Dosada – Ništa čovjeku nije tako nepodnošljivo kao potpuno mirovanje, bez velikih strasti, bez posla, bez zabave, bez zanimanja. Tada on osjeća svoje ništavilo, svoju izgubljenost, svoju nedostatnost, svoju ovisnost, svoju nemoć, svoju prazinu. Namah će se u dubini njegove duše roditi dosada, sumarnost, tuga, jad, srdžba, očaj.
***
Zabava – Kada sam ponekad razmišljao o raznim ljudskim nemirima, o opasnostima i tegobama kojima se izvrgavaju na dvoru, u ratu, odakle se rađaju tolike svađe strasti, smioni a često i zli pothvati itd, otkrio sam da sva ljudska nesreća nastaje samo iz jednog uzroka: ljudi ne znaju ostati na miru u svojoj sobi. Kada bi čovjek koji ima dovoljno za život znao sa zadovoljstvom ostati kod svoje kuće, ne bi je napuštao da putuje po moru, niti sudjelovao u opsadi gradova. Ne bi kupovao skupih vojničkih činova kada ne bi osječao kako je nepodnošljivo ne micati se iz grada, i tražiti razgovor i razonodu u igri samo zato što nema zadovoljstva u tome da ostane kod kuće.
***
Zbog toga toliko čeznemo za igrom i za ženskim društvom, za ratom, za visokim službama. To ne znači da u tome zaista leži sreća, niti itko zamišlja da će naći pravo blaženstvo u novcu što ga može dobiti u igri, ili u zecu kojeg goni; ne bismo ga htjeli primiti na dar. Ne tražimo ni taj mekušni i mirni način života koji nam daje da mislimo o svom nesretnom položaju. Ne tražimo ni opasnsot rata, ni teret službi, nego tražimo onu užurbanost koja nam odvraća pažnju od tih misli i zabavlja nas.
Zato nam je miliji lov nego lovina. Zbog toga ljudi toliko vole buku i metež, radi toga je zatvor tako grozno mučilište, zbog toga je čar samoće neshvatljiv. Najveća sreća kraljevskog položaja jest upravo u tome što okolina bez prestanka pokušava zabaviti kralja i pribaviti mu svakovrsne ugodnosti.
Kralj se opkolio ljudima koji ne misle na drugo nego da zabave kralja i ne dopuste mu da misli na sebe. Jer je svaki kralj, kakav bio da bio, nesretan ako misli o sebi. To je sve što su ljudi izmudrili da sebe usreće. A oni koji se u toj stvari prave filozofima i koji drže da su ljudi premalo razboriti kada po cio dan trče za zecom a ne bi ga htjeli kupiti, ne poznaju nimalo našu narav. Ovaj nas zec neće zaštiti od misli na smrt, ni od bijede, ali lov koji nam skrene pažnju od toga zaštitio nas je.
[...] Plemić iskreno vjeruje da je lov veliko i kraljevsko zadovoljstvo; ali ne misli tako vodič pasa.
Zamišljaju da bi se, postigavši ovu službu, odmah ugodno prepustili odmoru, a ne osjećaju nezasitnu narav svoje pohlepe. Drže da iskreno traže odmor, a traže uistinu samo nemir.
U njima živi tajni nagon koji ih tjera da traže zabavu i da se zaposle izvana, što sve dolazi od osjećaja njihove trajne nesreće. [...]
Tako teče sav život. Tražimo počinak boreći se protiv nekih zapreka. A kada ih svladamo, počinak nam postaje nepodnošljiv. Jer, ili mislimo na nevolje koje nas biju, ili na patnje koje nam se groze. I kad bi nam se učinilo da smo se sa svih strana zaštitili, dosada bi sa svojim udomaćenim ugledom ipak izmiljela iz dubine srca, gdje su joj inače prirodni korijeni, te bi ispunila duh svojim otrovom.[...]
Čovjek je stoga tako nesretan da bi se dosađivao i kad ne bi postojao nikakav razlog za dosadu, samom svojom sklonošću; a tako je isprazan, da je kadšto obasut s tisuću pravih razloga za dosadu, a sitnica kao biljar ili lopta dovoljni su da ga zabave.
