Vratite stigmu – Roger Scruton

Danas je pravovjerno razmišljanje kako je društvena stigma oblik ugnjetavanja, trebamo je odbaciti u našoj kolektivnoj potrazi za unutarnjom slobodom. Ali politički filozofi i romanopisci nekih ranijih razdoblja bi bili užasnutim takvim razmišljanjem.

U gotovo svim stvarima koje se dotiču osnovnih zahtjeva društvenog poretka, vjerovali su kako je blagi pritisak manira, morala i običaja – pojačan različitim oblicima neodobravanja, stigme, srama i krivnje – bolji jamac civiliziranog i zakonitog ponašanja od samih zakona. Prema njima unutarnje sankcije pouzdanije održavaju društvo od vanjskih sankcija poput policajaca i sudova. Zato su primjerice moralisti osamnaestog stoljeća rijetko pisali o ubojstvu, krađi, silovanju ili kaznenim prijevarama; umjesto toga, strastveno su bili zainteresirani za malene norme o kojima ovisi društveni poredak i koje, kada ih se poštuje, čine takve zločine nezamislivima.

Stigma je nestala u naše vrijeme, a sa njome i većina konstantnih, malih samoregulacija zajednice koje ovise o pojedinčevom poštivanju (i strahu od) osuda drugih ljudi. Kao posljedica toga, zakoni su se proširili, i u složenosti i u opsegu, kako bi popunili tu prazninu. Ipak, kako je država ta koja sankcionira umjesto društva, ljudi se osjećaju slobodnijima slijediti svoje vlastite želje, zanemariti običaje, i ignorirati učinke svog ponašanja na druge i na opće dobro. Iako zakoni utječu puno više na njihove živote, misle kako se radi o vanjskoj sili bez ikakvog stvarnog moralnog autoriteta. Osim toga, zakon sve više razlikuje "javno" područje, gdje je on jedini objektivni autoritet, od "privatnog" područja, u koje se on ne upliće, ostavljajući privatno područje sve manje reguliranim, unatoč činjenici da u njega spada većina stvari o kojima ovisi budućnost društva: seksualno ponašanje, odgajanje djece, iskrenost i samopoštovanje.

Ne postoji dokaz da zakon stvarno može nadomjestiti gubitak društvenih sankcija. Zakon se bori sa zločinima ne tako što uklanja kriminalne namjere nego tako što povećava rizik njegovim bavljenjem; stigma se bori protiv zločina tako što stvara ljude koji uopće niti nemaju kriminalnih planova. Zamjena stigme zakonom je dakle glavni uzrok stalnog povećanja u broju i težini zločina.

________

Prije pola stoljeća, antropologinja Ruth Benedice je postavila razliku između društava ovisno o tome vode li se građani u vlastitom životu sramom ili krivnjom, prvi su usmjereni prema van - društvu, a drugi su usmjereni prema unutra – sebi. Ali takvo razlikovanje ne nudi nikakvu razliku jer je krivnja tek unutarnje iskazivanje srama. Krivnja je naučeni odgovor – internalizacija neodobravanja, ljutnje, i izopačenja kojeg roditelji, učitelji i susjedi koriste prema nestašnom djetetu kako bi oblikovali njegovu savjest. Krivnja dakle postoji samo tamo gdje se ljudi boje osuđivanja. Dokazi iz suvremenih društva sugeriraju da, kada zajednica prestaje odgovarati na moralne pogreške javnim sankcijama, pojedinci prestaju osjećati krivnju zbog njih, a savjest slabi. Ako želimo da unutarnje sankcije postoje, moramo ih pojačati sa sankcijama javnije i otvorenije vrste. Moralne norme, kolektivno generirane, moraju također biti i kolektivno nametnute.

Seksualni moral pruža posebno jasan i važan primjer. Seks je ujedno i veza društva i sila koja ga razdvaja. Pravilan pristup seksualnim osjećajima dovodi to trajnih brakova, stabilnih obitelji, djece sa pažljivim roditeljima, i prenošenjem socijalnog kapitala kroz generacije. Pogrešan pristup, dovodi do društva – ili bi trebali reći "društva" – usputnih veza, ljubomore, agresije, u kojem nema niti trajnih obvezivanja niti žrtvovanja u ime djece.

Seksualno ponašanje kroz društvo postaje stvar savjesti i tako je učinkovitije regulirano. Takvo moraliziranje seksualnih osjećaja ih ujedno i transformira, stvarajući osjećaje koji nisu samo jedinstveno ljudski, nego su i bitni za našu sreću. Erotska ljubav, za razliku od životinjske požude, zahtjeva distancu i nadvladavanje distance kroz strast. Ta distanca ne postoji u društvu u kojem se seksualno olakšavanje može postići bilo gdje i od bilo koga bez kazne krivnje ili srama, pojačanih stigmom i izopćenjem. Prožimanjem seksualnih osjećaja sa psihološkim sankcijama, tradicionalna društva su osiguravala da ih kontrolira osoba koja ima te osjećaje. Kao rezultat toga, seksualni osjećaji su bili ugrađeni u moralni karakter, nisu bili vođeni vanjskim zakonima i regulacijama, nego iznutra voljom. Ta unutarnja kontrola postavljala je distancu između ljudi; također ih je osiguravala jer su znala da seksualni pokušaji nisu bili tek brzo uzimanje robe iz izloga, nego prvi korak prema ljubavi i predanosti. Uklonite tu unutarnju kontrolu, i ono što je prije bilo izvor društvene kohezije postoje uzrok društvenog propadanja.

Još davno su društva prepoznala da ne mogu preljub ili odgajanje djece van braka pretvoriti u kazneno djelo bez da ujedno nanesu neke nepodnošljive nepravde; Krist je poduzeo prvi korak prema dekriminalizaciji kada je ironično pozvao svakog tko je bez grijeha da kamenuje ženu optuženu za preljub. Ipak, iako se zakon povukao iz tog područja, moralni kodeks je ostao, zajednice su bile u mogućnost štiti se od seksualnih ekscesa koji su prijetili njihovog opstanku stigmatizirajući one koji se upuštaju u takva ponašanja. Uklonite stigmu, i ne postoji više društveno prihvatljivo sredstvo provođenja spolnog morala. 

________

Taj gubitak je posebno značajan sada kada počinjemo shvaćati štetu koju kolaps braka donosi društvu. Stabilna obitelj sa dva roditelja se više ne čini tek kao posebnost "buržoazijskog" društva. Sve više priznajemo da se radi o instituciji koja je osiguravala stabilnost, sklad i prosperitet Zapadnih društava, omogućavala je prijenos kulture i institucija s jedne na drugu generaciju. Brak je čuvan ne zakonima nego stigmom, koja je osiguravala da većina djece, ako i nisu začeti u braku da se barem rode u njemu, samim time da osjete društveno prihvaćanje i roditeljsku brigu koja je potrebna djeci kako bi izrasla u sigurne i pristojne građane.

Naravno, stigmatizacija nezakonitosti (eng. illegitimacy) je imala okrutne nuspojave – ne samo na djecu koju su ismijavali kao "kopilad". Moj djed je bio jedan od njih, a stigma je osigurala da, poput Richarda III, dođe na svijet "kako bi se pokazao negativcem" – predodređenost koju je ispunio. Ali kao što su James Q. Wilson i drugi pokazali, uklanjanje stigme nezakonitosti, iako dobrih namjera, nije imala nikakvih učinaka na unapređenje karaktera i izgleda nezakonite djece. Primjerice, statistički podaci za američke zatvorenike pokazuju kako je nezakonitost najvažniji faktor izlaganja djece životu kriminala – bitniji od IQ-a, rase, kulture ili bilo kojeg drugog faktora kojeg kriminolozi istražuju. Funkcija stigme je bila spriječiti ljude da se razmnožavaju na društveno destruktivne načine. Kada je stigma nestala, sve više i više djece se rađa van brakova; a socijalna pomoć samohranim majkama pruža ekonomske razloge mladim ženama da izaberu takav prečac prema reproduktivnom uspjehu. Radi se o katastrofi u današnjim gradovima; u Britaniji, katastrofa će biti još veća za 20 godina, kada će djeca rođena u braku biti u manjini.

Situacija se ne razlikuje puno od preljuba. Ljudi generacije mojih roditelja ne bi javno priznali taj prijestup; ako bi ga počinili, to bi bilo u tajnosti. Poznati preljubnici s bili izloženi zlonamjernom ogovaranju, i nikada se ne bi hvalili svojim strastima u javnosti. Političari se i dalje posrame, a njihove karijere mogu biti uništene ukoliko preljub izađe na vidjelo. Ipak, danas kada pozovite nekog sa ženom na večeru može se pojaviti sa svojim ljubavnicom – čak i sa ljubavnicom koju još nitko ne poznaje – bez da dođe do ičega drugog osim blage znatiželje.

Utjecaj na brak je očit. U Britaniji, kao i u Americi, gotovo pola brakova će završiti razvodom, a u vrsti pristojnog društva kojeg čini naša urbana elita, brak nema veći legitimitet i nema veće javno poštovanje od usputnih veza. Službeni dokumenti su promijenjeni kako bi umetnuli riječi "partner" umjesto "supružnik", uklanjajući brak sa privilegirane pozicije u službenoj kulturi. Brak više nije društveno prihvaćena norma koja označava istinski zaključak seksualnog razvoja, nego individualni izbor, stvar samo onog para koji se upušta u njega.

Stoga danas ne postoji nikakav sram vezan uz razvod. Serijska poligamija je sada norma među uspješnim ljudima, a oni koju gube takvim razvojem događaja – žene i djeca koju napuštaju – nemaju više najvažniju zaštitu odnosno društvenu kaznu za one koji čine takve stvari. Naše društvo obasipa sentimentalnim suosjećanjem imaginarne žrtve, čije je nemarno ponašanje i pravi uzrok njihove nesreće, ali je potpuno ravnodušno prema stvarnim žrtvama, poput nezakonite ili napuštene djece, čija nesreća proizlazi iz odbijanja osuđivanja prekršitelja.

________

Prijestupi nisu bili podijeljeni u zakonske prijestupe (kojim se bave samo zakoni) i prekršaje pristojnosti (kojim bi se bavila društvena opomena). Neki oblici ponašanja – primjerice, nepoštenje – spadalo je u obje kategorije i moglo ga se učinkovito kontrolirati kombinacijom kazni i društvenog odbacivanja. Osuđeni kriminalac bio je osramoćen zbog svojeg ponašanja i bio je ili izopćen ili je morao živjeti u stanju pokore. To je imalo smisla, jer glavni smisao posramljivanja nije kazniti zločin nego odgojiti ljude koji ih neće počinjavati. Tako je kriminalac bio primjer iz kojeg je ostatak društva učio.

Ali stigma sada više ne postoji čak niti za zločin. Osuđeni lopovi i provalnici nisu više automatski isključeni iz društvenih okupljanja. Štoviše, neki (poput engleskog kriminalca Howarda Marksa) doživjeli su pohvale jer su pisali o svojoj "zaigranoj mladosti" i radosnim trenucima koje su doživjeli kao dileri drogom, razbojnici ili provalnici; a ako se zločin može prikazati kao napad na institucija buržoazijskog društva, rehabilitaciju je još lakše dobiti. Primjer za to je Nick Leeson, zaposlenik Baring banke (sama simbol dostojanstva i integriteta Londonskog financijskog svijeta) koji je potrošio povjerene mu sredstava i tako uništio ovu časnu instituciju i mnoge živote koji su ovisili o njemu. Nakon što je odslužio kaznu u Singapurskom zatvoru, Leeson se vratio u Englesku i postao medijska zvijezda, davao je intervju i pisao članke, uživao je svoj trenutak slave kojeg je pošteno naplatio. Čak i nasilni kriminalci, ukoliko su "odslužili svoje" i "platili drug društvu" mogu uživati u herojskom dočeku kada putuju u različite države, kao što je doživio silovatelj Mike Tyson prilikom svog nedavnog posjeta Britaniji.

U Britaniji, vodeća udruga posvećena kriminalcima se zove "Nacionalno društvo za Brigu i Rehabilitaciju Prijestupnika." Njezina svrha je pretvoriti kaznu u povlasticu države i neutralizirati želju društva da osigura dodatnu kaznu. Nisu "kriminalci" nego "prijestupnici; nije "kazna" nego "briga" i "rehabilitacija" – ili da iskoristimo politički korektan izraz, "društveno uključivanje". Nikakva stigma ne bi trebala pratiti kriminalca zbog njegovog zločinca: zakon ga kažnjava prema neutralnim i objektivnim kriterijima. Naša jedina uloga je oprostiti i zaboraviti, "rehabilitirati," pod pretpostavkom kako je dug otplaćen; a razmišljajući tako o zločinu, uvelike povećavate njegovu vjerojatnost, jer uklanjate pravi motiv za dobro ponašanje odnosno strah od osuđivanja. Kada odgovor na kriminal nije zamjeranje nego rehabilitacija, zločin je de-moraliziran, lišen krivnje, postaje tržište u kojem djela sudimo po cijeni, a ne njihovoj vrijednosti. Cijena silovanja je sedam godina; a kada platite cijenu vraćate se, poput Mikea Tysona.

________

Često mislimo kako napad na stigmu počinje sa velikim dramama protestantske krivnje – Hawthornovom 'Scarlet Letter', ili Ibsenovom 'John Gabriel Borkamn' – ali on je već prisutan u Prosvjetiteljskom naglasku na individualne slobode kao cilju društvenog život i u romantičkoj predodžbi socijalnog autsajdera. Romantička mašta identificira se spontano (kao u Goetheovom Faustu) sa onime koji napušta konvencije ili je osuđen i odbačen od strane onih koji uživaju sigurnost neupitnih rutina. Takva romantiziranje izopćenika postaje standard u suvremenoj literaturi, a "MrsGrundy", kruti obdržavač običaja nasuprot životne potrebe da im pobjegnemo, postaje objekt prezira – zajedno sa samim običajima, čija važnost za društvo se sve brže zaboravlja.

Tako suvremenoj, post-romantičkoj imaginaciji tendencija održavanje društvenih normi kroz stigmu i sram se čini odvratnom, ona je oblik lošeg ponašanja, a ne odgovor na njega. Američka kultura se usprotivila starim oblicima društvene stigme, odbacujući svoje puritansko naslijeđe kao nešto sramotno – novi razlog da se srame. Rat (dvadesetog stoljeća) protiv krivnje je ubrzao taj proces. Djelomično zahvaljujući pogrešnom tumačenju i vulgarizaciji Freuda od strane onih koji su smatrali "represiju" zlom a "oslobođenje" lijekom za nju, a djelomično zahvaljujući, egzistencijalističkom vjerovanju u "autentičnost" i "dobru vjeru", krivnje postaje negativna sila, izvor patnje bez ikakve kompenzacijske koristi.

Mnogi teoretičari potpisuju taj zaključak. Primjerice, Freudov učenik Wilhelm Reich je napadao "patrijahalnu obitelj" kao izvor seksualnog potiskivanja i deformacije pojedinčevog libida – kao da je seksualna potiskivanje neupitno loša stvar. Njegova funkcija orgazma nudila je oslobođenje naših seksualnih nagona pružajući im jednostavan i moralno neutralan cilj – ne ljubav ili privrženost ili razmnožavanje ili obitelj, nego kratak spazam tijela. Herbert Marucs proširio je istu ideju jezikom marksističkog humanizma, a Sartre je razvio cijelu teologiju oslobođenja, osmišljena kako bi prikazala konvencionalno društvo, njegove norme i sankcije i konvencije, kao izvor svega što je zlo, svega što nas sprječava u cvjetanju naše slobode i uživanju u plodovima istinskog izbora. Najveći grijeh za Sartrea je bila "loša vjera" – poslušnost autoritetu van sebe. Loša vjera je bio glas Drugog, a glavni neprijatelj ljudske slobode je ispravno razmišljanje, poslušnost zakonu i uzajamno vigilantna zajednica.

Napad na krivnju uključuje i odgovarajuće poricanje srama. Ukoliko ne trebamo osjećati krivnju zbog, primjerice, naših seksualnih avantura onda ne možemo niti osjećati sram zbog njih. Štoviše, svaki pokušaj da nas se posrami, da nas se omalovaži ili osudi zbog naših zavođenja, orgija, i pretjerivanja, je čin opresije, negiranje naših fundamentalnih prava. Zbog toga, pretpostavlja se, moramo budalaštine naših susjeda smatrati potpuno njihovim brigama, nešto što možemo kritizirate i ismijavati u istoj mjeri kao i sadržaj njihovih kolica u supermarketu. U seksualnoj sferi, baš kao i u području roba, jedini obvezujući zakon je zakon tržišta.

________

Međutim, čudan rezultat ovog pokreta odbacivanja stigme je uvođenje stigme drugačije vrste. Ljudi koji "osuđuju" nailaze na žestoko osuđivanje kakvo bi dobro prošlo u Salemu. One koji žive po starom moralu nazivaju uvredljivim imenima: ako iskazujete osudu i žalite zbog nezakonite djece i ovisnosti o socijalnoj pomoći koja je često rezultat toga, pokazujete kako ste "zlonamjerna duša" i nemate "suosjećanja"; ako se protivite normalizaciji homoseksualnosti onda ste "homofob"; ako vjerujete u Zapadnu kulturu, onda ste "elitist" – sve su to oznake koje mogu štetiti profesionalnoj karijeri. Stigma lebdi u anarhičkom svijetu individualističkih životnih stilova, spremna vezati se uz svakoga tko pozove na samokontrolu.

U tom kontekstu trebamo razumjeti i političku korektnost. Nova vrsta stigme stvara novu vrstu straha. Politička korektnost nije moralnost u tradicionalnom smislu: ne zahtjeva od Vas da promijenite svoj život, da se žrtvujete, ili da živite po postojećem kodeksu ponašanja. Ona Vam govori da pazite što govorite, kako bi izbjegli jedino prevladavajuće osuđivanje, a to je osuđivanje jer osuđujete. Poručuje Vam da govorite uključivo o drugim kulturama, drugim životnim stilovima, drugim vrijednostima; nikada ne zauzimati stav koji bi osuđivao neku od njih, ili izgovoriti riječi koje bi takvo što implicirale. Stoga i ekstremna kolebljivost novog kodeksa govora; svaka fraza ili idiom koja se čini kako implicira osudu druge kategorije ili klase ljudi može postati, gotovo preko noći, objekt stigme.

Međutim, za razliku od starih oblika stigme čija je funkcija bila vezati društvo zajedno i povezati svakog člana u zajedničku sudbinu, ova nova vrsta stigme ima upravo suprotan cilj: dopustiti društvenu fragmentaciju. Priča o "društvenom uključivanju" je maska za suprotno. Politička korektnost ne pokušava uključiti druge u "našu" zajednicu nego prihvatiti njegovu drugost i dopustiti mu da živi izvan nje. Ustvari, pokušava stvoriti društvo stranaca, svaki u svojoj potrazi svojim putem, bez da odgovara ikome osim sebi. Naravno, postoje granice: one aktivnosti koji izravno ugrožavaju život, tijelo i vlasništvo su još uvijek zabranjene, ali zabranjene su zakonom, a ne moralom. Pretpostavlja se kako su moralni kodeksi neučinkoviti i u svakom slučaju tek "subjektivne" sile. Ako bi i trebali imati nekakav odnos prema kriminalcu, onda bi on trebao biti utemeljen na pokušajima da ga "uključimo", unatoč njegovim pogreškama.

________

Ipak, postoji jedna velika iznimka takvom ponašanju, u srcu je naše moralne prirode. Ta iznimka je pedofilija. Britanci su bili mjesecima na nogama zbog slučaja Sarah Payne, osmogodišnjakinje koja je bila oteta, zlostavljana i ubijena. Sarah je, na svoj način, bila savršeni simbol starog moralnog poretka – nevino dijete brižnih roditelja, odrasla u tradicionalnoj obitelji. Izgubljena lica njenih roditelja na televiziji kod svakoga su izazvali ne samo suosjećanje zbog njihove patnje nego i svijest kako su mučenici. Predstavljaju stari moralni kod – i svijet koji ga je nekad podržavao – u društvu koji ga više ne prihvaća. Odgojili su dijete u svijetu koji više ne vjeruje u djetinjstvo – koji sve više povlađuje seksualizaciji djece i dopušta ima da postavljaju svoje agende, da obožavaju svoje idole, i da se odaju vlastitim idejama htjenja. Pedofili je iskoristio tu situacije, koju nitko nije imao moralne hrabrosti spriječiti.

Naravno, Sarah je ubijena, čak i u društvu oslobođenom srama, ubojstvo je zločin, ali svi znaju kako je Sarah ubijena jer je bila objekt nečije pohote, i da se ta pohota normalizira. Djeca u Britaniji, kao i u Americi, su prisiljena pohađati satove "zdravstvene edukacije" u kojima eksperimentiraju sa kondomima; Britanska udruga je nedavno izdala vodič za seks za djecu pod nazivom "Reci Da, Reci Ne, Reci Možda" u kojem objašnjavaju različite pozicije i uzbuđenja spolnog odnosa; doktori propisuju kontracepcijske pilule maloljetnim djevojkama i tako sami postaju sudionici u onome što je i službeno zločin; BBC prikazuje opscene i provokativne filmove u vremenu kada i djeca gledaju; djeca se prikazuju u oglasima u provokativnim pozama; a dječji magazini su posvećeni gotovo samo jednoj temi; dečkima i curama.

Slučaj Sarah Payne doveo je do zanimljivog razvoja. Imena svih osuđenih pedofila u Britaniji su dodani u registar, kako bi škole, klubove i ostali koji zapošljavaju mogli unaprijed vidjeti postoji li neka opasnost. Osuđeni pedofili uvijek napuštaju mjesto zločina, znajući da ih nitko tu neće tolerirati, a njihovi pokušaji da započnu novi život su podržani od policije. Ipak, od slučaju Sarah Payne, novine Sunday News of the World su došle u posjed registra i objavile imena, fotografije i adrese ljudi koji su se našli na njemu, zajedno sa detaljima zločina. Policija se usprotivila, misleći kako se radi o pozivu na napade ili nešto gore. Ali nekoliko tjedana novine su tiskale taj dodatak, profitirajući na velikom javnom apetiti za tim detaljima, sada kada se razbudila dugo-uspavana želja za stigmatizacijom. Ubrzo su ljudi navedeni u novinama – neki pogrešno – pobjegli iz svojih domova, a glasna gomila se okupljala ispred kuća kako bi im prijetili i napali ih. Jedan je počinio samoubojstvo; a policija je preselila druge o velikom javnom trošku.

Slučaj je dodatno zanimljiv jer te iste novine nude svojim čitateljima priče kakve se prepričavaju po školskim igralištima, u kojima glavnu ulogu imaju one stvari i donje rublje, često opisane jezikom školske djece. Također objavljuju slike topless tinejđerki koje su, ako ne fizički, mentalno i moralno djeca. Novine su pokušali zaraditi na želji da stigmatiziraju stvari na kojima su također zaradili kada su ih izazivali.

Histerija oko pedofilije je indikativ društva koje je došlo do ruba samouništenja i stoji tamo optužujući prazninu. Ljudi posežu za svojim starim uvjerenjima: riječi poput "perverznjak" i "perverzija" odjednom im se čine ispravnima: gledaju krivca pogledom koji posramljuje, ponižava te ga isključuje. Prepoznaju prostranstvo zla koji je oko njih i među njima, zlo koje jedva priznaju.

________

Sukob između roditelja i pedofila je posljednja bitka u ime starog spolnog morala, konačni pokušaj spašavanja procesa kojim se društvo razmnožava ne samo fizički nego i moralno. To je najozbiljniji dokaz kako su i suvremeni odrasli ljudi još uvijek potaknuti voljom za stvaranje djece koja su produkt ljubavi, a ne hrana za nečiji apetit. Kada bi politička korektnost postala norma i u tim područjima – kao što bi i mogla, kada se pomodna "prava djece" prošire i na pravo na spolnu privatnost, i kada Britanska vlada uspije u snižavanju granice pristanka na spolni odnos na doba kada su djeca još uvijek prisiljena ići u školu – onda bi "društvo stranaca" napokon postalo stvarnost. "Društveno uključivanje" bi značilo društveno raspršivanje (atomizaciju), nitko ne bi brinuo o ponašanju drugih ljudi, pod uvjetom da on sam nije ugrožen, i gdje nitko ne čini ništa kako bi osigurao da se koristi i obaveze civilizacije prenose i dalje.

Naravno, nismo došli do tog stupnja. Ipak, dopušteni oblici stigmatizacije se smanjuju. Znamo da su neki oblici društvene kontrole potrebni. Čak i u prevladavajućoj klimi neznanja i negiranja, većina ljudi je sposobna zaključiti iz svog poznavanja povijesti kako barbarizam leži ispod površine, čeka svoju priliku da uništava. Ali ljudi se boje osuđivati svoje susjede, nadajući se da će nekako budućnost društva biti u redu, iako su svi zauzeti povlačenjem iz napornog posla moralnog prosuđivanja.

Što se tiče liberalne inteligencije, čini se kako nije u stanju uočiti prijetnju i okrivljuje za svako povećanje društvene entropije one koji ga pokušaju očuvati. Doista, čini se kako je prevladavajuće mišljenje među našim elitama da seksualni običaji više nisu stvar javnog interesa, kako je irelevantno za društvo da ljudi zasićuju svoja osjetila i misli sa nasilnim, pornografskim ili perverznim slikama, i da će se u svakom slučaju djeca i dalje rađati, i dalje odrastati, i dalje uživati svoje godine nevinosti, i dalje hodati u školu sa svojim torbama na leđima te se vratiti doma svake večeri kako bi uživali u svijetu crtića. No takvo samodopadno vjerovanje je očito pogrešno: stvari su toliko loše u Britaniji da je sada zakonski prekršaj dopustiti svojoj djeci da hodaju bez pratnje po osamljenim cestama, a nijedan normalan roditelj ne bi dopustio svojem djetetu da večeri provodi vani, čak i u naseljenom susjedstvu – pogotovo u naseljenom susjedstvu.

________

Nestajanje stigme neizbježno znači da je društvena kontrola ostavljena državi. Tako država postaje čuvar društvenog reda, ali to se dogodilo upravo u trenutku kada država ne vidi nikakav lijek za društvene probleme osim "suosjećanja", što zapravo znači naviku subvencioniranja prekršitelja. Država više ne predstavlja normalno buržoazijsko društvo, njegova uvjerenja i običaje. Umjesto toga, država je postala subverziv tih stvari, predana monopoliziranju svih moralnih sankcija, istodobno im oduzimajući snagu. Kazne su sve lakše, izgovori sve prihvatljiviji, a sve prilike da osudimo ili prosudimo se guše političkom korektnošću.

Prekoriti svog susjeda znači riskirati njegovo društvo; podržati neku konvenciju znači izložiti se porugama oslobođenih. Ipak, dobrobit društva možda zahtjeva da obični ljudi preuzmu te rizike – rizike koji zahtijevaju hrabrost, pravednosti, čak i malo poniznosti ukoliko se to čini kako treba. Suvremena literatura nije često pisali o heroizmu konvencionalne savjesti, ali takvo junaštvo je prekrasno opjevano kod Grka; i u zborovima tragedija i u likovima poput Kreona iz Sofoklove Antigone, kada pokušava spasiti društvo unatoč strastvenim nedjelima svojih građana. Ništa nam neće bolje poslužiti od takve vrste junaštva – junaštvo neodobravanja, kada ljudi riskiraju osuđivanje zbog osuđivanja. Stigma nije djelo agresije nego znak da se brinemo o susjedovim životima i djelovanjima. Ona izražava svjesnost drugih ljudi, želju za njihovim dobrim mišljenjem, poticaj da se držimo društvenih normi koji omogućuju prosuđivanje. Radi se o vanjskom izražaju unutarnje uređenosti – deklaracija vjere u ljudsku prirodu.

Autor je RogerScruton, izvorna verzija: Bring Back Stigma

PS

"Nemojte nikada uklanjati ogradu sve dok ne znate razlog zašto je postavljena."

  G. K. Chesterton

Mislim da je jasno kako Scruton ne misli na neke zakonske odredbe nego na društvenu stigmatizaciju prekršitelja. Esej sam izabrao jer se slažem sa njegovom osnovnom porukom; ipak, nije mi bilo odmah jasno zašto piše o pedofiliji, ali s obzirom da piše o stigmatizaciji taj primjer ima smisla, reakcija koju ljudi imaju na takve slučajeve je reakcija moralnog gađenja i osuđivanja, ne prepoznaju to samo kao neku povredu prava. (Iako, paradoksalno, djecu sve ranije izlažemo nekim stvarima.)

Druga bitna stvar je zakonska situacija u društvima koji ne poštuju norme, nešto na tragu Chestertonovih citata; "Ukoliko ljude neće voditi Deset Zapovijedi, onda će ih voditi deset tisuća zapovijedi." odnosno još bolje "Kada prekršite (razlomite) velike zakone, ne dobijete slobodu, ne dobijete čak niti anarhiju. Dobijete male zakone." [Ako vas zanima Chesterton nemojte propustiti novi domaći blog Croatian Chestertonians koji se bavi njegovim životom i radom.] Ne mislim da bi društvo koje bi bilo "oslobođeno" svih normi bilo društvo slobode jer bi u takvom društvu umjesto društvenih normi imali zakone koji upravljaju našim međusobnim odnosima. Razni zakoni koji postoje u zapadnim državama svjedoče o takvom razvoju događaja, a niti naša vlada u zadnje vrijeme ne zaostaje za njima.

Iako je zakon o "nedopuštenom" ponašanju na javnim mjestima potreban, stigma je puno bolji odgovor na takvo ponašanje. Većini ljudi primjerice neće pasti na pamet otići gol do dućana (čak i ako ih nešto privlači takvom ponašanju) neovisno o tome kolika je zakonska kazna, ako je uopće ima, za takve egzibicije. Osim praktičnih razloga – vremenskih uvjeta, ili gdje staviti novčanik – postoji i normalna (nesvjesna) potreba da se ponašamo prema društvenim normama.

Iako je stigma danas opasna riječ (i djecu se uči da ništa ne stigmatiziraju), ona se danas upotrebljava za ljude koji nešto osuđuju. Kao što je filozof Polanyi objasnio teorijom "moralne inverzije", dolazi do toga da se prijašnje neodobravanje neke aktivnosti umjesto toga pretvara u neodobravanje onih koji neodobravaju takvu aktivnost. Zbog moralne inverzije više niti nemamo rasprave o moralnoj inverziji, vodimo se glavnim principom liberalizma odnosno; sva razmišljanja su dopuštena, sve dok su liberalna.

Politička korektnost zavladala je društvom, ali tolerancija ima novo značenje, kao što primjećuje Dalrymple u slučaju transeksualca koji se natjecao na izboru za miss Kanade;

Priča o Jenni Talackovoj je priča o osobi koja zahtjeva pravo da bude drugačija prema svojim vlastitim željama, ali i da istodobno uživa povlastice konvencionalnog društva...

Njezina ili njegova (ostavit ću čitatelju da odluči o prikladnoj zamjenici u ovom slučaju) priča je također o promjeni značenja kojeg vezujemo uz riječ (i koncept) "tolerancije". Nekoć je tolerancija značila ostaviti ljude na miru da se bave svojim stvarima ukoliko nisu nikome štetne, unatoč neodobravanju onoga što rade, danas je to zahtijevanje potpunog prihvaćanja, odobravanja, pa čak i slavljenja onoga što ste prije smatrali neprirodnim ili čak mrskim...

Takvo poimanje tolerancije je naravno jednosmjerno. Svatko ima moralnu (i sve više pravnu) dužnost štedjeti osjećaje članove službeno ovjerene manjine, ali članovi te manjine nemaju dužnost, pravnu ili neku drugu, štedjeti osjećaje svih drugih, u kakvoj god da većini bili. Sloboda koju zazivaju je ona (da se sirovo izrazim) unošenja u vaše lice, a vi ne smijete ništa reći zauzvrat.