Neumjerenost u jelu i piću za vitke

Neumjerenost u jelu i piću povezujemo s količnom hrane, ali ne radi se samo o tome.

Toma Akvinski navodi pet načina neumjerenosti;

• Laute – jesti hranu koja je previše luksuzna, egzotična ili skupa.
• Nimis – jesti hranu u prevelikoj količini
• Studiose – jesti hranu koja je prezrazrađeno ili presloženo pripremljena
• Praepropere - jesti prerano, ili u neprikladno vrijeme
• Ardenter – jesti previše željno

Pretpostavljam da je iz opisa jasno o čemu se radi, iako procjena pojedine "neumjerenosti" ovisi o okolnostima. (Primjerice nekoć egzotična i skupa hrana je danas svima pristupačna.) Postoji dovoljno emisija o kuhanju (i hrani općenito) koje prikazuju navedene neumjerenosti.

S obzirom na Tomin opis, jasno je da osoba može biti neumjerena u jelu i piću čak i ako ne jede preveliku količinu hrane. "Neumjerenost" (proždrljivost) se ne bavi samo količinom.

Naravno, nema ništa pogrešno s uživanjem u hranu, ne radi se o "neumjerenosti" ukoliko uživate u dobro pripremljenoj finoj hrani u odgovarajućoj količini.

Bitno.net objavio je članak Neumjerenost u jelu i piću nije isto što i debljanje! Otkrijte kako zapravo stojite s ovim pitanjem koji se bavi ovom temom. (Prenijeli su i Pakalukovo razmišljanje o modernim manifestacijama sedam smrtnih grijeha, uključujući neumjernost.)

---

Alice Von Hildebrand jednom je ispričala o gostu koji je posjetio sjemenište i primjetio da se svugdje nalaze automati s grickalicima. Odmah je (navodno točno) pretpostavio da se radi o mjestu u kojem će ljudi imati problema s drugim neumjerenostima

Iako se danas malo govori o tome, posebno u usporedbi s nekim ranijim vremenima, neumjerenost u jelu i piću dovodi do drugih problema. Nekoć su ljudi bili svjesni važnosti posta, kao i činjenice da je post koristan za obuzdavanje požude tijela.

Pa što onda ako i jest istinito?

Razmišljanje s jednog britanskog bloga;

[...] Ali ovo je samo dio puno većeg problema za moderne ljude; a taj je da oni ne mogu osjetiti istinu ničega. Pretpostavljaju da samo ako bi im se predstavili dovoljno jaki dokazi, da bi onda vjerovali potpunom sigurnoću u ono što je dokazano, i da će se to vjerovanje održati kroz što god se dogodi.

Nekako se to nikada ne dogodi – i uobičajeno je isprika da dokazi nisu dovoljni, i da oni (poput svake druge dobre moderne osobe) jednostavno očekuju više dokaza prije nego što se posvete nečemu. Ali činjenica je da se izgleda nikada ne posvete. Mogu prevariti druge ljude pretvarajući se da imaju jezgru tvrdih uvjerenja oko kojeg izgrađuju svoje života – ali ne uspijevaju prevariti sebe.

Moderna savjest je odvojena od vlastitih misli, riječi i emocija. Čini se da se radi o modernim fenomenima – u tom smislu došlo je do neke promjene. Primjerice, u srednjem vijeku europe stvari su bile drugačije.

Owen Barfield u Romanticism Comes Of Age zapisuje da su se u srednjem vijeku riječi i misli počele poistovjećivati, bilo je to prije svega doba logike koju se obožavalo. No, ako proučimo ljude srednjeg vijeka shvatiti ćemo još nešto značajnije, oni su se poistvojećivali sa svojim mislima.

To je modernom promatraču nerazumljivo. Poistovjećujući misli s riječima, smatrali su da istinu mogu ugraditi u vjerovanje. Pogrešna misao se tako može činiti nemoralnija od pogrešnog djelovanja.

Danas se smatramo puno tolerantnijim, to možemo objasniti na dva načina; ili su ljubaznost i samokontrola čudesno porasli među nama tako da su velikani tog razdbolja blesava djeca prema nama; ili je razmišljanje tada bilo nešto drugo nego što je danas.

Danas su svi tolerantni, je li to zato što smo pokorili svoje strasti ili je to zato što nas više nije briga slaže li se netko s nama?

Nema sumnje u odgovor, više ne poistovjećujemo sebe sa svojim mislima.

Koliko ozbiljno ulažete u vjeru?

Ljudi su danas spremni uložiti toliko truda i vremena u svoju karijeru ili vlastitu zabavu, zašto nisu spremni učiniti isto zbog braka, obitelji i vjere?

Ljudi su spremni putovati tisućama kilometara zbog školovanja ili posla, a koliko ljudi je spremno preseliti se zbog važnih stvari. Ljudi troše svake godine tisuće eura na šminku, odjeću, sportove, putovanja i zabavu. Spremni su putovati satima samo kako bi pogledali neki film, poslušali neki koncert, vidjeli neku tehnologiju, posjetili plažu.

Požaliti će se da im vjera jednostavno nije privlačna, ali koliko su vremena uložili u nju, koliko sati su proveli odlazeći u crkve, na tečajeve, seminare, različita crkvena društvena događanja? Koliko vremena su proveli prikladno ponašajući se i posjećujući mjesta gdje mogu pronaći potencijalne žene i majke?

---

Koliko roditelja danas vodi djecu na razne lekcije, na treninge? Koliko truda i vremena, koliko novaca ulažu u sport; a koliko toga su spremni uložiti u vjersku poduku?

Prolazeći pokraj igrališta nogometnog kluba možete vidjeti ulice zakrćene automobilima roditelja, ulažu toliko vremena i truda u tu distrakciju. Koliko ti isti roditelji ulažu u vjersku poduku djece? Gdje će ih odvesti nedjeljom ujutro, što im je važnije?

Mladi su spremni putovati danima, spavati na ulici, uzbuđeno mjesecima iščekuju neki koncert, festival, neku zabavu. Usporediti to s trudom koji ulažu u vjeru.

---

Koliko ljudi je spremno preseliti zbog nekog vjerskog cilja? Koliko ljudi odlazi na hodočašća, koliko ih se priprema i nestrpljivo iščekuje neki blagdan? (Iz vjerskih razloga, ne pomodarstva ili zbog zabavnog "iskustvo" o kojem mogu pričati drugima.)

Ljudi mjesecima iščekuju početak prvenstva, vesele se utakmicama, a koliko ljudi ičekuje blagdane i priprema se. (Pritom mislim na vjerski aspekt blagdana.)

Ljudi su kroz čitavu povijest, uključujući one koji su dali najveći doprinos čovječanstvu, bili motivirani vjerom u svojem životu. Posvećivali su toliko vremena i truda, ponekad većinu svog vremena, različitim vjerskim promišljanjima, ali danas to mnogima uopće ne pada na pamet kao mogućnost. Doslovno o tome neće niti razmišljati.

PS

Dio posta je inspiriran komentarima na jednom britanskom blogu. (Iako se bavi važnim vrijednostima u smislu vjere i obitelji – osnivanja obitelji kao cilja mlade osobe, više sam se fokusirao na vjeru.)

Možda je ipak osnivanje obitelji i pronalazak supružnika bolji primjer. Ljudi će reći da im je teško pronaći nekoga, ali koliko su stvarno vremena uložili u to? Jesu li stvarno tražili kao što traže uspjeh u studiju ili karijeri? Jesu li uložili godine, preselili u drugi grad ako je potrebno, uložili velika sredstva da bi to postigli?

Vjerojatno ste šokirani takvom idejom, tko bi takvo što učinio. (Ne predlažem da je to nešto što bi trebali učiniti, niti da bi to bio najbolji način postizanja tog cilja, nego govorimo o prioritetima i spremnosti da takvo što učinite.)

Čujete različite prigovore zašto osoba ne može pronaći supružnika ili imati dijete, ali ljudi u podjednakoj ili lošijoj "situaciji" to uspijevaju. Kroz povijest je to bilo daleko teže ostvariti u smislu ostvarivosti materijalnih dobara – ne i društvenih pritisaka. (Mnogi će odgovoriti da im ne pada na pamet živjeti na taj način, nemaju nikakve koristi od toga, ovako imaju sve što im treba, prvo moraju još toliko toga napravati itd. U redu, ali to i jest poanta, to nije prioritet.)

Očito, ljudi koji čitaju blog povezan s katoličkom tematikom će vjerojatno uložiti nešto više truda od prosječne sekularne osobe, ne tvrdim da je to lagano ostvarit. (Mladi u pravilu nemaju podršku ni društva ni obitelj, savjetuje im se da prioritiziraju druge stvari, a ovo bi se kasnije trebalo ostvariti bez da se ikada pripremaju.) Netko će krivo shvatiti pa pomisliti da dajem praktičke savjete, ali ne radi se o tome, ne dajem nikakve savjete nikome, pišem o prioritetima.

---

Poslušao sam nedavno epozodu domaćeg vjerskog podcasta u kojem je voditelj jedne zajednice opisivao vježbe koje su izvodili s mladićima na kampu (stavili su im povez na oči, vodili nekim terenom po mraku itd.) Poanta vježbe je bila da im se približe neke biblijske priče; neka lekcija o povjerenju, međusobnoj povezanosti vjernika, sljepcu koji vodi sljepca ili što već; zaboravio sam detalje, ali i sam voditelj je iznenađeno slušao njegov opis tih "ekstremnih" mjera.

Ipak, nitko se ne bi čudio da se radilo o "team buildingu" u nekom poslovnom kontekstu. Da su isti mladići sudjelovali u takvoj vježbi zbog svoje karijere, ili ako bi takva vježba bila zbog neke zabave - posebno ako se radi o nekom medijskom sadržaju, svima bi bila razumljiva.

Normalno je uložiti sve u zabavu ili karijeru, ali kada se radi o vjeri, onda je takvo što neobično. Pa ipak, koliko je ovo drugo vrednije.

PPS

Čitava ta vjera vam nije zanimljiva, dosadna vam je, loši ste u tome? Pa, bili bi loši u bilo kojoj stvari ako niste uložili trud i vrijeme. U jednom ranijem postu (Zašto prati zube ako će se opet zaprljati hranom? - Wetta o Ispovijedi) sam prenio Wettine primjedbe o onima koji se žale na svoja iskustva;

Svi smo svjesni da ne možete biti dobar košarkaš bez vježbe, ali kada govorimo o molitvi, često možete čuti; "ne molim" se jer nemam rezultate; Ali isto tako ne biste imali nikakve koristi ni od košarke ako je ne trenirate. Ako ne trenirate molitvu, ako ne trenirate svoju vjeru, nije ni čudo da nemate koristi. Ljudi očekuju da će odmah biti vrhunski u njoj, za molitvu je potrebna vježba baš kao i za bilo koju drugu aktivnost. Možda ponekad doživite milost i poseban trenutak, ali poput svih drugih aktivnosti, potreban je znoj i trud.

Vjerojatno ljudi koji se žale na molitvu misle da nije odmah došlo do neke direktne čudesne intervencije, ali Wetta kao benediktinski redovnik govori o nečemu drugome. Ne govori samo o molitvi prošnje. No, to je tema koju ćemo morati sami istražiti, ili bi barem istražili kada bi nam bili takvi prioriteti.

---

Raniji postovi; Pascal O opterećivanju djece i distrakciji, O onima koji odvraćaju misao od vječnosti, Dosada, zabava i distrakcija, O Distrakciji, općenito kategorija Pascal. Imanje cure/dečka i zabava kao smisao života - BGC, Mladi ne znaju što bi sa svojim životima - BGC, Veze i karijera kao smisao (modernog) života - BGC, Potrudite se (vezano uz kršćanstvo)  itd.

Potrudite se (vezano uz kršćanstvo)

Jedan britanski komentator primjećuje;

Tijekom proteklih nekoliko stoljeća, milijuni ljudi su uložili zaista veliki napor kako bi popravili svoje vlastite političke stavove. Potrošili su tolike sati, tjedne, godine svog života – ponekad i čitav život – učeći o politici, čitajući, razmišljajući, raspravljajući, ispravljajući... Mjenjali su stranke, ulagali vrijeme i novac, uključivali se, bilo na poslu bilo u slobodno vrijeme.

Masovni i društveni mediji su ispunjeni time – novine, časopisi, knjige, udžbenici, televizija, filmovi, kolegiji; sve je ispunjeno politikom. Na društvenim mrežama se ljudi prepiru oko politike, signaliziraju svoju pripadnost. Toliko ljudi kao prvu stvar ujutro i zadnju navečer uzimaju politiku, vjerojatno i sanjaju o njoj.

Što je s kršćanstvom? Već nekoliko generacija, mnoštvo ljudi je nezadovoljno kršćanstvom – baš kao što su nezadovoljni politikom; Ali kada se radi o kršćanstvu – kada pronađu nešto što im se odmah ne sviđa, oni jednostavno odustanu.

Ljudi ne ulažu toliko truda u kršćanstvo kao što čine s politikom. "Kršćanstvo?", Ma ne, ne mogu prihvatiti ono što sam negdje neodređeno čuo o svemu tome. Nema smisla da ulažem u to. "Crkva kaže X, a to je sigurno pogrešno pa ću odbaciti čitavu stvar bez ikakvog promišljanja"

Danas je često i da oni ljudi koji govore o kršćanstvu, odluče prilagoditi ga svojoj politici.

Mladi čovjek u dvadesetima naiđe na neki problem, i odluči potpuno napustiti Kršćanstvo. Danas je dob za takvo što sve ranija i ranija.

Ali ipak, religija je toliko važnija za život od politike. Vjera se bavi bitnim pitanjima i životom svake osobe.

Zašto je toliko puno ljudi kroz posljednja dva stoljeća zaključilo da kršćanstvo nije odgovor?

Bruce G. Charlton, umirovljeni liječnik i evolucijski znanstvenik, primjećuje vezano uz pitanje koje si je postavio;

Pitanje mi je zanimljivo, jer sam bio jedan od njih.[...]

Zašto je ljudima tako lako odbaciti kršćanstvo? Isti ti ljudi spremni su uložiti puno vremena i truda pokušavajući rehabilitirati neku verziju ljevičarske politike kao mogućeg odgovora; ili poganstvo, hinduizam ili budizam kao mogući odgovor.

Kada se radi o kršćanstvo, površno će pregledati što poručuje u određenom području koje osobu zanima i... Pa, ako mi se ne sviđa nešto – odmah ćemo ga odbaciti.

No kada se radi o bilo čemu osim kršćanstva – onda je potrebno otkriti više, ozbiljnije se pozabaviti time, pogledati što možemo otkriti...

Postoji više razloga; Prvo, sile mraka sve više vladaju svijetom, tako da je kršćanstvo podvrgnuto najraširenijoj i najotrovnijoj kampanji od bilo koje ideologije ili religije.

(Više i od "fašizma" – ljudi koriste taj pojam bez da ima ikakve veze s bilo kojom stvarnom verzijom fašizma. Fašizam je samo riječ koja se koristi protiv bilo koje opozicije.)

Kršćanstvo je stalno pod napadom kombinacije globalnih i zapadnih nacionalnih institucija (vlada, političara, velikih korporacija, prava, znanosti, obrazovanja, masovnih medija – i većine mainstrem kršćanskih crkvi.)

Optužbe uključuju ekstremne suprotnosti (kršćanske crkve su živa grobnica koje nastanjuju sentimentalne babe; ali je također visoko organizirano patrijarhalno gnijezdo fanatičnih bijelih nacionalista terorista); Ali jedna od ponuđenih kritika će djelovati na onoga tko traži zgodan izgovor da odbaci kršćanstvo.

Drugi razlog je seks. Nakon vjere, seks je vjerojatno drugi najvažniji motivator; kada nema religije, seks je najvažniji.

Postoji snažna i točna pretpostavka da kršćanstvo postavlja ograničenja na seksualnu aktivnost; a za mnoge ljude to je dovoljan razlog da ga odbace kao zlo. (Suvremeni ljudi svako ograničavanje vlastitih seksualnih želja smatraju zlom najgoreg – najfašističkijeg – tipa.)

Nekoliko suvremenih "prigovora" kršćanstvu

Na jednom britanskom blogu pronašao sam popis nekih suvremenih prigovore kršćanstvu;

• Nakon Darwina, ne trebamo kršćansko objašnjenje čovjeka.
• Kulturni relativizam - ako je kršćanstvo u pravu, zašto se tolike kulture ne slažu?
• Moral se mijenja s vremenom – ako je kršćanstvo ispravno, kako se onda mijenja ono što je dobro?
• Ateisti su često pristojni ljudi - dobro odgojeni, vrijedni, pametni itd.
• Svi su kršćani licemjeri; neki su zli licemjeri; neki su također glupi ili ludi - očito kršćanstvo ne funkcionira (ili nije dovoljno).
• Kad društvo odustane od kršćanstva, nema trenutne katastrofe. Stvari se nastavljaju dalje.
• Ovaj svijet je očito stvaran, drugi svijet nije.
• Povijesno znanje o tome što se dogodilo prije nekoliko tisuća godina u Palestini (itd.) previše je nesigurno, da bi na njemu temeljili svoj život. (Zapravo ne znamo ništa zasigurno.)
• Čuda se ne mogu dogoditi - stoga uvijek postoji objašnjenje, ako ne znanstveno objašnjenje onda neka psihopatologija (ljudi su vrlo sugestibilni, nepouzdani svjedoci) - čuda nisu dokaz ni za što.
• Proročanstvo se ne može dogoditi - stoga su proročanstva poput horoskopa - nejasna predviđanja za koja ljudi zamišljaju da su se ispunila jer žele da budu istinita.
• Religije su očito objašnjive u smislu društveno-političke kontrole i manipulacije. Religije su učinile mnogo zlih stvari – trebamo pronaći nešto bolje.

I tako dalje...

PS

Ne radi se o tome da autor misli kako da se radi o dobrim prigovorima nego iznosi sociološku činjenicu da su to "suvremeni" prigovori na koje se ljudi vole pozivati.

Cinični sebični hedonizam nije reakcija protiv Ljevica, nego upravo ono što Ljevica želi

BGC primjećuje;

Na sekularnoj Desnici stalno čujete odgovor koji bi trebao pokazivati inat - "pokazati ću ja njima" – ali to je upravo ono što Ljevica žele.

Jer Ljevica ne želi postići neko određeno stanje stvari, neko određeno društveno uređenje (poput nekog društva u kojem bi dominirale žene ili feminizirane vrijednosti ili "druge" rase ili neka inverzija bračnog obiteljskog života...)

Ono što Ljevica želi je destrukcija Dobra – a gore navedene ciljeve koristi samo kao način napadanja snažnih izvora dobra poput kršćanstva, braka, obitelji, paritotizma, pristojnosti, marljivog rada, altruizma, istinosti, ljepote i tako dalje.

Prema tome, kada sekularni desničar iz "manosfere" odgovori na degradirano stranje trenutne seksualne arene prijetnjom da će žene koristiti samo za zadovoljstvo, da će bojkotirati brak, izbjegavati opasnost itd – onda se ne radi o prijetnji Ljevici, nego upravo onome što Ljevica želi.

Kada Ljevica iskvari crkve, vojsku, policiju i naciju – a konzervativci prvo izgube vjeru u njih, a kasnije se okrenu protiv njih – onda su u zabludi ako misle da su time u nekoj pobuni protiv Ljevice; ili da su na neki način protiv planova Ljevice; jer to je upravo ono što Ljevica želi.

Radi se o Ljevičarstvu (u ponašanju), ali u drugačijem obliku.

Desnica se ne može pobuniti tako što će biti sebičnija, zapravo se ne može uopće pobuniti – jer pobuna je negativna i intrinzično Ljevičarska; Desnica može samo stvarati hrabrim činovima vjere i ljubavi; protivno svim izgledima; na temeljima trancendentne Nade.

Moderno kršćanstvo i muževnost

BGC primjećuje;

Činjenica je i problem da su mnoge vrste modernog kršćanstva nemuževne; to je problem i za muškarce i za žene.

Neću ulaziti u detalje, ali puno toga što se događa oko crkve čini se muževnim muškarcima izfeminiiranim, a to znači da je ili nezanimljivo ili aktivno odbojno.

Naravno, to nije osobina kršćanstva. Da je kršćanstvo doista intrinzično nemuževno onda ne bi preživjelo i širilo se kroz stoljeća; i da je kršćanstvo fundamentalno nemuževno onda bi bilo popularno među Ljevičarima koji ga ovako mrze.

(Upravo preostali muški aspekti kršćanstva su ono što Ljevica najžešće napada.)

[...] Činjenica da kršćanstvo nije privlačno muževnim muškarcima je ozbiljna slabost tih kršćanskih crkvi, i mjera koliko ih je modernizam iskvario. Ali to je također i kritika muževnih muškaraca. Njima je potrebna crkva, bilo muževna ili ne. Nema sumnje da ukoliko bi ih se samo nekoliko priključilo crkvi i aktivno sudjelovali, ona bi postala muževnija.

---

Naravno, muškarce je Ljevičarstvo odvuklo iz crkve, posebno pozivima na raskalašenost i seksualnost ('sex and drugs and rock n roll'); ideologijom koja izjednačuje muževnost s impulzivnim samougađanjem.

Ali takve hedoniste lako svladaju religiozni, disciplinirani i samozatajni muškarci, ujedinjeni višim ciljem.

Ako kršćanska crkva ili denominacija može okupiti i organizirati takve muškarce – a uspjeh bi bio očit – radilo bi se o ogromnoj i konstruktivnoj društvenoj snazi.

PS

Nešto kasnije spominje ideju prema kojoj je muževnost kršćanstva povezana sa shvaćanjem života kao Duhovnog boja u kojem su mučenici i asketi heroji. U komentarima neki zaključuju da muškarci gube vjeru jer ih odvraćaju od molitve koju predstavljaju kao žensku stvar. (Odgovorimo samo na to da ako pogledate primjerice živote pustinjkih otaca teško da ćete zaključiti da su molitva i post lake stvari. Treba li spominjati prve kršćane, mučenike, ratnike i sve one muškarce kroz povijest kršćanstva. Možda na umu imaju neku drugu "žensku" osobinu koju smatraju negativnom, ali na što god mislili, očito kroz povijest to nije vrijedilo. )

Kršćanstvo za neljubazne - BGC

U jednom razmišljanju BGC primjećuje (prenosim sažeto); 

Kršćanstvo se često prikazuje kao stvar toga da ste "ljubazni" [srdačni, dobri, ugodni] – oponašate "blagog Isusa, krotkog;" ideja je da su pravi kršćani marljivi, dobre naravi, prijateljski raspoloženi, spokojni, empatični, savjesni ... dobri građani.

Ali što s onim ljudima čija osobnost nije takva; koji su čista suprotnost; agresivni su, dominantni, lijeni, ludi, razdražljivi, nedosljedni, neprijateljski nastrojeni, impulzivni – mogu li takvi ljudi biti kršćani?

Odgovor glasi; naravno!

---

Ipak, možda postoji očekivanje da obraćenje na kršćanstvo ujedno "obraća" neljubaznu osobu u ljubaznu: nedosljedan i ćudljivi tip će postati krotki i blagi stereotipni prikaz.

Ako se to ne dogodi, ako obraćenik ne postane susretljiv, empatičan, druželjubljiv, savjestan ideal – onda možda obraćenje nije bilo stvarno ...

---

Ipak, osobnost je većinom nasljeđena i uglavnom stabilna kroz život – tako da se ljudi rijetko kad značajno promjene u tipu osobnosti – iako se može promjeniti odgovor na različite okolnosti.

Kada govorim o "neljubaznima" onda mislim na one ljude (većinom muškarce, ali i manji udio žena) koji imaju visoku razinu Eysenckove psihotičnosti, nisku razinu susretljivosti i savjesnosti (Pet Osobina ličnosti), i nisko su u osobini empatije (Barona Cohena).

---

Kako bi izgledalo kršćanstvo za takve tipove?

O portu i kršćanstvu, koja religija daje sreću - C.S.Lewis

C.S.Lewis jednom prilikom je odgovorio na pitanje koja religija daje najveću sreću.

"Dok traje, religija obožavanja sebe je najbolja." Imam starijeg poznanika od osamdeset godina, koji je od najranijih godina živio život neprekinute sebičnosti i samodivljenja i on je, manje-više, sa žaljenjem moram reći, jedan od najsretnijih ljudi koje poznajem. (...)

"Nisam oduvijek bio kršćanin. Nisam išao k vjeri da me usreći. Uvijek sam znao da će boca porta učiniti to. Ako se želite u religiji osjećate stvarno ugodno, svakako ne preporučujem kršćanstvo."

C.S. Lewis - Timeless at Heart. Answers to Questions on Christianity.

Je li Lewis stvarno mislio da je boca porta dovoljna za sreću? Ne zvuči kao nešto što bi rekao s obzirom na njegova ostala djela. Vjerojatno se radilo o dosjetki koju je smatrao duhovitom i upečatljivom u tom trenutku, ne o nečemu što je ozbiljno predlagao. (Prvi put kada sam naišao na citat nisam bio upoznat s kontekstom, poanta odgovora nije o tome što možda izaziva sreću nego o kršćanstvu.)

PS

Religija hedonizma i obožavanja sebe je možda prikladna za takve stvari "dok traje", ali takvi načini postizanja "sreće" obično ne traju dugo, možda mogu trajati i koje desetljeće, ali u konačnici dovode do loših posljedica.