Nije slučajno da se uvođenje
obaveznog državnog općeg obrazovanja poklopilo sa sekularizacijom
moderne kulture. Tamo gdje cijelim obrazovnim sustavom dominira
svjesno anti-religijska ideologija, kao u komunističkim državama,
stanje kršćanstva je očajno; čak i ako nema progona religije na
crkvenoj razini, malo je nade njenog opstanka nakon dvije ili tri
generacije komunističkog obrazovanja. Ipak, totalitarna država samo
završava postao koji je započela liberalna država, jer već u 19.
stoljeću sekularizacija obrazovanja i isključivanje pozitivnih
kršćanskih učenja iz škola je bio ključni dio programa gotovo
svih progresivnih, liberalnih i socijalističkih stranaka diljem
svijeta.
Nažalost, dok je univerzalno sekularno
obrazovanje nepogrešiv instrument sekularizacije kulture, postojanje
slobodnog sustava religijskog osnovnog obrazovanja nije dovoljno za
stvaranje kršćanske kulture. Dobro znamo kako je maleni utjecaj
katoličkih škola na suvremenu sekularnu kulturu i kako ta kultura
asimilira i apsorbira proizvode našeg obrazovnog sustava. Moderni
Levijatan je takav strašan monstrum da može progutati religijske
škole bez da osjeti ikakve probleme.
_________
Ali to nije slučaj sa visokim
obrazovanjem. Jedini ranjivi dio Levijatana je njegov mozak koji je
malen u usporedbi sa njegovim velikim i oklopljenim tijelom. Ukoliko
bi mogli razviti kršćansko visoko obrazovanje do te točke da
udovoljava zahtjevima prosječno obrazovanog čovjeka u svakom
području misli i života, situacija bi se radikalno promijenila.
U književnom svijetu nešto takvo se
već dogodilo. Za vrijeme mog života katoličanstvo se vratilo u
englesku književnost tako da je književni kritičari ne mogu više
ignorirati. Ali knjiženi svijet je vrlo malen i ne odražava javno
mišljenje u mjeri u kojoj je to radio u viktorijansko doba. Problem
je što je naša suvremena sekularna kultura sub-literarna baš kao
što je i sub-religijska. Na Zapadu utjecaj imaju sile uvelike
komercijalizirane industrije zabave, a na Istoku sile političke
propagande. Mislim da se kršćanstvo nikada ne može natjecati sa
tim oblicima masovne kulture na njihovom terenu. Ukoliko to učini,
postoji opasnost da postane komercijalizirana i ispolitizirana, samim
time žrtvuje svoje razlikovne vrijednosti. Vjerujem da kršćani na
kraju imaju više utjecaja ukoliko prihvate manjinsku poziciju i da
se posvete kvaliteti, a ne količini.
To ne znači da bi katoličanstvo
trebalo postati ezoterična religija za učene i povlaštene. Manjina
je vjerska manjina i potrebno ju je pronaći u svakom staležu i na
svakoj intelektualnoj razini. Tako je bilo i u danima primitivnog
kršćanstva, tako je bilo i kroz povijest.
_________
Razlika je u tome što je danas
intelektualni faktor postao važniji nego što je ikada prije bio.
Velika prepreka obraćenju suvremenog svijeta je vjerovanje kako
religija nema intelektualni značaj; možda je dobra za moral i
zadovoljavanje čovjekovih emocionalnih potreba, ali ne postoji nešto
poput religijskog znanja. Jedino pravo znanje vezano je sa
materijalnih stvarima i konkretnim realnostima društvenog i
gospodarskog života.
Radi se o pred-teološkoj poteškoći
jer je nemoguće naučiti čovjeka makar najjednostavnije teološke
istine ukoliko vjeruje kako su vjerovanja i katekizam ništa više
nego riječi i kako vjersko znanje nije uopće pravo znanja. S druge
strane, ne vjerujem da je moguće prekoračiti tu poteškoću
filozofskim argumentima jer je javnost filozofski nepismena, a
suvremena filozofija postoje ezoterična specijaliziranost.
Jedini lijek je vjersko obrazovanje u
najširem smislu te riječi. To znači opći uvod u svijet vjerske
istine i višeg oblika duhovne stvarnosti. Ignorirajući taj svijet,
suvremena sekularna kultura je postala bolno osiromašena, više od
nekršćanskih kultura jer su se te kulture složile u prepoznavanju
postojanja višeg nadnaravnog ili božanskog svijeta o kojem ovisi
ljudski život.
_________
U prošlosti je kršćanski svijet bio
izuzetno dobro opremljen načinima pristupanja duhovnim stvarnostima.
Kršćanska kultura je zapravo bila sakramentalna kultura sa kojom je
bila sjedinjena vjerska istina u vidljivim i opipljivim oblicima:
umjetnost i arhitektura; glazba i poezija i drama, filozofija i
povijest; sve su to bili kanali komuniciranja vjerske istine. Danas
su svi ti kanali zatvoreni nevjerom ili ugušeni neznanjem, tako da
je kršćanstvo lišeno prirodnih sredstava vanjskog izražavanja i
komunikacije.
Zadatak je kršćanskog obrazovanja da
obnovi te izgubljene kontakte i da uspostavi kontakt između religije
i suvremenog društva – između svijeta duhovne stvarnosti i
svijeta društvenog iskustva. Naravno to nije ono što obično
mislimo pod obrazovanjem, obično mislimo da usko ograničene škole
i ispite. Ali instrukcije ne mogu puno toga postići ukoliko nemaju
kulturu iza sebe, a katolička kultura je zapravo humanistička u
smislu da ne postoji ništa što je ljudski, a da ne ulazi u okvire
njene sfere i što joj na neki način ne pripada.
Kršćanska kultura je vrlo bogata i
sveobuhvatna kultura: bogatija nego suvremena sekularna kultura jer
ima veću duhovnu dubinu i nije ograničena samo na jednu razinu
stvarnosti; i sveobuhvatnija od bilo koje istočne religije jer je
više katolička i mnogostrana. Ipak, za prosječnog suvremenog
čovjeka radi se o izgubljenom svijetu, čak su i suvremeni katolici
otuđeni od njega u svom sekularnom okruženju i tradiciji.
Tako imamo dvostruki zadatak, prvo
obnoviti naše vlastito kulturno naslijeđe, a drugo iskomunicirati
ga sa sub-religijskim i neo-poganskim svijetom. Nevjerujem da je
drugi korak težak kao što se možda čini, jer ljudi su sve više
svjesni kako nešto nedostaje u njihovoj kulturi: mnogi su još
uvijek daleko od pozitivnih religijskih vjerovanja, ali posjeduju
intelektualnu znatiželju o religiji koja bi mogla postati sjeme
nečeg drugog.
No, prvi uvjet je puno teže ispuniti
jer čak i katolička manjina koja je svjesna svoje tradicije ima
vrlo malo prilika za proučavanje katoličke kulture. S jedne strane
imamo visoko specijalizirane studije crkvenog sjemeništa; a s druge
strane široki raspon sveučilišnih studija u kojima možete pronaći
izolirane bilješke kršćanske kulture kroz proučavanje povijesti i
književnosti, ali vam ne daje nikakvu priliku za opći sintetički
studij kršćanske kulture kao takve.
_________
Čini mi se da je došlo vrijeme kada
bi sveučilišta trebala razmisliti je li moguće učiniti više za
kršćanske studije. Kršćanska kultura u prošlosti je bila
organska cjelina. Nije bila ograničena na teologiju; bila je također
izražena u filozofiji i književnosti, umjetnosti i glazbi, društvu
i institucijama; i nijedan od tih oblika izražavanje nije moguće
postupno shvatiti ukoliko ih ne promatrati u vezi sa ostalima. No, u
postojećim uvjetima to nije moguće. Možete studirati neke dijelove
cjeline, ali nikada samu cjelinu.
Kako bi shvatili razvoj kršćanske
kulture morate je proučavati u sve tri njene faze – antička,
srednjovjekovna i moderna; patristička, skolastička i humanistička;
bizantska, gotička i barokna. Najviše što je moguće je studirati
jedan od prva dva razdoblja trijade odvojeno od ostalih, ali treću
nije uopće tako moguće proučavati. Rezultat te situacije je da
promatramo kršćansku kulturu ekskluzivno samo u jednoj od tih faza.
Posljedica toga je da smo suzili našu cijelu koncepciju proučavanog
tako da propuštamo uvidjeti kako nadilazi granice nekog određenog
doba ili društvenog okruženja.
Naravno može se prigovoriti kako je
tema preširoka da bi je proučavali kao cjelinu. Ali to vrijedi i za
velike kulture – poput helenizma, Islama ili Kineske civilizacije –
za koje specijalizirani studij prošlosti moramo popratiti sa općim
proučavanjem cjeline.
Istina je kako kršćani to ne
prepoznaju uvijek. Postoje mnogi takvi, posebno među protestantima i
sektašima, koji promatraju kršćanstvo i kulturu kao odvojeno jedno
od drugog i koji smatraju da je svijet kulture dio "ovog
svijeta", svijet koji se nalazi u tami pod vlašću zla. U
ekstremnim oblicima takva razmišljanja su nespojiva sa
katoličanstvom. Ipak, postoji vrsta katoličkog puritanizma koji se
odvaja što je više moguće od sekularne kulture i prihvaća stav
povlačenja. Takav stav povlačenja je opravdan prema katoličkim
principima. U duhu je pustinjskih očeva, mučenika i ispovjednika
vjere primitivne Crkve. Ali to znači da je kršćanstvo postalo
podzemni pokret i kako je jedino mjesto kršćanskog života i
kršćanske kulture u pustinjama i katakombama. Međutim, u
suvremenim uvjetima možemo se pitati je li takvo povlačenje moguće.
Danas ne postoji više pustinja, a moderna država ima ovlasti u
podzemlju i skloništima baš kao što ima na zemlji i u zraku.
Totalitarna država – a možda i općenito suvremena država –
nije zadovoljna pasivnom poslušnoću; ona zahtjeva punu suradnju od
kolijevke do groba.
Stoga na izazov sekularizma moramo
odgovoriti na kulturnoj razini, ukoliko uopće želimo odgovoriti na
njega, a ako kršćani ne mogu utvrditi svoje pravo na postojanje u
području visokog obrazovanja, na kraju će ih izgurati ne samo iz
suvremene kulture, nego će i fizički nestati. To je već problem u
komunističkim državama, a i ovdje će doći do tog problema ukoliko
ne iskoristimo prilike dok ih još imamo. Još uvijek interno živimo
na kapitalu prošlosti, a eksterno na postojanju nejasne atmosfere
vjerske tolerancije koja je već izgubila svoje opravdanje u
suvremenoj sekularnoj ideologiji. Situacija je neizvjesna i ne možemo
očekivati da će vječno trajati, moramo je iskoristiti dok traje.
_________
Vjerujem kako područje visokog
obrazovanja nudi najveće mogućnosti; prvo na temelju uloženog
truda jer će relativno malo ulaganja vremena i novca proizvesti
bolje rezultate nego što bi to učinilo puno ulaganja na nižoj
razini. Drugo, zato što je to područje gdje postoji najviše
slobode djelovanja i gdje će tradicija intelektualne i duhovne
slobode vjerojatno najduže preživjeti. Nadalje, potrebno je hitno
djelovanje u tom području jer su društvene promjene u posljednjih
pola stoljeća ugasile dugu tradiciju nezavisnog privatnog
financiranja kojemu su povijesne studije puno dugovale kroz povijest.
Tradicija je bila jaka među katolicima, ljudi poput Lingarda, Actona
i Edmunda Bishopa su posvetili svoje živote proučavanju kršćanske
povijesti i kulture bez akademske pozicije ili ekonomske nagrade.
Današnje nestajanje tog staleža ljudi onemogućava takva
istraživanja. Ili Crkva ili sveučilišta moraju preuzeti na sebe
očuvanje te tradicije proučavanja kulture kršćanskog svijeta, ili
se time nitko neće baviti.
Autor je Christopher Dawson (1956.), izvorni članak; The Challenge of Secularism.
PS
Dawson je poznati povjesničar, najpoznatiji zbog istraživanja odnosa religije i kulture. Mislim da je na hrvatski prevedena samo njegova knjiga Razumijevanje Europe, a na stranici catholiceducation možete pronaći još dosta njegovih zanimljivih članaka o Crkvi i Zapadnoj civilizaciji.
