Scalie i (pogrebne) propovijedi

Mislim da je s obzirom na vrijeme u kojem se nalazimo korisno podsjetiti na propovijed koju je održao Paul Scalia na misi zadušnici za svog oca Antonina Scaliu, suca američkog Vrhovnog suda koji je nedavno preminuo. Scalie je bio utjecajni sudac čije su razmišljanja izazivala pozornost, ali s tim dijelom se možete i sami upoznat pa neću skretati pažnju.

U prvom dijelu posta prenosim Paulovu propovijed, u drugom razmišljanja suca Scalie o pogrebima i propovijedima, a u trećom analizu filozofa Pakaluka koji je pronašao mnogo toga dobrog u već spomenutoj propovijedi.

Propovijed možete pročitati u izvornoj verziji ovdje - Funeral Homily For Justice Antonin Scalia; ili, zahvaljujući bitno.netu, pročitati prijevod propovijedi na hrvatskom ovdje. Odlučio sam preuzeti njihov prijevod pa ga u cijelosti prenosim u nastavku (uređenje oblika teksta moje);

Danas smo ovdje okupljeni zbog jednog čovjeka. Čovjeka kojeg mnogi od nas poznaju osobno, a još ga veći broj ljudi poznaje samo po reputaciji; čovjeka kojeg mnogi vole, a mnogi ga i preziru; čovjeka poznatog po mnogim kontroverzama, ali i po velikom suosjećanju s drugima. Taj čovjek je, naravno, Isus iz Nazareta.

On je taj kojeg naviještamo: Isus Krist, Sin Oca, rođen od Marije Djevice, raspet i pokopan, uskrsli koji sjedi s desne Očeve. Zbog njega, zbog njegova života, smrti i uskrsnuća mi ne tugujemo kao ljudi bez nade, već s pouzdanjem Antonina Scaliju preporučujemo milosti Božjoj.

Evanđelje nam kaže: Isus Krist isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti (Heb 13, 8-9). To nam danas nudi dobro usmjerenje za naše misli i molitve. Ustvari, gledamo u tri smjera: prema jučer sa zahvalnošću, prema sadašnjosti u potrebi i prema vječnosti s nadom.

Gledamo prema jučerašnjem Isusu Kristu – tj. gledamo u prošlost – zahvalni za sve blagoslove kojima je Bog darivao tatu. U proteklom su tjednu mnogi svjedočili o stvarima koje je tata za njih učinio, ali danas se ovdje želimo osvrnuti na sve što je Bog učinio za tatu. Zahvaljujemo, prije svega, na otkupljujućoj smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Naš Gospodin je umro i uskrsnuo, ne samo za sve nas već za svakog od nas. Sada upravljamo pogled prema Njegovoj smrti i uskrsnuću i zahvaljujemo što je umro i uskrsnuo za tatu. Nadalje, zahvaljujemo Isusu što ga je rodio za novi život u krštenju, okrepljivao ga u Euharistiji i liječio ga u ispovjedaonici. Zahvaljujemo što mu je Isus dao 55 godina braka sa ženom koju je volio i koja mu je mogla parirati u svemu te ga čak i pozvati na odgovornost.

Bog je tatu blagoslovio dubokom katoličkom vjerom – uvjerenjem da se Kristova prisutnost i moć danas u svijetu nastavljaju kroz Njegovo tijelo, Crkvu. Volio je jasnoću i međupovezanost crkvenog učenja. Cijenio je crkvene obrede, pogotovo ljepotu njezina drevnog slavljenja. Vjerovao je u moć sakramenata kao sredstava spasenja kroz koje Krist u njemu djeluje za njegovo spasenje.

Iako, jednog subotnjeg popodneva me prekorio što sam baš to popodne slušao ispovijedi. Nadam se da će vam, ako među vama ima odvjetnika, biti izvor utjehe to što ni rimski kolar nije bio zaštita od njegovih kritika. Problem te večeri nije bio taj što sam ja slušao ispovijedi, već to što se on našao u mom redu za ispovijed. Brzo ga je napustio. Kako je kasnije rekao: “Možeš mislit’ da ću se tebi ispovijedat’!” Osjećaj je bio obostran.

Bog je tatu blagoslovio, kao što je dobro poznato, i ljubavlju prema njegovoj domovini. Tata je jako dobro znao kako je teško izboreno bilo osnivanje naše nacije. U tom je osnivanju on, poput otaca utemeljitelja, vidio blagoslov koji brzo nestaje kada se vjeru izgoni s javnog trga ili ju mi ondje ne donosimo. Razumio je da ne postoji sukob između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema domovini, između osobne vjeroispovijesti i javne službe. Tata je razumio da je postajao sve bolji građanin i javni službenik što je više ponirao u svoju katoličku vjeru. Bog ga je blagoslovio željom da bude dobri sluga svoje zemlje, upravo zato što je prije svega bio Božji sluga.

Mi, članovi obitelji Scalia, posebno zahvaljujemo na jednom blagoslovu koji je Bog darovao. Bog je tatu blagoslovio ljubavlju prema svojoj obitelji. Bili smo oduševljeni čitajući mnoge riječi hvale i divljenja njemu, njegovom intelektu, pisanim radovima, govorima, utjecaju itd. No puno važnije od toga – nama i njemu – bilo je to što je bio tata. On je bio otac kojeg nam je Bog dao za veliku pustolovinu obiteljskog života. Istina, nekad nam je znao zaboraviti imena ili nas zamijeniti jedno s drugim. No ima nas devetero. Volio nas je i nastojao nam tu ljubav pokazati i dijeliti s nama blagoslov vjere koja mu je bila tako dragocjena. Dao nas je jedne drugima, da si budemo međusobna potpora. To je najveće blago koje roditelji mogu dati djeci i u ovom smo trenutku na njemu posebno zahvalni.

Dakle, gledamo u prošlost, prema Isusu Kristu jučerašnjice. Prizivamo u pamet sve te blagoslove i dajemo našem Gospodinu čast i slavu zbog njih, jer su oni Njegovo djelo.

Gledamo i prema Bogu sadašnjosti, u potrebi – u sadašnjem trenutku, upravo ovdje i sada, dok oplakujemo osobu koju volimo, kojoj se divimo i čija nas odsutnost boli. Danas se molimo za njega. Molimo se za mir njegove duše. Zahvaljujemo Bogu za dobrotu koju je iskazao tati, kao što je dostojno i pravedno. No jednako tako znamo da tata, iako je vjerovao, to nije činio savršeno, kao ni mi. Isus Krist se u njemu još nije usavršio. Samo oni koji u sebi usavrše Krista mogu ući u raj. Na nama je da molitvama pomognemo u tom usavršavanju, posljednjem djelu Božjeg milosrđa, oslobađanju tate od svih tereta grijeha.

No nemojte meni vjerovati na riječ. Tata je – nimalo iznenađujuće – imao nešto za reći o toj temi. Pišući prije nekoliko godina o jednom prezbiterijanskom svećeniku, čijem se sprovodu divio, poprilično je lijepo sažeo zamke sprovoda i zašto nije volio eulogije. Napisao je: “Čak i kada je preminuli časna osoba – doista, posebno ako je preminuli bio časna osoba – slavljenje njegovih vrlina može dovesti do toga da zaboravimo da se molimo i Bogu zahvaljujemo na Njegovom neobjašnjivom milosrđu prema grešniku.” Tata ne bi sebe izuzeo od toga. Zbog toga smo ovdje, kako bi on želio, da se pomolimo za Božje neobjašnjivo milosrđe prema grešniku, ovom grešniku, Antoninu Scaliji. Nemojmo mu iskazivati lažnu ljubav niti dozvoliti da ga naše divljenje njemu liši naših molitava. Nastavljamo mu iskazivati ljubav i činiti mu dobro moleći se za njega, da se sva ljaga grijeha opere, sve rane zacijele i da se očisti od svega što nije Krist. Da počiva u miru.

Naposljetku gledamo prema Isusu u vječnosti. Ili, bolje rečeno, razmatramo vlastito mjesto u vječnosti i hoće li ono biti s Gospodinom. Čak i dok se molimo za tatu da brzo uniđe u vječnu slavu, trebamo obratiti pozornost na sebe. Svaki nas sprovod podsjeća na to koliko je tanak veo koji razdvaja ovaj svijet od onog, vrijeme od vječnosti, priliku za obraćenje od trenutka suda. Ne možemo odavde otići nepromijenjeni. Nema smisla slaviti Božju dobrotu i milost ako nismo pozorni i osjetljivi na te stvarnosti u svojim životima. Moramo dozvoliti ovom susretu s vječnosti da nas promijeni, odvrati od zla i povede prema Bogu. Engleski dominikanac Bede Jarrett to je predivno rekao kada je molio: “O, snažni Božji Sine… dok  pripremaš mjesto za nas, pripremi i nas za to radosno mjesto, da možemo biti s tobom i tvojom ljubavlju svu vječnost.”

Isus Krist isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti. Dragi prijatelji, to je također i struktura mise – najveće molitve koju možemo moliti za tatu, jer ona nije samo naša molitva već i Gospodinova. Misa gleda prema Isusu jučerašnjice. Doseže u prošlost – do posljednje večere, razapinjanja, uskrsnuća – i čini te misterije i njihovu moć prisutnom ovdje, na ovom oltaru. Isus Krist postaje prisutan ovdje danas, pod prilikom kruha i vina, da sa samim Kristom možemo ujediniti sve naše molitve zahvale, tuge i potrebe kao žrtvu Ocu. Sve to, s pogledom prema vječnosti – koji se proteže do raja – gdje se nadamo uživati savršeno jedinstvo sa samim Bogom i ponovno vidjeti tatu, te se s njim radovati u općinstvu svetih.

***

U eseju Justice Scalia on Funeral Sermons; autor daje kratki podsjetnik na moderne promjene koje su prisutne pri pogrebima, posebno u usporedbi s kršćanskim shvaćanjem života i smrti. Prenosi razmišljanja suca Scalie koji je jednom prilikom pisao prezbiterijanskom pastoru. Iz pisma izdvajam.

[...] Ali čak i u kršćanskoj službi, vođenoj za preminule kršćane, iznenadim se kako je često euologija središnji dio službe, umjesto (kao što je bio slučaj u vašoj crkvi) Kristovo Uskrsnuće, i vječni život koji slijedi iz toga. Rekli su mi da prema kanonskom zakonu Katoličke Crkve, encomium na pogrebnoj Misi nije dopušten – iako, ako je to pravilo, nisam nikada vidio da ga se poštuje. Uvijek sam smatrao da takvo što ima smisla, ne samo zato što nas pošteđuje sramoćenja ili pretvaranje u slučajevima kada se malo toga dobrog može reći, nego i zato što, čak i kada je preminuli bio divljenja vrijedna osoba – zapravo, posebno ako je preminuli bio divljenja vrijedna osoba – slavljenje njegovih vrlina može dovesti do toga da zaboravimo da se molimo i Bogu zahvaljujemo na Njegovom neobjašnjivom milosrđu prema grešniku (Ajme, ovo se čini više kao prezbetarijanska misao nego katolička!)

Možda su duhovnici koji vode relativno sekularne službe motivirani željom da ne uvrijede one u nazočnosti koji nisu vjernici – njihov broj se obično povećava s važnošću preminulog. Ali radi se o velikoj grešci. Vjenčanja i sprovodi - posebno sprovodi - su najveća prilika koja preostaje u modernoj Americi za propovijedanje Radosne Vijest ne samo vjernima, nego i onima koji je zapravo nisu nikada ni čuli.

Scalia je u pravu. Ako u takvim situacijama nećete propovijedati o Uskrslom Kristu koji je pobijedio smrt onda kada uopće hoćete. Naravno da će se vjernici u važnim i dramatičnim trenucima svoga života, i života društva općenito, prisjećati temeljnih istina svoje vjere.

***

Filozof Michael Pakaluk proanalizirao je Paulovu propovijed u eseju The Beauty of Fr. Scalia’s Funeral Homily. Prenosim samo slobodniji sažetak nekih razmišljanja. (Kategorija Pakulukovih tekstova na mome blogu je ovdje, posebno izdavajam post Korupcija milosrđa.)

Pakaluk ističe nekoliko važnih stvari vezano uz propovijed;

Prvo, čini se kako je satima radio na toj propovijedi, ona je rezultat ljubavi, napornog rada i mnogo molitve. Ako se profesor za nekoliko desetaka studenata mora pripremati satima za predavanje onda i svećenik mora uložiti proporcionalno više truda za nedjeljnju propovijed.

Drugo, propovijed je imala jasnu strukturu, utemeljenu na Biblijskom stihu; "Isus Krist isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti". Propovijed nas poziva da se osvrnemo s zahvalnošću na prošlost, s tugom na sadašnjost i s nadom na budućnost. Propovijed treba imati jasnu strukturu kako bi je lagano mogli slijediti i zapamtiti Izabrani stih je bio sam po sebi aluzija, radi se o stihu kojim je Ivan Pavao II. govorio o novom mileniju, njegovo papinstvo nam pomaže da shvatimo katolički život sudca Scalie. Druga bitna aluzija je bila na razdoblje korizme, razdoblje obraćenja od grijeha. Obje aluzije su imali cilj smjestiti nas u vremenu; unutar šireg razdoblja Nove Evangelizacije i unutar razdoblja molitve i posta.

Treće, propovijed je bila okrepljujuća i muževna u prezentaciji istina vjere. Izbjegavala je sentimentalizam i one priče kakve su danas česte na sprovodima; Izbjegavala je emocije i oslanjala se na pouzdane strukture i istine. Nije spominjao subjektivna iskustva nego objektivne izvore objektivne milosti. Krštenje, ispovijed, brak – objektivna sredstva milosti utemeljena od Krista. Dobar propovjednik se nikada ne zamori ponavljanja osnovnih istina vjere, stalno upućuje na sredstva milosti.

Četvrto, osim izbjegavanja sentimentalizma, propovijed je izbjegla čestu pogrešku kanoniziranja preminulog (zapravo je neizravno i kritizirala takvo postupanje). Osvježavajuće je čuti takvog svećenika; kao i poruku o vrijednosti molitve za mrtve.

Peto, uspostavio je lijepu i prikladnu poveznicu između svoje propovijedi i Misne Žrtve koja je uslijedila, sve koristeći shemu koja je pružila organizacijsku strukturu propovijedi. Naše molitve i misa imaju istu trostruku dimenziju; molimo se sa zahvalnošću za prošlost, za sadašnjost sa žalošću (ili u drugom slučaju s radošću), i za budućnost kroz molitve za sebe i druge. Misa se pak dotiče prošlosti prisjećajući se Kristova života, smrti i uskrsnuća, tiče se sadašnjosti jer Kristovo Tijelo i Krv postaju stvarno prisutne, te naposljetku Misa predviđa vječnu gozbu u nebu.

Propovijed je opravdano hvaljena zbog implicitnog opovrgavanja čestih zloupotreba pogrebnih propovijedi kako bi se hvalio pokojnik. Također je pokazala da pogrebna misa za javnu ličnost ne mora biti samo politički spektakl. Pogrebna misa se tiče značenja i sudbine duše pojedinca pod milosnim pogledom živog Spasitelja.

Radi se o lijepoj propovijed, obilježava ju lucidna i prikladne struktura; pozivanje na osnovne stvarnosti vjere; postavljanje svega u prostor i vrijeme u kojem se nalazi Crkve.

Sudac Scalia na inauguraciji predsjednika Obame. (Nosi poklon društva Thomasa Morea, također katolika pravnika koji se borio protiv nepravednih zakona i samovolje vladara.)