Crkva uopće postaju dijelom državne službe te ovise o državnom proračunu. Njezinu političku odvojenost uz istovremenu kontrolu od strane države a utemeljenu na njezinoj ekonomskoj zavisnosti, Burke smatra katastrofalnom.

Uz konfiskaciju zemlje, Narodna skupština počela je izdavati i asignate, također kao način rješavanja javnog duga te kao mogućnost kreditne sposobnosti države. Papirnati novac koji postaje obveznim sredstvom plaćanja spram kraljevog, fiskalnom suverenošću izvedenog, starog i stvarnog kovanog novca, narod je prije povezivao samo sa nedaćama. Sada taj novac postaje predmetom tržišnih špekulacija koje su povezane s novom vlašću. Novčarski krugovi, lihvari, inteligencija, kao i novi moćnici, povezani su u taj koloplet pljačke i izrabljivanja te osiromašenja naroda.

Novi sistem privređivanja i uređenja društvenih odnosa, kako ga Burke vidi, predstavlja uzurpaciju prerogativa prirode (str. 46), ratovanje sa prirodom (str. 61), uništava čast i vrlinu. U tom novom sustavu pravila i tajni čije igre zna malo ljudi, a još ih je manji broj sposoban po njima igrati, profitirat će upravo snalažljivi, lukavi ljudi, tirani u malom. Revnost kojom novi službenici slijepo slušajući zakon provode njegovo pravo ne može proizvesti ćudorednost, ne može ispraviti stihijsku narav sustava. Vidim da nas vaš primjer posramljuje (str. 51), jetko govori Burke, ali umjesto da odbace opće predrasude, mnogi se naši misleći ljudi služe njihovom umnošću, kako bi otkrili skrivenu mudrost koja vlada u njima (...) Predrasuda čini čovjekovu vrlinu njegovom građom, a ne nizom nepovezanih čina. (str. 78) francuska nije žrtvovala svoju krijepost svojim interesima, nego je žrtvovala svoj interes da bi mogla prostituirati svoju krijepost. (str. 36) Osuda je jasna: filozofski pljačkaši, sofistički tirani Pariza i tiranija nove aristokracije krivi su za rušenje monarhije; novome sustavu, ako ga se tako uopće može zvati, Burke ne predviđa dobru budućnost.  

Britanska karikatura iz 18. stoljeća

O Burkeu bi se moglo još puno napisati, više o njemu saznajte na wikipediji ili Stanford stranici. Iako možda prije niste čuli za njega, vjerojatno se čuli za njegov citat (u različitim verzijama): "Jedina stvar koja je potrebna da bi zlo pobjedilo jest da dobri ljudi ne čine ništa." Još par citata;

U pokvarenom narodu sloboda ne može dugo postojati.

Doba viteštva je nestalo, nasljedilo ga je doba sofista, ekonomista i računovođa; a slava Europe je ugašena zauvijek.

No što je sloboda bez mudrosti, i bez morala? Najveća je od svih mogućih zala; jer je glupa, poročna, i luda, ako nema poduke i suzdržanosti.

Loši zakoni su najgora vrsta tiranije.

Kada vođe odluče postati dio aukcije popularnosti, njihov talent u vođenju države neće ničemu služiti. Postat će laskavci umjesto zakonodavca; instrumenti, a ne vodiči naroda.

Postoji samo jedan zakon za sve, a to je zakon koji upravlja svim zakonima, zakon našeg Stvoritelja, zakon čovječnosti, pravde, pravičnosti – zakon prirode i nacija.

Ništa nije tako kobno za religiju kao ravnodušnost.

Pisci protiv religija, iako se protive svakom sustavu, mudro su oprezni kako ne bi nikada kritizirali svoj sustav.

Postoji još puno njegovih citata i razmišljanja koja su zanimljiva, ali ih nisam uključio u ovaj kratki pregled. Burke se zalagao za tradiciju koja je konzervativna i religiozna, tako da ovaj posljednji izdvojeni citat ne čudi – Burke je iskoristio čak i sam stil (i ideje) nekih neprijatelja religije kako bi pokazao apsurdnost argumenata koji su dani za ateistički racionalizam, tvrdio je kako se takvi argumenti mogu upotrijebiti protiv svih društvenih i građanskih institucija. 

***

 

I tako me istraživanje Burkea slučajno dovelo do prijevoda Hayekovog rada pod nazivom Individualizam: istiniti i lažni:, u nastavku sam izdvojio neka razmišljanja.

Zastupati bilo koji modelski čist princip društvenog poretka danas je gotovo siguran način da se čovjek izloži stigmatiziranju kao nepraktični doktriner. Došlo se tako daleko da se smatra oznakom nepristranog duha kad netko ne pristaje uz čvrsta načela, već o svakom pitanju prosuđuje prema svojim vlastitim “za i protiv”; kada ga općenito vodi svrhovitost i pripravan je na kompromise između suprotstavljenih pogleda. Pa ipak, načela imaju načina da izbore svoja prava čak i kad ih se izrijekom ne priznaje, iako ih se podrazumijeva u posebnim odlukama, ili ako su prisutna samo kao nejasne predodžbe o tome što se pristoji činiti, a što ne. Tako se događa da se pod geslom “ni individualizam niti socijalizam” zapravo ubrzano krećemo od društva slobodnih pojedinaca spram društva potpuno kolektivističkog karaktera. 

...

Prije nego objasnim što razumijem pod istinskim individualizmom, moglo bi biti korisno da dam neke naznake o intelektualnoj tradiciji kojoj on pripada. Istinski individualizam koji ću pokušati obraniti započinje svoj moderni razvoj s Johnom Lockeom, te osobito s Bernardom Mandevilleom i Davidom Humeom, a punu zrelost postiže prvi put u djelu Josiaha Tuckera, Adama Fergusona i Adama Smitha, te u onom njihova velikog suvremenika, Edmunda Burkea – čovjeka koga je Smith opisivao kao jedinu osobu za koju je ikad znao da je o ekonomskim temama razmišljala upravo kao on, a da među njima nije bilo nikakve prethodne komunikacije.

U devetnaestom stoljeću nalazim ga najsavršenije predstavljenog u djelu dvojice od njegovih najvećih historičara i političkih filozofa: Alexisa de Tocquevillea i lorda Actona. Čini mi se da su ova dvojica razvila ono najbolje u političkoj filozofiji škotskih filozofa, Burkea i engleskih vigovaca, uspješnije od bilo kojih meni poznatih pisaca; dok su klasični ekonomisti devetnaestog stoljeća, ili barem bentamovci ili filozofski radikali među njima, potpadali sve više pod utjecaj individualizma druge vrste i drukčijeg podrijetla

Ovaj drugi i potpuno različit pravac mišljenja, također poznat kao individualizam, reprezentiraju uglavnom francuski i drugi kontinentalni pisci – činjenica koja je, vjerujem, posljedica dominantne uloge što ju je kartezijanski racionalizam igrao u njegovu komponiranju. Istaknuti predstavnici te tradicije jesu enciklopedisti, Rousseau i fiziokrati, a iz razloga koje ćemo sada razmatrati, ovaj racionalistički individualizam uvijek tendira razvijanju u nešto suprotno individualizmu, to jest u socijalizam ili kolektivizam. Budući da je samo prva vrsta individualizma konzistentna, ja za nju zahtijevam naziv istinskoga individualizma, dok se druga vrsta vjerojatno mora smatrati izvorom modernoga socijalizma, isto toliko važnim koliko i čisto kolektivističke teorije. 

Ne mogu pružiti bolju ilustraciju konfuzije koja vlada oko značenja individualizma od činjenice da je čovjek koji se meni čini jednim od najvećih predstavnika istinskog individualizma, Edmund Burke, obično (i s pravom) predstavljan kao glavni protivnik takozvanog Rousseauova “individualizma”, čije bi teorije, kako se Burke boji, ubrzano rastočile političko-ekonomsku zajednicu (commonwealth) “u prah i pepeo individualnosti”,[ Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France (1790.), u Works (izd. World Classics), IV, 105: “Tako bi i sama političko-ekonomska zajednica (commonwealth) u nekoliko naraštaja bila razbijena u prah i pepeo individualnosti, i na koncu raspršena svim nebeskim vjetrovima”. To što Burke (kako A. M. Osborn ističe u svojoj knjizi Rousseau and Burke (Oxford, 1941.), p. 23.), nakon što ga je najprije napao zbog njegova ekstremnog “individualizma”, kasnije napada Rousseaua zbog ekstremnog kolektivizma, bilo je sve prije no inkonzistentno. To je naprosto bilo rezultat činjenice da u Rousseauovu slučaju, kao i u svim drugim, racionalistički individualizam što ga propovijeda neizbježno vodi kolektivizmu. ] a da je sam termin “individualizam” bio prvi put uveden u engleski jezik kroz prijevod jednog djela drugoga od velikih predstavnika istinskoga individualizma, De Tocquevillea, koji ga je rabio u svojoj Democracy in America (Demokracija u Americi) da bi opisao jedan stav koji nije odobravao i koji je odbacivao. Ipak, ne može biti dvojbe oko toga da i Burke i De Tocqueville u svemu bitnome stoje uz Adama Smitha, kojemu nitko neće odreći naslov individualista, te da je “individualizam” kojem su se suprotstavljali nešto posve različito od onoga Smithova. 

Ovdje samo kratak komentar na Tocquevillea i lorda Actona; obojica su poznati katolici. Zbog povijesnih okolnosti slična razmišljanja nisu, posve razumljivo, bila prisutna na našem području, a moderni konzervatizam kojeg utemeljuje Burke ne postoji u hrvatskoj kao politička opcija. Acton je poznati povjesničar, najpoznatiji je po svojem citatu "Vlast kvari, apsolutna vlast kvari apsolutno." Ukoliko vas zanima više o odnosu slobodnog tržišta i judeo-kršćanstva možete pogledati stranice odnosno yt kanal Acton Instituta koji se bavi takvim problemima. (Jedan od osnivača je o. Robert Sirico, brat 'Paulia' iz Sopranosa).  

Razlika između jednakog postupanja s ljudima i pokušaja da ih se doista učini jednakima – čini razliku između dva različita svijeta. Dok je prvo uvjet slobodnoga društva, drugo predstavlja, kako ga je De Tocqueville opisao, “novi oblik služništva (servitude)”.

...

To tjera na izvođenje stanovitih zaključaka u kojima se istinski individualizam još jedanput oštro suprotstavlja lažnom individualizmu racionalističkog tipa. Prvi je, da su odlukama organizirana država, na jednoj strani, i pojedinac, na drugoj, daleko od toga da budu jedinim stvarnostima, uz odlučno potiskivanje svih posredovnih formacija i asocijacija, što je kao cilj imala Francuska revolucija. Neprinudne konvencije društvenog međusobnog općenja smatraju se suštinskim čimbenicima očuvanja normalnoga funkcioniranja ljudskog društva. Drugi je, da pojedinac, sudjelujući u društvenim procesima, mora biti pripravan i voljan prilagoditi se promjenama i podvrgnuti se konvencijama koje nisu rezultat razumskog projekta, čije opravdanje u posebnom slučaju može ne biti prepoznatljivo, te koje će mu se često činiti neshvatljivim i iracionalnim.

O toj prvoj točki ne moram puno govoriti. Da istinski individualizam učvršćuje vrijednost obitelji i svih zajedničkih napora male zajednice i skupine, da on vjeruje u lokalnu autonomiju i dobrovoljno udruživanje, te da njegovo dobivanje spora doista uvelike počiva na tvrdnji kako puno toga zbog čega se uobičajeno priziva državna akcija prinude može biti učinjeno bolje dobrovoljnom suradnjom – to se ne mora dalje naglašavati. Tome ne može biti veće suprotnosti od lažnoga individualizma koji sve te male grupe želi rastvoriti u atome među kojima ne bi bilo druge kohezije osim prisilnih pravila koja nameće država, i koji nastoji sve društvene veze učiniti propisanima – umjesto da se država koristi uglavnom kao zaštita pojedinca protiv drskog prisvajanja moći prisile od strane malih grupa.  

Isto toliko važne za funkcioniranje individualističkog društva kao i ovo okupljanje u manje grupe ljudi, jesu tradicije i konvencije koje nastaju u slobodnom društvu, a koje bez podvrgavanja prisili uspostavljaju gipka, ali normalno poštivana pravila što ponašanje drugih ljudi čine u visokom stupnju predvidivim. Voljnost da se podvrgava takvim pravilima, ne samo tako dugo dok se razumije njihov razlog već sve dok se nema jasan razlog za suprotno ponašanje, jest suštinski uvjet za postupnu evoluciju i poboljšavanje pravila međusobnog društvenog općenja; a spremnost da se uobičajeno podvrgava proizvodima društvenog procesa koje nitko nije projektirao i čije razloge nitko ne mora razumjeti, također je neizostavni uvjet ako očekujemo da je moguće riješiti se prinude. Opće je mjesto da će postojanje zajedničkih konvencija i tradicija unutar neke skupine ljudi osposobiti njezine pripadnike da rade zajedno glatko i učinkovito s puno manje formalne organiziranosti i prinude nego neka skupina bez takve zajedničke pozadine. Ali obratno, iako ne tako dobro poznato, vjerojatno nije manje istinito: da u društvu u kome su konvencije i tradicija učinile ponašanje ljudi u velikom stupnju predvidivim, prisila može biti samo zadržana na minimumu.

...

Nevoljnost podnošenja ili poštivanja bilo kakvih društvenih sila koje nisu prepoznatljive kao proizvod razumskog projekta, koja je tako važan uzrok sadašnje želje za sveobuhvatnim ekonomskim planiranjem, zapravo je samo aspekt jednog općenitijeg zbivanja. Istu tendenciju susrećemo na polju morala i konvencija, u želji da se postojeći jezici zamijene nekim umjetnim, te u cjelini modernoga stava spram procesa koji vladaju rastom znanja. Uvjerenje da u doba znanosti samo sintetički sustav morala, umjetni jezik, ili čak umjetno društvo mogu biti opravdani, kao i rastuća nevoljnost da se čovjek pokloni pred bilo kakvim moralnim pravilima čija korisnost nije racionalno dokazana, ili da se prikloni konvencijama čiji rationale nije poznat, sve su to iskazivanja istoga temeljnog pogleda koji želi da sva društvena djelovanja budu prepoznatljivi dio nekoga jedinstvenog i koherentnog plana. To su rezultati onoga istog racionalističkog “individualizma” koji u svemu želi vidjeti proizvod svjesnog pojedinačnog uma. To dakako zasigurno nisu rezultati istinskoga individualizma i mogu čak otežati ili onemogućiti djelovanje slobodnog i istinski individualističkog sustava. Zapravo, velika pouka koju nam pruža individualistička filozofija poučava nas u ovom pogledu da, iako ne mora biti teško razoriti spontane formacije koje su nenapustiva osnova slobodne civilizacije, kada bi jedanput ti temelji bili razoreni, voljna rekonstrukcija takve civilizacije mogla bi nadilaziti naše moći.  

Ova izdvojena misao me posebno privukla (Pokušao sam se pozabaviti tim problemom u postu O preispitivanju svega). Mislim da postoje moralna pravila i institucije čiju je korisnost lagano pokazati, ali sve je veća tendencija da ih potpuno odbacujemo. "Znanost" se tu čini kao magična riječ za mnoge. Neke stvari jednostavno moramo obaviti na temelju vjere, ali najopasnija vrsta vjere je ona koja se predstavlja kao "znanost". Privid znanosti je zamijenio zdravorazumsko iskustvo, napustili smo neke staromodne prakse koje su funkcionirali kako bi prihvatili inovacije koje su dovele do katastrofe.

Suvremeni obrazovani ljudi misle kako je znak njihove modernosti i obrazovanosti kada odbijaju prihvatiti legitimnost bilo koje institucije ili kodeksa ponašanja (koliko god da je raširen, star ili časan) ukoliko nije racionalno opravdan. Tradicionalni moral dvostruko osuđuju – jer nije racionalno opravdan, a njegove ga pristaše čak niti ne pokušavaju opravdati. Prema njima, tradicionalni moralist nije samo rob običnoj "konvencionalnoj mudrosti" nego konvencionalnoj mudrosti ljudi koji su davno preminuli. On je u okovima iracionalnosti, praznovjerja, neznanja; a najgore od svega, uopće nije u toku sa trendovima. Takvo ponašanje prema tradiciciji se čini očito ispravnim u očima sofisticiranih, prosvijetljenih, obrazovanih modernjaka – toliko je očito da ga, vrlo zanimljivo, nikada niti ne pokušavaju opravdati. 

Iako svakodnevno možemo slušati o različitim dogmama kojih se tradicionalisti drže, mislim da tradicionalisti imaju jaču poziciju kada se govori o opravdanju morala (ako ništa drugo onda Hayekova teorija kulturne evolucije), ali sumnjam da će to utjecati na različite pametne ljude. Mudri ljudi su stvarali stoljećima civilizaciju, ali pametni ljudi će je brzo rastaviti.

No, da se vratim Hayeku;

 Ova vrsta “individualizma” ne samo da nema ničega zajedničkog s istinskim individualizmom već se doista može pokazati ozbiljnom zaprekom glatkom funkcioniranju individualističkoga sustava. Može li slobodno ili individualističko društvo uspješno funkcionirati ako su ljudi odveć “individualistički” u lažnom smislu, ako su previše neskloni da se dobrovoljno konformiraju tradicijama i konvencijama, te ako odbijaju priznati sve što nije svjesno projektirano ili što se ne može demonstrirati kao racionalno svakom pojedincu – morat će ostati otvorenim pitanjem. U najmanju je ruku shvatljivo što je prevladavanje ove vrste “individualizma” učinilo da se ljudi dobre volje razočaravaju u mogućnost postizanja reda u slobodnom društvu te ih je čak sililo da traže diktatorsku vladu s vlašću da nametne društvu red koji ono samo neće proizvesti.  

...

 S točke motrišta individualizma ne bi se moglo činiti kako postoji ikakvo opravdanje za prinuđivanje svih pojedinaca da započnu s iste razine kako bi ih se spriječilo da profitiraju od prednosti koje nipošto nisu sami stekli, poput one da su ih rodili roditelji inteligentniji ili savjesniji od prosječnih. Ovdje je individualizam doista manje “individualistički” od socijalizma, jer priznaje obitelj kao jedinicu koja je isto toliko legitimna koliko je to i pojedinac; a isto vrijedi i za druge grupe, poput jezičnih ili vjerskih zajednica, koje svojim zajedničkim naporima mogu kroz duga razdoblja uspjeti za svoje pripadnike sačuvati materijalne ili moralne standarde različite od onih koje ima ostatak populacije. De Tocqueville i lord Acton govore jednim glasom o ovoj stvari. “Demokracija i socijalizam”, pisao je Tocqueville, “nemaju ničega zajedničkog osim jedne riječi, jednakosti. Ali uočite razliku: dok demokracija traži jednakost u slobodi, socijalizam traži jednakost u sputavanju i ropstvu”. A Acton mu se pridružuje u uvjerenju da je “najdublji razlog koji je Francusku revoluciju učinio tako kobnom za slobodu bila njezina teorija jednakosti,” te da je “najljepša prilika koja je ikada pružena svijetu, odbačena zato što je strast za jednakošću učinila ispraznom nadanje slobodi.”

Već sam svašta ubacio u ovaj post, zašto da ne ponovim još jednom Feserov zaključak iz predavanja Social Justice Reconsidered: Austrian Economics and Catholic Social Teaching;

Hayek nas uči kako su moderna kapitalistička društva izgubila svoj moralni put upravo zato što su njihove vladajuće klase prihvatile "lažni individualizam" koji nema bitne veze sa kapitalizmom, već proizlaze iz pretjerano racionalističke, antitradicionalne i mogli bi dodati antiklerikalne pa čak i antikapitalističke tendencije koju povezujemo sa francuskim liberalizmom i utilitarizmom Benthama i Milla. Burkeova tradicija – konzervativna, religiozna, koja slavi poštovanje i suzdržanost, prezire "prah i prašinu individualizma" – je ona na koju se Hayek poziva da pruža i istinske filozofske temelje tržišnog društva i jedinu nadu njegovog obnavljanje. Burke, zajedno sa Lockeom i misliocima škotskog prosvjetiteljstva, predstavlja u Hayekovim mislima "istinski individualizam" koji naglašava uređenu slobodu i ono što bi katolička tradicija nazivala supsidijarnošću, i nema nikakve veze sa radikalno autonomnim jastvom suvremenog egalitarnog liberalizma i popularnog libertarijanizma.

 To ne znači da je Hayekov liberalizam u potpunosti kompatibilan sa mislima katoličkog prirodnog prava. Doista, ja ne vjerujem da je ijedna postojeća verzija liberalizma potpuno kompatibilna sa njime. Poznata je razlika Michaela Novaka između liberalnih institucija – slobodno tržište, vladavina prava, ograničena vlast itd. - i različitih liberalnih filozofija. On je ustvrdio kako katolici mogu i moraju prihvatiti prvo, bez da prihvate drugo, pa čak i da tradicionalna katolička socijalna misao pruža bolje temelje za liberalne institucije nego bilo koja verzija liberalne političke filozofije. Vjerujem da je Novak u pravu. Čak i u svom vrhuncu, liberalna politička filozofija nije proizvela ništa bolje od sjetnog skeptičnog konzervatizma Hayeka i nedovoljno raspravljenih pa možda i nedosljednih teorija prirodnog prava Lockea, Nozicka i Rothbarda. Hayek, koji prihvaća Burkeov tradicionalizam, ali odbija njegov teizam, dolazi do zaključaka koji su suglasni katoličkom prirodnom pravu, ali na temeljima naturalističke metafizike koja je potpuno nespojiva sa time i koja ne može uvjerljivo zaustaviti plimu moralnog skepticizma koja je poplavila moderni svijet. Različite verzije prirodnog prava klasičnog liberalizma su ponekad bolje po pitanju metafizike, ali kako odbacuju tomističke koncepte prirodnih ciljeva, također su često ekstremne pa čak i bizarne u nekim svojim zaključcima. 

PS

Već sam pisao o sličnim temama, primjerice Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?, Konzervativci i tradicija,  Evolucija liberalizma ( i "konzervatizma"), Tko je pametniji - elita ili narod?, Velike laži u politici – naše ili njihove ? ... (Kao i inače, ne pišem o teologiji tako da mi sigurno nije cilj propagirat neke liberalne teologije! - za svaki slučaj da spomenem i to).

Ako kojim slučajem volite Hayeka, možda vam se svidi i pjesma (I'm in Love with Friedrich Hayek).

Spolni odgoj za 'naciju kurvi i kelnera'

Osim različitih medijskih izvještaja o rekordnoj turističkoj godini, ovih dana smo mogli čitati i o zdravstvenom odgoju koji se uvodi u škole. Nakon što su godinama razne udruge pokušavale uvesti spolni odgoj izgleda da su postigle prve rezultate.

Puno toga nije poznato o formatu i cilju uvođenja odgoja, ali spominje se iskorjenjivanje neželjenih trudnoća i sprječavanje spolnih bolesti – među ostalim ciljevima. Oba ta cilja su sama po sebi poželjna (baš kao što bi mogli tvrditi da je sreća svih ljudi poželjan cilj), ali očito je kako se radi o teško dostižnom odnosno nemogućem cilju – a u pravilu, cijena koju moramo platiti da bi postigli različite nemoguće ciljeve naše vlade nije zanemariva. Općenito, za svaki nemogući cilj potrebno je shvatiti da; (I) ga nije moguće ostvariti, (II) pokušaji da ga ostvarimo su gubitak dragocjenih resursa, (III) ne smijemo zanemariti razorne troškove i socijalne opasnosti koje prate pokušaje da postignemo takve ciljeve.

Uvođenje spolnog odgoja (zdravstvenog ili građanskog ili 'kako ćemo ga već' zvati odgoja) navodno ima svoj dobro definirani cilj, ali ako malo razmislite, taj cilj je sve samo ne određen. Izgleda da ne postoji nikakva granica na kojoj će se 'političke i obrazovne elite' zaustaviti odgajajući Vašu djecu. Ne postoji broj ili postotak nakon kojih bi rekli ' dosta je', isto kao što ne postoji točka u kojoj će reći kako je njihov program uspio ili nije uspio. Elite žele ispraviti stvari - za koje je teško okriviti društvo, a društveno kontraproduktivni programi koje nam nude su samo jedna od potrebnih mjera u njihovoj potrazi za nekim višim ciljevima i ostvarivanju ideologije. Naravno, eventualna (i vjerojatna) neuspješnost njihovog program će biti predstavljena kao rezultat nedovoljno programa, ako se program pokazao pogrešnim onda nam je potrebno još programa – mantra koju ponavljaju sve vlade.

Elite koje žele mijenjati svijet uvijek to rade istim procesom; u prvoj fazi ustanove neku krizu (obično umjetnu). Druga faza je rješenje, oni imaju rješenje za tu krizu – u konkretnom slučaju uvode spolni odgoj, tvrde kako će njihovo rješenje dovesti do korisnih rezultata A, a njihovi kritičari tvrde da će dovesti do štetnih posljedica Z. Treća faza su rezultati; Pogledate rezultate i pronađete štetne posljedice Z – u ovom slučaju primjerice porast trudnoća i spolnih bolesti. Četvrta faza je fascinantan dio kada kada tvrde da to ništa ne dokazuje, da to nije bio pogrešan program jer postoje i drugi faktor.

Zagovornici će tvrditi kako nas elite samo žele podučiti kako svijet funkcionira, ali to nije točno. Oni nam ne žele reći kako svijet funkcionira nego žele odlučivati umjesto nas. Nije im cilj reći roditeljima kako da podučavaju svoju djecu o spolnosti, nego sav taj materijal stavljaju u školski program iza leđa roditeljima bez da oni uopće znaju o čemu se radi i što uče njihovu djecu.

Tko su te elite o kojima pričam i kako zapravo razmišljaju? Jedan od istaknutijih predstavnika bi bio Aleksandar Štulhofer, seksolog i član stručnog povjerenstva koji je slagao kurikulum zdravstvenog odgoja. Ovdje nije bitan samo on kao pojedinac nego kao predstavnik tog sklopa razmišljanja. U nastavku je isječak iz njegovog intervjua (JL);

Nakon srednje škole imao sam veliki otpor prema građanskom, intelektualnom društvu. Taj bunt bio je povezan s velikim simpatijama za hipi pokret, kulturnu revoluciju i ljevičarstvo. Smatrao sam da moj izbor zanimanja mora biti odraz tog bunta. Zato sam, na užas svojih roditelja, kirurga i srednjoškolske profesorice, nakon završene Klasične gimnazije objavio da želim biti mornar. A onda sam malo omekšao i odlučio biti odgajatelj u vrtiću. Sa svojih 17 godina smatrao sam da se revolucija u društvu može pokrenuti jedino ako promijenimo klince već u vrtiću.

To je bio veliki plan. Prijavio sam se na Pedagošku akademiju. Uz to, prijavio sam se i na sociologiju, i to zbog roditelja, koji su bili silno frustrirani što njihov sin neće studirati, nego ići na neku višu školu. Sociologiju sam odabrao jer za prijemni ispit trebalo je pročitati samo tri knjige. Nisam pročitao ni te tri, ali sam nekako upao. A na Pedagoškoj akademiji me nisu primili! Užas.

No, mislim da bih bio očajan odgajatelj u vrtiću. To je jako puno pružanja, a čini mi se da nisam tako pružateljski tip. Što se tiče otpora građanskim normama, utvaram si da jedan dio tih vrijednosti još uvijek živim.

Ne znam kakve je tehnike i ideje Štulhofer stekao predavanjem kolegija poput Marksističke teorije društva, ali mislim da izdvojena razmišljanja pokazuju kakve stavove potpisuje elita koje odlučuju o obrazovanju Vaše djece. Nije ništa sporno u njegovoj izjavi da na djecu treba utjecati od malih nogu, ali sporno je tko bi trebao utjecati na njih, točnije tko ne bi trebao utjecati na njih. Očito, što ranije započinje indoktrinacije, veće su šanse da ćete nadjačati tradicionalne vrijednosti; a pitanje nije koliko je hitno učiti malu djecu o seksu nego koliko rano moramo početi da bi pokrenuli proces indoktrinacije.

Arogancija elita koje na sebe preuzimaju ulogu učitelja i tretiraju djecu drugih ljudi kao zarobljenike kojima ispiru mozak sa političkom korektnošću, pritom ne preuzimajući nikakvu odgovornost za posljedice na tu djecu ili društvo, dio je opće vizije Ljevice koja počinje prožimati naš obrazovni sustav.

Štulhoferova izjava (još jednom, nije bitan on kao osoba nego kao predstavnik takvog razmišljanja) će nam pokazati što roditelji mogu očekivati od takvih programa, posebice oni koji pokušavaju odgojiti djecu u katoličkom duhu;

Vjera je druga stvar, ali odnos Crkve, osobito Katoličke crkve, prema seksualnosti nešto je što je, po mom sudu, nemoguće braniti. 

Na temelju iskustava u nekim drugim državama očekujem da će uvođenje spolnog odgoja imati suprotni učinak od službenog cilja (a i taj cilj se ne čini kao pravi cilj uvođenja programa). Primjerice u SAD-u, uvođenje propagande protiv tradicionalnih vrijednosti vezanih uz spolnost rezultirao je porastom maloljetničkih trudnoća i spolnih bolesti. "Edukacija o kontracepciji", "programi o odnosima", "poticanje zdravih stavova o seksu i seksualnosti"; sve navedeno je imalo suprotne učinke od planiranih. Ipak, "Stručnjaci" za spolni odgoj poručuju roditeljima da je seks postao toliko kompliciran i da oni nisu u stanju o tome raspravljati sa djecom – sama činjenica da ste roditelj ne znači da znate nešto o seksu ili da bi trebali odgajati djecu kako želite.

Iz ministarstva nam poručuju kako ne postoji razlog za brigu, radit će se o objektivnim znanstvenim informacijama. Ostavit ćemo upitnost toga za sada po strani, ali očito je kako dolazi do promjene u razmišljanjima naših edukatora o tome koji je cilj obrazovanja. Navodna briga za različite probleme i kurikulumi kojima će ih ispraviti otkrivaju samo kako razni pokreti imaju za cilj dovesti svoje posebne poruke u učionice. Osim ideoloških, postoje i ekonomski interesi. U SAD-u tako farmaceutska industrija dijeli tisuće kompleta za "kontrolu trudnoće" po školama, lako se može zaključiti koji je njihov interes i koja je njihova mjera uspješnosti nekog spolnog odgoja. Različiti interesi, ruku pod ruku, upliću se u škole i oduzimaju dragocjeno vrijeme namijenjeno podučavanju djece pisanju, čitanju, računanju – i kritičkom razmišljanju, a ne ponavljanju propagande. Nažalost, obrazovni kadar se već uključio u razna ne-obrazovna pitanja. Prosječni roditelji će očekivati da škole uče njihovu djecu matematiku, znanosti, jezike i druge tradicionalno akademske teme, ali edukatori su se odlučili baviti osobnim stvarima poput prehrane, higijene, "prilagodbe životu" u različitim razdobljima i spolnim odgojem.

Na temelju sličnih programa možemo pretpostaviti da će se ministrova tvrdnja o "znanstvenom" odgoju pokazati kao velika laž. Primjerice u SAD-u, spolni odgoj rijetko kad uključuje samo biološke i medicinske informacije. Primarni razlog takvog obrazovanja je preoblikovanje stavova, ne samo prema seksu nego i prema roditeljima, prema društvu i prema životu. Središnji cilj "znanstvenog" spolnog odgoja je desenzibilizirati djecu. Pokazivanje učenicima fotografija muških genitalija, video para koji ima spolni odnos ili video masturbacije. Slanje po razredu modela ženskih genitalija malim dječacima da vide kako stoji tampon i nema previše informativne vrijednosti od koje bi imali koristi. Baš kao ni ispitivanje učenika o njihovim vlastitim seksualnim stavovima i ponašanjima. U jednom nižem razredu u sklopu "zdravstvenog odgoja", održana je vježba u kojem je svaki dječak morao naglas izgovoriti "vagina", a djevojčice su morale izgovoriti "penis". Kada je jedna stidljiva djevojčica jedna izgovorila tu riječ, morala je izaći pred ploču i ponoviti je još deset puta. Postoji još niz tehnika i vježba čija je edukacijska komponenta više nego upitana, ali jasna je njihova desenzibilizirajuća uloga.

Popularna knjiga koja se koristi kao udžbenik spolnog odgoja (Changing Bodies, Changing Lives) već na prvoj stranici podučava kako "Ne postoji nijedna knjiga pravila koja će vam reći kada, gdje ili kako da krenete u akciju", a na slijedećoj stranici; "Ne postoji 'ispravan' način ili 'prava' dob kada bi trebali steći životna iskustva." Ukratko, vrlo rano se odbacuju sve norme. Knjiga odbacuje "mnoge ljude u generaciji naših roditelja" koji su imali "negativne stavove prema tijelu i seksu", te odbacuje "zastarjele stereotipe", "moralističko ponašanje društva" i "vjerske tradicije", ali unatoč tome postavlja jednu drugu grupu kao referencu po kojoj bi se trebali voditi: "Proveli smo tri godine u razgovorima sa više stotina tinejđera diljem države." Izjave tih tinejđera se koriste dalje kroz knjigu kako bi pokazali što je sve moguće – i dopustivo.

Kroz knjigu postoji kontrast između nekritičkog prihvaćanja izabranih izjava tih tinejđera i stalnog negativnog referenciranja na roditelje koji su "opsjednuti" ili "imaju problema sa popuštanjem", roditeljima koji "pretjeruju" ili "imaju ozbiljnih problema". Drugim riječima, roditelji nisu predstavljeni kao vodiči koje bi trebalo slijediti, ili kao izvore vrijednog iskustva nego kao probleme sa kojima se morate boriti, ili čak kao primjer onoga što morate izbjegavati. Naravno, sve navedeno nije simptomatično samo za navedenu knjigu, ili samo za pitanje spolnog odgoja.

Poanta navedenoga je kako je fokus (u takvoj "anti-roditeljskoj" orijentaciji i takvom pristupu "spolnog obrazovanja") na promjeni stavova i ponašanja, a ne na biološkoj ("znanstvenoj") informaciji. "Politička korektnost" upravlja obrazovanjem. Spolni odgoj nije stvar bioloških i medicinskih informacija nego je stvar mijenjanja stavova prema seksu – naravno u avangardnom smjeru. Programi koji uključuju poruke poput "Uzajmna masturbacija je sjajna - ali pazite se rana na rukama ili genitalijama." ili "nemojte zaboravit promijeniti 'gumicu' kada prelazite sa jednog partnera na drugog" možda i jesu "znanstvene", i mogli bi raspravljati u kojoj su mjeri učinkovite ili pridonosi li cilju seksualizacije djece u sve mlađim godinama, ali nitko ne može uvjerljivo tvrditi da je učenje djece o uzajamnoj masturbaciji "neutralno" s obzirom na suprotna moralna učenja; ideja o spolnom odgoju "bez pridodanih moralnih vrijednosti" je mit koji je još davno raskrinkan. Učinak takvog odgoja, osim "zaštite njihovog zdravlja", je također i promicanje određene seksualne ideologije među mladima.

Iako ovdje najviše spominjem spolni odgoj sa nekim svojim specifičnostima, on nikako nije poseban jer i ostali propagandni programi u školama imaju slične poruke. Primjerice programi "prevencije droga" naglašavaju kako svaki pojedinac donosi svoje odluke, neovisno o roditeljskim ili društvenim vrijednostima. Dijeljenje kondoma u školama i pobačaja djevojčica iza leđa njihovih roditelja ( u SAD-u) su tek izolirane manifestacije njihove temeljne filozofije koja seže puno dalje od seksualnih pitanja. Ministarstvo se tako pridružuju samo-prozvanim agentima "promjene" i "napretka" čiji je cilj udaljiti školsku djecu od vrijednosti sa kojima su odrasli kako bi ih oblikovali prema svojim vrijednostima. Naravno, sve to bez ikakve odgovornosti za posljedice njihovog poigravanja sa dječjim glavama.

Zdravstveni odgoj će uključivati i druge aspekte, ali s obzirom da su slični već postojali unutar različitih predmeta čini se kako je spolni odgoj najvažnija novina u svemu tome (a i on je postojao u nekim oblicima). To nikako ne znači da i ostali programi nemaju (ili ne mogu imati) svoje ciljeve. Primjerice, jedan američki program namijenjen educiranju o drogama imao je kurikulum od 152 stranice, ali samo na 4 stranice se spominju droge, bilo direktno ili indirektno. Program je bio podijeljen u više faza; Prva faza je tako samosvjesnost nakon koje dolazi niz vježbi koje dopuštaju učeniku da stekne "šire razumijevanje i uvažavanje svojih vrijednosti kao autonomnog individualca".

Najopćenitiji – zapravo prevladavajući - princip tih različitih programa je da odluke ne trebamo donositi na temelju tradicionalnih vrijednosti koje nam prenose roditelji ili naša okolina. Umjesto toga, te vrijednosti trebamo preispitati i usporediti sa ponašanjima drugih pojedinaca ili drugih društava. Cilj je navodno odlučiti na temelju "neutralnog" i "neosuđujućeg" načina, cilj nije odrediti što je "pogrešno" ili "ispravno" nego pronaći ono što najbolje paše nekom pojedincu. Taj princip se naziva "filtriranje vrijednosti", fokusira se na osjećaje pojedinca, a ne na potrebe funkcionirajućeg društva ili zahtjeve intelektualne analize. U središtu tog kulturnog relativizma je i negiranje autoriteta odnosno ulogu centralnog autoriteta u djetetovu životu – roditelja. Alternativni načini stvaranja individualnih vrijednosti, neovisnih od vrijednosti roditelja, je tema koja se ponavlja kroz kurikulume različitim programa koje se nude. Jedna knjiga za djecu podučava kako su djeca male princeze i princevi koje roditelji odgojem pretvaraju u žabe, a djeca se imaju pravo ljutiti na njih i reći im što ih ide. Iako ih "edukatori" često pozivaju da izabiru sami i da riskiraju sa novim iskustvima rijetko kada se spominju negativnosti koje mogu biti posljedica takvog ponašanja. Poruka kako je "bolje izabrati svoj put makar bio nesavršen, nego ići tuđim putem koji je dobar i isproban" može se činiti kao dobar savjet za nekog tko pokreće tvrtku koja se bavi najnovijim tehnologijama, ali ako podučavate djecu onda su takvi savjeti neprimjereni, posebice kada ih dajete tuđoj djeci.

Primjera ima puno, ali jasna je poruka, kao što postoje različiti ukusu u hrani, tako postoji i različiti ukusu u seksu. Zapravo, često se razvija "svijest" kako spolne aktivnosti zapravo nisu ništa drugačije od jedenja ili pijenja – psihološka korist koja nema nikakav psihološki trošak. Jedini razlog zašto bi netko osjećao sram, krivnju ili gađenje (sve nezdravi osjećaji prema seksualnim revolucionarima) leži u preuzimanju "osuđujućih" razmišljanja od kulture koja nas okružuje. Seksualna edukacija postaje terapija za prevladavanje srama i krivnje, prihvaćanje svojih seksualnih nagona i pronalaženje načina kako ih iskazati bez da se osjećate loše zbog toga. Moralni napredak znači osloboditi se naših unutarnjih osuđivanja, naučiti slobodno iskazivati našu spolnost, nadvladati iracionalnu krivnju koja dolazi od drugih, a ne od našeg istinskog jastva.

Nije mi cilj ovdje izlagati ili braniti neki od drugačijih razmišljanja o spolnosti (koje sigurno podržava dio roditelja), ali treba napomenuti da postoje ljudi (primjerice oni konzervativnijeg razmišljanja - što nikako nužno ne znači i katoličkog, zapravo je često različito) koji, iako se slažu da treba pronaći način kako iskazati naše seksualne želje bez da se pritom osjeća sram i krivnja, misle da su krivnja i sram često opravdani i kako nam nije potrebna terapija da ih uklonimo, nego ispravno ponašanje kako bi ih izbjegli. Mislim da je jasno da postoje roditelji koji ne žele da njihovu djecu uče kako ne postoji nijedan temelj spolnog morala osim pravila da su sila i obmana zabranjene. (Prema takvom stavu je primjerice nemoguće osuđivati pornografiju ili one koji je koriste kao seksualni stimulans, zapravo pornografija postaje i najbolji oblik seksualne rekreacije jer je navodno slobodna od opasnosti – medicinskih, psiholoških, i osobnih – koje prate seks sa partnerom. Naravno, često programi koji potiču "povjerenje" prema edukatorima-vršnjacima – a ne roditeljima, što se postiže različitim vježbama i radionicama, i koji potiču stjecanje "novih iskustava" , što se predstavlja kao nešto inherentno dobro odnosno nešto što doprinosi osobnom razvoju, povećava obrazovanost, potvrđuje životnost – ili koju god drugu new age ideju odaberete , uopće ne spominju različite opasnosti koje dolaze sa povjerenjem u krive ljude.)

Sam program "zdravstvenog odgoja" kojeg uvodi ministarstvo kao obavezan program za sve učenike nije potpuno definiran, nije potpuno jasno kako će se provoditi, kako će započeti i u što će se sa godinama pretvoriti, a nije niti jasno koji mu je cilj odnosno smisao jer se mnoge od navedenih stvari već uče u sklopu drugih predmeta – baš kao što će se i dalje učiti. Navedene "nova integracija" sa drugim predmetima može ići u različitim smjerovima. Možda će se sada proširiti i na nastavu matematike. Primjerice zadatak; koliko se poveća dobit farmaceutske industrije ako se postotak učenica koje koriste pilulu poveća sa X na Y%, a mjesečna cijena je P? Poprilično dosadan zadatak; ali možda u trećem razredu matematičke gimnazije, svaki od 9 učenika u učionici izađe pred ploču i napiše sa kime je spavao od prisutnih (Pomislit ćete kako je 9 učenika u razredu nerealna situacija, ali radi se o matematičkoj gimnaziji koju upisuje sve manje ljudi – šteta što ne postoji neko ministarstvo koje bi se bavilo takvim problemima.)

Ukoliko znate što je teorija grafova sigurno se oduševljeni takvim pristupom učenja; svaki učenik predstavlja jedan vrh, njihovo općenje je brid između ta dva vrha, brzo skicirate sve međusobne povezanosti i učenje teorije grafova može početi. (Puno bolje od dosadnog pristupa iz 18. stoljeća kad su se bavili mostovima i gradovima, sad je 21. stoljeće, mladi ne uče kao prije, ne žive kao prije, ne zanima ih što je prije zanimalo ljude, ne treba im isti moral ili isto znanje. ) Možete ih primjerice na tom grafu naučiti kojim putem se neka spolna bolest prenijela sa osobe A do osobe G ili koji brid moramo maknuti (odnosno koji par je morao koristiti spolnu zaštitu) da se bolest ne bi proširila i slično.

Unatoč svim nepoznanicama, prema nekih ključnim riječima koje se spominju vezano uz "zdravstveni odgoj" (i prema gotovo identičnim stvarima koje zagovaraju domaći seksolozi kao najsuvremeniji i "najučinkovitiji" program), zaključak kako će biti sličan – ili kako će sa vremenom postati sličan - opisanim (američkim) programima nije neutemeljen. Odgovor ministra (majci koja je upitala što sa njenim ustavnim pravom da odgaja svoju djecu) također daje dodatnih razloga zabrinutosti u što će se to pretvoriti; (iz JL)

Kurikulum je utemeljen na struci i znanosti i time sigurno nije povrijeđeno ničije ustavno pravo. Radi se o usvajanju vrijednosnih stavova, koji mlade vode prema slobodi - rekao je Jovanović 

Nisam siguran je li ministar Jovanović svjestan što je rekao, ali sa popriličnom sigurnošću možemo reći da niti tada ne bi vidio ništa problematično u svojoj izjavi. Ukratko problem je ovaj;

Roditelji su odgovorni za donošenje novih ljudi na svijet, vezani su uz njih krvlju i, većinom, dubokim osjećajima. Ti ljudi su nesposobni sami razviti svoje jedinstvene ljudske kapacitete što obvezuje roditelje prema djeci i društvu da im pomognu u dostizanju zrelosti – takva obaveza ne uključuje samo dječje tjelesne i emocionalne potrebe, nego i intelektulni i moralni razvoj.  

Roditeljstvo, posebice u moralnim i vjerskim pitanjima, je vrlo važno i iznimno osobno: iako roditelji angažiraju i druge ljude u tome, zadatak je njihov. U konačnici su oni odgovorni za intelektualnu i moralnu zrelost svoje djece, tako da bi trebali imati veliku slobodu pri odgoju svoje djece, posebice u najtežim pitanjima, onako kako oni misle da je najbolje. Zato su roditeljska prava tako važna; pružaju suvernost, moralni prostor u kojem roditelji mogu izvršiti svoje obaveze prema vlastitoj savjesti.

Pravo roditelja je poput prava na prakticiranje svoje vjere. Poput roditeljskih dužnosti, vjerske dužnosti su ozbiljne i vrlo osobne. Ukoliko bi država sprečavala ljude da poštuju ono što smatraju svojim vjerskim obvezama to bi bila teška povreda osobnih prava (osim ako ne postoji ozbiljan razlog). Podvrgnuti djecu indoktrinaciji u osobnim pitanjima suprotno savjesti njihovih roditelja je kršenje prava. 

Možda neki liberal ne vidi ništa problematično u tome da država uključuje njegovu djecu u različite radionice kojima je cilj desenzibilizirati ih i naučiti ih da vjeruju eudikatorima-vršnjacima – a ne roditelju, ili da uči njegovu djecu kako koristiti prezervativ (i da ga stalno nosi sa sobom u novčaniku, za svaki slučaj), ili da ispituje njegovu djecu kada su imali prvi put seksualno iskustvo, koliko puta su imali spolne odnose, jesu li koristili zaštitu sa svojim partnerima, jesu li nekog oralno zadovoljavali... ili da država savjetuje njegovoj kćeri koja nije "spremna" na spolni odnos (ali voli svog dečka i boji se da će ju ostavit), da postoje i drugi način kako može sa svojim dečkom uživati u seksualnosti, recimo uzajamnom masturbacijom; Ali takvi i slični programi nisu prihvatljiv za mnoge ljude, i to iz više razloga. (Sama činjenica da učenik može van škole saznati istu stvar, ili da će se jednog dana vjerojatno susresti sa time, pa čak i da prakticira određeno ponašanje, ne opravda državno uplitanje odnosno ne dopušta raznim 'edukatorima' da odlučuje kada, kako i čemu će roditelji izložiti i naučiti svoje dijete.)

Katolici ne samo da imaju pravo nego imaju i dužnost reagirati. Spolni odgoj u takvom okruženju često nije ništa više od pornografije, a u najmlađoj dobi vjerojatno zaslužuje i puno strože kvalifikacije. Priče o "moralnoj neutralnosti" (ili "znanstvenosti") su neodržive. Spolni odgoj (inspiriran seksualnom revolucijom) u školama često potiče besramno ponašanje, pokušava ukloniti razliku između ljudi i životinja, ukloniti svaku ideju zabranjenog, opasnoga ili svetoga. Sram, prema literaturi različitih seksualnih revolucionara, je zapravo dugotrajna invalidnost. Seksualna inicijacija znači naučiti prevladati takve "negativne" emocije, ostaviti po strani naša kolebanja, i uživati u "dobrom seksu". Odluke poput "tko", "kome" ili "kojeg spola" su stvar osobnog izbora – spolni odgoj je tu da olakša izbor. Na taj način ohrabrujemo djecu u preranom i depersonaliziranom interesu za vlastitu spolnost. (Ali sram, barem za neke, nije nikakav luksuz, a još manje inhibicija koju moramo odbaciti, nego sastavni dio ljudskog stanja. Radi se o emociji bez koje je nemoguće razviti pravu seksualnu želju, a seksualna želja nije želja za seksom nego želja za drugom osobom.)

Prema guruima seksualnog oslobođenja, prava svrha seksa nema veze sa ljubavlju ili rađanjem djece (što je još jedan način iskazivanja ljubavi) nego je cilj osjetiti ugodne senzacije. Seksualna inicijacija znači naučiti prevladati krivnju i sram, i prema njihovoj literaturi (koja ubrzano postaje i literatura "spolnog odgoja" u školama) postići "dobar seks". To se postiže sa partnerom bilo kojeg spola, i ne zahtijeva nikakvu institucionalnu pripremu i nikakvo društveno odobrenje. (No, prema konzervativnijim stavovima, uloga seksa je bitnija. Seksualni osjećaji, pravilno iskorišteni, dovode do trajnih brakova, stabilnih obitelji, djece s pažljivim roditeljima, i dragocjenog očuvanja društvenog kapitala sa koljena na koljeno. Ipak, kada tim osjećajima ne upravljamo kako treba, dovode do društva – ili bolje reći "društva" – neobaveznih veza, ljubomore, agresije, u kojim nema niti trajnog obvezivanja niti žrtvovanja u ime djece.)

Unatoč onima koji vide problem sa ovakvim državnim programima, treba priznati kako puno ljudi podržava uvođenje "zdravstvenog odgoja" (u različitim oblicima), ali to nije razlog da se pretvaraju kako je taj odgoj "neutralan", ili kako nametanje stavova djeci roditelja koji to ne žele nije kršenje njihovih prava. Ne želim ulaziti u razloge zašto ljudi prepuštaju državi toliku ulogu, ali mislim da ne bi trebalo biti previše od državnih škola očekivati da se bave akademskim temama (umjesto stvaranjem nerealnih pogleda na svijet). Od ministarstva očekujem da nauči djecu nešto o prirodnim i tehničkim znanostima, matematici, računarstvu... Očekujem da svoje (ograničene) resurse utroši kako bi prenio učenicima vještine sa kojima mogu zaraditi za život.

U ministarstvu ne poduzimaju ništa kako bi riješili probleme koje ima znanstveni i obrazovni sustav, posebno njegovu vezu sa gospodarstvom – možda je to zato što vrijeme provode čitajući medijske natpise o hrvatskoj kao turističkoj velesili? Jasno je da su onda iz njih zaključili, kao i mnogi drugi, da će u budućoj "međunarodnoj podjeli rada građani Hrvatske biti najuspješniji kao 'kurve i konobari' u vlastitoj zemlji". U skladu sa time, uvođenje spolnog odgoja bi se moglo pokazati kao mudra odluka ministarstva koja će mnogima dati najpotrebnija znanja za karijeru u takvom gospodarstvu.

***

Teško je vjerovati obećanjima ministarstva o provođenju "zdravstvenog odgoja". Navodna "znanstvenost" i "informiranje" je tek šifra za prožimanje obrazovnog sustava vizijom Ljevice. Kada pogledamo primjerice stvari koje su obećavali rani zagovaratelji kontracepcije vidjet ćemo kako se sve pokazalo pogrešnim; pritajena nada da će kontracepcija smanjiti broj djece rođene van brakova – pogrešno; Smiješna ideja kako će kontracepcija eliminirati pobačaje – pogrešno, naivna pretpostavka kako će zbog kontracepcije brakovi biti sigurniji, sa manje razvoda – pogrešno. Sve to naravno ne predstavlja problem za mnoge ljevičare, ali nemojmo se pretvarati da to ne predstavlja nikakav problem. (Ideje imaju posljedice!) 

Iako nas ministarstvo pokušava uvjeriti u svoj program, puno je izglednije da će, kao i inače, rezultirati katastrofom, a ne barem skromnim poboljšanjem. Ideologija koju će promovirati nema nikakvu dubinu, gracioznost, uzdržljivost, dostojanstvo, tajnovitost, nikakva ograničenja nisu dopuštena, a vodič je vlastita želja i ego. Usvajanje vrijednosnih stavova je zapravo promjena moralne osjetljivosti, promjene prema izrazito vulgarnim osjećajima, razmišljanjima i ponašanju. Dobar život i sreća se tako predstavljaju kao dugotrajna senzualna ekstaza i ništa više - postoji li bolji način da odgojite plitke i površne ljude od takvih poruka.

Djeca postaju prerano odraslima, a odrasli ostaju trajno podjetinjeni. Najveća vrlina kojom će se neki ljudi moći pohvaliti je činjenica da nikoga "ne osuđuju" jer za njih će najviši oblik morala biti nemoral. (I nemojmo se, kao vlada, pretvarati da u tome nema ništa problematično). U vrlom novom svijetu, u kojem je najveći strah da vas proglase "netolerantnim", možemo očekivat procvat svakojakih zala.

PS

Nisam pisao reference, ali primjeri iz američkih programa zajedno sa nekim komentarima su preuzeti iz knjige Inside American Education, autora Thomasa Sowella. Par odsječaka konzervativnijeg mišljenja su preuzeti od Rogera Scrutona, ponajviše iz eseja Shameless and loveless; a dio o roditeljskim pravima i spolnom odgoju preuzet je iz članka Does Sex Ed Undermine Parental Rights? (Robert P. George). Također je još par razmišljanja preuzeto općenito od Dalrymplea/Danielsa...

Za problem roditeljski prava vidi već spomenuti članak Roditeljska prava i spolni odgoj (Robert P. George), za analizu seksualnih revolucionara vidi Seksualna Revolucija - bilo kuda seks svuda 1/2 i Seksualna Revolucija - bilo kuda seks svuda 2/2 (Theodore Dalrymple), za konzervativniji pogled na seksualnost predavanje Rogera Scrutona: - Sexual Morality for Heathens, a napredniji korisnici mogu se upoznat i sa katoličkim pogledom preko eseja Kontracepcija i čednost (G.E.M. Anscombe).

Inače, već sam komentirao neke poteze ove vlade, vezano uz donošenje zakona o MPO: Dijete kao pravo - IVF [1/2], Dijete kao pravo - IVF [2/2], Medicinski potpomognuta oplodnja & drugi zakoni

***

Mislim da je jasno iz članka, ali da napomenem; ne zalažem se za određeni program spolnog odgoja – imam ludu ideju prema kojoj bi se ministar trebao bavit sa time što mali Perica radi u području matematike, a ne u nekim drugim stvarima. (Isto tako, naslov nije komentar na sadržaj određenog programa spolnog - i zdravstvenog – odgoja nego na činjenicu da se ministar bavi "usvajanjem vrijednosnih stavova" tuđe djece umjesto da se fokusira na akademske teme i vještine koje su potrebne učenicima u ekonomiji koja se kreće u poznatom nam smjeru.).

Nije mi cilj bio posebno braniti konzervativniji ili napadati liberalniji stav nego samo ukazati na nespojivost ta dva pristupa. Ne može se uvjerljivo tvrditi kako je pristup postojećih programa zdravstvenog odgoja "neutralan" ili "znanstven". Iako ne očekujem rezultate koje nam neki zagovornici obećavaju, moj primarni prigovor je principijalni. (Također ne tvrdim da ispravno korištenje određene metode kontracepcije ne djeluje – ili da djeluje. Ne znam na temelju čega bi to netko zaključio, ali za svaki slučaj.) Možda sam stavio naglasak na spolni odgoj, ali i ostale komponente "zdravstvenog" (ili "građanskog") odgoja imaju isti cilj, a njihova integracija sa različitim predmetima samo pokazuje kako opća vizija Ljevice prožima naš obrazovani sustav (koji se sve manje bavi akademskim temama). Ne očekujem da će program odmah nalikovati nekim opisanim programima, ali siguran sam da je to smjer u kojem će se stvari razvijati.

Možete pomisliti kako pretjerujem i da "progresivni" programi kakvi se provode u drugim državama nemaju veze sa nama, naš zdravstveni odgoj će prenositi "znanstvene činjenice" i "informacije", ali na temelju same obavijesti ministarstva možemo vidjeti da i oni znaju što rade. Tako Jovanović izjavljuje; ''Stoga smo u Ministarstvu, uz pomoć stručnog povjerenstva, osmislili program kojemu će fokus biti na vještinama i praksi, a ne na stjecanju pukih činjenica'', a još jedna članica povjerenstva ističe kako je moto u izradi kurikuluma bio "učiti kroz praksu". Naravno, možda prosječni "edukator" koji provodi različite radionice i vježbe nije niti svjestan koja je njihova svrha, ali ljudi koji ih osmišljavaju to dobro znaju.

Kao što član povjerenstva Štulhofer zapisuje u jednom radu, mnogi programi (sa kojima se on niti ne slaže) su se pokazali neuspješnim tako da on polaže svoje nade u novu vrstu edukacije (sa obećavajućim rezultatima) koja: "Sažeto rečeno, počiva na kognitivnom i emotivnom učenju, te razvijanju komunikacijskih i bihevioralnih vještina" , odnosno; "započinje s navikavanjem djece na opušteno korištenje 'seksualnih' riječi, što je preduvjet za kasnije rasprave o osobnim stavovima, društvenim vrijednostima i mitovima o seksualnosti, ali i igranje uloga, na čemu počiva učenje donošenja odluka", "Djelotvorni programi uključuju razvijanje vještina dogovaranja, ali i autonomnog odlučivanja (npr. "kako reći NE"), metodama aktivnog učenja i simulacijama relevatnih situacija", "Djelotvorne programe provode probrani, motivirani nastavnici i/ili edukatori-vršnjaci, koji su prošli specifičan trening", "Sustavnim bi programom seksualne edukacije valjalo obuhvatiti uzrast od 10-18 godina" itd... Sve to je potrebno zato što "Uočeno je, naime, kako adolescente nije dovoljno upoznati s mogućnostima zaštite. Valja im pomoći u stjecanju samopouzdanja da će, u stvarnoj situaciji, biti u stanju postupiti odgovorno, te da će im se to “isplatiti” - i zdravstveno i društveno (pozitivna reputacija). "

Nije mi cilj komentirati što je problematično u tome, niti što to znači da su rezultati nekog programa spolnog odgoja dobri ili loši, ali mislim da mogu opravdano pretpostaviti kako "rasprave o osobnim stavovima, društvenim vrijednostima i mitovima o seksualnosti" neće biti rasprava o mitovima seksualnih revolucionara (vidi gore spomenuti članak o toj temi) nego negiranje ikakve vrijednosti u filozofskim stavovima kojih se pridržavaju neistomišljenici takvih revolucionara. Što se tiče filozofije koja oblikuje mlade seksologe, pretpostavljam da je možemo predstaviti kroz ovaj kratak tekst (Značenje seksa) koji služi kao uvod, odnosno umjesto uvoda, u Štulhoferov kolegij Sociologija spolnosti (iako on nije autor pretpostavljam da postoji razlog zašto je upravo taj tekst odabrao kao pozdravnu poruku svojim studentima), u nastavku par rečenica iz teksta; 

(Seks nema značenje po sebi, premda bi gotovo svi htjeli da ga ima... Seks ima samo ono značenje koje mu pripisuje ljudsko iskustvo. To je značenje koje izrasta iz situacije, a ne objektivno. Svaki put kad imamo seksualni odnos, otkrivamo značenje seksa, što znači da ono postoji samo u našem iskustvu. Značenje seksa se mijenja, ono se iznova otkriva svaki put kad imamo seksualni odnos... Ta ih mogućnost zastrašuje samo zbog toga što smo naučili da je seks nešto loše... Činjenica da seks nema značenje po sebi u stvari je njegova glavna pozitivna osobina koja nam omogućuje da otkrijemo bezbroj različitih značenja seksa te da seks koristimo kao sredstvo samospoznaje. To nam daje priliku za igru u najčišćem smislu te riječi... jer seks postoji samo u tijelu, pa prema tome ne može postaviti izazove s kojima naše tijelo neće moći izaći na kraj... Kako bi se zadržala iluzija da seks ima neko značenje, društvo je, primjerice, spremno goniti neke članove putem zakonskih odredbi koje reguliraju seksualno ponašanje ili osporavaju pravo na seksualno obrazovanje... Seks nema značenja u objektivnom ili filozofskom smislu, ali ima na osobnoj, iskustvenoj razini.... Gledajući seksualnosti ravno u oči i u njezino duboko i mračno ždrijelo, valja nam hrabro zakoračiti - ako je potrebno, zviždeći veseli napjev - s punim povjerenjem u seks i sebe same, znajući da je najgore što nam se može dogoditi iskustvo koje ne želimo ponoviti.)

Oh, Vrli novi ... program ministarstva!