Stranice

petak, 14. lipnja 2024.

O introvertima i druženju

Filozof Vallicella u postu After Socializing daje nekoliko (autobiografskih) opaski;

Često se nakon druženja iznerviram samim sobom. Zašto? Jer sam si dopustio da upadnem u besmislene razgovore koji su parodija stvarnih razgovora. Novi Zavijet oštro piše o ispraznim rječima (Mt 12,36);

"A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji"

Snažna poruka; nešto mekši je Rogersov savjet;

"Nikada nemoj propustiti priliku da držiš jezik za zubima"

---

U postu Introverts and Inwardness pak zapisuje;

Dok se ekstrovert pronalazi u druženju, introvert se u njemu gubi; Doživljava gubitak svoje nutrine koja mu je toliko važna, dragocjeni biser, kojeg se ne predaje svojevoljno. Soren Kierkegaard u svome dnevniku jasno opisuje užasan osjećaj takvog gubitka

"Upravo sam se vratio sa zabave na kojoj sam bio u centru pozornosti; bacao sam duhovite fore, svi su se smijali i divili mi se – ali nakon tog iskustva otišao sam, zapravo žurno pobjegao (preko dužine zemljina polumjera --------------) i poželio se upucati. "


PS

Možda se, slično Kierkegaardu, osjećate ne kao da bi se upucali, nego kao da se jeste upucali, ali to bi jednostavno mogla biti posljedica sredstava pomoću kojih ste odlučili postati druželjubljiviji. (Ili ako ćemo medikalizirati stvar, nuspojeva lječenja društvene anksioznosti etanolom.) Opijenost bi mogla objasniti i uvjerenost da ste bili duša zabave.



Zašto se sva Zapadna društva uvijek (slučajno) kreću prema Ljevici? - BGC

 Prvi korak je bio zapadnjačko napuštanja kršćanstva – od vrha (najobrazovaniji, najmoćniji, najvišeg statusa) prema dolje. Napuštanje razvodnjavanjem (liberalno kršćanstvo, kršćanski socijalizam, itd.) i sve većim prihvaćanjem ateizma (agnosticizma).

Društvo koje je svijet doživljavalo kao stvoreni, svrhoviti i smisleni za svaku osobu – i u konačnici usmjeren prema vječnosti; zamijenjeno je društvom koje promatra svijet kao skup slučajnosti i determinizma – jedino značenje i smisao je za smrtnog života; a stvarnosti je samo ono što je materijalno, mjerljivo.

Postalo je mainstream, normalno i obvezno u javnoj sferi promatrati život (u suštini, u stvarnosti) kao stvar subjektivnih osobnih emocija na osi užitka i patnje. Stoga, ne može postojati stvarna ideja napretka, pozitivne promjene - bilo za pojedince ili za društvo u cjelini. Znamo da se sve kreće slučajno [tokom vremena].

Napuštanje kršćanstva kao najvažnije stvari je ujedno bilo i napuštanje dugoročne svrhe.

Ali ako se sve kreće slučajno i prepušteno je slučaju – kako to da je kretanje uvijek u smjeru prema ateizmu i političkoj Ljevici? (Najdesnije stranke desnice su daleko ljevije od najvećih socijalista prije sedamdeset godina. Promjene su toliko brze da ih možete pratiti na skali od par godina.)

Dakle imamo doslovno bezumno društvo koje je izgubilo kapacitet da govori, ili tek misli, s bilo kakvom koherencijom o bilo čemu? (Koliko god da to bilo hitno i važno). Unatoč tome, nikada se ne krećemo "od" takve bezumnosti, nego uvijek "prema" njoj.

Prema meni, kada bi slučajno kretanje bilo stvarno sve što jest, onda bi kretanje bilo nasumično – naprijed nazad ili lijevo desno – a ne u jednom smjeru.

Ako su ljudi (posebno najobrazovaniji, najmoćniji i najvišeg statusa) stvarno nošeni slučajem – kreću se bez organizacije ili smjera; što onda osigurava kretanje u jednom smjeru? [...]


PS

Preneseno iz BGC-ova posta, Demons with a thumb in the scales: why have all Western societies 'drifted' always-Leftward?

Iz naslova izvornog teksta možete pretpostaviti njegovo objašnjenje (entropija ili slučajnost ne bi objasnili smjer). Prema njemu, postoje različite vrsta demona koje dominiraju u različitim trenucima povijesti. Trenutno dominiraju oni čije zlo je organizirano, sustavno, birokratsko, materijalističko, totalitarno. Zlo je hladno, negira ljude, negira duhovno, kvantitativno (negira kvalitet). Postoje druge vrste demona, Primjerice oni koji pokreću pohotu, sadizam, zavist, oholost, neumjerenost itd.; Ali danas su najmoćniji, i najmanje prepoznati ovi prvi.

BGC dobro primjećuje fenomene u društvu, ovisno o području zna ponuditi i dobro objašnjenje, ali neka rješenja koja nudi su, malo je reći, pogrešna. Mislim da se u ovom razmišljanju o dvije vrste zla oslanja na Steinerovu podjelu, od njega je preuzeo ideju i prilagodio je. (O Steineru znam samo da je imao različite teorije koje su toliko pogrešne da ih je teško nazivati i pseudoznanstvenim, ali, navodno je uspješnije pisao o drugim temama. Ipak, pretpostaviti ću da su te njegove teorije još gore od prvih. Mislim da ih i BGC smatra pogrešnim, ali koristi neke njegove uvide.)

No, zaustavimo se mi samo na dijagnozi fenomena. BGC je u pravu, zapravo tu nema ništa kontroverzno, i sekularni čitatelj bi se složio da je u jednom trenutku napuštena svrha i smisao, smatra li to pozitivnim ili lošim je već druga stvar - jesmo li nešto izgubili ili smo oslobođeni. (Ne mislim da je takvo napuštanje bilo opravdano, ali se dogodilo)

---

Nisam upoznat baš s podjelom i kako je objašnjavaju, ali korisno je primjetiti da postoje različite stvari koje nas odvajaju od dobra. Možda netko primjerice nije pohotan, sklon takvim užicima, ali to ne znači da ne postoje druga zla, koja se drugačije manifestiraju. Možete djelovati protiv Dobra na različite načine.

BGC je preuzeo i prilagodio tipologiju zla. Prema njemu postoje više vrsta zla. primjerice luciferijanska (Srdžba,Pohota, Oholost) koja su nekoć dominirala, ali industrijalizacijom i specijalizacijom najdominantnija zla su postala ona Ahrimanska (Strah, Zamjeranje i Očaj). Danas ne svjedočimo zlu poput onog sredine prošlog stoljeća (koje su činili ateističko-socijalistički diktatori poput Lenjina, Staljina, Hitlera, Maoa, Pol Polta itd.); Luciferijanska nisu danas tako česta. Nakon ahrimanskog dolazi soratičko, koje ima još negativnije motivacije, zlo postaje negacija dobra, cilj je uništavanje dobra i ljepote. (Ili drugim rječima, imamo; pohotno-mučiteljski, sistemsko-birokratski i negativno-destruktivni. Mase su sklone prvom, elite drugome. Običnim ljudima je teško prepoznati motivaciju elite, a elitama kamo vodi njihov svijet neprekidnih laži.)

Luciferijansko zlo je impulzivno, u potrazi za užitkom, psihopatska vrsta zla – poput bijesnog nasilja rata, ili pohlepne pohote koja vodi seksualnu revoluciju.

Ahrimansko je drugačije, hladno, racionalno, sistemski oblik zla. (Definicije, zakoni, regulacije i birokracija, mehanizmi mikrokontrole.) Ahrimansko zlo je totalitarno, birokratsko, strateško... Takvo zlo je prisutno u onom društvu koje je organizirano tako da traži zlo koje je definirano kao dobro, može se raditi o zlu bez užitka, zlo kao industrijski proces. Suvremenu seksualnu revoluciju ne vode strašću obuzete Kaligule nego bezdušni službenici. (Seksualnu revoluciju danas ne možete opisati samo kao luciferijansku, nego ahrimansku, radi se o planiranoj strategjii birokrata koji se koriste misijama UN-a, zakonima EU, međunarodnim komisijama, vodiljama, modelima itd.)

Sigurno postoji ispravnija podjela takvih zala, pa je ovo možda nepotrebna distrakcija, ali nisam s time upoznat. (Primjerice, vezano uz današnje čitanje o Ahabu, Jezabelin duh itd.)

srijeda, 12. lipnja 2024.

Pravo Ljevičarstvo baš briga o implementaciji (trenutne) Ljevičarske agende - BGC

Zamka je materijalističke perspektive među onima koji (misle da) se protive Ljevici, primjetiti da će glavni stup trenutne ljevičarske agende – a to je seksualna revolucija – vjerojatno biti pobijeđena od strane multikulturalizma.

Dati takvu primjedbu kao kritiku – kao da se radi o Ljevičarskoj pogrešci – ili nečemu što oni koji kontroliraju ljevičarsku agendu nisu primijetili je – preidealistično.

Ne radi se o nikakvom konfliktu, niti previdu, nego o važnom tragu stvarne naravi Ljevičarstva i stvarne agende – agende koji nema veze s onom koju nam navodi Ljevica.

Prava Ljevica ne brine uopće o društvenoj pravdi, socijalizmu, antirasizmu, feminizmu, pacifizmu, homoseksualnoj ili trans agendi ... Zašto bi onda brinuli ako multikulturalizam pobijedi seksualnu agendu?

Prava Ljevica ima duhovnu agendu, i koristi "izme" kao trenutno, svrsishodno, jednokratno sredstva prema tom duhovnom cilju.


PS

Van pitanja tko je vođa Ljevice i koji su njezini konačni ciljevi – ako takvi postoje, ostaje činjenica da Ljevica nema nikakvih problema s naglim napuštanjem skupina o kojima navodno brine. Primjerice, nekoć je navodno bila jako zabrinuta za radničku klasu, ali već duže vrijeme je promatra kao jednog od najbitnijih neprijatelja.

Možete čuti kritiku da Ljevica napušta feminizam u ime nekih seksulnih manjina, ili te manjina u korist rodnih manjina, pa opet te nove manjine u ime imigracije itd. Takva kritika pretpostavlja da Ljevica stvarno brine za njih, ali iako to pojedinci čine, Ljevica kao takva očito ne.

Kod nas imate osobe koje su bile dio sustava koji nije nimalo mario za različite naprednjačke ciljeve, ali su odjednom postali žestoki zagovaratelji; aktiviste koji sele iz jedne u drugu udrugu kojima je jedno zajedničko da su protiv tradicije i razuma. Što god im trenutno koristi, spremni su i iskoristiti, ali već sutra i napustiti.


utorak, 11. lipnja 2024.

Ljevičarski Aktivisti su tek vrh ledene sante – BGC

Koliko god dobro izražena, sekularna polemika protiv političke korektnosti i njenog vodstva ([eng. Social Justice Warriora – SJW, ratnika za društvenu pravdu] uvijek podcjenjuje dubinu, prodornost i ozbiljnost problema sekularnog Ljevičarstva; implicirajući da "samo" kada bi "dovoljno" ljudi "uzvratilo"" onda bi mogli uništiti čitav poduhvat političke korektnosti i došlo bi do razumnije politike.

U redu, ali sve ovisi o "kada bi". Ljudi ne "uzvraćaju" niti će to učiniti protiv političke korektnosti jer nemaju motivacije. Motivacija je problem. Politička korektnosti i SJW ne bi se nikada pojavili, preživjeli i napredovali da postoji motivirani otpor.

Pojam SJW sam po sebi implicira da postoji razumna većina koju je prisilila fanatična manjina SJW-a; Ali većina se manje ili više slaže s Ljevičarstvom, i tolerira SJW jer vjeruje da imaju dobre motivacije i da im je "srce na pravom mjestu". [...]

Većina Zapadne civilizacije, barem oni moćni, vjeruju da su politički korektni SJW u svojoj osnovi motivirani dobrom – odobravaju nihove ciljeve. Zato je SJW-ima lako djelovati.

"Normalni" zapadnjaci se više boje "kršćanskih fundamentalista" (tj. pravih kršćana) nego SJWa- jer se boje (točno) da kršćani žele uništiti kulturu ovisnosti o masovnim medijima, seksualnu raskalašenost, opijanje i droge, plandovanje i konzumerizam... općenito "zabavu", a za sekularno društvo koje ne vidi nikakav smisao života, ništa poslije smrti – to je nepodnošljivo.

Prema tome, Kulturni Rat je tek površina Neviđenog Rata između sila Dobra i Zla – a u tom Neviđenom ratu, sile zla dominiraju na Zapadu jer (možda prvi put u povijesti) ljudi ne žele da Dobro pobijedi; jer smatraju da je Dobro zlo – a zlo Dobro.

Suvremenim zapadnjacima je ideja vlastite iskvarenosti naprosto neshvatljiva, smiješna, uvredljiva; negirati će da postoji išta pogrešno u njihovom životnom stilu i ciljevima, filozofiji života. O sebi razmišljaju kao o dobrim ljudima (sigurno nisu zli kao neki ljudi) koji žele biti sretni – a "sretno" znači da vam je "udobno", prosperitetni ste, visoke pozicije, bez patnje ili boli – i to je to. Ne postoji ništa više ili drugačije što bi oni željeli jer... ništa više niti ne postoji.

Prema BGC-u, oni koji se bore protiv SJW-a ne shvaćaju o čemu se radi, vide samo vrh te sante, zapravo ih podržavaju ne samo svi moćnici nego na određenoj razini i većina populacije. Postoji više vrsta sekularnih društava, ali sva su skrenula prema Ljevici (uz nekoliko djelomičnih otpora poput Thatcher u UK, ili Reagan u SAD-u, dugoročno nebitnih.)

Smatra da je pitanje hoće li društvo biti sekularno ili religiozno, Ljevičarstvo je moguće pobijediti samo religijom, a za to je potreban vjerski preporod.

Ipak, kako on u tome vidi i duhovni rat, to znači da, iako se iz ljudske perspektive Kulturni rat na Zapadu čini izgubljenim, postoje i Više sile tako da ne treba očajavati.


PS

BGC opisuje situaciju na Zapadu [2015., SJWs are just the tip of an iceberg of pervasivesecular Leftism: the Culture War is merely the surface of UnseenWarfare]. Pojam SJW-a je danas već zastario; nisam siguran da kritika takvih aktivista implicira ideju da oni koji ne pripadaju toj manjini imaju suprotne stavove, ali vjerojatno je mislio na neku konkretnu kritiku.

Osim toga, takvi naprednjački aktivisti stvarno guraju zakone i kulturu u svome smjeru, većina promjena nije bila rezultat demokratskog procesa nego sudačkog aktivizma suprostavljenog volji naroda (da ne spominjemo i sve medijske manipulacije i iskrivljenja koja također idu u korist takvih aktivista). Otpor takvoj ideologiji se guši koristeći silu države. Dovoljno je pogledati dvostruke standarde posljednjih godina, posebno u SAD-u, i način na koji se tretiraju aktivisti suprotnih opcija. Općenito govoreći, dobro organizirana manjina može upravljati većinom

To sve ne znači da je premoćna većina na strani konzervativnih vrijednosti, pravih konzervativnih vrijednosti, ali sumnjam da bi takva informacija iznenadila prosječnog tradicionalnog građanina, posebno vjernika koji je svjestan prevladavajućih vrijednosti u društvu.


ponedjeljak, 10. lipnja 2024.

Ljevica vjeruje u nadnaravnu stvarnost Kršćanstva, inače mu se ne bi protivila – BGC

Komentirajuću izjavu da je liberalizam racionalno inkoherentan (Jer liberali već stoljećima nisu u stanju odrediti tko je ugnjetivač i kako osloboditi svijet, različite frakcije liberalizma se žestoko obračunavaju jedna s drugom; ono što neke liberalne novine zagovaraju danas potpuno se razlikuje onoga što je su zagovarale prije samo deset godina itd.) BGC zapisuje;

Smatram to važnim uvidom, barem je bio za mene, protivnici Ljevice troše toliko vremena i energije pokušavajući obuhvatiti Ljevičarske [pozitivne] doktrine, ali one ne postoje, mutiraju ovisno o svrsishodnosti.

Da bi shvatili Ljevicu morate znati da je ona opoziciona.

Ipak, to rijetko kada shvaćamo. Zašto? Zato što se Ljevica protivi Kršćanstvu; pravom kršćanstvu.

To podrazumijeva da stvarne vođe Ljevice nužno vjeruju u stvarnost Kršćanstva – inače mu se ne bi protivili.

Da, Ljevičarsko vodstvo vjeruju u nadnaravnu stvarnost kršćanstva; vjeruje u nju te ju odbacuje [ne pristaje uz nju].

To ima sljedeću implikaciju – potpuno neprihvatljivu i neshvatljivu za sekularne ljude; da Ljevicu ne možete shvatiti osim ako osobno ne vjerujete u stvarnost demona – mislim na nadnaravne, namjerne, personificirane, aktivne protivnike Božjeg plana spasenja.

Bojim se da je nužno vjerovati u demone (nematerijalne zle duhove) da bi objasnili Ljevičarsku stratešku destruktivnost koja se proteže kroz mnoge ljudske generacije; i kohezivnost svrhe iza toliko osoba i institucija – unatoč neadekvatnosti uočljivih sustava koordinacije i kontrole.

Oni za koje su demoni smiješna glupost – i oni koji se ne mogu uskladiti s Božjim planovima – ne mogu razumjeti i ne mogu se stvarno suprotstaviti Ljevici.

To znači da na Zapadu nema puno ljudi koji se stvarno protive Ljevici – radi se o činjenici, iako žalosnoj.


PS

Sekularnom čitatelju ovaj post neće biti prihvatljiv. Možda i nesekularnom, ali iz drugih razloga, i to ne samo u detaljima, npr. definiciji ljevice, tko je vođe iste, o njenoj kohezivnosti itd,, ali taj širi kontekst mi nije toliko bitan. (BGC zagovara određene teorije koje se nisam nikada ni potrudio shvatiti, ali u svakom slučaju nisu pravovjerne.) Ono zbog čega prenosim razmišljanje je ideja da oni koji napadaju kršćanstvo to čine jer vjeruju u njegovu nadnaravnu istinu.

Ne bih previše ulazio u to, ali pretpostavljam da iz kršćanske perspektive nije pogrešno reći da demoni "vjeruju" u Boga – "poznaju ga" u određenom smislu, ali ga odbacuju, protive mu se, djeluju protiv njega.

(Možete predložiti objašnjenja za pojedine događaje i aktivnosti - motivaciju u moći, ugledu, bogatstvu, užitku, nagradi itd; ili možda neznanju, slučajnosti, nesreći itd, ali zajednička nit koja ih povezuje kroz vrijeme i prostor je druga stvar. BGC se dotiče ideje objašnjenja stalnog protivljenja krščanstvu različitih Ljevičarskih sustava kroz prošla stoljeća. Iako se ti sustavi smjenjuju, ili samo mjenjaju, protivljenje kršćanstvu je uvijek prisutno.)

---

Jedan slučaj od prije par godina vezan uz primanje pričesti, koji je bio popraćen u medijima, mogao bi poslužiti kao potencijalna ilustracija ideje - o čudnovatoj uvjerenosti u istinu kršćanstva od strane onih koji mu se protive, pogotovo jer je došlo do određenog obrata oko toga za što se "mediji" inače zalažu pa nije baš jasno kako opravdati njihovu motivaciju. (Osim toga, zalagali su se za nešto s čime izgledno nisu niti upoznati pa nije jasno zašto to čine.)

Skandal je uključivao svećenika, pričest i dijete. Kada čujete navedeno, mogli biste pomisliti da su naprednjački aktivisti zamjerili pokušaj "indoktrinacije" nad maloljetnim djetetom. No, to bi bilo potpuno pogrešno. Iako je obično "skandal" to što se neko dijete odgaja u vjeri, ovoga puta stvar je bila dosta drugačija - zapravo suprotna.

nedjelja, 9. lipnja 2024.

Pogrešno dijagnoziranje motivacije Ljevice - BGC

Uobičajeno je među kršćanima smatrati veliku većinu ljevičara u modernim društvima dobronamjernim, ali zabludjelim osobama – to jest, u osnovi dobrim i pristojnim ljudima koji žele najbolje; ali koji su pogriješili u svojim sustavima vjerovanja.

Smatram da vrijedi obrnuto – u stvarnosti vrijedi da velika većina zapadnih ljudi koji podržavaju ideologiju koja je nihilistička, koja izaziva očaj, koja je totalitarna i antikršćanska (i, naravno, u osnovi anti-Dobra) to čine zato što su njihove motivacije pogrešne, a ne zato što su njihovi sustavi vjerovanja pogrešni.

Zašto? Jednostavno zato što u svim odlukama pronalazimo istu zlu motivaciju koja rezultirali uvijek istim pogreškama.

---

Uzmimo za primjer sadašnjeg [anglikanskog] nadbiskupa Canterburyja, Justina Welbyja; Obično se pretpostavlja da je on dobronamjeran pojedinac, pravi kršćanin; ali je slab i neučinkoviti čovjek koji je preuzeo prezahtjevan posao. U kršćanskim terminima, on navodno želi prave stvari, ali mu nedostaje karakter da se za njih zauzme u neprijateljskom svijetu.

Ova benigna dijagnoza obično je potkrijepljena idejom da bi kršćani (zbog nekih, nekršćanskih razloga) trebali "imati vjeru u ljude" [eng.benefit of the doubt] – pretpostavljati da su motivirani dobrom. Radi se o gluposti! - trebali bismo otkriti i vjerovati istini u određenoj situaciji, najbolje što možemo.

Najočigledniji grijeh Justina Welbyja je to što je nepošten. Kada aktivno ne laže, varljivo obmanjuje. Ali Justin Welby uvijek laže samo u jednom smjeru -  ili u svoju osobnu korist ili u korist promicanja (antikršćanske, anti-dobre) agende Globalnog ljevičarskog establišmenta.

(Nepotrebno je reći da se Welby ne kaje zbog toga– iako će se ispričavati za zla koja su, prema njemu, učinili drugi ljudi i ljudi prošlih generacija.)

Ukratko, Welby je – a u ovome je Welby apsolutno tipičan i reprezentativan za gotovo cjelokupnu modernu zapadnu klasu vodstva, tj. one koji imaju autoritet u svim glavnim društvenim institucijama) – zapravo motiviran zlom.

---

Oni koji se motiviraju dobrom nisu problem. Svi griješe na ovom svijetu; ali razlika je između onih koji priznaju, kaju se i uče na svojim greškama; i onih koji ih stalno ponavljaju i potvrđuju - i prilagođavaju svoje sustave vjerovanja kako bi se prilagodili grijesima, tako da se njihovi grijesi sada smatraju vrlinama.

petak, 7. lipnja 2024.

Opis "ekstremnog desničara" na Zapadu

U zadnje vrijeme možemo čuti da ekstremna desnica jača u europi - ili što već, podsjetilo me to na razmišljanje jednog britanskog komentatora koji je opisao raširenost političke korektnosti u Engleskoj;

Od osamdesetih godina prošlog stoljeća Engleska je sustigla i pretekla SAD s političkom korektnošću; a u Engleskoj, za razliku od SAD-a, ne postoji opozicija.

Budući da su Englezi tako poslušni/ kukavični u takvim stvarima, i toliko uznapredovali u svojoj apostaziji od kršćanstva (zato i jesu toliko poslušni /kukavični) razgovor ne-politički korektnog tipa jednostavno ne postoji. Danas nećete pronaći gotovo ništa ne-PK u masovnim medijima, i ne postoji kršćanska skupina ne-PK stavova koja bi imali ikakvu veličinu ili moć.

Zanimljivo, glavne žrtve PK progona su nedovoljno PK Ljevičari. Postoji toliko malo ljudi koji su istinski "desničari" u UK (daleko manje od jedan posto) i ne postoji moćna organizirana skupina koja nije Ljevičarska – tako da žrtvene jarce koji su potrebni sustavu možete pronaći samo među Ljevičarima koji pokazuju tračak preostalog zdravog razuma.

Ideja stranke "ekstremnih desničara" u suvremenoj Engleskoj je skupina koja je ateistička, eksplicitno socijalistička u ekonomiji, i zalaže se za seksualnu revoluciju – ali pokazuje malu devijaciju od mainstreama u smjeru patrotizma.


PS

Je li situacija drugačija u Francuskoj, Njemačkoj ili Nizozemskoj? Tko su ti "esktremni desničari"?

Postoje različiti "opasni" pokreti ili intelektualci o kojima će govoriti mediji, ali oni dijele većinu vrijednosti s Ljevicom, jedino imaju nešto drugačije mišljenje o imigraciji. Često će kritizirati imigraciju upravo zato kako bi branili ljevičarske vrijednosti, primjerice jer promoviranje "multikulturalizma" dovodi u opasnost različite ljevičarske "pobjede".

---

Ekstremni desničar je svatko tko je imalo desno od ljevičara. Desnica je navodno ta koja je sve radikalnija, primjerice neki desničari su tako radikalni da će tvrditi da postoje dva spola. Mišljenja ljevice su naravno umjerena kao i uvijek, oni koji se ne slažu s njima su radikali, svakim danom su sve radikalniji.

Zagovaranje grijeha - BGC

BGC opisuje problem s onima koji zagovaraju grijeh. Prenosim dio uz manja prilagođenja;

Biti krepostan je zasigurno dobra stvar, najbolja – ali nije uvijek moguća za sve – zbog karaktera i okolnosti, slabosti i neznanja.

Intelektualci se hvale svojom vrlinom jer se suzdržavaju od nasilja i krađe – ali moderni intelektualci su – kao klasa – predvodnici namjernog zla velike skale prilikom uništavanje Istine, Ljepote i Kreposti.

Naravno, najveće i najgore zlo intelektualaca je zagovaranje zla kroz inverziju dobra; tvrditi da je ružnoća lijepa (moderna umjetnost, dizajn i arhitektura), nametati izopačenost kao vrline (seksualna revolucija prikazuje se pozitivno u milijunima romana, filmova, emisija i vijesti.) te nametanje iskrivljenja i potiskivanje istine (primjerice lažne doktrine političke korektnosti.)

Korupcija je duboka, ali ne toliko duboka da bi intelektualci potpuno izgubili subliminalnu svijest što čine. Ova kombinacija objašnjava prevladavajuću bijedu, tjeskobu i ljutnju dominantnih klasa [...]

Očaj je ključni koncept, nedostatak stvarne nade; nada u dobro koje je stvarno, objektivno, trajno.

Vjerovanje suvremenog intelektualca je podrazumijevani očaj. Ne direktno propovijedanje očaja kao principa – nego propovijedanje skupa ne-vjerovanja koji moraju voditi do očaja.

Razumljivo, postoji žudnja za bijegom ... ali bijeg u distrakcije za koje se zna da su nezadovoljavajuće jer ih se smatra neistinitima.

[Navodno] Uništivši (na vlastito zadovoljstvo) objektivnu validnost Boga; intelektualne elite su nedavno uništile (na vlastito zadovoljstvo) objektivno dobro braka i obitelji – preostaje samo život utemeljen na "radu i razonodi"...

Rad i razonoda su sve što preostaje. Ne postoji ništa drugo.

A rad je odavno razotkriven kao prevara (na zadovoljstvo elita) od strane marksizma, socijalizma, liberalizma, Ljevičarstva...

Dakle preostaje jedino razonoda – život koji teži razonodi, ali razonoda je prepoznata kao obično trošenje vremena – nešto čime trošite vrijeme ... potraga za distrakcijskim novitetom.

Seksualni noviteti, putovanja na nova mjesta, kupovanje novih stvari, činjenje novih stvari... to je to; sve što jest. To je najveća zamisliva aspiracija suvremene intelektualne elite i svijet kojeg propagiraju 24/7 putem masovnih medija, svijet o kojem smo ovisni, svijet u kojem smo elektronički priključeni; svijet koji je izgrađen na namjernom zagovaranju grijeha, namjernoj destrukciji dobra.


PS

BGC (u postu kojeg ne mogu trenutno pronaći)  ističe da je (u određenom smislu) zagovaranje grijeha gora stvar od počinjenja istog. S obzirom na grešnu ljudsku narav, grijeh je neizbježan, ali zagoravanje i slavljenje nije. (Ako Vas to buni, uzmite za primjer osobu koja direktno potiče na nečije ubojstvo, kriva je za taj zločin.)

misalu za Tradicionalnu Misu, pod uputama za ispit savjesti pronalazimo nekoliko točaka kategorije "Sudjelovanje u tuđem grijehu;"

  1. Savjetovati grijeh

  2. Zapovjediti grijeh

  3. Pristati na grijeh

  4. Nagovarati na grijeh

  5. Hvaliti tuđi grijeh

  6. Prešučivati tuđi grijeh

  7. Ne ukoriti grijeh

  8. Pomagati u grijehu

  9. Odobravati tuđi grijeh

Ne morate previše analizirati da bi shvatili da odobravanje grijeha i kažnjavanje onih koji upozoravaju na grijeh nije nešto što bi pravovjeran kršćanin trebao činiti.

---

Nekoć su ljudi u religiji ili obitelji pronalazili smisao, ali upravo su to stvari koje Ljevica najoštrije napada. Što se onda nudi? Posao i distrakcija (zabava). No, prema Ljevici, i posao je prevara, ugnjetavanje. Za distrakciju pak znamo da je upravo to - distrakcija da ne razmišljamo o bitnim stvarima. Dakle, ne preostaje ništa, ljevica u konačnici ne nudi ništa. Nekoć bi nudila svoje utopijske sheme koje bi uskoro postale pakao na zemlji – a imena ranih ljevičara postaju uvreda suvremenih ljevičara, ali sada nije u stanju ni osmisliti utopiju kojom bi zavarala ljude. Preostaje samo očaj. 

Ili je to barem jedna od reakcionarnih teorija BGC-a, prosječnoj osobi će nesumnjivo djelovati strano, ali možda nije toliko daleko od istine.


četvrtak, 6. lipnja 2024.

Stav prema seksualnoj revoluciji kao lakmus test Ljevičarstva - BGC

Pozitivan stav prema seksualnoj revoluciji obilježje je Ljevičarstva, on nadmašuje sve druge teme i ujedinjuje različite (i neprijateljske) frakcije.

Seksualna revolucija nije samo kamen temeljac marksista, komunista, fašista, socijalista, laburističke stranke i Demokrata; nego ga dijele i mainstream Konzervativci, neokonzervativci, Republikanci; i anarhisti i libertarijanci; kao i neo-nietzischianski pseudoreakcionari – poput onih iz "manosfere".

Stav koji se zalaže za seksualnu revoluciju je najbliža stvar temeljnoj vrijednosti masovnih medija; i umjetnosti, bilo popularne bilo visoke.

Opisani golemi konglomerat je Ljevičarski savez, radi se o suvremenoj lokalnoj, nacionalnoj i internacionalnoj politici – ujedinjuje ga samo činjenica da su svi za seksualnu revoluciju: ali to je dovoljno.

---

Što je seksualna revolucija?

Jednostavno, odvajanje seksa od braka i obitelji.

Brak i obitelj su društvene institucije; ali seks odvojen od ("oslobođen") braka i obitelji je (prije ili poslije) monstruozna, nezasitna i samostimulirajuća pohlepa za užitkom i distrakcijom.

---

Prema tome, stav prema seksualnoj revoluciji označuje razliku između onih koji se zalažu za ljudsko društvo; i one koji uživaju u njegovom uništenju (tzv. Ljevičari) i koji u društvenom kolapsu vide priliku da hrane svoje osobne ovisnosti; koristiti druge ljude da bi se osjećali bolje; distrakcija kroz užitak, užitak kroz distrakciju.


PS

Različite frakcije nisu "ujedinjene" činjenicom da ne vide vezu između spolnosti i obitelji, ali im je ona zajednička. Često će imati i površno "suprotna" mišljenja oko toga. Primjerice feministice i njiihov suprotno pol "manosfera" će podjednako napadati obitelj i promovirati život suprotan njezinim vrijednostima. Iako su navodni neprijatelji, oboje su protiv obitelji, zalažu se za sebičan život pojedinca koji živi samo za sebe. Mediji će zapravo rado promovirati likove iz manosfere, ali ako netko odluči promovirati stvarnu muževnost –žrtvovanje – onda će usljediti poznati napadi i optužbe, odnosno ušutkavanje.

Nekoć bi mi se ovakvo razmišljanje činilo pretjeranim, zašto bi to uopće bilo toliko bitno. Možda je iz moderne sekularne perspektive teško vidjeti zašto, ali prije ili poslije, ispostavi se da stvarno jest. Prezirući ono što je prirodno povezano s nastankom ljudskog života, uskoro su spremni prihvatiti svakakve ludosti. (Iako BGC navodi to kao lakumus test, ne znači da je jedini test.)

Možete njegove tvrdnje smatrati pretjeranim – inače, i on pristaje na neke stvari koje su katolicima i prirodnom pravu neprihvatljive; ali mnoge rasprave između navodno suprotnih strana su rasprava iste strane, iako uz neke (nebitne) razlike. (Danas će anglokonzervativci prihvaćati i zagovarati mnoge naprednjačke vrijednosti, čak će optuživati ljevičare du su zanemarili te vrijednosti zbog drugih – npr. multikulturalizma)

srijeda, 5. lipnja 2024.

Zašto toliko govoriti o (isto)spolnosti?

J.C.Wright komentirao je [2015.] situaciju oko neke pravne promjenu vezano uz "istospolni brak", ustvrdio je da mu to pitanje nije toliko važno samo po sebi, primjerice veći problem za njega su legalizirana pornografija, ili raširenost ovisnosti o alkoholu. Seksualna revolucija i razvodi su već oskvrnuli brak, istospolni "brak" je samo posljedica promjena standarda, pretvaranja braka u ugovor, jer ugovori nemaju nikakvu višu svrhu. Prema njemu, kada smo već proglasili da brak nema svrhe, ne čudi da su usljedile takve apsurdne promjene. BGC se nadovezuje na Wrighta; (Komentar i post su iz 2015. godine, onemogućen im je pristup)

Wright nas podsjeća da problem seksualne revolucije nije težina grijeha, postoje drugi grijesi koji su puno gori, ne radi se o tome.

Wright ovdje to ne ističe, ali činjenica da se seksualne grijehe i bolesti aktivno promovira i utvrđuje kao viša dobra je razlog zbog kojeg je seksualna revolucija tako dubok i štetan problem – a ne jedinstvena izopačenost seksualnih aktivnosti izvan pravog braka.

Prema BGC-u, problem je započeo prije šezdeset godina; kada su ljudi počeli zagovarati, zapravo uzdizati, življenje serijske promiskuitetnosti kao nešto što je superiorno "ropstvu"/tiraniji braka.

Razvod bez krivice počeo se zagovarati kao moralno superioran monotoniji monogamije; kršenje najsvečanijeg obećanja (i raskidanja bez ikakvog oklijevanja najregularnijeg i najpromišljenijeg ugovora kojem svjedoči najveći broj svjedoka) je smatrano pohvalnim ako su zbog toga "ljudi sretni", ili ako to omogućuje njihov "rast" (ili u praksi, što god da je jedna od stranaka - obično žena – rekla da želi u tom trenutku).

utorak, 4. lipnja 2024.

O Seksualnoj revoluciji i njenoj metafizici

U članku Sex and Tradition (firstthings), autor objašnjava del Noceovu kritiku, prenosim dio;

Seksualna revolucija, tvrdi del Noce u "The Crisis of Modernity", predstavlja radikalnu promjenu u zapadnoj metafizici i pogledu na ljudsku narav. Reichov manifesto The Sexual Revolution, započeo je nearugmentiranom pretpostavkom da ne postoji "poredak svrhe, nema meta-empirijskog autoriteta vrijednosti." U svijetu bez svrhe, "sve što ostaje jest vitalna energija, koju možemo poistovjetiti sa seksualnošću."

Takav svjetonazator je djelomice rezultata namjernog rata protiv kršćanstva, posebno katoličanstva, ali Del Noce ga promatra kao rezultata pretvaranja znanosti u metafiziku. Moderna znanost eliminira aristotelijansko-tomističku teleologiju. Seksualnost postaje ništa više od igre nagona, bez svrhe ili konačne vrijednosti. "Seksualna revolucije je ... konačni rezultat scijentizma". Svako ograničenje naših nagona je napad na naše dostojanstvo. Seksualne inhibicije su neprirodne, svaka zabrana je opasnost ljudskoj slobodi.

Seksualni revolucionari time naglavačke preokreću seksualni moral. Raniji ideali poput skromnosti, čistoće i suzdržanosti se danas smatra represivnim i abnormalnim. Kategoriju "seksualne perverzije" je potrebno eliminirati. Iza ovoga stoji anti-teleologija nove seksualne metafizike: Seks najbolje izražava svoju bit kada nema cilj (npr. prokreaciju) van sebe, tako da "homoseksualni izrazi, bilo muške ili ženske, trebamo smatrati najčišćim oblikom ljubavi."

Seksualna revolucija transformira prošlost u ono "što treba nadvladati", ono što Reich naziva "mrtvi koji pokušavaju ugušiti žive." Prošlost je ono "što moramo negirati da bi se pronašla psihološka ravnoteža." Nismo slobodni ukoliko nismo slobodni upariti se i raspariti po volji, bez vjernosti ili budućnosti. Kao što veli del Noce "domena slobodne seksualnosti je čista sadašnjost."

Logično, obitelj se smatra "represivnom socijalnom institucijom par excellence," zato jer je obitelj nerazdvojiva od ideje tradicije, naslijeđe istine koje moramo prenositi. Bračni odnos je ugrađen u prijenos nasljeđa s generacije na generaciju, a to narušava premise seksualne revolucije. Moralna i metafizička revolucija mora se dovršiti društvenom revolucijom.

Seksualna revolucija označava ključnu podjelu između stare i nove ljevice: "Nova Ljevica je postala seksualizirana". "Definirana je upravo svojom nespremnošću da odbaci bilo Freuda bilo Marxa," ali njihova sinteza ne bi zadovoljiva nikoga. Seksualna revolucija odbacuje Marxističku teleologiju i napušta Freudove tragični moralizam: promatra Freuda i Marxa kao buržoazijske izdajice. Eliminirati društvene i ekonomske nejednakosti nije dovoljno. Sama seksualna revolucija donosi totalnu revoluciju. De Sade, ne Marx ili Freud, su istinski heroji totalne revolucije.

Del Noce jasno razlaže da se ne možemo suočiti sa seksualnom revolucijom koristeći sociološku obranu obitelji koja naglašava socijalna dobra tradicionalnih obitelji. Seksualna revolucija je metafizički napad na obitelj, i samo alternativna metafizika može odgovoriti na njen izazov.

ponedjeljak, 3. lipnja 2024.

Psihoanaliziranje seksualnih revolucionara – E. Feser

Filozof Ed Feser u postu Psychoanalyzing the sexual revolutionary objašnjava psihološke mehanizme seksualne revolucije koji objašnjavaju kako je njeno napredovanje dovelo do današnjeg stanja. Prenosim dio razmišljanja.

Ne tako davno, oni koji su propagirali liberalizam u području spolnosti proglašavali bi konzervativce čistuncma koji su protiv zabave. Oni su bili poput nekih štrebera koji se ne znaju dobro provesti; ali sada imamo mentalitet koji je kombinacija Hugh Hefnera i Mao Ce Tunga, ako ste kritični prema seksualnoj revoluciji onda ste neprijatelj – fanatik, mrzitelj, tlačitelj kojeg moramo protjerati i ušutkati. Što objašnjava takvu transformaciju? (Činjenica da konzervativni kritičari danas koriste rječnik pun suosjećanja nije nimalo umanjila optužbe, baš naprotiv.)

Feser ističe tri psihološka faktora koji objašnjavaju takav ekstremizam;

1. Posljedice Pohote

Akvinski identificira osam posljedica seksualnih poroka koje utječu na intelekt i volju.

Akvinski primjećuje u drugom kontekstu" požuda ... se tiče jednog od najvećih užitaka; utječe na um više nego bilo koji drugi." Seksualni užitak je poput užitka alkohola, sam po sebi je nevin, ali vrlo lako ga je zloupotrijebiti. Dakle, čak i kod nekog tko ima inače normalne seksualne želje, vidimo tendenciju da se nepromišljeno ponaša na različite načine – Preuveličava važnost seksa, traži ga na načine koji su štetni za njegovu vlastitu dobrobit i dobrobit onih koji ovise o njemu, spreman je konstruirati racionalizacije takvog nepromišljenog ponašanja itd.

Kod onih koji imaju abnormalne seksualne želje, učinak je još gori. Korištenje ljudskih sposobnosti određeno je dobrom prema kojem je ta sposobnost usmjerana svojom naravi. Zdrava moralna psihologija zahtijeva čvrsto intuitivno shvaćanje o tome što je prirodno, a što je protivno svrhama prirode. Kada opetovano tražite užitak u seksualnoj aktivnosti koja je izravno suprotna prirodnoj svrhi, otupljujete intelektualnu percepciju prirode, u toj mjeri da sama ideja kako neke stvari mogu biti suprotne prirodnom poretku gubi svoj utjecaj na um. Intelekt tako gubi shvaćanje moralne stvarnosti.

Zamislite da netko ima određenu psihološku deformaciju zbog koje osjeća užitak od misli da je 2+2=5. Kada bi se stalno upuštao u takvo razmišljanje postao bi ovisan, sama ideja da postoji objektivna aritmetička istina ili da je 2+2 =4 ne bi više postojala za takvu osobu. Takva osoba bi smatrala neprijateljem one koji ga pokušavaju uvjeriti da je 2+2=4. To bi bio osoban napad na njega; "ne mogu si pomoći, takvog me priroda stvorila, zašto širiš mržnju"? Ljudi bi polako smatrali okrutnim podučavati artimetiku kako smo je oduvijek podučavali jer marginilizira takve skupine. Promjenio bi se nastavni plan matematike kako bi legitimizirali takva alternativna aritmetička uvjerenja, morali bi podržavati pa čak i slaviti takvu sklonost, itd.

nedjelja, 2. lipnja 2024.

O toleranciji u principu i u praksi

Crkva je netolerantna u principu jer vjeruje; ona je tolerantna u praksi jer ljubi. Neprijatelji Crkve su tolerantni u principu, jer ne vjeruju, a netolerantni u praksi jer ne ljube.

(NN)

Citat se pripisuje jednom poznatom filozofu i teologu, ali pri pokušaju da istražim kontekst naišao sam na informaciju da on zapravo komentira i citira nekoga drugog. (Autorstvo ne mijenja poantu.)

Citat se tiče doktrinarne "tolerancije", dio je šireg razmišljanja;

U Crkvu su najmilosrdnija ljubav i najčvršća doktrinarna upornost ujedinjeni žarom iste ljubavi, odnosno revnošću za slavom Božjom i spasenjem duša. Ona zna da ne može činiti dobro bez borbe protiv zla, i ne može navješetatati Evanđelje bez da se bori protiv hereza. Milosrđe i doktrinarna čvrstoća opstaju samo kada su zajedno, kada ih odvojite odumiru, preostaje samo humanitarni liberalizam sa svojom lažnom spokojnošću i fanatizam sa svojim lažnim žarom. Netko je rekao; Crkva je netolerantna u principu jer vjeruje; ona je tolerantna u praksi jer ljubi. Neprijatelji Crkve su tolerantni u principu, jer ne vjeruju, a netolerantni u praksi jer ne ljube.

Oni koji se danas hvale svojom navodnom tolerancijom to ne čine zato jer su obuzdali svoje strasti, jer imaju toliko samokontrole, jer su toliko bolji od drugih kroz povijest nego jer zapravo više ne mare za istinu. Ne radi se o tome da podnose nešto, nego jednostavno ne vjeruju, to im nije bitno. (Zapravo će u drugim prillikama to izričito priznati;, ne da im je toliko stalo do nečega, nego da nimalo ne mare što se vjeruje i radi u određenom području .)

---

Naravno, oni koji općenito govore o svojoj toleranciji, zapravo govore o toleriranju onoga s čime se slažu, ako naiđu na nešto sa čime se ne slažu, odnosno ako je netko spreman reći nešto protiv onoga što vjeruju odmah će se vidjeti vrijednost njihove tolerancije. Pokazati će da njihova tolerancija nije takva stvar, radi se samo o nametanju određenog partikularnog stava, sve koji se ne slažu moramo ušutkati. Iako su zakonsko nametanje i kazne prisutne već duže vrijeme, u zadnje vrijeme razni "promicatelji tolerancije" svoje javne poruke završavaju prijetnjama zakonskim progonom onih koji se usude reći nešto protiv, ili tek ne pristaju na njihov vokabular i gramatiku.

Ne radi se ipak o relativizmu, nemaju problema s nametanjem vlastitih moralnih vjerovanja, to je njihov moralni imperativ. Iako će govoriti o ljubavi - očito pod tim pojmom podrazumijevaju nešto drugo no što je to tradicionalno značilo, to nije nešto što će i iskazivati.

Raniji postovi o toleranciji; Budimo (ne)tolerantniKolakowski o Toleranciji

Život bez kapitalizma

Naišao sam na neku vijest o "Subversive" festivalu, nisam već duže vrijeme čuo za njega, zadnji put kada sam malo popratio održavao se u HNK-u, predavače je primio tadašnji predsjednik, ministri su posjećivali predavanja, svi mediji su prenosili poruke, portal najveće kompanije je bio medijski sponzor itd. Svi su se oni subverzivno borili protiv kapitalizma. Pretpostavljam da se festival, njegovi gosti, ideje i poruke nisu previše promijenile. Podsjetilo me to na jedno razmišljanje BGC (This isn't "capitalism" ! We live in a world of total-bureaucracy) pa prenosim;

Kada čitam o Ljevičarskom laprdanju o zlima "kapitalizma", za kojeg zamišljaju da vlada svijetom, zapitam se što bi trebalo da se probude.

Ne postoji kapitalizam. Živimo u svijetu masivnog birokratskog nadzora, regulacije i nadzora – gotovo sve je kontrolirano.

Pobjednici se ne natječu – alociraju se. Gubitnike se absorbira u sustav. Ne postoji prostor gdje bi "kapitalizam" mogao djelovati.

Postoji samo jedna ogromna, međusobno povezana birokracija koja se sastoji od manjih, međusobno povezanih.

I naravno, takvom tvorevinom upravljaju, bez iznimke, Ljevičari. Milijarderi su Ljevičari, svi bitni globalni i Zapadnjački vođe su Ljevičari i sve glavne političke stranke su Ljevičarske – radi se materijalistima koji negiraju duhovno, utilitaristima koji se usredotočuju na ovosvjetsko; seksualni revolucionari.

Demokracija je birokracija, baš kao i egalitarizam, i multikulturalizam, kao i svi radikalno transformativni programi ... Svi oni dijele temeljeni birokratski imperativ.

Može li civilizacija izbjeći birokratski rak? Mislim da ne; kada parazit naraste dovoljno velik, ubije domaćina. Post-birokracija je post-civilizacija. Ne možete to izbjeći, i možda je tako najbolje. Ali zašto toliko govore o "kapitalizmu"?


PS

Neovisno o tome što mislite o kapitalizmu, radi li se o dobroj ili lošoj stvari, odnosno što mislite o njegovim nedostacima ili prednostima, očito je da nema kapitalizma.

BGC pod Ljevičari podrazumijeva sve one koji za svoj primarni cilj imaju određene sekularne ciljeve, ali detalji njegova opisa i predviđanja nisu toliko bitni, osnovno razmišljanje da kapitalizam ne postoji je očito točno. (Postoje svakakvi fenomeni vezani uz oholost, zavist, pohlepu, neumjernost itd. ali jednostavno ne živimo u kapitalizmu. Možda je kapitalizam odlična stvar, ili je loša stvar, najgora stvar, ali to nije ono što imamo.)

Otišao sam  na stranicu festivala da vidim što nude, njihov moto je "život bez kapitalizam"

---

U jednom sličnom razmišljanju, BGC se prisjeća svih onih poznanika koji su čitave živote i karijere provele kritizirajući kapitalizam. Već četrdeset godina pišu kritike, organiziraju konferencije, uređuju publikacije koje govore o kapitalizmu i pritom uopće ne primjećuju da pričaju o stvari koje nema. Je li ih uopće moguće navesti da shvate koliko su u krivu?