Vallicella, komentirajući
video s razmišljanjima nekih filozofa o vjeri, napominje da su za
njega
neizbježna religijska
iskustva koja je doživio. (Poduprta filozofskim promišljanjima –
i onima koji kritiziraju materijalizam, naturalizam, scijentizam,
sekularni humanizam itd; i onima koja se bave teističkim
argumentima. Već sam prenio jedan njegov post slične tematike, vidi Zašto imati religiozna uvjerenja?.)
No, s obzirom da nije
sklon društvenim okupljanjima – i općenito društvenim kontaktima
koji često samo iscrpljuju a ništa ne doprinose – zazire od njih i
kada su određene vjerske stvari u pitanju. (V. jest kršćanin,
odgojen i jako blizak katoličkoj Crkvi, ali bi ga mogli nazvati "neodređenim" – naravno ne u onom modernom relativističkom smislu. Jedan njegov post kojeg sam ranije objavio V. o V.II. se dotiče sličnih tema.)
- Objašnjava u postu Knowing God Through Experience;
Tek sam se nedavno
natjerao na uključivanje u zajedničke vjerske aktivnosti, ali i to
je više kao oblik odricanja. Mojih posljednjih pet tjedana koje sam
proveo u udaljenom samostanu su više bili eremitski nego
cenobitski, iako sam sudjelovao u službama. Po povratku sam ponovno
počeo pohađati mise sa svojom ženom. Zadnju nedjelju, sjeo je
jedan čovjek do mene, prijateljski tip koji mi je dao ruku, ali
njegov dah je nevjerojatno zaudarao. Iza mene, neki tip je skoro
"iskašljao dušu". Zatim su tu oni koji dođu na misu u
kratkim hlačama, i ne, ne govorim o djeci. Svećenik je
katastrofalan u javnom nastupu, a njegove propovijedi nemaju nikakvog
sadržaja. Shvaća li on uopće doktrinu koju bi trebao podučavati?
Zatim su tu i svi oni pišljivi liberali koji žele svesti vjeru na
hrpu zumba-njumba humanističke gluposti. I nemojmo zaboraviti
trenutnog klauna od pape koji nam, neuk u ekonomiji i klimatologiji,
govori o zlima kapitalizma i "globalnom zatopljenju" kada
bi trebao govoriti o Posljednjim Stvarima (Može li ih on nabrojati
iz glave?)
No, nakon svega toga,
kažem sam sebi; "Gledaj čovječe, uvijek govoriš o tome kak
su ljudi pala bića koja žive u palom svijetu. Pa, crkva, njena
hijerarhija i njeni članovi su dio svijeta što znači da su i oni
pala bića. Što očekuješ onda? Znaš da je najveći grijeh
intelektualaca ponos [oholost] i da ponos zasljepljuje duhovni vid
više nego išta drugo. Prema tome, stisni malo, budi čovjek među
ljudima, ponizi se. Na dobro će ti to doći."
PS
Jedan čitatelj ga je
podsjetio na priču o rabinu koji se na prigovor mladića da su
"crkve i sinagoge ispunjene licemjerima i kretenima"
jedva suzdržao od odgovora "uvijek ima mjesta za
još jednog."
Vjerujem da nisam jedini
kojeg opisano iskustvo podsjeća na C.S. Lewisovo djelo Pisma
starijeg đavla mlađemu. Bitno.net donosi pod naslovom: Što iskusni đavao savjetuje mlađem o napastovanju ljudi?,
a ja izdvajam:
Kad stupi u nju [zgradu crkve], sretne najprije mesara iz susjedstva, koji mu svojim masnim rukama pruža otrcanu pjesmaricu, koju ni jedan od njih dvojice ne razumije. Uz to mu daje jadni sveščić izblijedjelih tekstova s najsitnijim slovima.
Kad zatim zauzme svoje mjesto u klupi i malo se ogleda, otkrit će da su mu susjedi upravo svi koje je do sada izbjegavao na putu. Moraš se u svom pothvatu snažno osloniti na te susjede. Pusti da njegove misli uspoređuju izraz “vi ste Tijelo Kristovo” s licima što ih vidi u sljedećoj klupi. Naravno, uopće nije važno kakvi su stvarno ti ljudi u sljedećoj klupi. Možda među njima poznaješ nekoga tko je čak veliki borac u redovima Neprijatelja. To nije važno. Zahvaljujući našem Ocu u podzemlju, tvoj pacijent je budala. Dovoljno je da samo jednoga od tih susjeda čuje kako malo krivo pjeva ili nosi cipele koje stalno škripe ili ima dvostruki podvaljak ili se neobično oblači; tvoj pacijent će odmah lako povjerovati da i s vjerom toga čovjeka nešto nije u redu. [...]
Ovo do sada napisao sam pod pretpostavkom da ljudi u drugoj klupi u crkvi nisu dali nikakav razumni povod za razočaranje. Ako se to ipak zbilo – ako je tvoj štićenik u gospođi s blesavim šeširom prepoznao fanatičnu kartašicu, a u gospodinu sa škripavim cipelama gulikožu i lihvara bit će tvoja zadaća tim jednostavnija. Sav taj posao sastojat će se tada samo u tome da od njega udaljiš pitanje: “Ako ja, takav kakav jesam, sebe smatram kršćaninom, zašto bi onda različite mane, koje imaju ljudi u drugoj klupi, bile dokaz da njihova vjera nije ništa drugo nego laž i pretvaranje?” Možeš se zapitati je li uopće moguće od čovjekova razuma odvratiti jednu po sebi razumljivu misao. Da, Wormwood, to je moguće. Uzmi svoga štićenika čvrsto u šake i nešto tako jednostavno neće mu pasti na pamet. On se ne nalazi dovoljno dugo u neprijateljskom taboru da bi već poznavao istinsku poniznost. To što on, čak na koljenima, govori o svojoj vlastitoj grešnosti, nije ništa drugo nego papagajsko brbljanje. U svojoj nutrini on je potpuno uvjeren da je za svoje obraćenje dobio velik plus u glavnoj knjizi Neprijatelja. On također misli da već dokazuje veliku poniznost i skromnost kad ide u crkvu s tim samozadovoljnim, običnim “narodom“. Drži ga u tom duhovnom stanju što dulje možeš.
