Čovjek nije primarno svjedok protiv nečega.
Radi se samo o posljedici činjenice da je on svjedok za nešto.
Whittaker
Chambers, Witness
Posljednjih godina,
konzervativci su upali u potpuno opozicijski mentalitet u američkoj
politici. Imali smo dobre razloge za to, agenda obamine
administracije često je pokretana političkom filozofijom koja je
neprijateljska prema onome što konzervativci žele obraniti – a to
je: uređena individualna i ekonomska sloboda, kulturni
tradicionalizam, osobna odgovornost, civilno društvo, vjerska
sloboda, predanost radu, vjerovanje u Ameriku kao nadu za
čovječanstvo. Izazvani na tim frontama, konzervativci su reagirali
defenzivno, tvrdeći da se radi o ozbiljnim zabludama Takav odgovor
je nužan i prikladan, ali je ujedno i opasno nedostatan.
Takva reakcija je opasna
jer konzervativci koji žele postići uspjeh na izborima trebaju
ponuditi glasačima nešto više od protivljenja tuđim idejama.
Također je opasna jer pridonosi dojmu (kojeg često imaju i sami
konzervativci) da je Desnica tek kočnica Američkog života, a
Ljevica je ta koja upravlja volanom – ili da konzervativci jedino
žele liberalnu skrbničku državu koja će biti
nešto jefitnija no što je to u planovima Ljevice.
Ali naše opozicijsko
razmišljanje je opasno iz dubljeg razloga: dovodi nas u opasnost da
zaboravimo ono što zapravo pokušavamo obraniti i podržavati,
reducira konzervatizam na iskazivanje nostalgije i gnjeva. Nostalgija
i gnjev su konfuzne i nefokusirane sile u političkom životu. Imaju
svoju ulogu, ali ne mogu poslužiti kao organizacijski principi.
Organizacijski principi političkog pokreta moraju uključivati neku
viziju dobra cjeline – odnosno, neku ideju načina na koje naše
društvo mora pristupiti svom zajedničkom životu, nešto što može
uvjeriti širu javnost i ujediniti sve strane u službi zajedničkih
privlačnosti i nada, ne samo zajedničkih frustracija ili
zamjeranja.
Današnji
konzervatizam ponekad ostavlja dojam da su sve donedavno
organizacijski principi američkog života bili očiti svima, i da su
utjelovljivali političke prakse nacije. Kada bi takav opis bio
točan, onda bi konzervativci bili ti koji brane ugroženi status quo
i ne bi se morali truditi pri objašnjavanju za što se zalažu.
Takvo razmišljanje je pogrešno. Organizacijski principi našeg
nacionalnog života su oduvijek bili izrazito osporavani; američka
politika je podrazumijevala oštre sukobe Ljevice i Desnice od samih
početaka; a Ljevica je, u nekim važnim stvarima, bila dominantna
sila barem u posljednjoj trećini života naše nacije. Progresivizam
je uvelike definirao status quo kroz proces iskrivljavanja ustavnog
sustava kojeg konzervativaci ističu kao ispravan ideal.
Da bi promovirali svoje
vrijednosti, konzervativci trebaju ponuditi našu viziju kao istinsku
alternativu status quou. Potrebno je apelirati na širu
javnost i u praktičnim i u teorijskim stvarima; a to znači
simultano se baviti i svjetovnim stvarnostima upravljanja, i
principima te filozofijom koja je temelj naše ideje ispravnog
karaktera društva i politike. Drugim riječima, to zahtijeva
politički program koji se poziva na konzervativnu antropologiju,
sociologiju, i epistemologiju; vizija konzervativaca mora se
izražavati i u terminima političke filozofije i u terminima javne
administracije.
To znači da su današnjoj
Desnici potrebni i čvršći temelji u osnovama konzervativne
tradicije u Američkoj politici i praktičniji prijedlozi političkih
programa koji mogu odgovoriti na potrebe i želje javnosti. [...]
The Roots of a Reforming Conservatism,
Yuval Levine
