Povjesničar Christopher Dawson u eseju The Patriarchal Family in History bavi se poviješću i podrijetlom
obitelji; analizira neke (tada) aktualne teorije, objašnjava značaj
obitelji u različitim civilizacijama, razliku protestantskih i
katoličkih društva te se općenito dotiče srodnih tema.
Esej je objavljen 1933. godine - netko bi mogao reći da je zastario,
no ispunjen je svevremenskim promišljanjima o kulturi i obitelji; a
zbog godine izdanja je zanimljiv jer pri kraju opisuje tadašnju
situaciju, odnosno društvene promjene koje se naziru te iznosi
predviđanja razvoja braka. Izdvojio sam nekoliko odlomaka u
nastavku;
I
Nemoguće je vratiti se prije obitelji
i pronaći stanje društva u kojem su seksualne veze u
pred-socijalnoj fazi, regulacija seksualnih veze je esencijalni
preduvjet za bilo koju vrstu kulture. Obitelj nije produkt kulture,
ona je, kao što Malinowski pokazuje, "početna točka svih
ljudskih organizacija" i "kolijevka uspona kulture."
***
Niti seksualni niti roditeljski
instinkti nisu distinktivno ljudski. Oni postoje među životinjama,
a kulturni značaj steknu tek kada se njihova čisto biološka
funkcija nadilazi ostvarivanjem trajnog društvenog odnosa. Brak je
društveno posvećenje biološke funkcije, kojim se instinktivne
aktivnosti seksa i roditeljstva socijaliziraju te se stvara nova
sinteza kulturnih i prirodnih elemenata u obliku obitelji. Ta sinteza
se razlikuje od bilo čega drugoga što postoji u životinjskom
svijet jer čovjek više nije slobodan slijediti svoje vlastite
seksualne instinkte, prisiljen ih je uskladiti s određenim
društvenim obrascem.
Potpuna sloboda od ograničenja za koju
se prethodno pretpostavljalo da je karakteristika života divljaka je
romantični mit.
U svim primitivnim društvima seksualne
veze su regulirane složenim i pedantnim sustavom ograničenja, a
svaki prijestup istih se smatra ne samo prekršajem protiv plemenskog
zakona, nego i moralno grešan. Ta pravila većinom imaju svoje
podrijetlo u strahu od incesta, što je fundamentalni zločin protiv
obitelji, jer dovodi do neorganiziranosti obiteljskog sentimenta i
uništavanja obiteljskog autoriteta.
***
Ljudska kultura nije instinktivna.
Potrebno ju je osvojiti kontinuiranim moralnim naporima, što
uključuje represiju prirodnih instinkata te podčinjavanje i
žrtvovanje pojedinih impulsa društvenoj svrsi. Fundamentalna je
pogreška modernih hedonista vjerovati kako čovjek može napustiti
moralne napore i odbaciti svaku represiju i duhovnu disciplinu, a
ipak očuvati sve tekovine kulture. Pouka je povijesti da što su
viša dostignuća kulture to je veći moralni napor i stroža
društvena disciplina koja je potrebna.
***
Dok je patrijarhalna obitelj u svom
izvornom obliku bila aristokratska institucija koja je bila
privilegij vladajuće vrste ili patricijske klase, kršćanska
obitelj je bila uobičajena za svaku klasu, pa čak i za robove.
Još važnija je bila činjenica da je
Crkva inzistirala po prvi put na uzajamnom i bilateralnom karakteru
seksualnih obveza. Muž je pripadao ženi isključivo kao što je
žena pripadala mužu. To je pružilo braku osobniji i individualniji
odnos.
Obitelj više nije bila podružni član
većeg jedinstva roda ili "gensa".
Radi se o autonomnoj samostalnoj jedinici koja ne duguje ništa nekoj
moći van sebe. Upravo je taj karakter isključivosti i strogih
međusobnih dužnosti glavni temelj za prigovore među modernim
kritičarima kršćanskog morala. No, što god mislili o tome, nema
sumnje da je rezultantni tip monogamnog i nerazrješivog braka bio
temelj europskog društva te je uvjetovao čitav razvoj naše
civilizacije. Nesumnjivo uključuje ozbiljni napor potiskivanja i
discipline, ali oni koja ga podržavaju će ustvrditi da je omogućio
uspjehe koje ne bi mogli izjednačiti pod uvjetima poligamije ili
linearnih društava.
Ne postoji povijesno opravdanje u
(Bertrand) Russsellovom vjerovanju kako je kršćansko ponašanje
prema braku imalo brutalne učinke na seksualne veze i da je
degradiralo poziciju žena ispod razine antičkih civilizacija:
upravo suprotno, žene su uvijek imale veću ulogu u društvenom
životu i veći utjecaj na civilizaciju u Europi nego što je to bio
slučaj u helenističkom ili istočnjačkim društvima. To je
djelomice povezano s onim istim idealima asketizma i čednosti koje
Bertrand Russell smatra izvorom svih naših problema.
***
Prirodna tendencija, koja je još
očitija u Americi nego u Engleskoj, je odbaciti puritansku tradiciju
i pasivno prepustiti društvo mašineriji suvremenog kozmopolitskog
života. Ali to nije rješenje. Ono dovodi samo do urušavanje stare
strukture društva i gubitka tradicionalnih moralnih standarda bez
stvaranje bilo čega što može zauzeti to mjesto.
II
Obitelj gubi svoju
formu i društvenu važnost, a država apsorbira sve više i više
života njenih članova. Dom više nije središte društvene
aktivnosti; postao je tek mjesto spavanja za nezavisne zarađivače
plaća. Funkcije koje bi prije ispunjavala glava obitelji su danas
preuzeti od strane države koja educira djecu i preuzima odgovornost
za njihovo uzdržavanje i zdravlje. Slijedom toga, otac više nema
vitalnu poziciju u obitelji, kao što gospodin Bertrand Russell kaže,
on je često sporedni stranac svojoj djeci, ona ga znaju samo kao
"onaj čovjek koji dolazi za vikende".
Osim toga,
reakcije protiv restrikcija obiteljskog života su u antičkom
svijetu bile ograničene na muškarce građanske klase, a danas su
uobičajene za sve klase i za sve spolove. Za modernu djevojku brak i
majčinstvo se ne čine uvjetima šireg života, kao što je to bio
slučaj za njihove bake, nego kao nešto što uključuje žrtvovanje
njene samostalnosti i napuštanje karijere.
Jedina preostala
zaštita obiteljskog života u modernoj urbanoj civilizaciji je
njegov društveni prestiž i sankcije moralne i vjerske tradicije.
Brak je još uvijek jedini oblik seksualnog zajedništva kojeg
društvo otvoreno tolerira, a prosječan muškarac i žena su obično
spremni žrtvovati svoju osobnu udobnost umjesto rizika društvenog
izopćenja. No, ako prihvatimo principe novog morala, ta preostala
zaštita će biti uništena te će sile raspadanja djelovati bez
ikakvog ograničenja.
Istina g. Russell
je barem spreman ostaviti instituciju braka, pod uvjetom da je
potpuno demoralizirana i da nema nikakvih zahtijeva o suzdržljivosti;
Ali očito je da takvi uvjeti reduciraju brak u vrlo podređen
položaj. Više se ne radi o isključivom, pa čak ni normalnom,
obliku seksualne veze: on je potpuno ograničen na odgajanje djece.
Jer kao što g.
Russell voli stalno isticati, uporaba kontracepcije pretvorila je
seksualni odnos u neovisan od roditeljstva, a brak budućnosti će
biti ograničen na one koji traže roditeljstvo zbog roditeljstva, a
ne kao prirodnog ispunjenja seksualne ljubavi.
Ali u takvim
okolnostima, tko će se uopće truditi vjenčati?
Brak će izgubiti
svu svoju privlačnost za mlade, i za one koji traže užitak, i
siromašne, i ambiciozne. Energije mladosti će se posvetiti
kontraceptivnoj ljubavi i samo kada muškarci i žene postanu
uspješni i srednjovječni oni će ozbiljno razmisliti o skrašavanju
kako bi odgajali strogo ograničenu obitelj. Nemoguće je zamisliti
sustav koji bi bio suprotniji prvom principu društvenog blagostanja.
PS
Dawson završava esej;
Daleko od toga da pomaže modernom društvu prebroditi trenutne
poteškoće, samo se pospješuje kriza. Ono mora neminovno voditi do
društvene dekadencije puno brže i univerzalnije nego što je to bio
slučaj u raspadanju antičkih civilizacija. Zagovornici
kontracepcije teško mogu propustiti uvidjeti posljedice progresivnog
opadanja populacije u društvu koje već ima gotovo stacionalnu
populaciju, ali sva njihova propaganda je u cijelosti usmjerena prema
daljnjem smanjenju stope nataliteta.
Mnogi od njih, poput Dr. Stopes, su nesumnjivo koncentriraniji na
problem individualne sreće pa niti ne zastaju razmisliti kako će se
vrsta nastaviti. Drugi, poput g. Russell, su opsjednuti idejom da je
velika populacija glavni uzrok rata i da je umanjivanje stope rađanja
najbolje jamstvo za međunarodni mir. [...]
No, mnogo je veća
vjerojatnost da će proces biti miran. Narodi koji dopuste da se
prirodna osnova društva uništi umjetnim uvjetima nove urbane
civilizacije će postepeno nestati, a njihovo mjesto će zauzeti oni
narodi koji žive pod jednostavnijim uvjetima i koji očuvaju
tradicionalne oblike obitelji.
Već sam objavio nešto od Dawsona - Izazov Sekularizma. (Jedan esej o njemu - Dawson’s Creed: Why Historians Should Rediscover Christopher Dawson.)Vezano uz gornji tekst vidi postove; Vratite stigmu – Roger Scruton i Kontracepcija i čednost – G.E.M. Anscombe, ili općenito kategorije seks, obitelj ...