Još uvijek smo na The use of Knowledge in Society. Hayek objašnjava da centralno planiranje ne može dobro funkcionirati jer onemogućuje pojedincima da reagiraju na promjene u sustavu. Kako pojedinac može znati za te promjene (i kako reagirati) bez da poznaje čitav sustav? Kako prenijeti pojedincu informaciju o promjeni? Svakodnevno donosimo odluke o stvarima koje nam nisu u potpunosti poznate, primjerice zašto je neki stroj ili stručnjak s nekom vještinom tako teško dostupan, zašto dolazi do nedostatka neke robe i slično; radi se o pojavama koje imaju uzroke čije nam poznavanje nije potrebno da bi donosili odluke. Taj problem koordinacije djelovanja ljudi rješava sustav cijena.Hayek daje primjer kositra, zamislimo da zbog nekog razloga dođe do smanjenja proizvodnje, ili nove uporabe – dakle dolazi do pomanjkanja kositra. (To znači da će cijene kositra porasti, i tu je zanimljivo primijetiti da ne moramo niti znati koji je od ta dva uzroka doveo do porasta.) Postoji čitav lanac ljudi koji će na temelju cijena donositi različite odluke koje će u obzir uzimati tu novu informaciju – primjerice, koristiti će manje kositra, koristiti će neki drugi materijal, početi će se proizvoditi taj novi materijal itd. Nitko od pojedinaca nema potpuni pregled zbivanja, ali putem različitih posrednika, informacija dolazi do svakog pojedinca – sustav cijena to omogućuje. Hayek dalje nastavlja;
Na cjenovni sustav moramo
gledati kao na takav mehanizam za prenošenje informacija, ako želimo
razumjeti njegovu stvarnu funkciju – funkciju koju on dakako
obavlja utoliko nesavršenije ukoliko su cijene rigidnije. (Čak i
kada navedene cijene postanu sasma rigidne, ipak će snage koje bi
djelovale kroz promjenu cijena i nadalje u znatnoj mjeri djelovati
kroz promjene u drugim elementima razmjene.) Najznačajnija
činjenica u svezi s tim sustavom jest ekonomija znanja s kojim on
djeluje, ili: koliko malo pojedinačni sudionik treba znati kako bi
mogao djelovati na pravi način. U skraćenom obliku, nekom
vrstom simbola, prenose se samo bitne informacije i prenose se samo
onima kojih se tiču. Više je od metafore ako cjenovni sustav
opišemo kao vrstu mašinerije za registriranje promjena, ili kao
sustav telekomunikacija koji osposobljuje pojedinačne proizvođaće
da motre na samo malo pokazatelja, kao što inženjer može motriti
kazaljke samo nekih brojila kako bi svoja djelovanja uskladili s
promjenama o kojima mogu nikada i ne saznati više od onoga što se
održava u kretanjima cijena.
Dakako, ova usklađivanja
vjerojatno nikada nisu "savršena" u smislu u kojem ih
ekonomist zamišlja u svojoj ravnotežnoj analizi. Ali bojim se da su
nas naše teorijske navike pristupanja problemu s pretpostavkom skoro
svačijeg više ili manje savršenog znanja učinile donekle slijepim
za pravu funkciju cjenovnog mehanizma, te da nas navode na primjenu
krivo usmjerenih standarda u prosuđivanju njegove efikanosti.
Pravo je čudo da su – u slučaju poput ovog s rijetkosti jedne
sirovine, bez ijedne izdane naredbe, s manje od desetak ljudi kojima
je bio poznat uzrok – deseci tisuća ljudi, čiji identitet ne bi
mogao biti utvrđen niti istraživanjem koji bi trajao mjesecima,
bili navedeni da više štede na sirovini ili njezinu proizvodu;
to jest da bi njihove profitne stope bile uvijek zadržane na jednoj
te istoj ili "normalnoj" razini.
Namjerno sam rabio "čudo"
kao riječ kojom ću šokirati čitatelja i trgnuti ga iz
samozadovoljstva s kojim često rad ovoga mehanizma uzimamo kao
samorazumljiv. Uvjeren sam da bi – kada bi on bio rezultat
svjesnog ljudskog projekta, i kada bi ljudi rukovođeni promjenama
cijena razumjeli da njihove odluke imaju značaj koji daleko prelazi
njihov neposredni cilj – taj mehanizam bio proglašen jednim od
najvećih trijumfa ljudskog uma.
Njegova je dvostruka nesreća da nije proizvod ljudskog projekta i da
ljudi čije postupke vodi obično ne znaju kako su bili navedeni
postupiti onako kako su postupili. Ali oni koji bučno zagovaraju
"svjesno upravljanje" i koji ne mogu vjerovati da bi išta
što se razvilo bez prethodnog projekta (i čak bez razumijevanja)
moglo riješiti probleme koje nismo sposobni riješiti svjesno –
trebaju se sjetiti da problem i jest upravo u tome: kako protegnuti
domet našeg korištenje resursa preko dohvata kontrole bilo čije
svijesti; i , prema tome: kako se riješiti potrebe svjesne kontrole
i kako osigurati poticaje koji će navesti pojedince da čine ono što
je potrebno a da im nitko ne mora govoriti što da čine.
Problem s kojim se
ovdje susrećemo ni na koji način nije svojstven jedino ekonomiji
već se javlja u svezi s gotovo svim socijalnim fenomenima, jezikom i
većinom kulturnog naslijeđa, te čini stvarno središnji teorijski
problem sve društvene znanosti. Kako
je Alfred Whitehead kazao u jednoj drugoj svezi, "Duboko
je pogrešan truizam, što je zapisan u svim bilježnicama i koji
ponavljaju ugledni ljudi u svojim govorima, da bismo trebali
kultivirati naviku razmišljanja o onome što činimo. Stvar stoji
sasvim obratno. Civilizacija napreduje šireći broj važnih
operacija koje možemo izvoditi ne razmišljajući o njima." Na
socijalnom je polju to od dubokog značaja. Stalno rabimo formule,
simbole i pravila čije značenje ne razumijemo i kroz čiju si
uporabu pribavljamo ispomoć znanja koje osobno nemamo. Te prakse i
institucije razvili smo gradeći na navikama i institucijama koje su
se pokazale uspješnima na svojim vlastitim područjima i koje su
tako postale temeljem civilizacije što smo je izgradili.
Cjenovni je sustav upravo
jedan od takvih formacija kojima se čovjek naučio služiti (iako je
još uvijek jako daleko od toga da je naučio koristiti na najbolji
način) nakon što se o nj spotaknuo a da ga nije razumio. Kroz nj su
postali mogućima ne samo podjela rada već također i koordinirano
korištenje resursa temeljeno na jednako podijeljenju znanju.