U nastavku prenosim Feserov post Pre-Christian apologetics. U prvom dijelu objašnjava situaciju u kojoj se nalazimo i objašnjava da je apologetika disciplina poput drugih te nudi odgovore na česte prigovore.
Kršćanstvo nije nastalo u vakumu. Prvi kršćani su raspravljali sa svojim suparnicima u kulturnom kontekstu gdje su svih znali da postoji Bog, i da se objavio kroz Mojsija i proroke. S obzirom na to, pitanje je bilo što misliti o Isusu Nazarećaninu. Stoga su i prvi apologeti bili apologeti kršćanstva nasuprot judaizma. No, to se uskoro promijenilo. Širenjem kršćanstva kroz Judeu na širi mediteran, pitanje je postalo trebamo li prihvatiti kršćanstvo nasuprot poganstvu. Manje je toga bilo zajedničkog.
Ipak, grčka filozofija je pružala
dosta zajedničkog prostora za raspravu. Augustin je zapisao kako su
mislioci u neoplatonskoj tradiciji shvatili da je Bog uzrok
egzistencije svijeta; da su također shvatili da samo ono što je van
svijeta materijalnih i promjenjivih stvari može biti Bog; shvatili
su razliku između osjetila i njihovih objekata s jedne strane, te
intelekta i njegovih objekata s druge; utvrdili superiornost
posljednjeg; i utvrdili da najviše dobro nije dobro tijela niti
dobro uma, nego poznavati i naslijedovati Boga. Ukratko, ti poganski
mislioci su znali neke od ključnih istina o Bogu, duši, i prirodnom
zakonu koje su dostupne nepotpomognutom ljudskom razumu. Takvo čisto
filozofsko znanje olakšalo je Augustinovu konverziju na kršćanstvo,
i omogućilo je intelektualni kostur za razvoj tradicije kršćanske
apologetike i teologije.
Međutim, u drugim kulturnim
kontekstima – poput religija dalekog Istoka – kršćanski
apologet je mogao pretpostaviti još manje od onoga što je bilo
poznato grcima. Isusovački misionar iz sedamnaestog stoljeća
Roberto de Nobili pokušao je riješiti problem koristeći se bogatom
konceptualnom aparaturom koju je pružala hindu filozofija kako bi
uvjerio učene hinduse u istinu tomističke prirodne teologije, koja
bi se onda mogla koristiti kao stepenica prema kršćanskoj objavi.
Niti tu nije tako teško pronaći
zajednički temelj. Hinduizam potvrđuje jedinstvenu samopostojeću i
nepromjenjivu božansku stvarnost, čak i ako je ta stvarnost
uobičajeno shvaćena u panteističkim, a ne teističkim terminima;
postoje eksplicitno teističke misli u hinduističkoj filozofskoj
tradiciji. Hinduizam također ima pojam duše, iako doktrina
reinkarnacije ide u suprotnom smjeru od kršćanstva. U potvrđivanju
objektivnog moralnog poretka koji operira poput zakona prirode, a ne
kao proizvoljna božanska zapovijed, ideja karme paralela je onoj
prirodnog zakona (iako su naravno i razlike radikalne.) U kineskom
kontekstu, taoizam, konfucijska etika, i neo-konfucijska metafizika
također su pružale bogati skup konceptualnih resursa kojima se
diskusija prirodne teologije i prirodnog zakona može nastaviti.
Ali na suvremenom Zapadu, još je manje
toga zajedničkog. Budistički kritičar hinduističke metafizike
barem misli da je korisno raspravljati. Iako se u suštini njegovi
stavovi više razlikuju od kršćanstva nego od hinduizma, on je
barem na filozofskoj razini manje više u istom konceptualnom
svemiru. No, kao što sam napomenuo nedavno u TAC predavanju (o
pozivu na povratak skolastičkoj apologetici, [prijevod 1. dio, 2. dio, 3. dio]), tipični moderni
Zapadni sekularist ne misli da je teizam, a kamoli kršćanstvo,
vrijedno pobijanja. Često odbacuje i samu filozofiju, baš kao što
odbacuje i teologiju koju bi tradicionalni apologet utemeljio na
filozofskim argumentima. Ne uvijek, ali često, će samo empirijsku
znanost shvatiti ozbiljno. S obzirom na takav scijentizam, potrebno
mu je prvo pokazati zašto mora metafiziku shvatiti ozbiljno, a zatim
se okrenuti prirodnoj teologiji, da bi se u konačnici mogli upustiti
u obranu kršćanske objavljene teologije. (Prvi zadatak nije teško
ispuniti ukoliko je sugovornik intelektualno pošten. Scijentizam
nije teško pobiti.)
Problem sa suvremenom apologetikom
Iako kršćanstvo nije nastalo u
vakumu, trenutno se nalazi, barem u suvremenom Zapadnom kontekstu, u
nečemu sličnom vakumu. Religiozni i filozofski milje unutar kojeg
je kršćanska objava razumljiva – prema tome i onaj u kojem
morate smjestiti intelektualno ozbiljnu i snažnu kršćansku
apologetiku – je uvelike zaboravljen. Nažalost, nisu samo
sekularisti ti koji su ga zaboravili, nego i sami kršćani,
uključujući kršćanske apologete.
Često sam se žalio da nisu samo novo
ateistički tipovi, nego i previše suvremenih kršćanskih mislioca,
ti koji operiraju s ozbiljno manjkavim poimanjem Boga i ozbiljno
manjkavim metafizičkim pretpostavkama. To je dio problema o kojemu
govorim. Utemeljena apologetika mora biti formulirana u terminima klasičnog teizma i klasične (aristotelijanske, neoplatonske,
skolastičke) metafizika. Ali to nije sve. Moramo također nanovo
otkriti dubinu, opseg i strogost apologetike kako je shvaćena u
neo-skolastičkoj tradiciji. Ispravno shvaćena, apologetika nije
samo samo vreća ad hoc poteza osmišljenih samo kako bi
zadobili konvertite. Nije vrsta retorike. Radi se o vrsti znanosti, u
širem smislu sustavnog tijela objektivnog znanja. Ima filozofske
temelje i logičku strukturu, pravilni poredak tema integriranih u
teoretski koherentu cjelinu. Ne sadrži praznine zbog kojih bi lanac
logičkih argumenata odjednom bio prekinut, a intelekt ugašen tako
da zavladaju volja ili emocije. Ukoliko nije tako tretirana – kao
ozbiljni intelektualni poduhvat – neće je se ozbiljno uzimati
u obzir, niti bi to zaslužila.
Jedan problem sa suvremenom
apologetikom je što odražava premalo svijesti o toj teoretskoj
strukturi discipline i pravilnom poretkom tematike. Razmislite o
pristupima koji odmah kreću od Isusova Uskrsnuća kao argumenta za
kršćanstvo, ili čak kao argumenta za teizam. To može biti
učinkovito s nekim ljudima koji nemaju snažna uvjerenja o
kršćanstvu ili teizmu, ili sa teološki konzervativnim židovskim
sugovornikom koji već prihvaća istinu abrahamske religije i samo ga
treba uvjeriti da kršćanstvo predstavlja njezin ispravan razvoj.
Ali ako razmišljate o njemu kao potpuno općenitom "potezu
otvaranja", prikladnom za neposredno korištenje protiv
naturalista i ateista bilo koje vrste, takav pristup je prema meni
ozbiljno pogrešan. Sofisticirani naturalist pretpostavlja da ima
dobrih razloga misliti da se događaji poput uskrsnuća jednostavno
ne mogu dogoditi, i da ima dobar razlog misliti kako je religiozno
učenje povezano s tom pričom o uskrsnuću a priori
nevjerojatno. Prema toma, ukoliko prethodno ne pobijete taj skup
općih pretpostavki, on će razumljivo misliti da je opravdano kada
sliježe ramenima i odbacuje čak i najjači dokaz uskrsnuća kao
jedan od više čudnih podataka koje pronalazimo u povijesti –
možda je kuriozitet, ali nije nešto što može samo po sebi
ugroziti naturalizam kojeg on smatra
dobro utemeljenim.
Naravno, neki apologeti bi prethodili
uskrsnuću neovisnim argumentom za Božju egzistenciju; ali niti to
nije, samo po sebi, adekvatni uvod. Neće vas svaki argument za Božju
egzistenciju dovesti do specifičnog poimanje Boga koje je potrebno
da bi ustanovili vjerodostojnost uskrsnuća. Osim toga, Božja
egzistencija nije jedini filozofsko znanje koje treba ustanoviti
prije nego što se započne sa specifično kršćanskom apologetikom,
na to ću se kasnije vratiti.
Još jedan problem s djelom suvremene
apologetike je što zauzima pristup za kojeg se čini kako je više
zainteresiran za uvjeravanje slušatelja nego predstavljanje istine.
Stoga će apologet ponekad iznesti argumente koji postoje za neku
tvrdnju, bez da kaže prihvaća li ih one sve. Apologet je tada poput
trgovca, sretan je ukoliko napustiti trgovinu s nečim pod rukom,
nije mu toliko bitno čime.
Problem nije što neki od argumenta
možda nisu dobri; i naravno da je argument dobar čak i ukoliko uz
njega ubacite hrpu upitnih argumenata, stvar je u tome da nekritičko
predstavljanje bilo čega što bi moglo pomoći razvodnjuje
intelektualnu ozbiljnost poduhvata, i učvršćuje pogrešnu
percepciju apologetike kao obične retorike, umjesto kao istinske
filozofije.
Da predvidim očiti prigovor, sigurno,
reći će ateistički ili sekularni kritičar, svaka apologetika mora
po svojoj prirodi biti samo retorička, neistinsko filozofska ili
znanstvena u svom duhu. Prigovor kaže da apologet daje argumente za
zaključak koji je već unaprijed određen kao istinit, zaključak u
kojeg je on izvorno vjerovao iz razloga koji nisu ovi koje
predstavlja kao apologet (primjerice zato što su mu roditelji ili
religijski autoriteti tako rekli kada je bio mlađi). Takav postupak
je intelektualno neozbiljan, čak i intelektualno nepošten.
Točnije, to će reći sekularist; ali
ako je pošten, sekularist će shvatiti da on stvarno ne vjeruje u
taj prigovor. Uzmite u obzir da gotovo svi koji vjeruju u ono što
nam moderna znanost govori čine to na temelju nekog autoriteta koji
mu je to rekao – roditelja, učitelja, autora znanstvenog
dokumentarca, autora knjiga popularne znanosti i slično. Malo je
ljudi koji su sposobni istražiti do stručnosti samo jednu
znanstvenu disciplinu, i nitko nije u stanju postati stručnjak u
svima. Većina ljudi mora se oslanjati na stručnost drugih kako bi
znali ono što znaju o znanosti. Ali nijedan sekularist ne smatra da
je to iracionalno ili nepošteno. Nijedan sekularist neće reći da
možete racionalno vjerovati onome što znanost govori samo ako ste
sami sve izveli, i to iz prvih principa, bez da su vas roditelji ili
učitelji prvo podučili zaključku prije nego što se ste upoznali s
argumentima.
Sjetite se knjiga poput The Blind
Watchmaker Richarda Dawkinsa, Abusing Science Philipa
Kitchera, Darwinism Defenended Michaela Rusea i Why
evolution is true Jerrya Coynea. Ne možete negirati da su to
radovi apologetike – darwinovske apologetike. Nimalo ne oklijevaju
i ne radi se o nepristranom istraživanju teme, nego su napisani
upravo kako bi uvjerili čitatelja da je dawinizam istinit, i kako bi
ga obranili od kritičara. Iako će i darwinovci priznati da takve
knjige, poput svih knjiga, mogu biti u krivu što se tiče nekog
detalja, bit će vrlo, vrlo uzrujani ukoliko se čvrsto ne slažete s
cjelokupnom porukom knjige.
Takve knjige, i općenito znanstvene
knjige, također nude argumente od kojih neke, ili sve, autori knjiga
nisu niti poznavali kada su prvi put prihvatili zaključke koje ti
argumenti podržavaju (npr. Prihvatili su ih u školi, na temelju
autoriteta njihova učitelja, ili u najboljem slučaju na temelju
pojednostavljenih i ponekad pogrešnih objašnjenja koja je dao
njihov učitelj). Također, navedene argumente nitko nije otkrio u
poretku kakvom su prezentirana u samoj knjizi. U znanosti je, ono što
je Hans Reichenbach nazvao "kontekst otkrića" puno,
puno zapetljaniji i nasumičniji nego što bi to "kontekst
opravdanja" ukazivao. Znanstveni udžbenici daju vam
"finalni proizvod", a argumenti u njima i redoslijed
izlaganja ne zrcale nužno način na koje je to znanje povijesno
nastalo.
Sekularisti ništa od toga ne smatraju
neprimjerenim; iako vam znanstveni udžbenici i radovi darwinovske
apologetike u svojoj suštini daju kasnija opravdanja za zaključke
koje su izvorno prihvaćene od strane njihovih autora na temelju
autoriteta – i to opravdanja koja u potpunosti ne zrcale
rezoniranje koje je povijesno dovelo do prihvaćanja zaključaka od
strane šire znanstvene zajednice – nijedan sekularist neće iz
tog razloga odbaciti takav rad kao obično "racionaliziranje"
predrasuda. Činjenica da su takvi zaključci prezentirani na način
koji je daleko od nesigurnosti i da se kritičarima bave polemično
ili olako odbacuje, ne dovodi sekulariste do pomisli kao je takav rad
obična retorike, a ne prava znanost.
Međutim, u tom slučaju sekularist ne
može dosljedno a priori odbacivati radove teološke
apologetike kao intelektualno neozbiljne ili suprotne istinskom
filozofskom ili znanstvenom pristupu predmetu proučavanja. Mora
priznati mogućnost da su takva djela relevantno usporediva sa
znanstvenim udžbenicima ili knjigama koje brane znanstvene teorije
od skeptika – odnosno, da su, poput znanstvenih udžbenika,
sustavno predstavljanje ideja i argumenata do koji se povijesno došlo
na nešto nasumičniji način. Mora se
pozabaviti argumentima, ne može razumno prekinuti raspravu tako što
će odbaciti žanr u kojem se nalazi.
[...]