Zakoni fizike i Bog

Ortodoksni pogled na prirodu zakona fizike sadrži dugi popis prešutno pretpostavljenih svojstava. Primjerice, zakone se smatra nepromjenjivim, vječnim i neizmjerno preciznim odnosima koji nadilaze fizikalni svemir, i koji su utisnuti u njega u trenutku rođenja "izvana", poput oznake tvorca, i ostali su nepromijenjeni od tada. ... Dodatno, pretpostavlja se da na fizikalni svijet utječu zakoni, ali su ti zakoni potpuno otporni na ono što se događa u svemiru... Nije teško otkriti odakle takva slika fizikalnih dokaza dolazi: naslijeđena je izravno iz monoteizma, koji tvrdi da je racionalno biće osmislili svemir prema skupu savršenih zakona. A asimetrija između nepromjenjivih zakona i kontingentnih stanja zrcali asimetriju između Boga i prirode: svemir posve ovisi o Bogu za svoju egzistenciju, a Božja egzistencija ne ovisi o svemiru...

Očito je dakle da ortodoksno poimanje zakona fizike potječe izravno iz teologije. Nevjerojatno je da je takav stav ostao uglavnom neosporen nakon tristo godina sekularne znanosti. Doista, "teološki model" zakona fizike je toliko ukorijenjen u znanstvenom razmišljanju da se uzima zdravo za gotovo. Skrivene pretpostavke iza poimanja fizikalnih zakona, i njihova teološka provencijencija, se jednostavno ignorira od strane gotovo svih osim povjesničara znanosti i teologa.

Paul Davies, fizičar, Universe from Bit

PS

Ukoliko ste čitali neke od starijih postova (većinom iz kategorije povijest i filozofija znanosti, i sličnih) onda ste upoznati s onime što ističe Davies.

Ipak, zanimljivo je da gotovo svakodnevno možemo čuti da su tvrdnje "Bog je stvorio svijet" i "svijetom upravljaju fizikalni zakoni" nekompatibilne, i stoga se tvrdi da je primjerice neprihvatljivo djecu na vjeronauku podučavati kako je Bog stvorio svijet jer na fizici uče da svijetom upravljaju fizikalni zakoni. Ali takav prigovor je promašen i zapravo se svodi na, "Objašnjenje nije Bog nego zakoni fizike", ali ono što su ti "zakoni fizike" zapravo značili je upravo "Božji dekret".

Naravno, danas na fizici nećemo ništa učiti, niti komentirati, o tome što ti "zakoni fizike" zapravo znače, i to je u redu, fizičari jednostavno pretpostavljaju takve stvari i bave se svojim poslom, ali reći da se radi o "alternativnom objašnjenju" je potpuna besmislica.

***

Inače, da ne ulazim u širu priču, jedan vrlo jednostavan pregled razvoja znanstvenog razmišljanja inspiriranog teološkim promišljanjima; 

1. Postoji Stvoritelj svijeta
2. Stvoritelj je racionalan i mudar
3. Stvoritelj je isplanirao i uredio svijet
4. Z: Postoje prirodni zakoni – strukture, uzorci...
5. Ljudi su stvoreni na sliku Božju
6. Z: U stanju smo shvatiti te prirodne zakone
7. Stvoreno je produkt Božje slobodne volje
8. Z: Potrebne su opservacije i eksperimenti
   

Naravno, to je tek mali dio onoga što bi trebalo spomenuti...

Predkršćanska apologetika [2/2]

U nastavku prenosim drugi dio Feserova posta Pre-Christian apologetics. (Izostavio sam linkove.) Prijevod prvog dijela ovdje.

Pravilan redoslijed apologetike

Dakle, koji je ispravan poredak tema u filozofski rigoroznoj apologetici – onoj kakvu sam pripisao piscima neo-skolastike? Ključna stvar koju treba ovdje naglasiti je koliko toga mora, i može, biti utvrđeno čisto filozofskim argumentima prije nešto što se upustite na adresiranje specifičnih tvrdnji kršćanstva. Bogati sustav "prirodne apologetike", kako je se ponekad zove, mora prethoditi specifično kršćanskoj apologetici ukoliko joj želimo dati njenu ispravnu intelektualnu osnovu. Argumentiranja Božje egzistencije je samo jedan dio tog zadatka. Skicirati ću poredak tema o kojima govorim. (Ovdje ne navodim argumente prirodne apologetike ili kršćanske apologetike, za to bi bila potrebna knjiga, samo skiciram što bi potpuni sustav apologetike uključivao, i što uključuje kod najboljih autora o toj temi.)

I. Metafizički uvod

"Prirodna apologetika" pretpostavlja veliki broj osnovnih metafizičkih pretpostavki, kao što to čini i specifično kršćanska apologetika, i zapravo cijeli sustav kršćanske dogmatske teologije kada mu pridodate rigoroznu intelektualnu artikulaciju. Konkretno, te pretpostavke uključuju ključne elemente skolastičke metafizike: teoriju čina i potencije, skolastičku teoriju kauzalne moći, princip kauzalnosti, princip finalnosti, formalne i materijalne uzroke, skolastički opis supstance, distinkciju između esencije i egzistencije, i tako dalje.

U određenoj mjeri pojmove o kojima govorim možete uvesti i braniti tijekom davanja određenog argumenta "prirodne apologetike". Primjerice, možete barem dati uvod u teoriju čina i potencije tijekom davanja argumenta za egzistenciju neaktualiziranog aktualizatora (tj. "Nepokrenutog Pokretača"). I obično u starijim radovima neo-skolastike nećete pronaći poglavlje posvećeno specifično metafizičkom uvodu. Jedan od razloga za to je što su metafizičke pretpostavke o kojima govorimo tada možda bile šire poznate i manje kontrovezne; drugi je što je postojalo mnogo radova neo-skolastike posvećenih samo metafizici i filozofiji prirode. Zainteresirani čitatelj se mogao lagano okrenuti takvim radovima o metafizici u pozadini.

Međutim, ovih dana postoji toliko neznanja i dezinformacija o metafizičkim temeljima skolastičkih argumenta u "Prirodnoj apologetici" tako da smatram da je takav uvod nužan. (Zbog toga u svojim knjigama posvećujem pedesetak stranica apstraktnoj metafizici prije nego što krenem na prirodnu teologiju, filozofsku antropologiju i prirodni zakon. Postoje i čitave knjige posvećene tome.)

II. Prirodna Teologija

Naravno, prirodna teologija uključuje argumente za Božju egzistenciju; ali uključuje još puno toga. Ključni argumenti prirodne teologije ne dovode vas do nekog od božanstava. Dovode vas do Boga klasičnog teizma. Odnosno, dovode vas do uzroka svijeta koji je čista aktualnost, a ne mješavina aktualnosti i potencijalnost; samopostojeće biće, a ne jedno biće ili postojanje među drugima; apsolutno jednostavno ili ne-složeno; nepromjenjivo i vječno; i nešto što ne bi mogli u principu imati uzrok nego je samo-postojeće. Argumenti vas dovode do Boga koji je, prema tome (i kontra panteizma), nužno posve različit od svijeta (s obzirom da je svijet vremenski, promjenjiv, kompozitni, mješavina aktualnog i potencijalnog, itd.) Dovode vas do Boga kojemu moramo pripisati intelekt, volju, svemoćnost, sveznanje i savršenu dobrotu. Također pokazuju da je Bog uzrokovao svijet ne samo u smislu da je pokrenuo stvar prije 13 milijardi godina, nego u fundamentalnijem smislu da on čuva svijet u postojanju svakog trenutka. Pokazuju da kada on ne bi stalno uzrokovao svijet, svijet bi se odmah raspao u ništavilo.

Prirodna teologija također utvrđuje da postoji prirodni poredak "sekundarnih uzroka" koji su i različiti od, ali i koje ovise o Bogu kao primarnom uzroku. Prirodni, sekundarni uzroci su stvarni uzroci (tako da je okazionalizam isključen), ali mogu djelovati samo jer im Bog daje uzročnu moć (tako da je deizam također isključen). To je ideja božanskog potpomaganja s prirodnim uzrokom. Razrađena podrazumijeva, s jedne strane, da postoji prirodni poredak stvari kojeg možete spoznati i proučavati neovisno o tome potvrđujete li Božju egzistenciju. S obzirom na samo taj prirodni poredak, određene stvari su moguće, i određene stvari su nemoguće, a "zakoni prirode" koje otkriva prirodna znanost govore nam koje su koje. No, s druge strane, doktrina božanskog potpomaganja govori nam da s obzirom da taj prirodni poredak operira samo ukoliko se božanski primarni uzrok slaže s njime, postoji i mogućnost nadnaravnog poretka stvar – poredak stvari iznad i izvan prirodnog poretka, zbog kojeg potonje može biti suspendirano. (Primijetite da "nadnaravno" ima tehničko značenje koje nije povezano s popularnim korištenjem te riječi. Nema nikakve veze sa vampirima, vukodlacima, zombijima, i sličnome – koji bi, kada bi postojali, bili dio "prirodnog" poretka u relevantnom smislu, a ne nadnaravnog.)

Obje te ideje – da su neke stvari nemoguće s obzirom na prirodni poredak sekundarnih uzroka, ali da božanski primarni uzrok može djelovati na nadnaravni način – podrazumijeva mogućnost čuda; jer čuda su u najstrožem smislu nemoguća u prirodnom poretku, i stoga ih može uzrokovati ono što je nadnaravno, što znači da ih može uzrokovati samo Bog. (Primijetite da prirodni poredak stvari široko protumačen uključuje anđele, koji su, poput nas, stvorenja koja moraju biti očuvana u postojanju od strane Boga i čije akcije zahtijevaju božansko potpomaganje. Stoga čuda u najstrožem smislu ne mogu biti uzrokovana od anđela, jer se radi o suspenziji poretka kojemu su anđeli podloženi. Očito, "čuda" u slabije smislu izvanrednih događaja van običnog smjera stvari mogu biti uzrokovani bićima osim Boga, ali ne bi bili strogo nadnaravna.)

Prirodna teologija također ustanovljuje božansku providnost, koja podrazumijeva da Bog osigurava sredstva kojima stvari koje je stvorio mogu postići ciljeve zbog kojih postoje, i da dopušta zlo u svijetu utoliko što iz njega proizlazi veće dobro.

Dakle, potpuni sustav prirodne teologije, barem kako je on razvijen unutar skolastičke tradicije, govori nam dosta toga. Utvrđuje egzistenciju i ključne atribute Boga klasičnog teizma, doktrinu očuvanja, potpomaganja [suglasnosti], i providnosti, te mogućnost čuda. Time nam govori ne samo da postoji Bog nego da on nije jadni "urar" bog Paleyeve vrste (za kojeg Dawkins i Hume ispravno misle da bi zahtijevao vlastiti uzrok), da nije neosobni Apsolut ili identičan sa svijetom (kao što panteizam tvrdi), i (s obzirom na očuvanje, potpomaganje, providnost i mogućnost čuda) da on nije odsutan bog deističke vrste. Stoga, nužni uvjet točnosti neke svjetske religije jest da bude dosljedna sa svime time. To isključuje, među ostalima, budizam i panteistički oblik hinduizma.

III. Filozofska antropologija

To je samo početak onoga što nam "prirodna apologetika" govori. Vratimo se ljudskoj prirodi. Skolastici tvrde da ljudsku dušu treba shvatiti kao supstancijalnu formu živućeg ljudskog bića, povezanu s tijelom kao forma materije. Intelektualne i voljne moći duše su, kaže argument, esencijalno nematerijalne, operiraju bez izravne ovisnost o tjelesnim organima. To zauzvrat dovodi do zaključka da je ljudska duša prirodno besmrtna; Jer s obzirom da intelekt i volja nisu izravno ovisno o tijelu kada je ljudsko biće živo, ne nestaju u trenutku smrti tijela. Stoga ljudska duša, reducirana na svoje intelektualne i voljne moći, nastavlja nakon gubitka naših tjelesnih funkcija. (Na više mjesta je Feser pisao opširnije o tome.)

Posljedica ovog stava je da duša, zbog svojih nematerijalnih moći, ne može imati prirodni uzrok. Svaka pojedinačna duša zahtijeva posebni božanski kreativni čin, čin koji nadilazi božansko očuvanje, i suglasje s, redovnim tijekom prirode.

Još jedna posljedica je da bestjelesna duša nije kompletno ljudsko bića, nego je, kao što sam rekao, samo ljudsko biće reducirano na njegove intelektualne i voljne moći. Da bi se potpuno ljudsko biće obnovilo to zahtijeva da se obnove tjelesne funkcije; drugim riječima, to bi zahtijevalo uskrsnuće od mrtvih. Ne postoji ništa u prirodnom poretku stvari što može to postići. Poput nastajanja nove individualne ljudske duše, uskrsnuće bi, tvrde skolastici, zahtijevalo posebni božanski čin.

Iako nije prirodno moguće, takvo uskrsnuće je nadnaravno moguće jer je ljudska duša besmrtna. Ukoliko ne bi postojalo ništa što bi ustrajalo između smrti pojedinog ljudskog bića i njegovog uskrsnuća, uskrslo ljudsko biće ne bi stvarno bilo isto ljudsko biće, nego duplikat. (Zbog toga ne-ljudska životinja ne može biti uskrsnuta. S obzirom da takve životinje nemaju nematerijalnu operaciju, ne preostaje ništa nakon smrti tijela. Nakon smrti može nastati duplikat, ali ne ona sama.)

Prema takvoj analizi, vaša duša je također forma vašeg tijela. Metafizički je nemoguće za ljudsku dušu da bude reinkarnirana u tijelo drugog ljudskog bića, a kamoli ne-ljudske životinje. Samo vaše tijelo može ponovno imati vašu dušu. To podrazumijeva da standardne reinkarnacijske doktrine nisu točni opisi ljudske prirode – veliki udar protiv svih oblika hinduizma i budizma.

Među različitim stvarima koje nam sve to govori je i da božanski uzrok svijeta, koji ga čuva u postojanju svakog trenutka i koji potpomaže svako korištenje prirodne kauzalne moći, ima poseban interes za ljudska bića jer djeluje na poseban način, van redovnih konzervirajućih i potpomažućih aktivnosti, kada nova individualna ljudska duša dolazi u postojanje. Štoviše, ono što time stvara je nešto besmrtno; ali u prirodnom tijeku stvari postoji na potpun način (tj. zajedno s tijelom) u kratkom vremenskom razdoblju.

To nam govori da ako je ikoja religija točna, to ne može biti ona koja negira specijalno značenje ljudskih bića ili osobnu besmrtnost. Filozofska antropologija također snažno ukazuje da ukoliko je ijedna od navodno objavljenih religija točna, to će biti ona koja uči o doktrini uskrsnuća; jer iako uskrsnuće nije strogo potrebno, s obzirom na našu prirodu i poseban interes kojeg Bog očito ima za nas, posebno dolikuje s obzirom na našu prirodu i poseban interes kojeg Bog ima za nas.

IV. Prirodni zakon i prirodna religija

Skolastička pozicija kaže da obvezujuće sile morala, i barem širi obris njegova sadržaja, mogu biti spoznati kroz prirodni razum. Među mnogim stvarima o prirodnom zakonu koje možemo ustanoviti kroz filozofske argumente je taj da je najviši cilj Bog, da ga pojedinačno i društveno štujemo, i da je stoga religija apsolutno neophodna za zdrav moralni i društveni život. Što to sve podrazumijeva je navedeno u standarnim skolastičkim priručnicima etike. Nužan uvjet istine bilo koje religije (ili bilo kojeg ne-religioznog stava) je bude dosljedan s onime što nam prirodni zakon govori o sadržaju i obvezujućim silama morala.

Međutim, ljudsko iskustvo nam govori još nekoliko stvari o moralnom životu. Prije svega, iako je moguće da nepotpomognuti ljudski razum otkrije puno toga o prirodnoj teologiji i prirodnom zakonu, u praksi vrlo malo ljudi ima vremena ili inteligencije da to učini, a čak i oni koji se upuštaju u to često to čine nesavršeno. Baš kao i kod prirodnih znanosti, stjecanje rigoroznog i sustavnog skupa znanja "prirodne apologetike" je vrlo težak zadatak, i plod je više generacija. Iako je, u različitim kulturama, uvijek prisutno određeno znanje o prirodnoj teologiji i prirodnom zakonu, s obzirom na ograničenja naše prirode u praksi je neizbježno pomiješan s većom ili manjom količinom pogrešaka. Stoga u praksi naše poznavanje naših prirodnih moralnih i vjerskih obveza često ima velikih nedostataka.

Osim toga, čak i kada smo svjesni naših moralnih obveza, teško nam je ispunjavati ih. Djelomice je to zbog snažnog poziva naših strasti protiv našeg razuma, a također i zato jer postoji dramatični nesrazmjer između moralne vrline i ovosvjetovne nagrade. U praksi dobro često pati, a zlo je nekažnjeno, a to, nepotrebno je reći, može biti vrlo demoralizirajuće.

Kao što sam već rekao, argumenti prirodne teologije i filozofske antropologije ustanovljuju da Bog ima poseban interes za nas, da je naš najveći cilj poznavati ga, i da imamo sudbinu nakon smrti. Iako je u principu moguće da sve to znamo kroz nepotpomognuti razum i da živimo u suglasju s prirodnim zakonom, u praksi nam je to izrazito teško. Zbog toga a priori dolikuje, i vrlo je vjerojatno, da bi Bog pružio posebnu pomoć, van onoga što naše ograničene prirodne sposobnost mogu pružati. Drugim riječima, a priori je vrlo vjerojatno da bi on pružao posebnu objavu.

Jedini način da znamo sa sigurnošću da se takva objava stvarno dogodila je da bude podržana čudom u užem smislu božanske suspenzije prirodnog poretka. Sve manje od toga – sve što je moglo nastati prirodnim, a ne nadnaravnim uzrokom - bi, koliko znamo, bilo lažno.

V. Kršćanska apologetika

Tek sada možemo započeti sa specifično kršćanskom apologetikom. "Prirodna apologetika" nam govori da tražimo posebnu božju objavu. Govori nam da će ta objava biti podržava čudom u užem smislu – nečim što je samo Bog mogao u principu uzrokovati; i govori nam da će objava bili dosljedna svemu što znamo iz prirodne teologije, filozofske antropologije i prirodnog zakona. Kao što smo vidjeli, s obzirom na ono što znamo iz tih područja, možemo dosta toga isključiti. Među najvećim religijama svijeta, isključuje religije dalekog Istoka i usmjerava nas prema abrahamskoj tradiciji. Djelomice je razlog taj što su sadržaj religija dalekog Istoga neusklađene s onime što znamo iz prirodne teologije i filozofske antropologije, a djelomice taj što u abrahamskim, nasuprot istočnim, religijama pronalazimo tvrdnje božje objave podržane čudima.

Iako postoje priče o čudima u islamskoj tradiciji, pa i povremeno pripisivanje čuda Muhamedu, nevjerojatno je koliko je malo naglaska na čudesnome u Islamu u usporedbi sa židovstvom i kršćanstvom. Najveće čudo pripisano Muhamedu bi trebao biti sam Kuran. Naravno, je li Kuran nešto prirodno nevjerojatno – a kamoli nešto što ne bi niti u principu mogu nastati osim kroz nadnaravni, božanski uzrok – je, da u najmanju ruku, vrlo dvojbeno.

Kada se okrenemo judaizmu, pronalazimo da ne postoje čuda koja potvrđuje judaizam, a da nisu također potvrđena u kršćanstvu. Stoga, ukoliko pretpostavimo da ustanovimo van ikakve sumnje da su se čuda pripisana Mojsiju stvarno dogodila, to ne bi ustanovilo istinu judaizma nasuprot kršćanstva jer su biblijski odlomci o tim čudima svetopisamski u obje religije.

Uskrsnuće Isusa Krista je nešto potpuno drugačije. Ukoliko se stvarno dogodilo, ne može imati prirodni uzrok. Samo je Bog mogao to uzrokovati; a ukoliko se stvarno dogodilo, to odlučno potvrđuje kršćanstvo nasuprot judaizma, i svih drugih religija. Zbog toga je kršćanstvo, povijesno, sve uložilo u to čudo. "Ako Krist nije uskrsnuo," kaže Sv. Pavao kršćanima,"uzalud je vjera vaša". Ali ukoliko je uskrsnuo, onda je kršćanska vjera racionalno uspostavljena.

Dakle, je li ustao od mrtvih? Tu dolazimo do radova onih koji proučavaju uskrnuće. Ako je skeptik uvjeren u istinu naturalizma, i ako mu nedate nijedan razlog da posumnja u svoj naturalizam osim obrane uskrsnuća, onda je razumljivo da će takav skeptik smatrati da je obrana uskrsnuća u najboljem slučaju neuvjerljiva. Međutim, pretpostavite da se tvrdnje prirodne teologije, filozofske antropologije i prirodnog zakona koje sam skicirao mogu biti neovisno utvrđene. U tom kontekstu, mislim da su argumenti autora poput Craiga uvjerljivi.

To nipošto ne negira da postoje druge bitne stvari osim Uskrsnuća. Primjerice, mislim da se samo u svjetlu Utjelovljenja, Boga u tijelu koji pati s nama, možemo pozabaviti na praktički i emocionalni zadovoljavajući način (nasuprot beskrvnom intelektualno zadovoljavajućem načinu). I vrlo je vjerojatno da, s obzirom na njegovu posebnu zabrinutost za nas, Bog bi odgovorio na potrebe naše emocionalne prirode, i apsolutno osvjedočio svoju ljubav za nas. (Primijetite da ne apeliram pogrešno na "emocije", ne kažem; "propozicija p je emocionalno zadovoljavajuća, pa je stoga p točna." Pozivam se na ono što bi Bog vjerojatno želio kao pogodno za našu dobrobit s obzirom da smo po svojoj prirodi stvorenja emocija, kao i razuma.) Također tvrdim da nadnaravni cilj objavljen u kršćanstvu - posvećena vizija – bolje opravdava našu racionalnu prirodu nego što to rade prirodni ciljevi drugih navodno objavljenih religija. ( To velim kao kritičar de Lubaca, tako da bih to formulirao pažljive u opsežnijem radu.)

Očito, puno se toga još može reći, ali ovo nije post o kršćanskoj apologetici kao takvoj, ionako je već predugačak. Poanta je da puna moć distinktivno kršćanskih tvrdnji o Bogu i čovjeku mogu biti cijenjene samo unutar konteksta potpuno razvijene "prirodne apologetike." Skolastički autori ranijih generacija su to shvaćali. Pristup o kojem govorimo možete pronaći u knjigama: Apologetics (Paul Glenn), College Apologetics (Anthony Alexander), Apologetics and Catholic Doctrine (Michael Sheehan ), Natural Theology (John McCormick), i u mnogim djelima dogmatske i fundamentalne teologije u neo-skolastičkom razdoblju. Problem je što su takva djela nešto starija pa ne odgovaraju na prigovore kakve daju suvremeni analitički filozofi ili suvremeni skeptični biblijski povjesničari.

Stoga postoji potreba da se katolički teolozi i filozofi vrate zadatku pisanja apologetskih djela dubinom, širinom, analitičkom rigoroznošću i sustavnim karakterom kakvog cijeni skolastička tradicija. (Filozof Richard Swinburne može biti svojevrsni uzor; Kada bi barem bio skolastik, i da barem nije teistički personalist.)

PS

Mislim da je Feser, više-manje, u pravu, ukoliko nekoga stvarno zanima tematika onda će imati sličan pristup. No, problem je što mnoge skeptike ne zanima ozbiljniji pristup – u modi su vicevi i kratke yt snimke. (Post o tome Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom...)  

Predkršćanska apologetika [1/2]

U nastavku prenosim Feserov post Pre-Christian apologetics. U prvom dijelu objašnjava situaciju u kojoj se nalazimo i objašnjava da je apologetika disciplina poput drugih te nudi odgovore na česte prigovore. 

Kršćanstvo nije nastalo u vakumu. Prvi kršćani su raspravljali sa svojim suparnicima u kulturnom kontekstu gdje su svih znali da postoji Bog, i da se objavio kroz Mojsija i proroke. S obzirom na to, pitanje je bilo što misliti o Isusu Nazarećaninu. Stoga su i prvi apologeti bili apologeti kršćanstva nasuprot judaizma. No, to se uskoro promijenilo. Širenjem kršćanstva kroz Judeu na širi mediteran, pitanje je postalo trebamo li prihvatiti kršćanstvo nasuprot poganstvu. Manje je toga bilo zajedničkog.

Ipak, grčka filozofija je pružala dosta zajedničkog prostora za raspravu. Augustin je zapisao kako su mislioci u neoplatonskoj tradiciji shvatili da je Bog uzrok egzistencije svijeta; da su također shvatili da samo ono što je van svijeta materijalnih i promjenjivih stvari može biti Bog; shvatili su razliku između osjetila i njihovih objekata s jedne strane, te intelekta i njegovih objekata s druge; utvrdili superiornost posljednjeg; i utvrdili da najviše dobro nije dobro tijela niti dobro uma, nego poznavati i naslijedovati Boga. Ukratko, ti poganski mislioci su znali neke od ključnih istina o Bogu, duši, i prirodnom zakonu koje su dostupne nepotpomognutom ljudskom razumu. Takvo čisto filozofsko znanje olakšalo je Augustinovu konverziju na kršćanstvo, i omogućilo je intelektualni kostur za razvoj tradicije kršćanske apologetike i teologije.

Međutim, u drugim kulturnim kontekstima – poput religija dalekog Istoka – kršćanski apologet je mogao pretpostaviti još manje od onoga što je bilo poznato grcima. Isusovački misionar iz sedamnaestog stoljeća Roberto de Nobili pokušao je riješiti problem koristeći se bogatom konceptualnom aparaturom koju je pružala hindu filozofija kako bi uvjerio učene hinduse u istinu tomističke prirodne teologije, koja bi se onda mogla koristiti kao stepenica prema kršćanskoj objavi.

Niti tu nije tako teško pronaći zajednički temelj. Hinduizam potvrđuje jedinstvenu samopostojeću i nepromjenjivu božansku stvarnost, čak i ako je ta stvarnost uobičajeno shvaćena u panteističkim, a ne teističkim terminima; postoje eksplicitno teističke misli u hinduističkoj filozofskoj tradiciji. Hinduizam također ima pojam duše, iako doktrina reinkarnacije ide u suprotnom smjeru od kršćanstva. U potvrđivanju objektivnog moralnog poretka koji operira poput zakona prirode, a ne kao proizvoljna božanska zapovijed, ideja karme paralela je onoj prirodnog zakona (iako su naravno i razlike radikalne.) U kineskom kontekstu, taoizam, konfucijska etika, i neo-konfucijska metafizika također su pružale bogati skup konceptualnih resursa kojima se diskusija prirodne teologije i prirodnog zakona može nastaviti.

Ali na suvremenom Zapadu, još je manje toga zajedničkog. Budistički kritičar hinduističke metafizike barem misli da je korisno raspravljati. Iako se u suštini njegovi stavovi više razlikuju od kršćanstva nego od hinduizma, on je barem na filozofskoj razini manje više u istom konceptualnom svemiru. No, kao što sam napomenuo nedavno u TAC predavanju (o pozivu na povratak skolastičkoj apologetici, [prijevod 1. dio, 2. dio, 3. dio]), tipični moderni Zapadni sekularist ne misli da je teizam, a kamoli kršćanstvo, vrijedno pobijanja. Često odbacuje i samu filozofiju, baš kao što odbacuje i teologiju koju bi tradicionalni apologet utemeljio na filozofskim argumentima. Ne uvijek, ali često, će samo empirijsku znanost shvatiti ozbiljno. S obzirom na takav scijentizam, potrebno mu je prvo pokazati zašto mora metafiziku shvatiti ozbiljno, a zatim se okrenuti prirodnoj teologiji, da bi se u konačnici mogli upustiti u obranu kršćanske objavljene teologije. (Prvi zadatak nije teško ispuniti ukoliko je sugovornik intelektualno pošten. Scijentizam nije teško pobiti.)

Problem sa suvremenom apologetikom

Iako kršćanstvo nije nastalo u vakumu, trenutno se nalazi, barem u suvremenom Zapadnom kontekstu, u nečemu sličnom vakumu. Religiozni i filozofski milje unutar kojeg je kršćanska objava razumljiva – prema tome i onaj u kojem morate smjestiti intelektualno ozbiljnu i snažnu kršćansku apologetiku – je uvelike zaboravljen. Nažalost, nisu samo sekularisti ti koji su ga zaboravili, nego i sami kršćani, uključujući kršćanske apologete.

Često sam se žalio da nisu samo novo ateistički tipovi, nego i previše suvremenih kršćanskih mislioca, ti koji operiraju s ozbiljno manjkavim poimanjem Boga i ozbiljno manjkavim metafizičkim pretpostavkama. To je dio problema o kojemu govorim. Utemeljena apologetika mora biti formulirana u terminima klasičnog teizma i klasične (aristotelijanske, neoplatonske, skolastičke) metafizika. Ali to nije sve. Moramo također nanovo otkriti dubinu, opseg i strogost apologetike kako je shvaćena u neo-skolastičkoj tradiciji. Ispravno shvaćena, apologetika nije samo samo vreća ad hoc poteza osmišljenih samo kako bi zadobili konvertite. Nije vrsta retorike. Radi se o vrsti znanosti, u širem smislu sustavnog tijela objektivnog znanja. Ima filozofske temelje i logičku strukturu, pravilni poredak tema integriranih u teoretski koherentu cjelinu. Ne sadrži praznine zbog kojih bi lanac logičkih argumenata odjednom bio prekinut, a intelekt ugašen tako da zavladaju volja ili emocije. Ukoliko nije tako tretirana – kao ozbiljni intelektualni poduhvat – neće je se ozbiljno uzimati u obzir, niti bi to zaslužila.

Jedan problem sa suvremenom apologetikom je što odražava premalo svijesti o toj teoretskoj strukturi discipline i pravilnom poretkom tematike. Razmislite o pristupima koji odmah kreću od Isusova Uskrsnuća kao argumenta za kršćanstvo, ili čak kao argumenta za teizam. To može biti učinkovito s nekim ljudima koji nemaju snažna uvjerenja o kršćanstvu ili teizmu, ili sa teološki konzervativnim židovskim sugovornikom koji već prihvaća istinu abrahamske religije i samo ga treba uvjeriti da kršćanstvo predstavlja njezin ispravan razvoj. Ali ako razmišljate o njemu kao potpuno općenitom "potezu otvaranja", prikladnom za neposredno korištenje protiv naturalista i ateista bilo koje vrste, takav pristup je prema meni ozbiljno pogrešan. Sofisticirani naturalist pretpostavlja da ima dobrih razloga misliti da se događaji poput uskrsnuća jednostavno ne mogu dogoditi, i da ima dobar razlog misliti kako je religiozno učenje povezano s tom pričom o uskrsnuću a priori nevjerojatno. Prema toma, ukoliko prethodno ne pobijete taj skup općih pretpostavki, on će razumljivo misliti da je opravdano kada sliježe ramenima i odbacuje čak i najjači dokaz uskrsnuća kao jedan od više čudnih podataka koje pronalazimo u povijesti – možda je kuriozitet, ali nije nešto što može samo po sebi ugroziti naturalizam kojeg on smatra dobro utemeljenim.

Naravno, neki apologeti bi prethodili uskrsnuću neovisnim argumentom za Božju egzistenciju; ali niti to nije, samo po sebi, adekvatni uvod. Neće vas svaki argument za Božju egzistenciju dovesti do specifičnog poimanje Boga koje je potrebno da bi ustanovili vjerodostojnost uskrsnuća. Osim toga, Božja egzistencija nije jedini filozofsko znanje koje treba ustanoviti prije nego što se započne sa specifično kršćanskom apologetikom, na to ću se kasnije vratiti.

Još jedan problem s djelom suvremene apologetike je što zauzima pristup za kojeg se čini kako je više zainteresiran za uvjeravanje slušatelja nego predstavljanje istine. Stoga će apologet ponekad iznesti argumente koji postoje za neku tvrdnju, bez da kaže prihvaća li ih one sve. Apologet je tada poput trgovca, sretan je ukoliko napustiti trgovinu s nečim pod rukom, nije mu toliko bitno čime.

Problem nije što neki od argumenta možda nisu dobri; i naravno da je argument dobar čak i ukoliko uz njega ubacite hrpu upitnih argumenata, stvar je u tome da nekritičko predstavljanje bilo čega što bi moglo pomoći razvodnjuje intelektualnu ozbiljnost poduhvata, i učvršćuje pogrešnu percepciju apologetike kao obične retorike, umjesto kao istinske filozofije.

Da predvidim očiti prigovor, sigurno, reći će ateistički ili sekularni kritičar, svaka apologetika mora po svojoj prirodi biti samo retorička, neistinsko filozofska ili znanstvena u svom duhu. Prigovor kaže da apologet daje argumente za zaključak koji je već unaprijed određen kao istinit, zaključak u kojeg je on izvorno vjerovao iz razloga koji nisu ovi koje predstavlja kao apologet (primjerice zato što su mu roditelji ili religijski autoriteti tako rekli kada je bio mlađi). Takav postupak je intelektualno neozbiljan, čak i intelektualno nepošten.

Točnije, to će reći sekularist; ali ako je pošten, sekularist će shvatiti da on stvarno ne vjeruje u taj prigovor. Uzmite u obzir da gotovo svi koji vjeruju u ono što nam moderna znanost govori čine to na temelju nekog autoriteta koji mu je to rekao – roditelja, učitelja, autora znanstvenog dokumentarca, autora knjiga popularne znanosti i slično. Malo je ljudi koji su sposobni istražiti do stručnosti samo jednu znanstvenu disciplinu, i nitko nije u stanju postati stručnjak u svima. Većina ljudi mora se oslanjati na stručnost drugih kako bi znali ono što znaju o znanosti. Ali nijedan sekularist ne smatra da je to iracionalno ili nepošteno. Nijedan sekularist neće reći da možete racionalno vjerovati onome što znanost govori samo ako ste sami sve izveli, i to iz prvih principa, bez da su vas roditelji ili učitelji prvo podučili zaključku prije nego što se ste upoznali s argumentima.

Sjetite se knjiga poput The Blind Watchmaker Richarda Dawkinsa, Abusing Science Philipa Kitchera, Darwinism Defenended Michaela Rusea i Why evolution is true Jerrya Coynea. Ne možete negirati da su to radovi apologetike – darwinovske apologetike. Nimalo ne oklijevaju i ne radi se o nepristranom istraživanju teme, nego su napisani upravo kako bi uvjerili čitatelja da je dawinizam istinit, i kako bi ga obranili od kritičara. Iako će i darwinovci priznati da takve knjige, poput svih knjiga, mogu biti u krivu što se tiče nekog detalja, bit će vrlo, vrlo uzrujani ukoliko se čvrsto ne slažete s cjelokupnom porukom knjige.

Takve knjige, i općenito znanstvene knjige, također nude argumente od kojih neke, ili sve, autori knjiga nisu niti poznavali kada su prvi put prihvatili zaključke koje ti argumenti podržavaju (npr. Prihvatili su ih u školi, na temelju autoriteta njihova učitelja, ili u najboljem slučaju na temelju pojednostavljenih i ponekad pogrešnih objašnjenja koja je dao njihov učitelj). Također, navedene argumente nitko nije otkrio u poretku kakvom su prezentirana u samoj knjizi. U znanosti je, ono što je Hans Reichenbach nazvao "kontekst otkrića" puno, puno zapetljaniji i nasumičniji nego što bi to "kontekst opravdanja" ukazivao. Znanstveni udžbenici daju vam "finalni proizvod", a argumenti u njima i redoslijed izlaganja ne zrcale nužno način na koje je to znanje povijesno nastalo.

Sekularisti ništa od toga ne smatraju neprimjerenim; iako vam znanstveni udžbenici i radovi darwinovske apologetike u svojoj suštini daju kasnija opravdanja za zaključke koje su izvorno prihvaćene od strane njihovih autora na temelju autoriteta – i to opravdanja koja u potpunosti ne zrcale rezoniranje koje je povijesno dovelo do prihvaćanja zaključaka od strane šire znanstvene zajednice – nijedan sekularist neće iz tog razloga odbaciti takav rad kao obično "racionaliziranje" predrasuda. Činjenica da su takvi zaključci prezentirani na način koji je daleko od nesigurnosti i da se kritičarima bave polemično ili olako odbacuje, ne dovodi sekulariste do pomisli kao je takav rad obična retorike, a ne prava znanost.

Međutim, u tom slučaju sekularist ne može dosljedno a priori odbacivati radove teološke apologetike kao intelektualno neozbiljne ili suprotne istinskom filozofskom ili znanstvenom pristupu predmetu proučavanja. Mora priznati mogućnost da su takva djela relevantno usporediva sa znanstvenim udžbenicima ili knjigama koje brane znanstvene teorije od skeptika – odnosno, da su, poput znanstvenih udžbenika, sustavno predstavljanje ideja i argumenata do koji se povijesno došlo na nešto nasumičniji način. Mora se pozabaviti argumentima, ne može razumno prekinuti raspravu tako što će odbaciti žanr u kojem se nalazi.

[...]

Što dugujemo Novim Ateistima? [3/3]

Ukoliko već niste, bilo bi korisno prvo pročitati prvi i drugi dio predavanja. Još jednom moram upozoriti na manjkavosti prijevoda određenih filozofskih koncepata, ali zato je tu izvorna verzija.

[...] Što to konkretno znači? Nekoliko stvari. Prvo i najosnovnije, moramo nanovno naučiti ono što su katolički filozofi i teolozi ranijih generacija dobro znali: da se svo znanje, uključujući apologetiku, oslanja na metafizičke temelje, i ne može se adekvatno braniti bez branjenja njenih temelja. Kao što je katolički filozof Henry Koren zapisa 1950-ih u svom An Introduction to the Science of Metaphysics:

Bez metafizike, krajnji temelji svih drugih znanosti su nesigurni. U drugim znanostima, pretpostavljamo i uzimamo zdravo za gotovo stvari poput principa kontradikcije i kauzalnosti, mogućnost promjene itd. Ukoliko prihvatimo sve te stvari bez ispitivanja njihovih vrijednosti, cijela struktura na kojoj su izgrađeni ostaje na nesigurnim temeljima i stoga sve ostaje podložno sumnji. S druge strane, ako ih ne prihvatimo, znanstveno znanje bilo koje vrste će biti nemoguće. Stoga, da bi omogućili istinsku znanost, te pretpostavke i principe treba ispitati, a njihovu valjanost utvrditi.

Koren je koristio termin "znanost" u širem aristotelijanskom smislu, primjenjuje se na svako sustavno znanje, uključujući apologetiku. Ako ćemo učinkovito braniti vjeru od Novih Ateista, ili bilo koga drugog, njene metafizičke pretpostavke moramo pažljivo definirati i rigorozno braniti.

Mnogi će zastati zbog te sugestije, smatrajući da su metafizička pitanja jednostavno prekontroverzna u modernom pluralističkom društvu da bi bila uspješna za javno prosuđivanje. Možda katolički intelektualac može privatno podržavati aristotelijansko-tomističke stavove o prirodi supstance, kauzalnosti, esencije, i sličnog, ali – kaže argument – kada brani katoličko moralno ili teološko učenje u javnom kontekstu, mora se ograničiti na manje kontroverzne premise. To je nešto što su katolički intelektualci i svećenici radili desetljećima, ali rezultati su, prema meni, bili katastrofalni. Stvar je u tome da smo već uključeni u javne sporove oko fundamentalnih metafizičkih pitanja, sviđalo se to nama ili ne. Plan izbjegavanja uključivanja u ta pitanja je svojevrsno uniletarno razoružavanje. Rezultat toga nije da u očima kritičara katolički teološki i moralni nauk imaju intelektualne temelje u nečemu drugom, nego im se čini da katolički nauk uopće nema temelje.

Postoje barem tri načina na koja smo, sviđalo se to nama ili ne, uključeni u spor oko fundamentalne metafizike. Prvo, Novi Ateizam počiva na scijentizmu, stavu da nam samo prirodna znanost daje objektivno znanje, a pod "prirodna znanost" misli se na ono čime su se bavili Galileo i Newton. Empiriometričke metode moderne fizike se smatra zlatnim standardom, a što je nešto dalje od prediktivnih i tehnoloških uspjeha fizike, to je manje "znanstveno", a time i manje reflektira objektivnu stvarnost. To nije stav kojeg podržavaju samo Novi Ateisti, radi se o stavu koji je raširen u modernom intelektualnom životu, i uzima se zdravo za gotovo u velikom djelu opće javnosti. Scijentizam podrazumijeva da one tvrdnje koje ne podržava znanost koja je tako shvaćena – odnosno, ako nema istu vrstu predikativnih i tehnoloških uspjeha kao što ima suvremena fizika – onda nemamo razloga misliti da odgovara objektivnoj stvarnosti. Stoga, s obzirom da kršćanska teologija i etika nemaju istu vrstu prediktivnih uspjeha i tehnoloških primjena fizike, onda se ne radi o istinskom znanju.

Sam scijentizam je metafizička teza. Ona podrazumijeva stav o tome što znači biti supstanca, što znači imati esenciju ili prirodu, koje vrste uzroka postoje ili mogu postojati, itd, i stoga imaju implikacije za ono što se smatra legitimnim objašnjenjem. Istodobno se radi o samopobijajućoj poziciji jer scijentizam sam po sebi nije podržan metodama empirijske znanosti.

Ipak, ono što želim za sada naglasiti je da nećete pobiti argumente Novih Ateista i slično mislećih kritičara religije osim ako ne opovrgnute scijentizam; A to zahtijeva odgovaranje na probleme fundamentalne metafizike. Dakle to je jedan način na koji su branitelji kršćanskog moralnog i teološkog nauka u konačnici uključeni u javni spor oko fundamentalnih metafizičkih pitanja, sviđalo se to njima ili ne.

Drugi način je taj što ne postoje argument za Božju egzistenciju ili za racionalnost kršćanskog moralnog nauka koji se ne oslanja na metafizičke pretpostavke, pretpostavke koje će Novi Ateisti i drugi kritičari eksplicitno ili implicitno odbaciti. Uzmimo za primjer Tominih Pet Putova za dokazivanje Božje egzistencije. Mislim da su svi ti argumenti uvjerljiviji – štoviše, da su istinska demonstracija Božje egzistencije – i opširno sam ih branio na više mjesta, ali da bi ih obranili morate također braniti filozofske pretpostavke koje su uključene u argumente. Primjerice morate braniti Aristotelijansku teoriju čina i potencije kao esencijalnu za mogućnost promjene, morate pokazati da su kontingentni materijalni objekti našeg iskustva hilemorfne sastavnice, morate pokazati da pokretačka uzročnost nužno pretpostavlja finalnu uzročnost, itd. Također mislim da ne možete braniti argumente prirodnog zakona, ili bilo koje druge moralne argumente, bez da se pozabavite metafizičkim pitanjima oko toga što ljudsko biće jest – konkretno, bez da obranite tvrdnju da je ljudsko biće supstanca koja je po prirodi usmjerena prema realizaciji određenih specifičnih ciljeva. Dakle, obrana kršćanskih moralnih i teoloških tvrdnji neizbježno podrazumijeva obranu dubljih metafizičkih predanosti koje pretpostavljaju.

To me dovodi do trećeg načina na koji je svaki branitelj katoličke vjere već uključen u javni spor oko fundamentalne metafizike, shvaćao li on to ili ne. Uzmite u obzir alternativne pristupe koje sam spomenuo – strategija apeliranja na ideju digniteta ljudske osobe kao zajedničko tlo između katolika i sekularista, ili strategija apeliranja na estetske kvalitete kršćanske doktrine i prakse. Ti pristupi zapravo predstavljaju pokušaje da razgovarate sa sekularistom preko ideje dobra i ideje lijepoga. Da upotrijebimo rječnik skolastičke metafizike, dobrota i ljepota su transcendentali - iako u slučaju ljepote njen status kao transcendentala je stvar polemika, ali ostavit ćemo to za sada po strani. Kao transcendentali, dobrota i ljepota su promjenjivi s bitkom; odnosno, bitak, dobrota i ljepota su zapravo ista stvar gledana iz različitih gledišta. Dobrota je samo bitak promatran kao objekt apetita, ljepota je samo bitak smatran ugodnim. Prema tome, u jednom smislu, bitak, dobrota i ljepota su podjednako fundamentalni utoliko što su konvertabilni jedan s drugim. Mislim da to pomože objasniti zašto se čini kao obećavajuća strategija pristupiti obrani vjere iz gledišta dobrote ili ljepote, umjesto iz gledišta napadno metafizičkog pojma bitka (bivanja).

Međutim, postoji još jedan smisao u kojem je bitak temeljniji pojam. Bitak je barem konceptualno prije dobrote i ljepote čak i ako, ontološki govoreći, su oni ista stvar gledana s različitih gledišta – još jednom, dobro je bitak kao objekt apetita, ljepota je bitak smatran ugodnim. Moderna filozofija je napustila doktrinu transcendentala, i također je, kao posljedica toga, općenito izgubila svaki osjećaj odnosa između dobrote i ljepote s jedne strane, i bitka s druge. Stoga ne iznenađuje da se dobrota i ljepota počinju činiti tek kao afektivni, značajke naše reakcije na objektivnu stvarnost ali ni na koji način ne odgovara ničega u samoj objektivnoj stvarnosti. Zbog toga je apeliranje na dignitet ljudske osobe ili na estetiku kršćanske istine u konačnici beskorisno osim ako su pojmovi dobrote i ljepote utemeljeni u bitku. Ali to znači da apeliranje na dignitet ljudske osobe ili estetike kršćanske istine, da bi bilo efektivno, zahtijeva obranu klasične metafizike – a u tom slučaju teško mogu poslužiti kao alternativa metafizici kada se bavite apologetikom.

Dakle to je jedan način na koji efektivna apologetika zahtijeva povratak skolastici. Zahtijeva da prepoznamo kako je metafizika glavna. Točnije, obrana klasične metafizike – utemeljena na platonskoj i aristotelijanskoj tradiciji koju su usavršili veliki skolastici - je neizbježni uvod u obranu klasičnih argumenata za Božju egzistenciju i prirodnog zakona. Smatram da ne postoji drugi način opovrgavanja modernog sekularizma kakvog predstavljaju Novi Ateisti.

Drugi način na koji ispravan odgovor na Nove Ateiste zahtijeva povratak skolastici ima veze s onime što mislimo kada govorimo o Bogu. Novi Ateisti i drugi kritičari religije tipično operiraju s izrazito antropomorfnim poimanjem Boga. Shvaćaju da teisti Boga smatraju nematerijalnim, ali unatoč tome misle da se zapravo radi o bestjelesnoj osobi, poput nas samo bez ograničenja koja mi imao po pitanjima moći, znanja i moralne vrline. Zatim argumentiraju da negirati Boga kojeg tako poimlju zapravo nije različito od negiranja Zeusa ili Letećeg Špageti Čudovišta jer poput materijalnog svijeta čije bi objašnjenje trebao biti Bog, Bog tako zamišljen bi također zahtijevao svoje objašnjenje. Primjerice, bio bi ekstremno kompleksan um, i zbog toga moramo pitati što objašnjava postojanje tog uma. S obzirom da to seli problem konačnog objašnjenja jednu razinu natrag bez da ga rješava, ockhamova britva – tako veli argument – nas vodi do odbacivanja teizma i promatranja fundamentalnih zakona fizike kao konačnog objašnjenja. Zapravo, Dawkins karakterizira takvo razmišljanje u svojoj knjizi The God Delusion kao glavni argument protiv teizma, a mnogi drugi atesti i sekularisti bi rekli isto.

Problem s tim argumentom je što jednostavno promašuje cijelu poantu klasične filozofske teologije. Bog kakvog poimlje klasična teologija nije kompleksan nego je apsolutno jednostavan. On nije "biće" među drugima, nego Sam Bitak; također nije "um" među drugim umovima, nego čisti Sam Intelekt. Ne samo da ne mora imati svoj uzrok nego ga u principu niti ne može imati, s obzirom da je čista aktualnost a ne mješavina aktualnosti i potencijalnosti, a samo ono što ima potencijalnost neke vrste treba uzrok ili može imati uzrok. On nije "bog" među drugim bogovima zato što nije član genusa ikakve vrste. Iako nije neosoban, ipak je radikalno ne-antropomorfan.

Naravno, dio razloga zašto Novi Ateisti toliko pogrešno shvaćaju božansku prirodu je taj što su uglavnom neinformirani o filozofiji i teologiji; Ali to nije samo njihova krivnja. Prosječni nesofisticirani religiozni vjernik ima prilično grubu antropomorfnu predodžbu o Bogu; Ali nije samo krivnja na običnom vjerniku. Profesionalni filozofi religije ovih dana također operiraju s poimanjem Boga kojeg bi Aristotel, Plotin, Anselm ili Akvinski smatrali beznadno antropomorfnim. Teoretičari "Inteligentnog Dizajna", nasljednici Paleyeva poimanja Boga kao neke vrste kozmičkog urara ili strojara, također operiraju a grubo antrompomorfnim poimanjem Boga. Kada Novi Ateisti napadaju takvo poimanje Boga, onda ima tu nešto.

Međutim, njihove kritike su potpuno neučinkovite protiv poimanja Boga klasične filozofija, koji je doveden do svoje profinjenosti unutar skolastike. Ne radi se samo o filozofskom poimanju; ono je i u srži katoličkog pravovjerja, ugrađeno u obvezujući katolički nauk kroz koncile i vjerovanja. Dakle da bi branili katoličku vjeru od Novih Ateista i drugih kritičara, potrebno se vratiti skolastici ne samo kod pitanja metafizičkih temelja ili početnih pozicija apologetike, nego i kod svega što gradimo na tim temeljima, kod onoga čemu nas vode argumenti klasične apologetike u pitanjima poimanja Boga i njegova odnosa sa svijetom.

Treći način na koji učinkovit odgovor sekularizmu zahtijeva povratak skolastici je taj što se moramo vratiti ne samo klasičnoj skolastičkoj filozofiji i apologetici nego također i sistemskoj ili dogmatskoj teologiji; Jer čak i ako bi sekularist prihvatio racionalnu pokazivost Božje egzistencije i šire obrise prirodnog zakona – odnosno, one teme koje kršćanska teologija dijeli sa najvećim poganskim misliteljima – činit će mu se kako specifično kršćanska teologija unatoč tome predstavlja povijesno zavisnu zbrku ili doktrine koje su proizvoljno dodane filozofiji. Veliki skolastički teolozi su pokazali da to naravno nije slučaj – zapravo da različiti elementi katoličke dogmatske i moralne teologije tvore čvrsti logičan sustav kojeg se može rigorozno artikulirati i braniti; Ali znanje te nekoć standardne teologije je u svojim posljednjim desetljećima uvelike nestalo unutar Crkve. To nije dovelo samo do kolapsa u katehezi nego je crkveni nauk postao ranjiv na napade.

Katolički teolog R.R.Reno, urednik časopisa First Things, zapisao je prije nekoliko godina o neželjenim posljedicama revolucije protiv neo-skolastike koju su predvodili teološki mislioci poput Henria de Lubaca, Hans Urs von Balthasara, i Yvesa Congara. Reno ne gaji neprijateljstvo prema tim autorima; opisuje ih kao dio "herojske generacije" teologa. Ipak, misli da njihov jednostran i pretjerano polemičan stav prema neo-skolastičkoj tradiciji koju su zamijenili, baš kao i njihov stil prezentiranja teologije kao skupa poetskih pa čak i briljantnih ,ali idiosinkrazijskih i nesustavnih uvida, nesvjesno potkopavaju osjećaj teologije kao koherentnog sustava koji je nekoć prevladavao: zapisuje;

Crkva nije zajednica neovisnih učenjaka, od kojih svaki traži individualnu sintezu, koliko god da takvi projekti obogaćuju ili su važni. Crkvi su potrebni učitelji i svećenici koji izgrađuju vjernike. Da bi to bilo učinkovito, Crkvi trebaju teolozi koji su predani razvoju i održavanju standardne teologije, zajednički obrazac misli, široko korišten okvir za integriranje i objašnjavanje doktrine...

Crkva ne može više funkcionirati kao debatno društvo koje se sastaje nedjeljom ujutro, koje se stalno bavi novim hipotezama, baš kao što profesor fizike ne može prepustiti učionu učenicima koji žele napredovati slobodnim raspravljanjem. Kao što je Lav XIII prepoznao u Aeterni Patris (1879), vjernicima treba osnovica, prepoznata teologija, kako bi imali intelektualno sofisticirano shvaćanje istine vjere...

Kolaps neoskolastike nije doveo do nove i potpunije vizije koju je tražila Herojska Generacija. Stvorio se vakum ispunjen priprostim shvaćanjem...

Profesori poslije Drugog Vatikanskog koncila, koji sada odlaze u mirovinu i koju su podučavali mnoge od nas... širili su mit da je katolička teologija 19. i ranog 20. stoljeća široka pustinja suhoparne teologije kojoj nedostaje duhovni značaj. Nalaze li se na listama za proučavanje; Joseph Kleutgen, Johann Baptist Franzelin, ili Matthias Scheeben; Charles Journet, kardinal Mercier, ili Garrigou-Lagrange? Zbog toga zanemarivanja, stara teološka kultura Crkve je uvelike uništena, a Herojska Generacija nije, možda ni ne može, formulirala djelatnu alternativu koju bi mogli podučavati i koja bi zauzela njeno mjesto...

Nalazimo se u apsurdnoj situaciji. Za razliku od profesora u većini disciplina, profesori teologija u americi ne nude gotovo nikakav uvod u osnovnu logiku njihovih područja...

Moramo oporaviti sustavnu jasnoću i sveobuhvatnost neoskolastičke sinteze, modificiranu i promijenjenu uvidima Herojske Generacije i njihovom željom za svetopisamskom, patrističkom i litrugijskom vizijom jedinstva i istine Kršćanske vjere. Potrebni su nam dobri udžbenici – makar možda neće zadovoljiti književni genij poput onoga von Balthasara i dušu pjesnika poput Henria de Lubaca – kako bi razvili intelektualno sofisticiranu vjeru.(“Theology After the Revolution,” First Things, May 2007)

Prevladavajuće opće nepoznavanje katoličke teologije kao rigorozno artikuliranog sustava je olakšalo Novim Ateistima i drugima da opišu kršćanske doktrine kao skup iracionalnih predrasuda, i da u to uvjere čak i mnoge koji imaju katoličko obrazovanje. Balthasar je govorio o "sravnjavanju bastiona" koje je Crkva izgradila u neo-skolastičkom periodu. Ne treba nas iznenaditi što su nakon tog sravnjavanja došli barbari i ostavili vjerne bez obrane. To ne znači da su bastioni bili u savršenom izdanju, ali nije im bilo potrebno sravnjavanje sa zemljom, nego utvrđivanje, obnova, a možda i farbanje.

Ukratko, tvrdim da učinkoviti odgovor na Nove Ateiste i moderni sekularizam općenito zahtijeva; prvo, povratak klasičnoj apologetici; drugo, povratak klasičnim, skolastičkim metafizičkim temeljima koje zahtijeva apologetika; treće, obranu klasičnog teističkog poimanja Boga na kojeg najbolji argumenti tradicionalne apologetike upućuju, i koje su zagovarali skolastici; i četvrto, povratak općoj sustavnoj kršćanskoj teologiji kakva se razvila unutar skolastičke tradicije. Samo oporavak širine i dubine, argumentativne rigoroznosti i konceptualne preciznosti skolastike, može obaviti potreban posao.

Ako vrata paklena ne mogu nadvladati Crkvu, sigurno neće niti Novi Ateisti. Da prafriziram starog ateista Nietzschea, ono što ne ubije Crkvu, ojača je. Na poticaju nama katolicima da doprinesemo tom jačanju, možemo zahvaliti Novim Ateistima.