Prvi
korak je bio zapadnjačko napuštanja kršćanstva – od vrha
(najobrazovaniji, najmoćniji, najvišeg statusa) prema dolje.
Napuštanje razvodnjavanjem (liberalno kršćanstvo, kršćanski
socijalizam, itd.) i sve većim prihvaćanjem ateizma
(agnosticizma).
Društvo
koje je svijet doživljavalo kao stvoreni, svrhoviti i smisleni za
svaku osobu – i u konačnici usmjeren prema vječnosti;
zamijenjeno je društvom koje promatra svijet kao skup slučajnosti i
determinizma – jedino značenje i smisao je za smrtnog života;
a stvarnosti je samo ono što je materijalno, mjerljivo.
Postalo je mainstream, normalno i obvezno u javnoj sferi
promatrati život (u suštini, u stvarnosti) kao stvar subjektivnih
osobnih emocija na osi užitka i patnje. Stoga, ne može
postojati stvarna ideja napretka, pozitivne promjene - bilo za
pojedince ili za društvo u cjelini. Znamo da se sve kreće
slučajno [tokom vremena].
Napuštanje kršćanstva kao najvažnije stvari je ujedno bilo i
napuštanje dugoročne svrhe.
Ali ako se sve kreće slučajno i
prepušteno je slučaju – kako to da je kretanje uvijek u smjeru
prema ateizmu i političkoj Ljevici? (Najdesnije stranke
desnice su daleko ljevije od najvećih socijalista prije sedamdeset
godina. Promjene su toliko brze da ih možete pratiti na skali od par
godina.)
Dakle
imamo doslovno bezumno društvo koje je izgubilo kapacitet da govori,
ili tek misli, s bilo kakvom koherencijom o bilo čemu? (Koliko
god da to bilo hitno i važno). Unatoč
tome, nikada se ne krećemo "od" takve bezumnosti, nego
uvijek "prema" njoj.
Prema
meni, kada bi slučajno kretanje bilo stvarno sve što jest,
onda bi kretanje bilo nasumično – naprijed nazad ili lijevo
desno – a ne u jednom smjeru.
Ako su
ljudi (posebno najobrazovaniji, najmoćniji i najvišeg statusa)
stvarno nošeni slučajem – kreću se bez organizacije ili
smjera; što onda osigurava kretanje u jednom smjeru? [...]
PS
Preneseno
iz BGC-ova posta, Demons with a thumb in the scales: why
have all Western societies 'drifted' always-Leftward?
Iz
naslova izvornog teksta možete pretpostaviti njegovo objašnjenje
(entropija ili slučajnost ne bi objasnili smjer).
Prema njemu, postoje različite vrsta demona koje dominiraju u
različitim trenucima povijesti. Trenutno
dominiraju oni čije zlo je organizirano, sustavno, birokratsko,
materijalističko, totalitarno. Zlo je hladno, negira
ljude, negira duhovno, kvantitativno (negira kvalitet). Postoje druge
vrste demona, Primjerice oni koji pokreću pohotu, sadizam, zavist,
oholost, neumjerenost itd.; Ali danas su najmoćniji, i najmanje
prepoznati ovi prvi.
BGC dobro
primjećuje fenomene u društvu, ovisno o području zna ponuditi i
dobro objašnjenje, ali neka rješenja koja nudi su, malo je reći,
pogrešna. Mislim da se u ovom razmišljanju o dvije vrste zla
oslanja na Steinerovu podjelu, od njega je preuzeo ideju i prilagodio
je. (O Steineru znam samo da je imao različite teorije koje su
toliko pogrešne da ih je teško nazivati i pseudoznanstvenim, ali,
navodno je uspješnije pisao o drugim temama. Ipak, pretpostaviti ću
da su te njegove teorije još gore od prvih. Mislim da ih i BGC
smatra pogrešnim, ali koristi neke njegove uvide.)
No,
zaustavimo se mi samo na dijagnozi fenomena. BGC je u pravu, zapravo
tu nema ništa kontroverzno, i sekularni čitatelj bi se složio da
je u jednom trenutku napuštena svrha i smisao, smatra li to
pozitivnim ili lošim je već druga stvar - jesmo li nešto
izgubili ili smo oslobođeni.
(Ne mislim da je takvo napuštanje bilo opravdano, ali se
dogodilo)
---
Nisam upoznat baš s podjelom i kako je objašnjavaju, ali korisno je
primjetiti da postoje različite stvari koje nas odvajaju od dobra.
Možda netko primjerice nije pohotan, sklon takvim užicima, ali to ne znači da
ne postoje druga zla, koja se drugačije manifestiraju. Možete
djelovati protiv Dobra na različite načine.
BGC je
preuzeo i prilagodio tipologiju zla. Prema njemu postoje više vrsta
zla. primjerice luciferijanska (Srdžba,Pohota, Oholost) koja su
nekoć dominirala, ali industrijalizacijom i specijalizacijom
najdominantnija zla su postala ona Ahrimanska (Strah, Zamjeranje i
Očaj). Danas ne svjedočimo zlu poput onog sredine prošlog stoljeća
(koje su činili ateističko-socijalistički diktatori poput
Lenjina, Staljina, Hitlera, Maoa, Pol Polta itd.); Luciferijanska
nisu danas tako česta. Nakon ahrimanskog dolazi soratičko, koje ima
još negativnije motivacije, zlo postaje negacija dobra, cilj je
uništavanje dobra i ljepote. (Ili drugim rječima, imamo;
pohotno-mučiteljski, sistemsko-birokratski i negativno-destruktivni.
Mase su sklone prvom, elite drugome. Običnim ljudima je teško
prepoznati motivaciju elite, a elitama kamo vodi njihov svijet
neprekidnih laži.)
Luciferijansko zlo je impulzivno, u potrazi za užitkom, psihopatska vrsta zla –
poput bijesnog nasilja rata, ili pohlepne pohote koja vodi seksualnu
revoluciju.
Ahrimansko
je drugačije, hladno, racionalno, sistemski oblik zla. (Definicije,
zakoni, regulacije i birokracija, mehanizmi mikrokontrole.)
Ahrimansko zlo je totalitarno, birokratsko, strateško... Takvo zlo
je prisutno u onom društvu koje je organizirano tako da traži zlo
koje je definirano kao dobro, može se raditi o zlu bez užitka, zlo
kao industrijski proces. Suvremenu seksualnu revoluciju ne vode
strašću obuzete Kaligule nego bezdušni službenici. (Seksualnu
revoluciju danas ne možete opisati samo kao luciferijansku, nego
ahrimansku, radi se o planiranoj strategjii birokrata koji se koriste
misijama UN-a, zakonima EU, međunarodnim komisijama, vodiljama,
modelima itd.)
Sigurno postoji
ispravnija podjela takvih zala, pa je ovo možda nepotrebna
distrakcija, ali nisam s time upoznat. (Primjerice, vezano uz današnje čitanje o Ahabu, Jezabelin duh itd.)