Konzervativci i tradicija

Jedan od mojih prijatelja sa ljevice požalio mi se kako su konzervativci "krivi jer se pozivaju na tradiciju kada im to paše, odnosno ne pozivaju se kada im ne paše." Radi se o čestoj optužbi, ali ona nije pravedna. Ne postoji ništa proizvoljno u činjenici da se konzervativci drže nekih tradicija, dok odbacuju neke druge. Nijedan ozbiljni konzervativac, niti neozbiljni konzervativac kojeg se mogu sjetiti, nije nikada rekao da su tradicionalne prakse i uvjerenje uvijek dobra, ili da ih uvijek trebamo očuvati. Konzervativno ponašanje prema tradiciji je daleko složenije.

Konzervativci smatraju da s obzirom da je neka praksa ili ponašanje tradicionalna onda je se moramo držati dok se ne pokaže kako je kriva, teret dokaza je na onome koji uvodi inovaciju, a ne na onome koji se pridržava tradicije. Ponekad je lako dokazati da će neka inovacija biti dobra, ali činjenica da je neka praksa ili vjerovanje preživjela dugo vremena govori barem nešto u njenu korist tako da bi trebali biti barem oprezni pri njenom odbacivanju. Ne radi se o dogmatizmu nego o običnom zdravom razumu. Možemo to usporediti sa ponašanjem srednjovjekovnih učenjaka prema antičkim filozofima koje se često opisuje kao slijepa pokornost, ali ona to nije bila. Sam Akvinac je rekao kako je argument pozivanja na (ljudski)autoritet najslabiji od svih argumenata. No kao što je Christopher Martin istakuo u svom djelu Introduction to Medieval Philosophy; Akivnski i ostali učenjaci su i dalje smatrali da se radi o argumentu, i to ozbiljnome: nikako presudnom, često pogrešnom, ali ne možemo ga samo tako odbaciti.

(Kao što Martin također primjećuje, razlika između srednjovjekovnih ljudi i suvremenih po tom pitaju nije u tome što su prvi poštovali autoritet, a suvremeni ne poštuju. Suvremeni ljudi se stalno pozivaju na autoritet – "Većina ekonomista misli da zakon o minimalnim plaćama povećava nezaposlenost, "Devet od deset doktora se slaže", "Svi biolozi prihvaćaju evoluciju" i tako dalje. Razlika je u tome što su u srednjem vijeku iskreno priznavali da autoritete shvaćaju ozbiljno, dok se suvremeni ljudi vole pretvarati kako to nije slučaj.)

Dakle kada možemo zaključiti kako je inovator uspio dokazati korisnost? Kada se moramo držati tradicije, a kada je odbaciti? Do određene mjere to trebamo odgovoriti od slučaja do slučaja, ali ti slučajevi spadaju u nekoliko različitih grupa:

1. Neke tradicionalne prakse mogu odražavati nešto u ljudskoj prirodi i zato su same po sebi potrebne za ljudsku dobrobit.
2. Neke tradicionalne prakse možda nisu inherentno nužne za ljudsku dobrobit, ali svejedno mogu promovirati dobrobit bilo kojeg ljudskog društva s obzirom na konkretne okolnosti koje su univerzalne ljudskim društvima.
3. Neke tradicionalne prakse mogu imati (potencijalno)presudnu ulogu u održavanju dobrobiti, ne svih društava, ali nekog konkretnog društva, s obzirom na njegove konkretne okolnosti
4. Neke tradicionalne prakse možda same ne dovode izravno do dobrobiti društva, ali svejedno mogu biti logički, sociološki, povijesno ili psihološki vezane uz druge tradicionalne prakse koje dovode do dobrobiti, dakle ako ih eliminiramo onda bi indirektno ugrozili direktno korisne prakse.
5. Neke tradicionalne prakse možda nemaju nijednu od uloga opisanih u 1-4, ali kada ih promijenimo, s obzirom na okolnosti, mogu ugroziti stabilnost nekog društva iako one same nemaju nikakvu intrinzičnu vrijednost.
6. Neke tradicionalne prakse mogu bili štetne u nekim aspektima, ali njihovo uklanjanje može dovesti do više štete nego koristi.
7. Neke tradicionalne prakse mogu biti benigne, ali ne posebno koriste – možemo ih ili zadržati ili odbaciti bez ikakve štete, ili uz zanemarivu štetu.
8. Neke tradicionalne prakse mogu biti dovoljno štetne da će njihovo uklanjanje prouzrokovati više dobra nego štete.

Neki kozervativci smatraju da postoji racionalni standard neovisan o tradiciji(npr. teorija prirodnog prava) na koji se možete referencirati kako bi sudili o tradicionalnim praksama, drugi smatraju kako ne postoji neovisan standard osim tradicije tako da je kriterij evalucije interan(npr. pozivanje na konzistentnost), ali ono zbog čega smatramo da su ti ljudi konzervativci je u tome što inzistiraju na tome da tradicionalno vjerovanje ili praksa zaslužuje barem neko ozbiljno promišljanje prije nego je napustimo. Trebalo bi je očuvati dok ne saznamo da ju je bolje napustiti, a ne napustiti i čekati da se pokaže korisnom. Konkretno, moramo znati u koju od gore nabrojanih kategorija spada. Pritom trebamo imati na umu da su ljudski odnosi(poslovi) izuzetno složeni pa nije uvijek lagano odrediti koja je funkcija tradicionalne prakse , čak i kada ima neku ulogu – prema tome loše posljedice napuštanja takve prakse možemo otkriti tek kada je prekasno.

(O tome raspravljam u više detalja u svom članku "Hayek on tradition", iako bih sada više naglasio teoriju prirodnog zakona).

Autor članka je filozof Edward Feser. U nastavku još jedan njegov komentar;

Želio bih dodati da iako su intelektualno snažni(apstraktno), konzervativni argumenti iz tradicije promašuju i retorički i praktički – barem ukoliko ih ne pojačamo nečim poput teorije prirodnog prava – upravo zato što se pozivaju na dobro društvenog poretka i ljudi općenito, a ne nekog pojedinca.

Primjerice, čisti Burke-Hayekov argument protiv "istospolnih brakova" neće utjecati na mnoge konzervativce i Hayekovske libertijance, zato što im se (unatoč tome što je očito da taj zaključak proizlazi iz Burke-Hayekove pretpostavke) dobri učinci očuvanja tradicionalnog poretka stvari čine preslabim i apstraktnim.(barem se takvim čine ukoliko ne gledaju na stvari iz perspektive prirodnog prava.) Stalno se susrećem sa takvim razmišljanjem: Predstavite Burke-Hayekov test nekome tko je oduševljen sa takvima argumentom kada ga primjenjujemo na područje ekonomije, ali odgovor je dosta slab "Pff, ali ja jednostavno ne vidim kako će brak Toma i Boba meni naštetiti." Razmišljaju o pojedinačnom slučaju, vjerojatno nekom paru kojeg osobno poznaju i frustracije tih specifičnih pojedinaca nadjačaju u njihovom umu apstraktni argument iz tradicije, nešto što bi zadovoljno prihvatili u drugom kontekstu. S obzirom da takvi argumenti (barem kada su čisto pragmatični i neutemeljeni u nekoj metafizici vezanoj uz prirodno pravo) priznaju iznimke – pragmatični argument za tržište priznaje kako povremeno miješanje u tržište neće uništiti cijeli poredak, a pragmatični argument za tradicionalne seksualni moral priznaje kako povremeni razvod ili preljub neće uništiti obitelj – iznimke postaju veće od norme, barem kada društvo počinje mrziti norme.

Dakle tek kada možemo ukazati da će neka povreda tradicije biti štetna, ne samo za društvo ili općenito nekog pojedinca, nego na svakog pojedinca koji učini tu povredu, onda se možemo nadati da će argument iz tradicije imati retoričku snagu koja bi odgovarala njegovoj intelektualnoj snazi. No, to zahtjeva nešto poput teorije prirodnog prava(i metafizike na kojoj počiva) – neku moralnu teoriju po kojoj su vrijednosti objektivne, moralni imperativi apsolutni, a tvrdnje o ljudskoj prirodi univerzalne, ne samo stvar statističke vjerojatnosti.

Zato tvrdim u svom članku "The Metaphysics of Conservatism" da kada nije utemeljen u klasičnoj metafizici, konzervatizam ima tendenciju degeneriranja u tek nešto više od usporenog liberalizma.

Mislim da zato možemo svakodnevno vidjeti kako slabi podrška mainstream "konzervativaca" za tradicionalni spolni moral i druge elemente "društvenog konzervatizma". Kada su svi vaši argumenti pragmatični, a ne principijelni onda ih je teško održati – ne samo u javnosti, nego i u osobnim uvjerenjima.

PS

Ovdje se govori više o političkoj i društvenoj "tradiciji", a ne crkvenoj(teološkoj), iako pretpostavljam da se u nekoj mjeri može i tu primijeniti.