nedjelja, 27. svibnja 2012.

Tko je pametniji - elita ili narod?

Veliki broj ideja koje su sjajno zvučale - i koje su isprobane kao vladini programi – je katastrofalno propao. Malo ljudi se zamara proučavanjem povijesti tako da se često iste ideje i programi pokušavaju ponovno isprobati, bilo u nekoj drugoj državi ili u istoj državi u nekom drugom razdoblju – i sa istim katastrofalnim rezultatima.

Jedna od tih ideja koju nikakvi dokazi ne mogu uništiti je ideja kako mudri i dalekovidni ljudi moraju preuzeti kontrolu i isplanirati ekonomsku i socijalnu politiku kako bi došlo do racionalnog i pravednog poretka, umjesto do kaosa koji bi bio rezultat kada bi prepustili stvarima da se razvijaju same od sebe. Ideja zvuči tako logičnom i uvjerljivom da se zahtijevanja dokaza čini kao sitničarenje.

U raznim oblicima, ta ideja seže barem do Francuske Revolucije u 18. stoljeću. Kao što je J.A. Schumpeter zapisao za to razdoblje, "posljedica je trebala biti opća dobrobit", ali umjesto toga, "došlo je do bijede, sramote i na kraju svega toga - krvi."

Isto možemo reći i za Boljševičku Revoluciju i druge revolucije u 20. stoljeću.

Ideja kako mudriji i obrazovaniji moraju preuzeti kontrolu nad manje mudrima i manje obrazovanima preuzela je i blaže oblike – također sa lošim rezultatima.

Jedan od primjera kojeg možemo najlakše dokumentirati je centralno planiranje ekonomije; isprobano je u zemljama diljem svijeta tijekom više razdoblja 20-tog stoljeća, među ljudima različitih rasa i kultura, i pod vladama koje su bile u rasponu od demokracija do diktatora.

Ljudi koji su vodili agencije za centralno planiranje su obično imali viši stupanj obrazovanja nego opća populacija, a vjerojatno i viši kvocijent inteligencije.

Centralni planeri su također imali puno više statistika i činjenica na raspolaganju nego što ih je imala prosječna osoba. Osim toga, obično se radilo o stručnjacima koji su se specijalizirali za ekonomiju i statistiku, a vanjski konzultanti su bili stalno na raspolaganju. Konačno, centralni planeri su imali iza sebe i moć vlade kako bi mogli provoditi planove koje su stvarali.

Ne čudi nas da su se konzervativci, poput premijerke Margaret Thatcher u Britaniji i predsjednika Ronalda Reagana u SAD-u, protivili takvom pristupu. Nevjerojatna je činjenica da su u nekim zemljama nakon više desetljeća iskustva sa centralnim planiranjem, ili nakon nekoliko generacija u drugim zemljama, čak i komunisti i socijalisti počeli odbacivati takav pristup.

Nakon što su zamijenili sustav centralnog planiranja sa više oslanjanja na tržišta, ekonomski rast tih država se gotovo uvijek povećao, često dramatično. U najvećim i najnovijim primjerima – Kine i Indije – milijuni ljudi su porasli iznad stopa siromaštva za te zemlje(nakon što su oslobodili svoju ekonomiju od zagušljivih državnih kontrola).

Kina u kojoj je glad u više navrata opustošila zemlju, sada ima problem sa pretilošću – to nije samo po sebi dobra stvar, ali veliki napredak u odnosu na glad.

Implikacije takvog razvoja se ne tiču samo ekonomije. Razmislite o tome: Kako je uopće moguće da premještanje odluka iz ruku elita sa više obrazovanja, inteligencije, podataka i moći; u ruke običnih ljudi može dovesti do boljih rezultata?

Jedna implikacija je kako nitko nije dovoljno pametan da provede socijalni inženjering, bilo u ekonomiji ili u nekom drugom području gdje rezultate možda nije uvijek tako lagano kvantizirati. Mi učimo ne iz naše početne briljantnosti, nego kroz pokušaje i promašaje te prilagođavanja na događaje oko nas.

Znanost je pokazala kako ljudski mozak dostiže maksimalni potencijal u ranoj odrasloj dobi. Zašto je onda tako rijetko da su mladi ljudi u mogućnosti obaviti posao kojeg ljudi sa više godina iskustva obavljaju?

Zato što iskustvo nadjačava briljantnost.

Elite možda imaju više briljantnosti, ali oni koji donose odluke za društvo kao cjelinu ne mogu nikako imati istu količinu iskustva kao milijuni ljudi za koje odlučuju. Možda zbog obrazovanja i intelekta elite imaju obuhvatnije pretpostavke, ali to ih samo čini još opasnijim za slobodu, kao i za dobrobit, naroda kao cjeline.

Autor je Thomas Sowell, izvorni članak ovdje.

PS

Ponovit ću i citat;
U svojoj želji da budu mudriji i plemenitiji od ostalih, Izabrani su pogrešno shvatili dvije stvari. Pretpostavili su (1) da imaju više znanja od prosječnog člana Zaostalih i (2) da je to relevantna usporedba. Međutim, prava usporedba nije između znanja kojeg ima prosječan član obrazovane elite u odnosu na prosječnog člana javnosti, nego između ukupnog izravnog znanja sakupljenog kroz društvene procese(tržišno natjecanje, društveno sito, itd.) koji uključuju milijune ljudi i pasivnog znanja teorije kojeg posjeduje mala elitna skupina"
T. Sowell
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove