utorak, 1. srpnja 2014.

Što dugujemo Novim Ateistima? [3/3]

Ukoliko već niste, bilo bi korisno prvo pročitati prvi i drugi dio predavanja. Još jednom moram upozoriti na manjkavosti prijevoda određenih filozofskih koncepata, ali zato je tu izvorna verzija.
[...] Što to konkretno znači? Nekoliko stvari. Prvo i najosnovnije, moramo nanovno naučiti ono što su katolički filozofi i teolozi ranijih generacija dobro znali: da se svo znanje, uključujući apologetiku, oslanja na metafizičke temelje, i ne može se adekvatno braniti bez branjenja njenih temelja. Kao što je katolički filozof Henry Koren zapisa 1950-ih u svom An Introduction to the Science of Metaphysics:
Bez metafizike, krajnji temelji svih drugih znanosti su nesigurni. U drugim znanostima, pretpostavljamo i uzimamo zdravo za gotovo stvari poput principa kontradikcije i kauzalnosti, mogućnost promjene itd. Ukoliko prihvatimo sve te stvari bez ispitivanja njihovih vrijednosti, cijela struktura na kojoj su izgrađeni ostaje na nesigurnim temeljima i stoga sve ostaje podložno sumnji. S druge strane, ako ih ne prihvatimo, znanstveno znanje bilo koje vrste će biti nemoguće. Stoga, da bi omogućili istinsku znanost, te pretpostavke i principe treba ispitati, a njihovu valjanost utvrditi.
Koren je koristio termin "znanost" u širem aristotelijanskom smislu, primjenjuje se na svako sustavno znanje, uključujući apologetiku. Ako ćemo učinkovito braniti vjeru od Novih Ateista, ili bilo koga drugog, njene metafizičke pretpostavke moramo pažljivo definirati i rigorozno braniti.

Mnogi će zastati zbog te sugestije, smatrajući da su metafizička pitanja jednostavno prekontroverzna u modernom pluralističkom društvu da bi bila uspješna za javno prosuđivanje. Možda katolički intelektualac može privatno podržavati aristotelijansko-tomističke stavove o prirodi supstance, kauzalnosti, esencije, i sličnog, ali – kaže argument – kada brani katoličko moralno ili teološko učenje u javnom kontekstu, mora se ograničiti na manje kontroverzne premise. To je nešto što su katolički intelektualci i svećenici radili desetljećima, ali rezultati su, prema meni, bili katastrofalni. Stvar je u tome da smo već uključeni u javne sporove oko fundamentalnih metafizičkih pitanja, sviđalo se to nama ili ne. Plan izbjegavanja uključivanja u ta pitanja je svojevrsno uniletarno razoružavanje. Rezultat toga nije da u očima kritičara katolički teološki i moralni nauk imaju intelektualne temelje u nečemu drugom, nego im se čini da katolički nauk uopće nema temelje.

Postoje barem tri načina na koja smo, sviđalo se to nama ili ne, uključeni u spor oko fundamentalne metafizike. Prvo, Novi Ateizam počiva na scijentizmu, stavu da nam samo prirodna znanost daje objektivno znanje, a pod "prirodna znanost" misli se na ono čime su se bavili Galileo i Newton. Empiriometričke metode moderne fizike se smatra zlatnim standardom, a što je nešto dalje od prediktivnih i tehnoloških uspjeha fizike, to je manje "znanstveno", a time i manje reflektira objektivnu stvarnost. To nije stav kojeg podržavaju samo Novi Ateisti, radi se o stavu koji je raširen u modernom intelektualnom životu, i uzima se zdravo za gotovo u velikom djelu opće javnosti. Scijentizam podrazumijeva da one tvrdnje koje ne podržava znanost koja je tako shvaćena – odnosno, ako nema istu vrstu predikativnih i tehnoloških uspjeha kao što ima suvremena fizika – onda nemamo razloga misliti da odgovara objektivnoj stvarnosti. Stoga, s obzirom da kršćanska teologija i etika nemaju istu vrstu prediktivnih uspjeha i tehnoloških primjena fizike, onda se ne radi o istinskom znanju.

Sam scijentizam je metafizička teza. Ona podrazumijeva stav o tome što znači biti supstanca, što znači imati esenciju ili prirodu, koje vrste uzroka postoje ili mogu postojati, itd, i stoga imaju implikacije za ono što se smatra legitimnim objašnjenjem. Istodobno se radi o samopobijajućoj poziciji jer scijentizam sam po sebi nije podržan metodama empirijske znanosti.

Ipak, ono što želim za sada naglasiti je da nećete pobiti argumente Novih Ateista i slično mislećih kritičara religije osim ako ne opovrgnute scijentizam; A to zahtijeva odgovaranje na probleme fundamentalne metafizike. Dakle to je jedan način na koji su branitelji kršćanskog moralnog i teološkog nauka u konačnici uključeni u javni spor oko fundamentalnih metafizičkih pitanja, sviđalo se to njima ili ne.

Drugi način je taj što ne postoje argument za Božju egzistenciju ili za racionalnost kršćanskog moralnog nauka koji se ne oslanja na metafizičke pretpostavke, pretpostavke koje će Novi Ateisti i drugi kritičari eksplicitno ili implicitno odbaciti. Uzmimo za primjer Tominih Pet Putova za dokazivanje Božje egzistencije. Mislim da su svi ti argumenti uvjerljiviji – štoviše, da su istinska demonstracija Božje egzistencije – i opširno sam ih branio na više mjesta, ali da bi ih obranili morate također braniti filozofske pretpostavke koje su uključene u argumente. Primjerice morate braniti Aristotelijansku teoriju čina i potencije kao esencijalnu za mogućnost promjene, morate pokazati da su kontingentni materijalni objekti našeg iskustva hilemorfne sastavnice, morate pokazati da pokretačka uzročnost nužno pretpostavlja finalnu uzročnost, itd. Također mislim da ne možete braniti argumente prirodnog zakona, ili bilo koje druge moralne argumente, bez da se pozabavite metafizičkim pitanjima oko toga što ljudsko biće jest – konkretno, bez da obranite tvrdnju da je ljudsko biće supstanca koja je po prirodi usmjerena prema realizaciji određenih specifičnih ciljeva. Dakle, obrana kršćanskih moralnih i teoloških tvrdnji neizbježno podrazumijeva obranu dubljih metafizičkih predanosti koje pretpostavljaju.

To me dovodi do trećeg načina na koji je svaki branitelj katoličke vjere već uključen u javni spor oko fundamentalne metafizike, shvaćao li on to ili ne. Uzmite u obzir alternativne pristupe koje sam spomenuo – strategija apeliranja na ideju digniteta ljudske osobe kao zajedničko tlo između katolika i sekularista, ili strategija apeliranja na estetske kvalitete kršćanske doktrine i prakse. Ti pristupi zapravo predstavljaju pokušaje da razgovarate sa sekularistom preko ideje dobra i ideje lijepoga. Da upotrijebimo rječnik skolastičke metafizike, dobrota i ljepota su transcendentali - iako u slučaju ljepote njen status kao transcendentala je stvar polemika, ali ostavit ćemo to za sada po strani. Kao transcendentali, dobrota i ljepota su promjenjivi s bitkom; odnosno, bitak, dobrota i ljepota su zapravo ista stvar gledana iz različitih gledišta. Dobrota je samo bitak promatran kao objekt apetita, ljepota je samo bitak smatran ugodnim. Prema tome, u jednom smislu, bitak, dobrota i ljepota su podjednako fundamentalni utoliko što su konvertabilni jedan s drugim. Mislim da to pomože objasniti zašto se čini kao obećavajuća strategija pristupiti obrani vjere iz gledišta dobrote ili ljepote, umjesto iz gledišta napadno metafizičkog pojma bitka (bivanja).

Međutim, postoji još jedan smisao u kojem je bitak temeljniji pojam. Bitak je barem konceptualno prije dobrote i ljepote čak i ako, ontološki govoreći, su oni ista stvar gledana s različitih gledišta – još jednom, dobro je bitak kao objekt apetita, ljepota je bitak smatran ugodnim. Moderna filozofija je napustila doktrinu transcendentala, i također je, kao posljedica toga, općenito izgubila svaki osjećaj odnosa između dobrote i ljepote s jedne strane, i bitka s druge. Stoga ne iznenađuje da se dobrota i ljepota počinju činiti tek kao afektivni, značajke naše reakcije na objektivnu stvarnost ali ni na koji način ne odgovara ničega u samoj objektivnoj stvarnosti. Zbog toga je apeliranje na dignitet ljudske osobe ili na estetiku kršćanske istine u konačnici beskorisno osim ako su pojmovi dobrote i ljepote utemeljeni u bitku. Ali to znači da apeliranje na dignitet ljudske osobe ili estetike kršćanske istine, da bi bilo efektivno, zahtijeva obranu klasične metafizike – a u tom slučaju teško mogu poslužiti kao alternativa metafizici kada se bavite apologetikom.

Dakle to je jedan način na koji efektivna apologetika zahtijeva povratak skolastici. Zahtijeva da prepoznamo kako je metafizika glavna. Točnije, obrana klasične metafizike – utemeljena na platonskoj i aristotelijanskoj tradiciji koju su usavršili veliki skolastici - je neizbježni uvod u obranu klasičnih argumenata za Božju egzistenciju i prirodnog zakona. Smatram da ne postoji drugi način opovrgavanja modernog sekularizma kakvog predstavljaju Novi Ateisti.

Drugi način na koji ispravan odgovor na Nove Ateiste zahtijeva povratak skolastici ima veze s onime što mislimo kada govorimo o Bogu. Novi Ateisti i drugi kritičari religije tipično operiraju s izrazito antropomorfnim poimanjem Boga. Shvaćaju da teisti Boga smatraju nematerijalnim, ali unatoč tome misle da se zapravo radi o bestjelesnoj osobi, poput nas samo bez ograničenja koja mi imao po pitanjima moći, znanja i moralne vrline. Zatim argumentiraju da negirati Boga kojeg tako poimlju zapravo nije različito od negiranja Zeusa ili Letećeg Špageti Čudovišta jer poput materijalnog svijeta čije bi objašnjenje trebao biti Bog, Bog tako zamišljen bi također zahtijevao svoje objašnjenje. Primjerice, bio bi ekstremno kompleksan um, i zbog toga moramo pitati što objašnjava postojanje tog uma. S obzirom da to seli problem konačnog objašnjenja jednu razinu natrag bez da ga rješava, ockhamova britva – tako veli argument – nas vodi do odbacivanja teizma i promatranja fundamentalnih zakona fizike kao konačnog objašnjenja. Zapravo, Dawkins karakterizira takvo razmišljanje u svojoj knjizi The God Delusion kao glavni argument protiv teizma, a mnogi drugi atesti i sekularisti bi rekli isto.

Problem s tim argumentom je što jednostavno promašuje cijelu poantu klasične filozofske teologije. Bog kakvog poimlje klasična teologija nije kompleksan nego je apsolutno jednostavan. On nije "biće" među drugima, nego Sam Bitak; također nije "um" među drugim umovima, nego čisti Sam Intelekt. Ne samo da ne mora imati svoj uzrok nego ga u principu niti ne može imati, s obzirom da je čista aktualnost a ne mješavina aktualnosti i potencijalnosti, a samo ono što ima potencijalnost neke vrste treba uzrok ili može imati uzrok. On nije "bog" među drugim bogovima zato što nije član genusa ikakve vrste. Iako nije neosoban, ipak je radikalno ne-antropomorfan.

Naravno, dio razloga zašto Novi Ateisti toliko pogrešno shvaćaju božansku prirodu je taj što su uglavnom neinformirani o filozofiji i teologiji; Ali to nije samo njihova krivnja. Prosječni nesofisticirani religiozni vjernik ima prilično grubu antropomorfnu predodžbu o Bogu; Ali nije samo krivnja na običnom vjerniku. Profesionalni filozofi religije ovih dana također operiraju s poimanjem Boga kojeg bi Aristotel, Plotin, Anselm ili Akvinski smatrali beznadno antropomorfnim. Teoretičari "Inteligentnog Dizajna", nasljednici Paleyeva poimanja Boga kao neke vrste kozmičkog urara ili strojara, također operiraju a grubo antrompomorfnim poimanjem Boga. Kada Novi Ateisti napadaju takvo poimanje Boga, onda ima tu nešto.

Međutim, njihove kritike su potpuno neučinkovite protiv poimanja Boga klasične filozofija, koji je doveden do svoje profinjenosti unutar skolastike. Ne radi se samo o filozofskom poimanju; ono je i u srži katoličkog pravovjerja, ugrađeno u obvezujući katolički nauk kroz koncile i vjerovanja. Dakle da bi branili katoličku vjeru od Novih Ateista i drugih kritičara, potrebno se vratiti skolastici ne samo kod pitanja metafizičkih temelja ili početnih pozicija apologetike, nego i kod svega što gradimo na tim temeljima, kod onoga čemu nas vode argumenti klasične apologetike u pitanjima poimanja Boga i njegova odnosa sa svijetom.

Treći način na koji učinkovit odgovor sekularizmu zahtijeva povratak skolastici je taj što se moramo vratiti ne samo klasičnoj skolastičkoj filozofiji i apologetici nego također i sistemskoj ili dogmatskoj teologiji; Jer čak i ako bi sekularist prihvatio racionalnu pokazivost Božje egzistencije i šire obrise prirodnog zakona – odnosno, one teme koje kršćanska teologija dijeli sa najvećim poganskim misliteljima – činit će mu se kako specifično kršćanska teologija unatoč tome predstavlja povijesno zavisnu zbrku ili doktrine koje su proizvoljno dodane filozofiji. Veliki skolastički teolozi su pokazali da to naravno nije slučaj – zapravo da različiti elementi katoličke dogmatske i moralne teologije tvore čvrsti logičan sustav kojeg se može rigorozno artikulirati i braniti; Ali znanje te nekoć standardne teologije je u svojim posljednjim desetljećima uvelike nestalo unutar Crkve. To nije dovelo samo do kolapsa u katehezi nego je crkveni nauk postao ranjiv na napade.

Katolički teolog R.R.Reno, urednik časopisa First Things, zapisao je prije nekoliko godina o neželjenim posljedicama revolucije protiv neo-skolastike koju su predvodili teološki mislioci poput Henria de Lubaca, Hans Urs von Balthasara, i Yvesa Congara. Reno ne gaji neprijateljstvo prema tim autorima; opisuje ih kao dio "herojske generacije" teologa. Ipak, misli da njihov jednostran i pretjerano polemičan stav prema neo-skolastičkoj tradiciji koju su zamijenili, baš kao i njihov stil prezentiranja teologije kao skupa poetskih pa čak i briljantnih ,ali idiosinkrazijskih i nesustavnih uvida, nesvjesno potkopavaju osjećaj teologije kao koherentnog sustava koji je nekoć prevladavao: zapisuje;
Crkva nije zajednica neovisnih učenjaka, od kojih svaki traži individualnu sintezu, koliko god da takvi projekti obogaćuju ili su važni. Crkvi su potrebni učitelji i svećenici koji izgrađuju vjernike. Da bi to bilo učinkovito, Crkvi trebaju teolozi koji su predani razvoju i održavanju standardne teologije, zajednički obrazac misli, široko korišten okvir za integriranje i objašnjavanje doktrine...
Crkva ne može više funkcionirati kao debatno društvo koje se sastaje nedjeljom ujutro, koje se stalno bavi novim hipotezama, baš kao što profesor fizike ne može prepustiti učionu učenicima koji žele napredovati slobodnim raspravljanjem. Kao što je Lav XIII prepoznao u Aeterni Patris (1879), vjernicima treba osnovica, prepoznata teologija, kako bi imali intelektualno sofisticirano shvaćanje istine vjere...
Kolaps neoskolastike nije doveo do nove i potpunije vizije koju je tražila Herojska Generacija. Stvorio se vakum ispunjen priprostim shvaćanjem...
Profesori poslije Drugog Vatikanskog koncila, koji sada odlaze u mirovinu i koju su podučavali mnoge od nas... širili su mit da je katolička teologija 19. i ranog 20. stoljeća široka pustinja suhoparne teologije kojoj nedostaje duhovni značaj. Nalaze li se na listama za proučavanje; Joseph Kleutgen, Johann Baptist Franzelin, ili Matthias Scheeben; Charles Journet, kardinal Mercier, ili Garrigou-Lagrange? Zbog toga zanemarivanja, stara teološka kultura Crkve je uvelike uništena, a Herojska Generacija nije, možda ni ne može, formulirala djelatnu alternativu koju bi mogli podučavati i koja bi zauzela njeno mjesto...
Nalazimo se u apsurdnoj situaciji. Za razliku od profesora u većini disciplina, profesori teologija u americi ne nude gotovo nikakav uvod u osnovnu logiku njihovih područja...
Moramo oporaviti sustavnu jasnoću i sveobuhvatnost neoskolastičke sinteze, modificiranu i promijenjenu uvidima Herojske Generacije i njihovom željom za svetopisamskom, patrističkom i litrugijskom vizijom jedinstva i istine Kršćanske vjere. Potrebni su nam dobri udžbenici – makar možda neće zadovoljiti književni genij poput onoga von Balthasara i dušu pjesnika poput Henria de Lubaca – kako bi razvili intelektualno sofisticiranu vjeru.(“Theology After the Revolution,” First Things, May 2007)
Prevladavajuće opće nepoznavanje katoličke teologije kao rigorozno artikuliranog sustava je olakšalo Novim Ateistima i drugima da opišu kršćanske doktrine kao skup iracionalnih predrasuda, i da u to uvjere čak i mnoge koji imaju katoličko obrazovanje. Balthasar je govorio o "sravnjavanju bastiona" koje je Crkva izgradila u neo-skolastičkom periodu. Ne treba nas iznenaditi što su nakon tog sravnjavanja došli barbari i ostavili vjerne bez obrane. To ne znači da su bastioni bili u savršenom izdanju, ali nije im bilo potrebno sravnjavanje sa zemljom, nego utvrđivanje, obnova, a možda i farbanje.

Ukratko, tvrdim da učinkoviti odgovor na Nove Ateiste i moderni sekularizam općenito zahtijeva; prvo, povratak klasičnoj apologetici; drugo, povratak klasičnim, skolastičkim metafizičkim temeljima koje zahtijeva apologetika; treće, obranu klasičnog teističkog poimanja Boga na kojeg najbolji argumenti tradicionalne apologetike upućuju, i koje su zagovarali skolastici; i četvrto, povratak općoj sustavnoj kršćanskoj teologiji kakva se razvila unutar skolastičke tradicije. Samo oporavak širine i dubine, argumentativne rigoroznosti i konceptualne preciznosti skolastike, može obaviti potreban posao.

Ako vrata paklena ne mogu nadvladati Crkvu, sigurno neće niti Novi Ateisti. Da prafriziram starog ateista Nietzschea, ono što ne ubije Crkvu, ojača je. Na poticaju nama katolicima da doprinesemo tom jačanju, možemo zahvaliti Novim Ateistima.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove