Chesterton o romantici pravovjerja

To je uzbudljiva romantika pravovjerja. Ljudi su upali u glupu naviku da o pravovjerju razgovaraju kao o nečemu što je teško, monotono i bezopasno. Nikada nije bilo ničega tako pogibeljnog ili tako uzbudljivog kao što je to pravovjerje. Bio je to zdrav nazor; a biti razborit je dramatičnije nego biti mahnit. Bila je to ravnoteža čovjeka koji upravlja konjima u pomamnoj jurnjavi, i za kojeg se čini da se svija i koleba sad na jednu sad na drugu stranu, a ipak u svakom svom stavu posjeduje aritmetičku točnost i gracioznost kipa. Crkva je u svojim prvim danima bila strastvena i nagla prilikom uključivanja u ratove; ali se ne može reći da se poput vulgarnog fanatizma slijepo držala samo jedne ideje. Skretala je u lijevo i u desno, upravo da bi izbjegla ogromne prepreke. S jedne strane je ostavila ogromni teret arijanizma, potpomognutog svim njegovim svjetovnim silama, koji je pokušavao učiniti kršćanstvo odviše svjetovnim. Slijedećeg je trenutka skretala da bi izbjegla orijentalizam, koji bi je bio učinio odviše nesvjetovnom. Crkva nije nikada prihvatila put podložnosti ili konvencionalni pristup; ona nikada nije bila konvencionalna. Bilo je puno lakše prihvatiti svjetovnu moć arijevca. U kalvinističkom sedamnaestom stoljeću, bilo je lakše upasti u beznadnu jamu predestinacije. Lako je biti luđak; lako je biti heretik. Uvijek je lako dozvoliti da svako razdoblje ima svoje shvaćanje stvari; teško je sačuvati svoje vlastito shvaćanje stvari. Uvijek je lako biti moderan; kao što je lako biti snob. Upasti u bilo koju od tih otvorenih zamki zablude i pretjerivanja, koje su stajalište za stajalištem i sekta za sektom razasuli po povijesnoj stazi kršćanstva - to bi zaista bilo jednostavno. Uvijek je lako pasti; ima beskonačno mnogo nagiba s kojih se pada, samo je jedan na kojemu čovjek ostaje uspravan. Upasti u bilo koji od hirova, od gnosticizma do kršćanskih sekti, zaista bi bilo podložno i bez duga. Izbjeći ih sve bila bi vrtoglava avantura. A u moj viziji nebeska kočija juri grmeći kroz stoljeća; tmurne hereze rastu i ruše se, tvrdoglava istina posrće, ali ostaje uspravna.

Chesterton, Pravovjerje

PS

Niste zadovoljni prijevodom? Radi se o starom (sion) izdanju - nedavno je objavljeno novo verbumovo. Tu je i domaći blog posvećen Chestertonu, Chesterton domaća facebook stranica i,  odnedavno, Chesterton newsletter.

Već sam objavio nekoliko razmišljanja iz Pravovjerja (Chesterton o lavu i imperijalizmu janjeta, Chesterton o proturječnim napadima na Crkvu), a kategorija Chesterton je ovdje.

Plantinga o vjeri i procesu proizvodnje uvjerenja

Pretpostavimo da (se složim s time da) kada bih bio rođen u marokanskoj muslimanskoj obitelji, umjesto američkoj kršćanskoj obitelji, moja uvjerenja bi bila poprilično drugačija. Ali isto vrijedi i za pluralista... Da je pluralist rođen u Maroku vjerojatno ne bi bio pluralist. Slijedi li iz toga da su... njegova pluralistička uvjerenja kod njega rezultata nepouzdanih procesa proizvodnje uvjerenja?

Alvin Plantinga

PS

Nedavno sam naišao na još jedan njegov citat;

Trenutno, i posebno na sveučilištima, postoji raširena sumnja i agnosticizam s obzirom na pitanje Božje egzistencije. Ali ako ne znamo da postoji takva osoba poput Boga, onda ne znamo prvu (i najvažniju) stvar o sebi, drugima i našem svijetu. To je zato što (prema modelu) najvažnija istina o nama je, da smo stvoreni od Boga, i potpuno ovisni o Njemu u našem daljnjem postojanju. Ne znamo od čega se sastoji naša sreća, i ne znamo kako je postići. Ne znamo da smo stvoreni na Božju sliku, i ne shvaćamo značaj karakteristično ljudskih fenomena poput ljubavi, humora, avanture, znanosti, umjetnosti, glazbe, filozofije, povijesti itd.

Pretražujući prikladnu sliku uz post, naišao sam i na slijedeće razmišljanje;

[Ono što tvrdim u ovoj knjizi je] Postoji površni sukob, ali duboko slaganje između znanosti i teističke vjere, te površno slaganje i duboki sukob između znanosti i  naturalizma.

Swinburneovi Principi (i racionalnost)

Swinburneov Princip Svjedočanstva [Principle of Testimony].

"Oni koji nemaju iskustvo određenog tipa trebaju vjerovati ostalima koji kažu da imaju – još jednom, u nedostatku prevare ili obmane. Ako ne bi mogli općenito vjerovati što drugi ljudi kažu o svojim iskustvima bez da ih provjerimo na neki način, naše poznavanje povijesti ili geografije ili znanosti bilo bi gotovo nepostojeće".

---

Njegov Princip Spremnosti Vjerovanja [Principle of Credulity].

"Osnovni princip racionalnosti je ono što zovem Principom Spremnosti Vjerovanja; trebamo vjerovati da su stvari kakve se čine da jesu (u epistemičkom smislu) osim ako, i do kada, nemamo dokaze da smo u krivu .... Ako tvrdite suprotno – nikada ne vjerujete izgledu sve dok se ne dokaže da je pouzdan – nikada nećete imati nikakva uvjerenje jer što bi pokazalo da je pojava [izgled] pouzdana osim još pojava? A ako ne možete vjerovati pojavama kao takvim, ne može vjerovati niti tim novim pojavama. Baš kao što morate imati povjerenje u svoja obična osjetila, tako je i podjedanko racionalno imati povjerenja u svoja religiozna osjetila. 

Richard Swinburne, Is There a God?

V. o lošoj definiciji "Ateizma"

Vjerojatno ste se susreli s definicijom ateizma koja glasi: "Ateizam – izostanak vjerovanja u egzistenciju Boga ili bogova. (To je potpuno značenje ateizma)" Filozof Vallicella na takvo definiranje odgovara;

Gluposti.

Primijetite prvo da ateizam ne možete izjednačiti s izostankom teističkog vjerovanja, odnosno sa samim nedostatkom vjerovanja da Bog ili bogovi postoje jer bi to značilo da su kelj i auto gume ateisti. Zatim primijetite da ne možete reći kako je ateizam nedostatak teističkog vjerovanja kod osoba jer postoje osobe koje nisu u stanju formirati uvjerenje. Prema tome, ako blagonaklono interpretiramo predočenu definiciju, ideja kaže da je ateizam nedostatak teističkog uvjerenje kod osoba koje su u stanju formirati i održavati uvjerenja.

Ali to također ne može biti ispravno, i to iz jednostavnog razloga. Ateizam je nešto o čemu ljudi raspravljaju, debatiraju, pokušavaju potvrditi i opovrgnuti, izvući zaključke iz njega, vjeruju, ne vjeruju, razmišljaju o njemu itd. Drugim riječima, ateizam je PROPOZICIJA [prijedlog]: to je nešto što može biti ili ispravno ili lažno, može biti objekt propozicijskih stavova poput vjerovanja i nevjerovanja, može biti u logičkim odnosima (s drugim propozicijama) poput podrazumijevanja, konzistentnosti, nekonzistentnosti. Ali ne možete raspravljati, debatirati, pokušavati potvrditi... vjerovati itd. nedostatak nečega. Ateizam redefiniran kao nedostatak teističkog uvjerenja je SVOJSTVO određene osobe. Propozicija nije svojstvo. Ateizam je propozicija i iz toga razloga ne možete je redefinirati kao svojstvo.

Netko tko shvaća ovo o čemu govorim može unatoč tome tvrditi kako je "negativni ateizam" propozicija da postoje ljudi (koji su u stanju formirati i održavati uvjerenja) koji jednostavno nemaju uvjerenja da Bog postoji. Istina, mogli bi koristiti "ateizam" za propoziciju kako postoje takvi ljudi. Ali onda bi tako definiran "ateizam" bio trivijalno istinit. Uostalom, nitko ne negira da postoje ljudi koji su u stanju formirati uvjerenja koji nemaju uvjerenje da Bog postoji. Osim toga, ako tako definiramo "ateizam" onda bi teizam bio stav da postoje osobe koje su u stanju formirati uvjerenje i koje imaju uvjerenje da Bog postoji. No, onda bi i teizam bio trivijalno točan. A ukoliko su oba pojma točna, onda ne postoji logička kontradikcija između njih koja bi trebala postojati ako će ti termini značiti išta korisno.

Koji je cilj terminološkog nereda kojeg promoviraju takvi "negativni ateisti"? Radi se o terminološkom neredu jer smo upravo vidjeli da upropaštava dvije dobre riječi, "ateizam" i "teizam". Ako o ateizmu i teizmu vrijedi raspravljati, onda je ateizam stav da nijedan bog ne postoji, a teizam je stav da jedan ili više bogova postoji.

Cilj takve sajberdripačke definicije je izbjegavanje potvrđivanja nečega, izbjegavanje predanosti pozitivnoj tezi; Ali naravno da je tvrdnja kako ne postoji Bog pozitivna tvrdnja o Stvarnosti, točnije, tvrdnja da je Stvarnost bezbožna. Htio nehtio, naš sajberdripac ima svoje predanosti.

Sekularni humanizam parazitira na kršćanstvu

Nietzsche je imao obzira prezirati kršćanstvo, u velikoj mjeri, upravo zbog onoga što je – prije svega, zbog predanosti etici suosjećanja – a ne zbog umirujuće, samo-pravedničke fantazije kako je povijest kršćanstva bila ništa više od beskonačnog niza nasilja, tiranije i seksualnih neuroza. Možda je mrzio mnoge kršćane zbog licemjerja, ali je mrzio kršćanstvo samo prvenstveno zbog brige za slabe, odbačene, nemoćne i bolesne; I, zato što je bio svjestan povijesne zavisnosti kulturnih vrijednosti, nikada nije zavarao sebe da bi čovječanstvo moglo izgubiti kršćansku vjeru, a ujedno zadržati kršćanski moral u nekom razrjeđenom obliku, poput liberalne socijalne savjesti ili urođene ljudske sućuti.

David Bentley Hart,

Atheist Delusions: The Christian Revolution and Its Fashionable Enemies

***

Filozof Budziszewski u postu My Favorite Atheist zapisuje;

Moj omiljeni ateist je Guenter Lew. Nisam nikada proučavao njegova uvjerenja o etici općenito, ne radi se o tome. Kod njega mi je zanimljiva njegova ispovijed u knjizi Why America Needs Religion, kako zavidi svojim religioznim prijateljima na moralnim resursima. S obzirom da nemaju model Božje ljubavi, kaže on, mnogi ljudi na njegovoj strani vole "čovječanstvo", ali njih puno manje voli "pojedina ljudska bića sa svim njihovim manama i nedostacima." Mogu činiti dobra djela, ali "nije izgledno da će proizvesti Dorothy Day ili Majku Terezu."

Iako Lewy inzisitra da nekoliko pojedinaca uspijevaju biti dobar bez vjerovanja u Boga, on misli da cijela kultura ne može. Tu postaje zanimljivo – zašto to ne misli? Većina ateista će reći da običan čovjek nije dovoljno inteligentan da shvati istinu, bezbožne razloge da budu dobri. Lewy daje drugačiji razlog. Prema njemu, čak i onih nekoliko koji mogu biti dobri bez vjerovanja u Boga žive na posuđenim skrupulama. Jer iako nevjernici mogu prepoznati istine poput svetosti života (u tom smislu su te istine samo-očite), nije vjerojatno da će ih otkriti (u tom smislu nisu uopće samo-očite.) Ipak nekako – tajanstveno- vjernici ih mogu otkriti.

Čini se kako je zaključak da humanizam ovisi o religioznoj tradiciji koju ne može niti proizvesti niti podržavati. Sekularni humanizam je parazitska varijanta koja šteti svome religioznom domaćinu; ono što Lewy zove neteistički humanizam je u najboljem slučaju varijanta komenzalizma koja pokušava ne počiniti štetu.

***

Komentar filozofa Prussa ističe povezanu stvar (nisam više siguran za izvor, usputan komentar na nečiji tekst):

Filozofija je sredstvo za postizanje cilja, a cilj je posjedovanje i prakticiranje mudrosti. Istina, sredstva imaju ne-instrumentalnu vrijednost, ali primarna vrijednost je cilj. Tu me začuđuje koliko mnogo mudrosti običan, neobrazovani, ozbiljan kršćanin posjeduje. I doista, običan, pobožan kršćanin ima dubinu mudrosti o kojoj ne-kršćanski filozof može samo sanjati. Promatram ne-kršćanskog filozofa kako se trudi pronaći mudrost, i radi se o plemenitom i hrabrom poduhvatu; dok kršćanin već ima svu tu mudrost. A posjedovanje mudrosti je važnije od potrage za mudrošću, jer tek nakon što pronađete mudrost, dolazi pravi životni zadatak – zadatak življenja po toj mudrosti.

Mislite li da materija misli?

Ako bi materija mogla misliti, onda materija ne bi bila materija kako je trenutno shvaćamo. Može li apstraktno [abstracta] misliti? Skupovi spadaju u apstrakcije? Može li skup misliti? Može li skup prostih brojeva kontemplirati o sebi i misliti misao; "Ja sam skup i svaki od mojih članova je prosti broj"? S obzirom na ono što znamo iz teorije skupova, skupovi ne mogu misliti. Isto je sa materijom. S obzirom na ono što znamo ili vjerujemo da materija jest na temelju trenutne fizike, materija ne može misliti. Misliti znači misliti o nečemu, i upravo ta odnošajnost ili intencionalnost posramljuje materijaliste. O tome sam [Vallicella] detaljno pisao kroz veći broj postova pa se neću ponavljati ovdje. (Karakterističan post Intentionality Not a 'Hard Problem' for Physicalists?) Podsjetite se očitog: fizika nije materijalizam. Fizika je znanost; materijalizam je filozofija.

Ali ne bi li materija mogla imati okultne moći, moći koje su trenutno skrivene od naše najbolje fizike, uključujući moć mišljenja? Pa, mogu li skupovi imati okultne moći koje bi prodornija teorija skupova prepoznala? Trebamo li polagati nadu u buduću teoriju skupova? Očito ne. Zašto ne? Zato jer nema smisla misliti o skupovima kao subjektima intencionalnih stanja. Znamo a priori da skup prostih brojeva ne može žuditi za skupom parnih brojeva. Nemoguće je u strogom smislu: logički je nemoguće

Naravno, postoji velika razlika između skupova i mozgova. Znamo dovoljno o skupovima da znamo a priori kako skupovi ne mogu misliti; Ali možda još ne znamo dovoljno o ljudskom mozgu. Ne mogu dogmatski tvrditi da materija ne može imati okultne ili sakrivene moći. Možda meso između mojih ušiju ima moć mišljenja; Ali onda to meso nije materija u bilo kojem smislu našeg trenutnog razumijevanja. To je moja poanta. Možete pretpostaviti okultne moći ako želite, i položiti svoje nade u buduću znanost koja će ih otkriti; ali onda se upuštate u nešto puno dalje od empirijskih dokaza; upuštate se u daleke spekulacije koje bi se trebale činiti neprikladnim empirijskim i znanstvenim tipovima.

Takvi tipovi su poznati po žaljenju na sablasne stvari i duhove u stroju; Ali imputirati okultne moći, moći van našeg shvaćanja, moždanoj materiji ne čini se baš kao napredak. Tu se također radi o vrsti dualizma. Postoje svojstva i moći o kojima znamo, te svojstva i moći o kojima ništa ne znamo ali ih pretpostavljamo kako bi izbjegli apsurdnosti materijalizma identiteta i eliminativizma. Također postoji dualizam zamišljanja da materija kada je organizirana u ljudski mozak je toto caelo različita od običnog komada materije. Postoji i dualizam unutar mozga između onih dijelova za koje se pretpostavlja da razmišljaju i osjećaju te onih dijelova koji obavljaju automatizirane funkcije. Zašto su neka moždana stanja mentalan, a druga nisu? Razmislite o tome.

Materijalisti operiraju s konceptom materije koji je vezan uz trenutnu fiziku. Prema takvom poimanju materije, jednostavno je nerazumljivo reći da mozak osjeća ili misli. Ako unatoč tome pripisuju mentalne moći materiji onda napuštaju materijalizam poradi nečega bliže panpsihizmu.

Vrijedno je primijetiti da stalno naglašavanje neuroznanstvenih tipova nevjerojatne složenosti mozga ne postiže aposlutno ništa u reduciranju nerazumljivosti [unintelligibility] ideje kako su mozak ili dijelovi mozga subjekti intencionalnosti i kvalitativnih mentalnih stanja. Nerazumljivo je kako razvijajući kompleksnost možemo postići metabasis eis allo genos, pomak u drugi genus. Želite reći da je meso koje namjerava samo meso koje je kompleksnije od običnog mesa? Tako možete reći i da je skok od nenamjeravajućeg mesa na namjeravajuće meso čudo. Neki govore o izranjanju [emergence]. Ali to samo daje naziv problemu, ne rješava ga. Vjerujete li vi materijalisti u čudesno meso? Vjerujete li u magiju?

W. Vallicella, 

izvorni post Do You Think Matter Thinks? 

R.P.George o Sekularno-Liberalnom Dogmatizmu

Predlažem, upustimo se u raspravu o tim pitanjima – raspravu koja će ići sve do fundamentalnih pretpostavka o ljudskoj prirodi, ljudskom dobru, te ljudskom dostojanstvu i sudbini. Neka te pretpostavke, i pretpostavke suprotnih stavova izađu na površinu. Dobro ih preispitajmo i pogledajmo kako se konkurentne pozicije drže pod kritičkom racionalnom ispitivanju.

Puno ljudi nije naviklo na takvo razmatranje. U formalnim raspravama i neformalnim razgovorima sa svojim prijateljima i kolegama na sveučilištu Princeton, drugim akademicima, javnim intelektualcima i vladinim dužnosnicima; otkrio sam da su sekularno liberalni stavovi toliko rašireni da su većinom neupitni. Rezultata toga je da mnogi u tim elitnim krugovima popuštaju iskušenju da povjeruju kako je svatko tko se ne slaže s njima bigot ili vjerski fundamentalist. Razum i znanost, pouzdano vjeruju, je na njihovoj strani.

Robert P. George,

Conscience and Its Enemies: Confronting the Dogmas of Liberal Secularism,

Skeptično o skepticima

U domaćem tjedniku [prije par tjedana] objavljen je članak (1.str, 2.str) o "Skepticima u Pubu" (točnije, o "Društvu za promociju znanosti i kritičkog mišljenja") s podnaslovom "Mi smo dokaz da ljude veoma zanima znanost: kad za šankom držimo predavanje o Bogu i GMO-u, napeto nas sluša 200 ljudi s kriglom u ruci."

Sam naslov je vjerojatno plod urednikove slobode, ali svejedno se javlja pitanje koje se to njihovo znanstveno predavanje odnosi na Boga. (Očito, ne govorimo o filozofiji znanosti, ili filozofiji općenito.) Kada spomenuti "skeptici" govore o "znanosti" onda misle na prirodne znanosti, i često ćete ih čuti da svoje odbacivanje objavljene religije odmah opravdavaju na "znanstvenom" temelju. Primjerice znanstveno je nemoguće da mrtvi ljudi uskrsnu. Izgleda da to ljudi kroz povijest nisu znali nego se radi o postignuću znanstvenika koji su tridesetih godina prošlog stoljeća dokazali nemogućnost takve stvari. Poznato je da ljudi kroz prošlost nisu znali ništa o smrti, primjerice Tacitus zapisuje tipičan dijalog svog vremena sa svojim susjedom; "Pozdrav, kako tvoj stric" na što dobiva odgovor "Pa, bio je mrtav par dana, a evo ga sad, cijepa drva za zimu." No, zanemarimo za sada njihovo shvaćanje teističko-ateističkih neslaganja. (Zašto s posebnom pažnjom ne slušamo dimnjačara koji nas uvjerava da je Bog nepotreban jer je on taj koji sam očisti dimnjak, a i osjeća se sasvim siguran na krovu bez nebeske zaštite?)

Kako razmišljati o skepticima ("skeptičnom načinu razmišljanja"), i što oni zapravo predstavljaju? Kroz kontakte s njihovom istupima stekao sam dojam da se radi o jednoj vrsti sveobuhvatnog pogleda na svijet koji se zapravo tek skriva, svjesno ili nesvjesno, iza "znanosti" i "kritičkog mišljenja". Skepticizam je, kao što sam pretpostavljao, skup vjerovanja o svijetu i političkom djelovanju koji ocrtava karakter i mišljenja određenog tipa ljudi. Moje pretpostavke su bile potvrđene razmišljanjem na koje sam jednom slučajno naišao na forumu neslužbene Dalrympleove stranice – koja prikladno nosi naziv The Skeptical Doctor. (Komentator britanac je antireligijski nastrojen ateist koji komentira na forumu posvećenom radu ateističkog autora. Nije li sjajno kada je netko ateist, odmah znate da je pametan.) Između ostalog kaže;

"Čuo sam za Skeptike u Pubu i posjetio nekoliko njihovih susreta.

U to vrijeme sam posjetio sam i nekoliko susreta Humanističkog Sekularnog Društva. Polako sam shvatio da mnogi od uključenih ljudi u takve pokrete nisu samo (navodno) protiv iracionalnosti, nego ujedno zagovaraju druge stvari; ljevičarstvo, liberalizam, feminizam, promoviranje homoseksualaca, socijalizam. Nisam vidio nikakvu vezu između ta dva pristupa (možda sam čak vidio i kontradikciju) i kako je postajalo sve očitije da se politički ne slažem s tim ljudima, otišao sam. ..."

Jedan od odgovora u temi glasi:

"Slične grupe postojale su i u Kanadi kada sam tamo živio. Mislim da ti je bolje pronaći ljude koji ne oglašavaju sami sebe kao "racionaliste". "

Mišljenje koje sam stekao o "skepticima" slaže se s navedenim. Naime, stvar koju treba zamijetiti kod "skeptika je da će oni revno upozoravati na svaku "pseudoznanstvenu" pojavu (ili barem onu za koju oni smatraju da je pseudoznanstvena), ali samo ukoliko dolazi od desne strane političkog spektra (i posebno ako je povezana s kršćanima). Na sve napredanjačke "pseudoznanstvene" pojave neće reagirati nego će ih često i promovirati. (Izuzetak je GMO priča, ali u Hr ga sve političke stranke odbacuju.)

Rijetko ćete primjerice naići na reakcije protiv feminističkih (i srodnih) antiznanstvenih tvrdnji. Zla bjelačka znanost, "muška" klasična fizika, struja izum patrijarhalnih muškaraca, spol je društveni konstrukt itd. Sve je to u redu. Ali neka netko samo spomene mogućnost da bi se primjerice moglo raspravljati o evoluciji; odmah ćete vidjeti reakcije. (No, nije bitna evolucija. Dovoljno je reći nešto što nije u skladu s novim pravovjerjem. Nešto o tome u kategoriji evolucija, odnosno "Vjerovanje u Evoluciju i istraživanja javnosti".)

Slikovita demonstracija opisanog efekta vidljiva je u sljedeće dvije videosnimke; U prvoj snimci "skeptik" iskazuje uobičajno ponašanje prema teistu, a u drugoj snimci (oko 10:35 je reakcija) isti "skeptik" reagira kada netko progovori o feminizmu. (Značajan dio domaćih "skeptika" ima sličnu retoriku prema teistima, a u feminističkim i inim publikacijama ponavlja njihove slogane. Uostalom, u reportaži sami navode da im se interesi poklapaju s različitim sekularno-humanističkim udrugama.)

***

Osvrnimo se kratko na samu reportažu. Onima koji su prije čuli za "skeptike" poznato je za što se otprilike zalažu. Ubrzo naučimo da "promoviranje znanosti i kritičkog mišljenja" podrazumijeva razvrgavanje Vatikanskih ugovora, podrazumijeva izbacivanje vjeronauka iz škola, uvođenje različitih naprednjačkih preodgoja, itd. Kao što ste možda pretpostavili oni se bore protiv dogmi - a dogme su razmišljenja o različitm pitanjima koja se razlikuju od njihovih.

Svi nazočni "skeptici" su ujedno i ateisti, ali to ne znači da teisti ne posjećuju i ne održavaju predavanja. (Neki od predavača su pisali protiv stvari koje "skeptici" podržavaju.) Ipak, takva "dobrodošlica" za teiste izgleda ne vrijedi ukoliko oni stvarno i razmišljaju kao teisti.

Jedan od skeptika, nije znanstvenik, kaže;

"Katolička crkva nekad je bila nositelj pismenosti i kulture, ali danas zbog svojih ograničenih i nazadnih stavova predstavlja smetnju razvoju i prosperitetu društva."

Ovo Vam se može učiniti kao neprijateljski nastrojena izjava, ali za standarde "skeptika" radi se o nevjerojatno blagonaklonoj izjavi. Naime u "skeptičnim" krugovima rasprostranjeni su prosvjetiteljski mitovi (i posebno tzv. Draper-Whiteova teza o konfliktu vjere i znanosti; mračno doba znanosti, svi su vjerovali da je zemlja ravna ploča, da nije crkve već bi živjeli na Suncu itd.)

No, to je povijest. Okrenimo se mi budućnosti. Izgleda da je Crkva protiv razvoja i prosperiteta. Crkva je protiv Napretka. Što to znači? Pa, potrebno je razlikovati Napredak od napretka. Jedno je s malim n, a drugo s velikim N.

Pogledajmo kako to izgleda u političkoj areni. Stranke sekularne ljevice nude fokus (razgovor, birokracija i porezi) na teme poput jednakosti, raznolikosti, uključivosti i slično. No, one ne nude ekonomsku učinkovitost i rast, bolju znanost i nova dostignuća, objektivan pravni sustav, veću vojnu silu, društveni mir, kontrolu granice i drugo što nudi desnica.

Ljevica nudi Napredak, a to znači nametanje jednakosti, uništavanje kršćanstva, uništavanje ekonomije, upropaštavanje braka, razbijanje obitelji, ohrabrivanje neograničene masovne imigracije itd.

Primjer za ilustraciju; Nedavno je europska svemirska agencija uspjela postići povijesni uspjeh, velikim dijelom zaslugom inženjera u neukusnoj majici. Radi se o tehnološkom napretku, ali naprednjaci su ga zbog majice doslovno optužili da je protiv Napretka. Umjesto slavlja zbog životnog uspjeha, morao se u suzama pred televizijom ispričavati silama Napretka.

Vratimo se mi na članak. Drugi "skeptik" (također nije znanstvenik) izjavljuje za tjednik:

"Stavovi Katoličke crkve u Hrvatskoj su po definiciji konzervativni, što je legitimno, ali nažalost ponekad prelazi i u podržavanje negativnosti poput šovinizma, ksenofobije, homofobije, sotonizacije znanosti, ateizma i sekularnosti čak u školskim udžbenicima, i slično."

Zanimljiva lista zločina mišljenja. Kada bih želio biti kontroverzan i transgresivan upitao bih što je pogrešno s time? Naravno, kontroverznost i transgresivnost su pohvalne samo kada se radi o napredanjaku, kod konzervativca su one povod za sudsko postupanje.

Ne slažem se niti s jednom optužbom, a za neke poput "sotonizacija znanosti" mi nije jasno na što se odnose. Svi smo manje-više upoznati što znače optužbe za "šovinizam", "ksenofobiju", "homofobiju" i slično. Najčešće se radi o tome da netko ima drugačije razmišljanje od Vašeg pa ga optužite zbog iracionalnog straha te na taj način odbacite sve što ima za reći i isključite ga iz mogućnosti javnog djelovanja. (Ili u današnje vrijeme sve češće, prepustite da se Država pobrine za njega.)

Crkva je protiv uništavanja ljudskih bića u prvih devet mjeseci života, Crkva je za očuvanje veze između bioloških roditelja i djece, Crkva je za prepoznavanje posebnog značaja i značenja veze muškarca i žene te njihova potomstva, Crkva je za "pravo" roditelja na odgoj vlastitog djeteta i protiv uplitanja nepozvanih strana itd. Sve to dovoljno je da je optužite za različite fobije i izme, ali kada pogledate što ti termini danas znače, vidjet ćete da te optužbe od strane naprednjaka nisu nešto čega bi se trebali sramiti. (Inače, sve te stvari čine mi se usklađenije s evolucijom od različitih ideoloških predanosti naprednjaka koji unatoč tome što se pozivaju na evoluciju očito nimalo ne mare za realnost spolova, seksualnog ponašanja, odgoja i sličnog. )

Unatoč takvim ispolitiziranim porukama, objašnjava prvi od skeptika "nerado se hvataju političkih pitanja". (Nekoliko trenutaka kasnije izvrijeđa ono što misli da je motivacija jedne od velikih stranaka, pohvali ideološke predanosti druge stranke kojoj ipak zamjera nedostatak vodstva te izrazi želju za "progresivnom strankom".)

***

Pri kraju članka, autor sažima što "skeptici" zagovaraju. Rekao bih da je sažetak pomalo nespretan i da bi sami "skeptici" drugačije to definirali, ali to ne mijenja posljednju točku, navodi autor:

"A peto i najvažnije, Skeptici u pubu podržavaju mišljenje, odnosno upozorenje pretežitog dijela znanstvene zajednice u svijetu da bi aktualne klimatske promjene već za nekoliko desetljeća mogle rezultirati katastrofalnim posljedicama za život ljudi na Zemlji, a slažu se i s tvrdnjom da je jedini krivac za njih "faktor čovjek"."

Unaprijed sam znao za predanost "skeptika" globalnom zatopljenizmu i za njihov strah od osvete Majke Geje, pa sam pomislio što napisati o toj temi. (Kad smo već kod toga što očekivati u članku. U zadnje vrijeme svaki intervju nekog naprednjaka obavezno mora sadržavati spominjanje pape Franje u pozitivnom kontekstu – i suprotstavljanje njega Crkvi. Niti ovaj nije bio iznimka. Naravno, ipak su ovo "skeptici" pa postoji napomena da neki drugi kolege "skeptici" misle da se radi samo o lukavoj jezuitskoj PR prevari. Postoji bojazan, koliko god ne/opravdana da je papa ipak katolik.)

Vratimo se mi na klimu. Jedna od ideja prije čitanja samog članka, možda ne baš najbolja, bila je spomenuti da je barem pozitivno što su dovoljno skeptični pa papagajski ne ponavljaju statistiku od 97 posto znanstvenika.

Pa, što se toga tiče. Završava jedan od "skeptika", inače slikar:

"Klimatske promjene su nedvojbeno činjenica dokazana meterološkim mjerenjima i statistikom. Također, 97 posto stručnjaka klimatologa smatra da su one izazvane ljudskim djelovanjem. Da, neke projekcije moguće budućnosti su prilično katastrofične: ako zagrijavanje nastavi rasti ovakvim tempom, situaciji bi mogla za nekoliko desetljeća postati vrlo opasna za ljudsku vrstu i uopće život na zemlji. Nadam se da je te promjene moguće zaustaviti i da će ljudska pamet za to pronaći načina. Za sada konsenzusa bitnih faktora koji donose odluke baš i nema, što je dosta zabrinjavajuće."

Ovo je neuvjerljivo. Nije mi to bio prvi izbor riječi, čak niti među prvih nekoliko. Zatopljenizam nije nešto o čemu se raspravlja tako da ne želim riskirati da sve ostalo ostane u sjeni toga. (Čak i američko društvo fizičara tvrdi da se o tome nema što raspravljati, najmoćniji čovjek svijeta tvrdi da je to najveći problem današnjice, postoje pokušaji da se "negatori" pritvaraju – i ovako ih se ne zapošljava, pitanje je dana kada će osiguranje poskupiti zbog tog "rizika", itd.)

Sam postotak o koncenzusu znanstvenika je plod proizvoljnog biranja podataka. Nitko ne negira da čovjek ima utjecaj na klimu, ali to ne znači da podržavaju čitav kult zatopljenizma, daleko od toga. Globalno zatopljenje, promjene ili kako se to trenutno naziva, pati od problema što modeli koji predviđaju zapravo ne predviđaju. Osmislite model, pogledate podatke koji ne pašu modelu, i bez obzira nastavite dalje. Imate teoriju o CO2, ispostavi se da podaci ne odgovaraju baš teoriji, i bez obzira nastavite dalje.

Sve navedeno je dovoljno da me "skeptik" optuži za pseudoznanost pa ću prestati o tome. (Iskreno, pobrojavanje svih faktora na Zemlji i svemiru, te modeliranje čitave atmosfere nije nešto čime ispunjavam svoje dane. Koliko ono ima drveća na Zemlji? Omelo me nešto u brojanju.) Zanimljivije je, točnije šokantnije, način na koji se mi borimo protiv te opasnosti. (Za koju zapravo niti ne znamo što je, niti postoji li, i kolika je itd. Ne znamo niti hoće li naše "rješenje" uopće utjecaji na problem, hoće li možda pogoršati stvar?)

Kaže naš slikar da je potrebna "ljudska pamet" i "konsenzus bitnih faktora" da nas spase, a to prevedeno znači birokracija i onda još birokracije. Moramo spriječiti zemlje u razvoju da se razvijaju, a svaki napredak u već razvijenim zemljama potrebno je podvrgnuti strogoj kontroli birokrata. Nema veze što ti birokrati nemaju nikakve ideje što rade, i jedino što znaju je ponavljati izmišljene statistike o koncenzusu stručnjaka. To je pravi Napredak. Uništavaju se milijuni radnih mjesta, siromašni ljudi su spriječeni u razvoju, poskupljuje se život u "razvijenom" svijetu itd. Koliko god nevjerojatno zvučalo, takvi planovi uključuju i uništavanje hrane - razrijedimo malo kukuruza u fosilnom gorivu i dobijemo svojevrsni homeopatski pripravak za ozdravljenje Majke Geje. (Siromašni posebno pate zbog klimatskih promjena pa zbog klimatskih promjena moramo osigurati da se ne razviju. Puno je bolje da žive u blatnoj kolibi nego u razvijenom području ako stvarno i dođe do vremenskih katastrofa.)

Nevezano uz "skeptike"; Živimo u vremenu u kojem se ljudi koji bi inače radili tko zna kakav posao odjednom nađu na pozicijama moći i određuju kazne koje su u stanju uništiti tvrtke od više tisuća inženjera, ili ako imaju milosti, tek izbrisati nekoliko desetaka milijardi tržišne kapitalizacije. (Dobro, to je djelomice stvar zagađanje okoliša što nije ista stvar kao i "klimatske promjene.)

I zašto gradimo vjetrenjače? Naftne platforme navodno tjeraju turiste, ali ljudi obožavaju dolaziti kod nas i gledati ogromne nakazne vjetrenjače. Brinemo o okolišu, želimo ga očuvati od uništenja i to tako što ga uništavamo tim grdosijama?

Bez brige, zadnjih par odlomaka su tek rezultat buncanja izazvanog panikom jer sam čuo iz racionalnog i znanstvenog izvora da će za par desetljeća nestati života na zemlji.

Svakodnevno možemo u medijima čuti znanstveno neutemeljene izjave o tome da je neka prirodna pojava rezultata klimatskih promjena pa se nitko ne osjeća pozvan to opovrgnuti kao "pseudoznanost".

***

Započeo sam referencom na par britanskih forumaša; jedan od njih upozorio je da ljudi koji se vole nazivati "racionalnim" nisu uvijek najbolje društvo.

Vjerojatno ste naišli na tip ljudi koji se voli hvaliti takvim stvarima ("racionalnost", "kritičko mišljenje" itd. - jako često kod naprednjaka). Mogli ste primijetiti da imaju specifično shvaćanje tih pojmova. Nešto poput, ja imam ove stavove i svi koji se ne slažu s time nisu racionalni – što i nije toliko čudno, ali je čudno što je popraćeno s jako puno stalnog ponavljanja kako su oni racionalni i kritični. (Iako pritom nije uopće pokazano da razumije kako postoje ljudi koji su u stanju argumentirati u korist suprotnih stavova, a kamo li da razumije te argumente.)

Moglo bi biti korisno prenijeti ono što spominje filozof Feser u nastavku polemike s poznatim autorima Novog Ateizma (Krauss, Coyne) koji i ovoga puta potpuno iskrivljuju poziciju koju zauzimaju teisti, odnosno konkretno onu koju Feser brani. ("Skeptici" su velikom većinom ujedno i "Novi Ateisti".)

Unatoč tome što se vole pozivati na razum i racionalnost, skepticizam i provjeravanje činjenica, potpuno su nesposobno ili nevoljni stvarno proučiti ono što napadaju (kada govorimo o teizmu). S obzirom da neke od tih polemika traju više godina, Feser se poigrao s razmišljanjem što ih zapravo motivira da se kite takvim epitetima kada ne djeluju na taj način. Uspoređuje to sa sentimentalizmom. (Onako kako ga definira Scruton). Ukratko, kod sentimentalne osobe emocionalni život postaje sam sebi svrha. Odnos s vanjskim svijetom nije bitan, primjerice netko sentimentalan tko razmišlja o problemu beskućnika neće ispitati uzroke i moguće načine pomaganja nego će razmišljati "kako sam Ja divan što sam zabrinut sudbinom nesretnih beskućnika."

Dakle Feser, pišući o Novom Ateizmu i odnosu prema religiji zaključuje (u nedavnom postu);

"Novi Ateist stalno i glasno priča o razumu, znanosti, dokazima, činjenicama, o tome kako je on "utemeljen stvarnošću" itd. Podjednako glasno i redovito osuđuje dogmatizam, neznanje, priželjkivanje, ono što je "utemeljeno vjerom" itd. Neumorno osuđuje "religiozne" ljude koji su, kako zamišlja, glavni primjer navedenih mana. Ali razum, znanost itd. nisu ono što ga zapravo motivirao. Ono što ga motivira je užitak koju mu misao o tome kako je paradigmatski racionalan, znanstven itd. pruža. Također nije motiviran onime što religiozni ljudi stvarno misle. Ne samo da se nije potrudio saznati što stvarno misle, nego često troši puno energije kako bi racionalizirao svoje odbijanje da otkrije što misle. (Sjetite se primjerice P.Z. Myersovog besramno samoreferencirajućeg trika s "Dvorjaninovom obranom".) Ono što ga motivira je samopravedničko uživanje u svom vjerovanju u vlastitu intelektualnu i moralnu superiornost nad "religioznim" ljudima. Njegov "racionalizam" se sastoji, ne od toga što je stvarno racionalan, nego što stalno spominje racionalnost i što stalno ocrnjuje one koji nisu, barem u njegovoj mašti, racionalni kao što uživa vjerovati da on sam je."

Iako se ovdje govori o konkretnim ljudima i odnosu prema teizmu, opis je dovoljno točan i za općenitu situaciju onih koji se stalno vole hvaliti vlastitom "racionalnošću", "znanstvenošću" itd o kojoj god temi govorili i koliko god zapravo bili neupućeni. (Ako se prisjetite nekih medijskih istupa domaćih "skeptika" o vjeri, izrečeno je potpuno primjenjivo i na njih.)

Već sam objavio više postova o tome; Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom..., Znanost, aritmetika i metafizika, Je li religija iracionalna?, Katekizam za Nove Ateiste, Što dugujemo Novim Ateistima? [1/3], kategorije novi ateizam, klasični teizam itd.

U pravilu kada neki "skeptik" govori o religiji onda će je suprotstaviti znanosti; čak se i ovdje spominje "sotonizacija znanosti". Ali tko odbacuje znanost? Ne znam baš puno teista koji se protive znanosti? Inače, ono što promoviraju "skeptici" nije znanost, nego scijentizam (i srodne filozofije). Dakle to nije teza koja pripada znanosti nego je teza o znanosti, pod-disciplina epistemologije. Prekoračuju čisto znanstvene interpretacije. (O scijentizmu sam već pisao ovdje, npr. Definicija Scijentizma.)

***

Forumaš kojem se nisu svidjela iracionalna razmišljanja (britanskih) "Skeptika u Pubu" u neprenesenom dijelu komentara žali se na određeni tip ljudi koji je privučen takvim okupljanjima. Ja sam također na umu imao jedan tip ljudi kojeg privlače takve stvari; radi se o onim "obožavateljima znanosti" koji zapravo ne znaju ništa o znanosti, ali oni nju obožavaju. (Možda zato jer misle da su zbog toga pametni, ili jednostavno zato jer pogrešno misle da potvrđuje njihove ideološke predanosti.)

Sigurno dobar dio njih prati popularnu kulturu pa ću objasniti u terminima serije koja im je sigurno draga - ipak su oni čuli za eksperiment s dvije pukotine, i shvaćaju zebra/doplerov kostim. Radi se o ljudima koji si umišljaju da su Sheldon, a zapravo su Penny. (Kad smo već kod te serije, možda bi obožavatelji mogli primijetiti da primjer teista nije samo Sheldonova majka nego i Kripke - ne mislim na lik, nego na čovjeka u čiju čast je lik nazvan. I ako se pitate o čemu pričam, bez brige, niste ništa propustili.)

Gornji opis naravno ne vrijedi za sve "skeptike". Mnogi od njih nedvojbeno imaju iza sebe dojmljivih znanstvenih rezultata i puno toga za reći što bi vrijedilo poslušati – posebno kada govore o području svoje stručnosti.

Usredotočio sam se na negativnije stvari, ali svakako ima pozitivnih. Pohvalno je, i potrebno, upozoravanje "skeptika" na opasnosti "alternativnih" metoda liječenja i neutemeljenost različitih teorija s kojima se svakodnevno možete susresti. Ljudi često to doživljavaju samo kao zabavu; pročitate tekst o urinoterapiji i odmah ga zatvorite te se upitate zašto ste ga uopće otvarali, čudite se sami sebi što ste očekivali pronaći u njemu. Možete se čak nasmijati na pomisao nekoga tko čita članak u nadi da će pronaći lijek za bolove u mišićima nakon dugih šetnji, ili kratke vrtoglavice nakon naglog ustajanja.

Nažalost, te članke čitaju ljudi koji su stvarno i ozbiljno bolesni, čitaju ih ljudi koji poznaju nekoga tko je stvarno i ozbiljno bolestan. Nekima od tih ljudi medicina više nije niti u stanju pomoći, ili barem značajno olakšati situaciju. Neinformirani ljudi u očaju troše svoje dragocjeno vrijeme i sredstva na "terapije" i "stručnjake" koje ne donose ništa dobro. U živote bolesnih ljudi, i njihove obitelji, unosi se konfuziju i nemir, dodatan stres u već neugodnoj situaciju.

Uz sveprisutnost "alternativnih metoda" kako objasniti nekome da se ne bi trebao upuštati u to? Što ćete reći osobi koja pati od ozbiljne bolesti kojoj "klasična" medicina ne može pomoći? Na koji način joj bezbolno objasniti da se radi o zabludama i prevarama? Što ćete reći nekome tko je izgubio voljenu osobu i u stalnom je nemiru jer se pita što je još mogao učiniti? Odveo ju je najboljim doktorima, priuštio najbolje liječenje, ali nije bio dovoljno. Stalno je izložen promoviranju nevjerojatnih gluposti, koje on ne prepoznaje kao takve, i pita se je li trebao inzistirati na takvoj terapiji (koja navodno nudi ozdravljenje).

To su samo neka od pitanja koja pokazuju koliko je bitno javnosti objasniti o čemu se radi.

---

Možete se požaliti da prosuđujem samo na temelju jednog članka koji je oblikovan autorovim dojmovima. (Vjerojatno je neke stvari neprecizno prenio; npr. sumnjam da stvarno smatraju kako su klimatske promjene rezultat "jedino" djelovanja čovjeka.)

Zapravo ovaj članak nije bitno utjecao na moju percepciju "skeptika", ponudio mi je samo povod za post i par primjera konkretnog razmišljanja. (U članku nije spomenuto nekoliko nezaobilaznih imena pokreta.)

Moje neslaganje sa "skepticima" obuhvaća više područja jer iako oni općenito tvrde da promoviraju znanost, u stvarnosti ne promoviraju znanost nego različite kontroverzne političke i filozofske ideologije pod krinkom znanosti. Nažalost, mnogi od njih nisu u stanju razlikovati te pojmove. (Ili primijetiti primjerice da su takve stvari nespojive sa scijentizmom. "Skeptici" su često "skeptični" prema krivim stvarima, i lakovjerni prema krivim stvarima; njihove predanosti su ideološki vođene i ništa manje dogmatske od onih koje misle da napadaju.)

Navodim to samo kako bih ukazao da se radi o široj temi o kojoj u ovome postu nisam pisao. Nisam ulazio u to što je pogrešno s njihovim stavom prema teizmu, zagovaranju scijentizma (i konstruktivizma), političkim teorijama itd. Iako na umu imam i konkretne stavove konkretnih ljudi, sve napisano odnosi se na jedan svjetonazor koji je sveprisutan u modernoj kulturi (i bez "skeptika" post bi bio sličan).

Postoji istodobno (I) spremnost reagiranja "u ime znanosti" protiv ideja koja se mogu (makar pogrešno) povezati s tradicionalnim i konzervativnim vrijednostima (posebno kršćanskim); i (II) nespremnost da se išta kaže protiv pseudoznanstvenih ideja koje se povezuju s naprednjačkim pravovjerjem.

Unatoč svojatanju racionalnosti, znanosti i kritičkog mišljenja, "skeptici" promoviraju "razvoj i prosperitet" pojedinca i društva koji nije obranjiv na tim temeljima – a u mnogočemu se čini protivan tome.

Nažalost, često se dogodi da u usporedbi sa skepticizmom "skeptika", čak i kiropraktika i chemtrailsi izgledaju empirijski utvrđeni i znanstveni.

Dakle, o skepticima skeptično.

Pakaluk o "Ekumenizmu načina življenja"

Na početku eseja "The Folly of Lifestyle Ecumenism" (objavljeno u First Things), filozof Pakaluk objašnjava;

"Ekumenizam načina življenja" je stav da bi katolici danas trebali prakticirati vrstu "ekumenizma" prema osoba koje žive u kombinacijama različitim od braka; poput kohabitacije, vanbračne zajednice ili istospolne veze. U odnosu s drugim oblicima kršćanstva prihvaćamo da trebamo tražiti ono što je dobro i pronaći zajednička slaganja – uvjereni da sva istina vodi ka Katoličkoj vjeri – i pažljivo izbjegavamo osuđivanje, dajući prednost strpljivom dijalogu; isto tako, u odnosu prema osoba koje žive u vezima drugačijim od sakramentalnog braka, trebali bi prihvatiti sličan pristup izgradnje mostova. Tvrdi se da kada bi ekumenizam načina življenja bio široko prihvaćen u Crkvi, to bi primjereno predstavilo svijetu milosrdno lice Krista – koji je došao spasiti, ne osuđivati – i u konačnici bi omogućio katolicima da budu apostolski učinkovitiji. Ekumenizam načina življenja je bio važan koncept na posljednjoj Sinodi Obitelji, i očekuje se da će imati utjecaja na Sinodu u listopadu.

Pakaluk u nastavku opisuje što kardinal Schönborn, koji se (sam) smatra izvorom "ekumenizma načina življenja", zapravo pod time misli i koje je njegovo teološko opravdanje za takvo razmišljanje – ili točnije rečeno pokušaj opravdanja. (Iz dokumenta Lumen gentium.)

Jedna od ideja na koju se kardinal poziva je da obitelj predstavlja "domaću crkvu" (est velut ecclesia domestica). Nažalost, kardinal iskrivljuje značenje riječi i poruke dokumenta; što je popraćeno i drugim pogreškama koje ističe Pakaluk (izostavio sam veliki dio eseja).  

Govoreći o promašenoj analogiji ekumenizma načina življenja; Pakaluk zaključuje;

Čudno je zašto se Ekumenizam načina življenja predlaže kao stav kojeg moramo prihvatiti samo prema onim načinima života koji uključuju kršenje šeste zapovijedi. Što s kršnjem pete? Rasizam je, pretpostavljam, kao oblik mržnje, kršenje te zapovijedi, ali trebaju li katolici prihvatiti "ekumenizam rasizma", i pokušati sagraditi mostove s rasistima, pokušavajući otkriti dobre motive koje vode ljude da budu rasisti i prihvatiti te stvari kao zajednički temelj? Ili što s kršenjem sedme? Znamo da postoje ljudi čiji način života ovisi o stalnom uzimanju onoga što pripada drugima. Uvijek postoji nešto dobro čak i u životu bande lopova, poznata "čast među lopovima", poslovična još od Platona. Je li pogrešno od katolika što su osuđivali lopovluk svih ovih godina kada bi puno učinkovitiji pristup bio hvaliti lopove zbog njihovog osjećaja časti.

Zapravo je naš pristup u svim drugim domenana života odbijati dobro u službi zla. Što je netko smjeliji i hrabriji u počinjenju preljuba, to njegova ili njezina djela više vrijeđaju pristojnu osobu. Šo je više vještine, prijateljstva, dobrog humora i upornosti primjenjeno u počinjenu ubojstva, to je zlo djelo odbojnije. Obično ne prihvaćamo pristup "fokusiranja na dobro" u intrinzično zlim djelima u bilo kojoj drugoj domeni ljudskog života.

Zaključno, kada pažljivo pogledamo koliko je analogija kardinala Schönborn pogrešna i neosnovana, možemo se zapitati zašto bi je vodeći klerik ikada predložio, i zašto, jednom kada je predložena, njegova braća biskupi nisu odmah reagirali i uklonili je.

Kao otac velike obitelji, koji odgaja djecu u teškim okolnostima trenutne kulture u SAD-u i Europi, smatram da je kardinalov pristup posebno zabrinjavajuć. Želim jasan nauk od biskupa, koji bi podržao moj trud s mladima; i želim potreban podsjetnik, u naše vrijeme, na ugrožavanje duše i stvarnost grijeha. Nasuprot toga, "Ekumenizam načina življenja" izgleda kao racionalizacija lošeg ishoda. Glavni zadatak biskupa je, koliko shvaćam, jasno naučavati vjeru i štiti stado od napada Zlog. Naši biskupi (u pedeset godina nakon Humanae vitae) su općenito neuspješni u ostvarivanju tog zadatak u području spolnog morala. Kohabitacija i kultura neobveznih odnosa nije nešto što se "samo dogodi". Dvije generacije katoličke djece koji su mogli odrasti živjeći čedne i kreposne živote su izgubljene, izgubljene manjkavim sustavom katoličkih škola, neadekvatnim katehezama, kukavičkim propovijedanjem, i nedostatnim zaštitničkim duha kod naših pastira. Istinski Pastor se toliko trudi otjerati vukove da je spreman položiti svoj život ako je nužno. Ekumenizam načina življenja izgleda mi poput slijeganja ramenima koje poručuje da su vukovi koji uzimaju ovce jednostavno činjenica.

Korupcija milosrđa

U nastavku prenosim razmišljanje pod nazivom The Corruption of Charity , autor je filozof Michael Pakaluk. (objavljeno u Crisis magazinu – za katoličku publiku, 1988.)

Najveći poganski filozof Aristotel smatrao je da je nemoguće voljeti vlastitog neprijatelja ili voljeti opaka čovjeka. U ovome zadnjemu je iskren i jasan: nemoguće je voljeti ono što nije moguće biti voljeno; dakle nije ga moguće voljeti.

Možemo smatrati da se radi o grubom, ne-kršćanskom stavu, ali Sv. Toma Akvinski nije tako mislio. Složio se s Aristotelom, nije moguće, ljudski govoreći, voljeti neprijatelja ili opaka čovjeka. To postaje moguće samo kroz teološku vrlinu milosrđa [charity], koja nam omogućuje da volimo oboje... Takve osobe je nemoguće voljeti izravno, nego samo poradi Boga.

Moramo izbjeći jeftinu milost ili razmišljanje da je milost jeftina. Voljeti neprijatelja ili zlu osobu nije nešto što se uzima zdravo za gotovo. Radi se o nečemu izvanrednom. Jer zašto se ljubav ranih kršćana tako isticala u antičkom svijetu? Njihova ljubav se činila čudesnom, van običnih ljudskih sposobnosti ili razloga.

Ipak, ako bi nekog ne-vjernika danas pitali moramo li, moralno govoreći, voljeti vlastitog neprijatelja ili voljeti one za koje mislimo da su zli, on bi bez oklijevanja odgovorio potvrdno; moramo to činiti. Radi se o ilustraciji važne razlike između pred-kršćanina i post-kršćanina. Pred-kršćanski čovjek imao je dobru ideju o ljudskim sposobnostima i ograničenjima jer ljudsko je sve što je iskusio. Posljedično, nadnaravno mu je bilo odmah očito: premašilo je ono što je već znao i ono što mu je bilo poznato.

S druge pak strane, post-kršćanski čovjek je izgubio smisao za ljudsko zato što je izgubio smisao za božansko. Njegova glava je ispunjena maksimama i idejama koje su smislene samo ako postoje nadnaravne stvarnosti: on prati iste natrag u ljudskoj prirodi pa ih na kraju pogrešno shvaća. Sklon je uzvišivanju ljudske prirode jer joj pridodaje karakteristike koje joj pripadaju samo kroz zajednicu, u Utjelovaljenju, Boga s ljudskom prirodom.

Mislim da tu pronalazimo ključ shvaćanje današnjeg Zapada. Naša kultura i naša moralnost se sastoje od različitih pokušaja pridržavanja određenih kršćanskih ideja koje su privlačne zbog njihova visoka idealizma, ali bez vjerovanja u nadnaravne stvarnosti zbog kojih su te ideje moguće. To se jasno dogodilo u slučaju teološkog milosrđa. Naša kultura je zaželjela zadržati ideal voljenja svih osoba, čak i neprijatelja i onih koje smatramo zlima. Ali pretpostavimo da je Aristotel bio u pravu? Kako to možemo učiniti? Kako netko tko ne vjeruje u Boga može uspjeti u voljenju nekoga koga je, ljudski govoreći, nemoguće voljeti?

Jedini način da to netko postigne je da negira, na osnovnoj razini, kako ima bilo kakvog neprijatelja ili da postoje ikakve opake osobe. Upravo je to i učinjeno. Post-kršćanski čovjek je preosmislio ljubav kao mentalni sklop koji se sastoji od toga da promatrate druge na takav način da ne smatrate da su zli ili da su neprijatelji – čak i ako su stvarno zli ili su stvarno vaši neprijatelji.

Mentalni sklop koji negira opakost drugih je moralni relativizam. To je temelj površne tolerancije koja, u naše doba, služi kao sekularni opunomoćenik kršćanskog milosrđa. Njegovo glavno obilježje je "ne-osuđivati". To znači: ne smijete misliti ili reći kako je nešto što netko radi moralno zlo. Prema tome ljubav postaje sinonim s prihvaćanjem iskrivljenog mentalnog sklopa koji pokušava pronaći dobre razloge i racionalizaciju za svaki oblik grijeha i perverzije.

Baš kao što sekularizirano milosrđe uklanja opakost, tako uklanja i neprijateljstvo. Neprijateljstvo je uklonjeno pod izgovorom da su osobe koje imaju razmišljanja koja ih praktički govoreći postavljaju u direktni međusobni sukob zapravo ujedinjene na neki uzvišeni način. Primjerice filozofija pro-choice [izbora o pobačaju] je produkt sekulariziranog milosrđa. Pokušava neigrati stvarno i praktičko protivljenje između onih koji brane dostojanstvo svakog ljudskog života i onih koji podržavaju uništavanje nevinih ljudskih života.

Neprijateljstvo je također uklonjeno u području misli kroz vrstu ravnodušnosti koja ignorira vjerovanja koja bi, ako bi po njima djelovali, dovodila do razdora. Sekularizirano milosrđe nam u takvim slučajevima daje ovo pravilo: ako bi podržavanje ili propovijedanje doktrina uzrokovalo razdor ili svađu, onda ju ne treba podržavati ili propovijedati. Neprijateljstvo je uklonjeno samo površno, kroz studiozno izbjegavanje svake prilike u kojoj bi se već postojeće neprijateljstvo moglo pojaviti.

Za one koji znaju samo sekularizirano milosrđe, svatko tko kaže da postoji objektivno dobro i zlo, ili tko ukazuje na važne istine o kojima postoji stvarno neslaganje, postaje neprijatelj milosrđa. Takva osoba je dogmatična, netolerantna, ratoborna, osuđuje. Unosi razdor, podjelu i loše osjećaje.

Ipak, kako netko kome je ideal sekularizirano milosrđe – površna dobrota i mir pod svaku cijenu – može imputirati zle motive drugima i tretirati ih kao neprijatelje? Nije li to protiv srži pozicije koju zastupaju? Doista i jest, i zato je uobičajeno da zagovornici sekulariziranog milosrđa zauzimaju stav kojeg psiholozi nazivaju "pasivno-agresivnim." Izvana, oni su ljubazni i dobronamjerni prema onima zagovaraju objektivnu ispravnost i lažnost, i koji zagovaraju doktrine o kojima postoji neslaganje, ali iznutra i u praksi, u onim konkretnim odlukama svakodnevnog život koje čine razliku, oni bez ikakve iznimke promoviraju one stavove s kojima se slažu i potišću one stavove s kojima se ne slažu.

Drevna maksima kaže da je "kvarenje najboljeg najgore." Aristotel je smatrao da je prijateljstvo najbolja od svih stvari koje netko može imati, a Akvinski je smatrao da je nadnaravno milosrđe, koje je on opisao kao prijateljstvo između Boga i čovjeka, najveća i najbolja od svih vrlina i dobara. Sekularni ekvivalent milosrđa predstavlja kvarenje opisanog, i možda najpodmukliji porok. Lišava nas posvećenosti onome što je dobro: čini nas ravnodušnim prema istini; ostavlja sebičnost i individualizam netaknutim (za razliku od prave ljubavi); A istodobno uvjerava sve u njihovu dobronamjernost i pravednost, vrlinu neosuđivanja; Uzrokuje da osobe toleriraju neopisivu izopačenost, poput pobačaja.

Da, u modernome svijetu možete imati sve. Možete se držati svoje izolirane samocentričnosti, možete šutjeti i ništa raditi dok drugi čine najteže zločine, možete biti ravnodušni prema istini, možete biti zadovoljni situacijom dok drugi slijede ono što je protivno njihovom vječnom spasenju – i to sve možete činiti dok savršeno živite ideal sekulariziranog milosrđa.

PS

Ovo je sjajno. Još jednom ponavljam poveznicu na izvorni članak The Corruption of Charity, vrijedi pročitati više puta.

Nakon prvog brzinskog čitanja kroz članak prisjetio sam se nekoliko primjena za izrečeno, ali tek sam kasnije prepoznao o čemu sve govori Pakaluk (napisano prije skoro trideset godina). Današnji "postkršćanski" čovjek drži se mnogih kršćanskih ideja, ali ako ga pitate za opravdanje istih, odgovara dobiti nećete, iako ćete izgledno dobiti neke druge stvari.

Svaki pravi postkršćanin se voli hvaliti da on voli sve ljude. (Ako se ne varam, kod nas posebno prisutno u sloganu kojim negiraju mržnju.) Ali, kao što ističe Pakaluk, teško je, odnosno nemoguće voljeti nešto što ljubavi nije vrijedno; Tu dolazimo do jednostavnog rješenja. Zadržat ćemo ideal voljenja svih tako što ćemo negirati da postoje ljudi za koje to nije moguće, odnosno osmisliti ćemo različita objašnjenja i opravdanja za njihova ponašanja. (Tako primjerice čak i terorist koji nevinim ljudima odsijeca glave postaje neshvaćena žrtva kojoj sustav nije pružio priliku.)

Ipak, koliko god promovirali relativizam, o samom relativizmu nisu nimalo relativni. Čim se netko usudi reći da postoji objektivno zlo i dobro, odmah postaje neprijatelj milosrđa i ljubavi. Nema popusta za one koji se s njima ne slažu. Čini se paradoksalnim, ali tako je. S jedne strane će zagovarati relativizam, a s druge će činit sve da ostvare upravo ono što žele. Sama izjava da postoje dobro i zlo postaje "govor mržnje". (Iako, još jednom, oni dobro znaju što je "dobro" i "zlo".)

Pakaluk kaže da, zbog moralnog relativizma, "ljubav postaje sinonim s prihvaćanjem iskrivljenog mentalnog sklopa koji pokušava pronaći dobre razloge i racionalizaciju za svaki oblik grijeha i perverzije." Upravo se to događa. Najočitije u primjeru onih koji se zalažu za različite seksualno libertinske prakse; upotrebljavati će riječi "ljubav", ali pritom misle na "relativizam".

Vrijedno je ponoviti da (pravo) milosrđe podrazumijeva govoriti istinu.

Tek prilikom objavljivanja (prijevoda) palo mi je na um da današnja uporaba riječi "ljudsko" ili "humano" često puta ilustrira Pakalukova zapažanja. Postkršćanin će reći da je neko ponašanje "ljudski", ali zapravo misle na nešto sasvim drugačije, nešto što nema opravdanje u "ljudskom", van je ljudskih sposobnosti ili razloga. (To možda i je "ljudsko", ali ne prema onome kako postkršćanin promatra čovjeka.)

Moram priznati i da uvijek volim pročitati o usporedbi pre/post/kršćanskog, pogotovo kada je ovako lijepo sažeto i sadržajno. (Jedan sličan primjer, Anscombe o spolnosti; "Kršćanstvo je naučavalo da muškarci moraju biti čisti kao što su pogani vjerovali da žene moraju biti čiste; a kontraceptivni moral uči kako žene moraju biti toliko malo čiste kao što su pogani mislili da muškarci moraju biti.")

Još je puno toga izrečeno u ovome kratkom tekstu, ali nema potrebe ponavljati.

Imigracija

U nastavku podsjetnik na nekoliko fenomena koji se javljaju u nedavnim raspravama oko imigracije. (Naknadno sam odlučio dodati uvod, par svojih komentara i ovaj sažetak.) 

Ipak da napišem nešto i o samoj imigraciji; Na pitanje je li nam potrebna otvorena masovna imigracija, bliži sam ljudima koji misle da odgovor "Ne" nije nimalo iracionalan i izopačen; zabrinutost onih koji govore o opasnostima je opravdana. Predstavljaju nam temu imigracije kao da se radi tek o moralnom problemu, ali takvo razmišljanje ignorira kompleksnost društva. Čak i kada bi društvo to željelo (a ne mislim da želi), ono ne može prihvatiti sve imigrante. Društveni red je krhak, a masovna imigracija dovodi do degradacije i destabilizacije poretka koji se temelji na društvenim navikama, razmišljanjima i očekivanjima koje imgiranti niti dijele niti poznaju. Kohezija i vrijednosti društva nije nešto čime se možete samo tako poigravati. (Očekivao bih da ćemo s obzirom na našu povijest biti oprezniji prilikom takvih eksperimenata, ali izgleda da nismo, barem ne oni koji nas vode.)

Koje vrijednosti postoje (i trebaju postojati) u društvu, što želimo od društva i na koji način to postići? S obzirom da veliki broj imigranata mijenja sliku društva vrijedi postaviti pitanja koje će biti posljedice i vrijedi li riskirati? (Temu imigracije sam dosad tek usputno spominjao vezano uz demografiju ili konzervatizam).

Gornja pitanja ne podrazumijevaju nijedan od odgovora, ali upućuju da se radi o širokoj temi koju ne možete izbjeći poznatim optužbama. Nažalost, naši naprednjaci pokušavaju sve svesti na pitanje "tolerancije". Naše društvo je "tolerantno" reći će, ali bez objašnjenja što to zapravo znači i koje su to vrijednosti društva koje je "tolerantno". Iako će naprednjak pomisliti da je "neosuđivanje" i "tolerancija" argument svih argumenata i vrijednost svih vrijednosti, zapravo njihovo zazivanje ne rješava ništa. (Moralni relativizam kao prvo utočiše hulja.)

Može Vam se gornji komentar učiniti netolerantnim – što znači da nije tolerantno, a to znači da je loše. Eto, riješila tolerancija problem. (Zanemarimo u ovom postu činjenicu da "tolerantni" ne pokazuju puno tolerancije prema neistomišljenicima. Tolerancija^TM zapravo ima svoju instrumentalnu ulogu postizanja konkretnijih ciljeva, ali pretvarajmo se da nema.)

Zamislite šok kada bi nekom imigrantu rekli da živjeti u vašem društvu znači biti tolerantan, a on vas upita jednostavno i logično pitanje; Zašto biti tolerantan? Koje je opravdanje za to? Što ako on jednostavno kaže ne? (Isto pitanje može vam postaviti i neki "domaćin" ali pretpostavljam da ga možete ušutkati poznatim optužbama – takvo ušutkavanje ne bi bilo racionalno, ali to ne znači da ne bi bilo učinkovito.)

No, ovo nije post o imigraciji (posebno ne o onome što se trenutno događa; da je, ne bi imao ovako mlak i nezanimljiv uvod), nego podsjetnik na neke pojave koje možemo prepoznati kod fenomena imigracije u današnjem obliku. Već sam pisao o njima, radi se o: Oikofobiji, Sentimentalizmu, Pacifizmu i Političkoj Korektnosti. Tu su naravno i drugi faktori povezani s ekonomijom i politikom; konzumerizam, (lažni) individualizam, multikulturalizam, relativizam, transnacionalni pokreti itd.

***

Možete probati negirati, ali rijetke ćete uvjeriti da rasprave nisu ograničene političkom korektnošću. O njoj sam pisao više puta, vidi kategoriju PK, a u nastavku prenosim iz posta Što je politička korektnost.

"Postoje različite ljevičarske pojave koje se opisuje izrazom "politička korektnost"; na takve pojave nije teško odgovoriti humorom, ali politička korektnost je više od šale ili obične uporabe drugačijeg jezika. Radi se o sustavu vjerovanja i obrascu razmišljanja koje prožima mnoge aspekte suvremenog života, upravlja javnim raspravama, odlučuje o čemu se i na koji način može raspravljati. Odlučuje o tome koji su vladini propisi prihvatljivi, a koji nisu. Kroz prethodnih desetak godina povećala je svoj utjecaj tako da je danas postala jedna od najdominantnijih obilježja javnog diskursa. [...]

Vjerujući kako njihovi neistomišljenici nisu samo u krivu nego su i zli, politički korektni nemaju nikakvih problema s osobnim napadima, PK može bez problema optuživati svoje neistomišljenike za različite "izme", optužbe na koje je naravno nemoguće odgovoriti. Zbog tog osjećaja pravednosti, PK vjeruju kako može suzbijati slobodu govora."

---

U svoj toj "raspravi" oko imigracije, nekoliko slika i situacija su proglašene onima koje su "promijenile" naše shvaćanje problema; Ali u pravilu se radilo o jeftinom sentimentalizmu. Te slike, iza kojih stoji pozadina koja donosi potpuno drugačije shvaćanje, ne nude nikakvo rješenje. Oni koji se pozivaju na njih zanemaruju realnost problema, obuzeti su osjećajima koji su sami sebi svrha.

U postu Totalitarna sentimentalnost i O Sentimentalnosti prenio sam o čemu se radi. Dalrymple, autor knjige Spoilt Rotten: The Toxic Cult of Sentimentality komentira;

"Ali nije samo u nižim slojevima društva sentimentalnost zatrovala Britanski život. Nitko nije sentimentalniji od naše inteligencije, u korijenima njenih ideologija je sentimentalno zanemarivanje najočitijih stvarnosti, u korist apsurdnosti za koje bi oni rado da su točne. "

Ranije u istom postu prenosim Scrutonova razmišljanja;

"Nasuprot tome, kao što konzervativci znaju, suosjećanje koje pokazuju liberali je upravo to – pokazano suosjećanje, nije nužno osjećano. Liberal zna u svom srcu da je njegova "suosjećajna revnost", kako je to Rousseau opisao, privilegija za koju mora zahvaliti društvenom poretku koji ga održava. On zna da su njegove emocije prema skupini žrtava (barem danas) više manje bez ikakvih troškova, da par žrtvi koje će morati napraviti kako bi dokazao svoju iskrenost nije ništa u usporedbi sa toplim sjajem odobravanja kojim će biti okružen nakon objave svojih simpatija. Njegovo suosjećanje je duboko motivirano stanje uma, ne bolni rezultat savjesti koja se neće utišati, nego besplatna karta za popularno odobravanje."

---

Postoje ljudi koji podržavaju imigraciju ne zato što vole imigrante nego zato što ne vole naše društvo koje odbija njihove zahtjeve. Društvo u kojem još uvijek postoje (u koliko god maloj mjeri) vjera, obitelj, tradicionalni moral i običaji. Ono što inače pokušavaju preko kvazinevladinih organizacija i zakona, sada žele drugim sredstvima. "Multikulturalizam" pruža savršenu priliku da se obračunaju s tradicionalnim vrijednostima, svakoga tko ih brani možete optužiti za poznate zločine mišljenja.

Oikofobija je pojam koji u psihijatriji označava averziju prema domaćem okružju. Scruton je iskoristio taj pojam kako bi objasnio ponašanje liberalne i političke elite, odnosno "odbijanje baštine i doma." Radi se o "fazi kroz koju adolescentski um normalno prolazi", ali je bitna trajna značajka nekih, tipično ljevičarskih, političkih impulsa i ideologija koje se zalažu za ksenofiliju (davanje prednosti stranim kulturama). Oikofobija, kako je definira Scruton, je strah od poznatoga: "dipozicija, u svakom sukobu, da stanete na stranu 'njih protiv nas', potreba da ocrnite običaje, kulturu i institucije koje su 'naše'". U postu Oikofobija objašnjeno je o čemu se radi;

"Članovi liberalne élite su možda imuni na ksenofobiju, ali su podjednako krivi zbog odbijanja, i averzije, prema domu. Svaka država iskazuje ovaj porok u svojoj verziji. Nitko rođen u postratnoj Engleskoj ne može ne primijetiti izrugivanje nacionalnom u našem obrazovanju od strane onih koji ne bi mogli kritizirati da ljudi nisu bili spremni umrijeti za svoju državu. Lojalnost koja je potrebna ljudima u svakodnevnom životu, i koju potvrđuju svojim spontanim društvenim akcijama, danas se redovito ismijava ili čak demonizira od strane dominantnih medija i obrazovnog sustava. Nacionalna povijest se podučava kao priča o sramu i degradaciji. Umjetnost, literatura i religija naše nacije su većinom izbačene iz kurikuluma, a folklor, lokalne tradicija i nacionalne ceremonije se rutinski smatra glupošću.

Ovo odbijanje nacionalne ideje je rezultat osebujnog načina razmišljanja koje se razvilo kroz Zapadni svijet nakon drugog svjetskog rada, i posebno je rasprostranjeno među intelektualcima i političkom elitom. Ne postoji adekvatna riječ za ovo stanje, iako je lako prepoznati simptome: odnosno dispoziciju, u svakom sukobu, da se stane na stranu "njih" protiv "nas", i potrebu da se ocrne običaji, kultura i institucije koje su "naše". Takvo ponašanje nazivam oikofobija – averzija prema domu – ističući duboku vezu sa ksenofobijom, koja je njena zrcalna slika. Oikofobija je faza kroz koju adolescentski um uobičajeno prolazi, ali to je stanje u kojem intelektualci znaju ostati zarobljenim. [...]

Prevlast oikofoba u našim nacionalnim parlamentima i EU mašineriji je djelomične odgovorna za prihvaćanje subvencionirane imigracije, i za napade na običaje i institucije koje povezujemo sa tradicionalnim i materinjim oblicima života. Oikofob odbacuje nacionalnu lojalnost i definira svoje ciljeve i ideale protiv nacije, promovirajući transnacionalne institucije nad nacionalnim vladama, prihvaćajući i odobravajući zakone koje odozgo nameću EU ili UN, a svoju političku viziju definira u terminima kozmopolitskih vrijednosti koje su očišćene od svih pozivanja na pojedine dijelove stvarne povijesne zajednice. Oikofob je, u svojim vlastitim očima, branitelj prosvijećenog univerzalizma protiv lokalnog šovinizma. Upravo je porast oikofobije doveo do porasta krize legitimnosti u nacionalnim državama Europe, svjedoci smo masovne ekspanzije zakonodavnog tereta na narode Europe..."

---

Dio građana smatra da javne vlasti ne bi trebale braniti granice i provoditi zakone odnosno upotrebljavati silu protiv onih koji ih krše. Djelomice se radi i o utjecaju pacifizma (filozofije prema kojoj je svako nasilje zabranjeno). U eseju Rat i Ubojstvo, Anscombe kritizira pacifizam i komentira koja je uloga vlasti u provođenju zakona i očuvanja granica;

"Jasno je kako je svijet manje džungla zbog vladara i zakona, i kako je iskazivanje prisilne snage bitno za te institucije u postojećem obliku – sve je to toliko očito, da vjerojatno samo Tennysonianski koncept napretka omogućuje ljudima (koji se ne žele odvojiti od svijeta) da misle kako je unatoč tome takvo nasilje neprimjereno, da će jednoga dana, u ovoj trenutnoj razdiobi, moći bez nje, i da je pacifist čovjek koji vidi i pokušava pratiti idealni smjer kojeg buduća civilizacija jednog dana mora ostvariti. Radi se o iluziji, koja bi bila fantastična da nije tako poznata.

U mirnoj zemlji, u kojoj se poštuje zakon, poput Engleske, možda nije odmah očito da vladari moraju narediti nasilje sve do borbe na smrt protiv onih koji mu se protive; ali kratko promišljanje pokazuje da je to tako. Oni koji se protive sili koja podržava zakon se neće uvijek prestati boriti do smrti, i ne može ih se uvijek zaustaviti bez takve borbe. "

---

Postoje i mnogi drugi faktori koji su povezani s politikom i ekonomijom.

Manje države znači da postoji veća konkurencija, ako jedna od država uvede previsoke poreze i preveliku regulacija bit će nekonkurentna; ali u slučaju velikih centraliziranih carstava takve konkurencije nema. Država može raditi što god želi. Masovna otvorena imigracija ima efekt uništavanja lokalnih lojalnosti i širenje birokracije, svi postajemo izolirani pojedinci, bezlična masa; sve to potpomaže centralizaciji. (Upravo onoj centralizaciji koja nas i uvjerava da moramo primati imigrante.) To sve ima veliki utjecaj na ekonomiju i društvo. Kada vas tjeraju da živite uz ljude koji se ne žele (ili ne mogu) integrirati dolazi do problema.

Tu su naravno i svi oni koji promatraju pojedince tek kao potrošače i zaposlenike; nije bitno tko kupuje i tko radi. (Lako je pronaći i druge ljude/organizacije koje imaju različitih interesa i koristi od imigracije.)

---

Ipak, zašto imigracija nije nikakav problem za eubirokrate. Zašto nisu svjesni razlike u nacijama koje čine tu uniju, činjenicu da neke od njih cijene svoju kulturu. Iz posta EU, Grčka i važnost kulture;

"Zašto arhitekti eura nisu znali ove stvari? Odgovor možete pronaći duboko u sklopu europskog projekta; radilo se o projektu sa skrivenom agendom, a ta agenda je uništenje, te istodobno, nijekanje, realnosti nacionalnosti. S obzirom da su nacije nosioci kulture, to je značilo nijekanje činjenice da je kultura bitna. Kulturne činjenice su jednostavno nezamislive za eurokrate. Dopustiti sebi da percipiraju kulturu bilo bi ravno priznanju da je njihov projekt nemoguć. To ne bi bilo toliko bitno kada bi imali drugi projekt s kojim bi ga mogli zamijeniti; ali - poput svih radikalnih projekata– onaj Europske unije je osmišljen bez plana B. Stoga je osuđen na propast i, tijekom svog propadanja, na povlačenje cijelog kontinenta za sobom. Nevjerojatan skup izlika je osmišljen u središtu projekta, dok se po rubovima politička klasa bori u pokušajima da se obrani od stalnih napada stvarnosti. Ali taj skup krinki je inficirana rana u srcu same stvari, i jednog dana će se rasprsnuti i zasipati nas otrovom.

Tako se moramo pretvarati da razlike između protestantskog sjevera te katoličkog i pravoslavnog juga nemaju nikakvog ekonomskog značaja. Radi se o kulturnoj činjenici što znači da je nepojmljiva. Razlike između kulture engleskog zakona i Code Napoléon, između rimske i otomanske pravne ostavštine, između država u kojim je zakon siguran, a suci nepotkupljivi i mjesta u kojima je zakon posljednje utočište sustava mita – na sve te razlike je potrebno zaboraviti. Vrijeme i tempo rada, te ravnoteža rada i odmora, što predstavlja srce svake zajednice s obzirom da definiraju njezin odnos prema vremenu, treba ignorirati, ili odrediti uzaludnim ediktima iz središnjice. I sve je potrebno urediti tim zastrašujućim sudovima – Europskim sudom Pravde i Europskim sudom Ljudskih Prava – čiji neizabrani suci nikada ne plaćaju troškove svojih odluka, i čija agenda "ne-diskriminacije" i "sve-bliskije unije" ima za cilj ukloniti svaki trag lokalne lojanosti, morala utemeljenog na obitelji te ukorijenjene načine života. Ne iznenađuje što, kada izgradite carstvo na takvim masovnim izgovorima, ono vrlo brzo postane nestabilno."

---

Koji je problem s primanjem velikog broja ljudi koji nema nikakvih lojalnosti prema državi u kojoj dolaze? U postu Nacionalne države ili transnacionalne tvorevine još jednom je ukazano na probleme umjetnih carstava;

"Demokracije duguju svoje postojanje nacionalnim lojalnosti – lojalnostima koje bi trebala dijeliti vlast i oporba, sve političke stranke, i izborno tijelo u cjelini. Tamo gdje je iskustvo nacionalnog slabo ili nepostojeće, demokracija nije uspjela pustiti korijen jer bez nacionalne odanosti, opozicija je prijetnja vlasti, a političke nesuglasice nemaju ništa zajedničko. Unatoč tome, ideja nacije je pod napadima – prezrena kao atavistički oblik društvenog jedinstava, ili čak osuđena kao uzrok rata i sukoba, potrebno ju je razbiti i zamijeniti prosvjećenijim i univerzalnijim oblikom vlasti. No, što bi točno trebalo zamijeniti nacije i nacionalne države? I kako će novi oblik političkog poretka uvećati ili očuvati našu demokratsku baštinu? Čini se kako je malo ljudi spremno dati odgovor na ta pitanja, a ponuđeni odgovori su ispunjeni šupljim frazama, tipično putem eunijinog usvajanja doktrine "supsidijarnosti", kako bi oduzeli moć državama članicama pod izlikom da čine upravo suprotno.

Stojimo na povijesnoj prekretnici. Naši parlamenti i pravni sustavi još uvijek imaju teritorijalni suverenitet. Još uvijek odgovaraju povijesnom uzorku koji je omogućavao Španjolcima, Nijemcima, Francuzima, Britancima i Talijanima da kažu "mi", a da pritom znaju na koga misle. Još uvijek imamo priliku obnoviti pravnu moć i izvršne postupke koji su formirali nacionalne države Europe. U isto vrijeme, pokrenut je postupak koji bi izvlastio preostali suverenitet naših parlamenata i sudova, koji bi pretvorio nacionalnosti europe u povijesno besmisleni kolektiv, koji nije ujedinjen niti jezikom, niti religijom, niti običajima, niti naslijeđenom suverenošću i zakonom. Moramo odlučiti hoćemo li ići prema novom stanju ili ćemo se vratiti isprobanoj i poznatoj suverenosti teritorijalnih nacionalnih država. Naše političke elite govore i ponašaju se kao da ne postoji takav izbor – baš kao što su to radili komunisti u vrijeme Ruske Revolucije. Pozivaju se na neizbježne procese, nepovratne promjene; i iako su ponekad spremni razlikovati "brži" od "sporijeg" puta u budućnost, u njihovom glavama jasno je da oba puta vode do istog cilja – transnacionalne vlade, pod zajedničkim pravnim sustavom, u kojem nacionalna odanost neće biti ništa značajnija od podržavanja lokalnog nogometnog tima.[...]

Mislimo na osjećaj zajedničkog interesa među onima koji žive pod istom vlašću, i koji se nalaze unutar iste prirodne ili povijesne granice. Mislimo na, dio zajednice koji se ne smatra stranim s obzirom na drugi dio; osjećaju vrijednost svoje povezanosti – osjećaju da su jedan narod, da su njihove sudbine povezane, da je nesreća njihovih zemljaka i njihova nesreća, i ne osjećaju želju sebično se osloboditi svog djela zajedničkih poteškoća tako što bi raskinuli povezanosti.[...]

Da ukratko pojasnim: nitko nije dao ispravnu argumentaciju protiv nacija, a argumentacije za transnacionalne alternative nisu uopće niti dane. Zbog toga vjerujem da smo na pragu odluke koja bi se mogla pokazati katastrofalnom za Europu i za svijet; imamo još samo nekoliko godina da zadržimo našu baštinu i da je obnovimo. Sada, više no ikada, odzvanjaju istinom stihovi iz Goetheova Fausta:

Was du ererbt von deinen Vätern hast,
Erwirb es, um es zu besitzen.

Ono što si naslijedio od svojih predaka, zasluži, kako bi to mogao posjedovati. Moramo ponovno zaraditi suverenitet koje su prijašnje generacije mukom oblikovale od naslijeđa kršćanstva, imperijalne vlasti i rimskog prava. Zasluživši to, posjedovati ćemo, a posjedovajući, imat ćemo mir unutar svojih granica."

***

Za kraj nekoliko komentara o nasumičnim izjavama i događanjima vezanim uz imigraciju. Komentari bi se mogli urediti i proširiti, ali za sada ukratko. (Inače bi bilo potrebno objasniti kako konzervativci promatraju društvo i različite vrijednosti.) Problem je to veći jer se, posebno u Hrvatskoj, ne radi o održavanju postojeće situacije nego obrani trajnih vrijednosti – neke od njih su oslabljene tako da je konzervatizam više reformatorskog tipa. Za konzervativca, prostorna imigracija je problematična, ali važni su i vremenski imigranti. Svaka nova generacija kao mali barbari koje je potrebno civilizirati prije nego što potpunu razruše našu civilizaciju – ili u ovoj fazi, barem ono što je preostalo.

Kao što vjerujem pretpostavljate, ovo pišem motiviran nedavnim događanjima koja su ponudila i nekoliko iznenađenja. Optužbe zbog rasizma, fašizma, islamofobije, ksenofobije, govora mržnje i sličnog nisu nikakvo iznenađenje. (Svatko tko se ne slaže je izopačen, radikalni desničar, pronacist itd.) Ipak, očekivao sam višemjesečnu propagandu koja će prethoditi svemu ovome. Nešto poput; potrebni su nam imigranti za mirovine, oni će nam pomoći da nastavimo naš način života. Činjenica da u pokušaju očuvanja našeg načina života zovemo imigrante koji ne prihvaćaju naš način života izgleda ne predstavlja poseban problem. Zadnjih godina prisutna je sramežljiva kampanja za imigraciju u različitim medijima, ali ništa što bi navjestilo ovakva događanja.

Potpuna servilnost političke klase prema europskoj uniji također ne predstavlja posebno iznenađenje. Već su se i najveći optimisti navikli da ne trebaju očekivati odluke naših političara koje bi bile protivne njihovim birokratskim kolegama. Prisutno je "signaliziranje vrlina" na razini unije između političara, novinara, NGO aktivista i sličnih profesija. Supriorni su svima drugima jer su predaniji postizanju egalitarizma i multikulturalizma.

Hrvatska će postati multikulturalno društvo. Uvjeravaju nas da što je društvo multikulturalnije to je bolje i sigurnije. Ono što je zanimljivo, kada god se u svijetu govori o opasnostima multikulturalizma spominje se jugoslavija; Tragični kraj jedne multikulturalne priče kao upozorenje za čitavo čovječanstvo, ali ne i kod domaćih ljevičara. Kod nas se jugoslavija spominje kao uspješan primjer multikulturalne priče. Sve je bilo sjajno, ali onda su došli zločesti antimultikulturalisti. Propast, nepovjerenje i rat samo znači da nije bilo dovoljno multikulturalizma. (Slično tome, u svijetu ekonomija jugoslavije predstavlja primjer neuspješnosti, nepogodan rezultat kao upozorenje što se događa pri kolapsu, ali kod nas ljevičari misle da je jugoslavija bila uspješna. Sve je bilo sjajno sa socijalizmom, ali onda je došao zli kapitalizam. Dio odbijanja sagledavanja stvarnosti je rezultat toga što su aktivno sudjelovali u tome sistemu, ali ne radi se samo o tome.)

Nisam očekivao ovakav razvoj događaja, ali moje opravdanje je da ja nisam niti zadužen za takve stvari. Oni koji jesu, oni koji moraju štititi granice ove države nimalo ne brinu za njih. Oni nas uvjeravaju kako će pokazati solidarnost. Ministar policije umjesto da brine o sigurnosti brine o solidarnosti. Njegov posao nije da provodi zakone nego da ponavlja sentimentalne fraze naprednjačkih aktivista. (Bilo bi previše očekivati da se ministar brine o interesima ljudi koji su ga izabrali.) Tako su i u Roterhamu policajci više brinuli da ispadnu multikulturalni, sve je dopušteno samo da se izbjegne optužba za rasizam.

Odjednom je i kršćanstvo postalo aktualno. Ljudi koji promoviraju sve suprotno kršćanstvu odjednom se pozivaju na njega. Kažu, ipak smo mi kršćani – a kada promoviraju ubijanje ljudskih bića u prvim mjesecima razvoja, izmišljaju različite zajednice protivne pravdi i prirodi, provode svakakve antikršćanske programe onda smo "sekularni". Očito, ne morate biti kršćanin da bi se tome protivili, ali obično se uvođenje i obavljanje takvih stvari pokušava opravdati "sekularizmom". (A i nekako mi je čudno da zagovaramo prihvat i onih koji su na putu pobacali kršćane u more.)

Svi su oni odjednom veliki multikulturalisti. Zaboravit ćemo kakav je njihov odnos prema dijaspori. Premijer je čak napadao konkretne povratnike kao one koji "ne poznaju" državu; zamislite što bi bilo kada bi netko sa suprotne strane spektra krenuo optuživati (naseljene) imigrante za istu stvar. Izjave usmjerene protiv drugih naroda kod naših vodećih ljevičara su isto vrlo česte; bizantinci, srednjoazijci i što sve ne. Da ne spominjem odbojnost prema pripadnicima svog naroda. Mogli ste se susresti s komentarima da što neki hercegovac izbjeglica ima pravo komentirati imigraciju, on je tu došao i treba biti tiho. (Izjednačavanja nekog iz Afganistana s nekim iz Vukovara je vrhunac manipulacija osjećajima ljudi, ali mislim da će većina shvatiti razliku.)

Naravno, postoje povijesni razlozi zašto se mrzi dijaspora. Isto tako, postoje razlozi zašto bi netko želio naseliti zemlju s ljudima za koje pretpostavlja da će mu dati glas. Kada to popratite već postojećim iseljavanjem nezadovoljnika, dobijete zamjenu onih koji su nezadovoljni vlašću s onima koje ta ista vlast planira financirati u zamjenu za glas. Sigurno netko u našim ljevičarskim strankama razmišlja sav užasnut; "joj ne, iseljavaju se nezadovoljni ljudi iz regija koje ne glasaju za nas, a doseljavaju novi koji će glasati. Kada bi barem to nekako mogli spriječiti." (U SAD-u su aktualne rasprave o tome da je kasnija imigracija planirano provedena kako bi ljevičarska stranka dobivala izbore; a u Britaniji čak i postoje izjave da je to namjera otvorene masovne imigracije. Možete se tješiti da takva motivacija kod nas ne postoji jer su sve stranke to spremne učiniti pa se radi o pat poziciji.)

Različiti naprednjački aktivisti zajedno s islamistima, ruku pod ruku, možete se zapitati što ih povezuje. Tako i kod nas poznati feministi i lgbttqqfagpbdsm aktivisti uvjeravaju javnost da je imigracija sjajna stvar.

Iako nije usko vezan uz spomenute; sjećam se nastupa mladog "filozofa" koji nas je uvjeravao da arapi (u "arapskom proljeću, bilo je to prije par godina) od društva žele isto što i mi - odnosno on. Odmah sam se zapitao s kime je on to pričao, sumnjam da govori francuski i arapski, i sumnjam da je posjetio lokalne džamije. Vjerojatno je pričao sa nekolicinom iz bogatije srednje klase koja zna engleski, i koja posjećuje ista događanja kao i on. Razvoj događaja poslije revolucije pokazao je da postoje ljudi koji ne žele od društva iste stvari kao on. (I da je društvo presloženo da bi ga samo tako mijenjali.)

U svakom slučaju, nisam očekivao ovakve reakcije naše vlasti; Nisam očekivao niti ovakvo medijsko izvještavanje – naivno od mene, koje je možda utjecalo i na ljude od kojih to ne bi očekivao. Kada vodeći lgbt aktivist, koji sa strane ima još nekoliko srodnih djelatnosti - jedna od njih "integracija" imigranta (više imigranta više para za udrugu) - napada Orbana jer ograda neće riješiti problem, očekujem da će se prosječni građanin zapitati o čemu on to priča. Ne znam je li ograda tehnički najbolje rješenje; ali problem s kojim se Orban – izabran i odgovoran mađarskom narodu - suočava je problem ilegalnih prijelaza granice. Orban ne rješava ekonomske probleme milijuna ljudi iz afrike i azije. Naravno da ograda neće dovesti do mira u Somaliji ili Siriji, ali to joj nije niti uloga. Cilj joj je obraniti granice i sprečavati kriminalnu aktivnost.

Demagozi spominju da ograda podsjeća na neka zla vremena. Ali ova ograda se postavlja iz suprotnog razloga. Njen cilj nije nikoga zatočiti, spriječiti mu odlazak. Cilj je zaštiti one koje si tu, osigurati provođenje zakona i sigurnost društva. Ne postoji nikakvo ponavljanje pogreški iz prošlosti.

Vlast, aktivisti i mediji ne trebaju previše čuditi. Čak ne čudi ni nadbiskup koji nije siguran treba li on nagovještavati trojedinog Boga ili muhamedove zablude; ne čudi ni kažnjavanje fratra koji upozorava na laži islama. Ono što me iznenadilo je manipulacija osjećajima vezanim uz nedavnu ratnu prošlost. Prvog dana ulaska jedna televizija izvještava i uspoređuje kako su na tim prostorima ljudi prije dvadesetak godina sve ostavili i morali bježati, a sada dolaze drugi ljudi poput njih – ovako ispričano nisam dočarao patetiku tog priloga. (Ako ništa drugo, sigurno je barem netko nesklon imigraciji poželio da posao te novinarke preuzme netko od imigranata.)

Jesu li Vukovarci u naponu snage vikali idemo u njemačku i samo njemačku, hoću u njemačku, zašto me ne puštate. Jesu li nesretni vukovarci inzistirali da ih se otpremi baš u njemačku i samo u njemačku, a na svako zaustavljanje žestoko reagirali?

---

Različiti ljudi različitih uvjerenja imaju svoje motivacije za oduševljenje (masovnom otvorenom) imigracijom. Naravno da nisu svi ljevičari ili naprednjački aktivisti kojima je cilj što brže uništiti postojeće društvo i sve lojalnosti u njemu. Primijetio sam da komentari na nekolicinu medijskih članaka koje sam pročitao pokazuju drugačije razmišljanje ljudi od prevladavajuće propagandne. Ipak, to ne mijenja činjenicu da se mnogi sasvim prosječni ljudi ne protive ovakvom razvoju događaja. Kako to objasniti? Nisam siguran.

Čini se da kod ljudi u našem društvu, a to vrijedi i za ostale probleme, postoji neka odvojenost od stvari koje im se događaju. U takvoj atmosferi, čak i oni koji ne žele da se doseli nekoliko stotina tisuća imigranata, neće imati ništa protiv – zašto se ne bi doselili?

Postoje ljudi s čijim vrijednostima bi se u mnogočemu složio, i u prvi mah njihova motivacija za prihvaćanje imigracije bi se mogla učiniti pohvalnom, ali radi se o naivnosti. Chesterton objašnjava o čemu se radi.

"Moderni svijet nije zao; na određeni način moderni svijet je zapravo predobar. Prepun je divljih i potraćenih vrlina. Kada se religiozna shema raspadne (kao što je to slučaj s Kršćanstvom u Reformaciji), poroci nisu jedini koji su pušteni. Istina, ti poroci su pušteni, lutaju i stvaraju štetu; Ali također su puštene i vrline; I te vrline još luđe lutaju, i stvaraju još goru štetu. Moderni svijet je prepun starih kršćanskih vrlina koje su poludjele. Vrline su poludjele jer su odvojene jedna od druge i lutaju same."

Suosjećanje prema bližnjima može biti pohvalno, ali ne smijemo zaboraviti na razboritost, istinu i pravdu.

Da sažmem; Podržavanje ovakve imigracije je za neke dio promišljene taktike stvaranja Novog Društva (od kojeg očekuju direktnu korist za sebe ili smatraju da je takvo društvo idealno), a kod nekih se jednostavno radi tek o naivnosti.

A poslije kola ...