Hrvatski Kraljevi - 13 Vjekovna Hrvatska

Premijera Hrvatskih kraljeva održana je projekcijom dugometražnog filma u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. HTV će emitirati seriju petkom oko 20.10, prva epizoda se emitira ovaj petak, 14. listopada 2011 na HRT1. U ovoj jedinstvenoj seriji hrvatski vladari Trpimir, Tomislav, Stjepan Držislav, Petar Krešimir IV., Zvonimir i mnogi drugi prvi put će dobiti lica i karakter. Hrvatski će gledatelji prvi put moći vidjeti velike ranosrednjovjekovne bitke Hrvata protiv Bugara, Bizanta, Saracena i Mađara, te krunidbe hrvatskih kraljeva.

Za potrebe serije, prvi put u povijesti u cijelosti je rekonstruirana hrvatska kraljevska kruna, također prvi put u znanstvenoj i kulturnoj povijesti Hrvatske napravljene su vjerne rekonstrukcije starohrvatskih crkvi u prirodnoj veličini te glasoviti kneževski i kraljevski kameni natpisi u svojem izvornom, odavno izgubljenom obličju, što je kulturološki pothvat koji daleko nadmašuje granice pukog filmskog ili dokumentarističkog pristupa.

U seriji je korištena najmodernija kompjutorska 3D tehnologija (umnožavanja vojski, izrade zgrada, brodova i sličnih objekata), izrađeno je nekoliko stotina povijesnih kostima, napravljena su cijela izvorna srednjovjekovna sela u Lici i Zagvozdu, a korištena je HD te HD high-speed tehnologija snimanja.U izradi serije sudjelovalo je gotovo tisuću ljudi, što je čini najvećim projektom u novijoj povijesti HRT-a.

Više o projektu, a u nastavku trailer.

Iako katolik(s dna kace), imam i ja narodnost sa kojom sam rođen i državu u kojoj živim. Čak i kada tome nebi bilo tako, sa posebnom bih radošću iščekivao prikazivanje ovog dokumentarca jer se radi o stvarno kvalitetnoj produkciji i prikazu dijela povijesti jednog naroda koji je duboko vezan uz Katoličku Crvu što znači da ćemo kroz dokumentarac moći naučiti i o povijesti Crkve, posebice na ovim prostorima.

U nastavku donosim prigodni tekst iz knjige Stjepana Tomislava Poglajena; "Kršćanski personalizam-govori, članci, studije". Knjiga je zapravo zbirka nekih njegovih tekstova, ovaj je objavljen u časopisu Život, 1941. godine(Život (22) 1 (1941) 1-4). Iako objavljen u drugačijim okolnostima, neke od poruka su i više nego aktualne.

13 Vjekovna Hrvatska (641-1941)

Trinaest vjekova ona postoji. I sama činjenica, što je ona kao organski narod već prije trinaest vjekova počela da postoji i što ona još danas postoji, još nešto veliko, nešto, što u sebi nosi i duboki smisao i nepresahnjivu vitalnost i neku sigurnu misiju. Jest nešto, što nas same, premda smo iz nje proizašli, premda smo izdanci i mladice njenog debla, premda je iskreno – iako često na bizaran i kriv način volimo – nadilazi. Mi smo mladice jedne sezonske periode zapletene u izrasline svih mogućih dnevnih i časovitih raspoloženja, hira i promjena: ličnih, socijalnih, ekonomskih i političkih. Našem oku, koje se tako lako zatvara u perspektive svakidašnjih doživljaja i najviše jednog ili drugog decenijskog razdoblja, izmiče sva zamašitost i sve duboko značenje trinaest vjekovne opstojnosti jednog naroda, koji se 1300 godina probijao kroz sav kaotični metež vjekovne povijesne lavine i – ostao.

Izmiče ispred naših usitnjenih pogleda, koje je razbuktalost strastvene skučenosti natoč težini događaja, što nas okružuju- i opet na jednoj histrorijskoj prekretnici- strahovito suzila. Izmiče nam, što zapravo znači za Europu i nada sve za nas same u Hrvatskoj, ta činjenica, da smo se mi već 641. -dok još nije bilo organiziranog spomena ni od koje suvremene evropske nacije, dok je cijeli europski prostor od Visle do Bresta, od Škotske to Sicilije i Gibraltara vrvio nestaloženim brujanjem još neizgrađenih i organski neugrađenih plemena, koja su dolazila, pljačkala, odlazila, navirala i u pijesku prostora i vremena opet nestajala, a neka sasvim nestala- da smo se mi smjestili na sunčanim i ljupkim žalovima Jadrana i tu ostali, dok su se neposredno prije nas na istom terenu slegli i raspali ogromni imperiji, koji su za se držali da su vječni; dok su preko nas pregazili i u vlastitom se topotu izgubili rasno ratoborni, hegemnijom zadojeni narodni skupovi, koji su mislili da je njihova silovitost istovjetna s jakošću, njihovo nasilje izvor prava i jamstvo njihova opstanka; dok su se u živo staničje našeg narodnog organizma zarinuli i zarivali krvavi klinovi glomaznog azijskog carstva, koje je – sasvim tuđe u našoj biti – kljuvalo po tkivu hrvatskog tijela, slabilo i ispražnjavalo našu dušu, amputiralo naše najautentičnije udove; doku su nas razni politički potezi, dinastičke kombinacije, diplomatske igre i kojekakve nutarnje i vanjske intrige – uzrokovane sad teškoćom situacije, sad raznim pritiscima, nerijetko vlastitom naivnošću odgovornih elemenata bez odgovornosti, a najčešće neshvatljivom odsutnošću pouzdanja u vlastite snage i u svoju autentičnu tradiciju – bacale iz jednog političkog sklopa u drugi, zamjenjivale jedno tutorstvo s drugim, jedno nastojanje da nas se odnarodi i odhrvati s trećim, dotle smo unatoč svemu ipak uvijek postojali i kao narod ipak- ostali.

Unatoč našim naivnostima, unatoč našoj sitničavoj podjeljivosti, našem nerazumljivom kompleksu podcjenjivanja samih sebe, našem skoro hereditarnom priljepljivanju uz druge, našoj skoro milenijskoj navici da pandurujemo drugima i za druge, da vječno antichambriramo: unatoč svim tim slabostima, jest nešto čvrsto u nama, neoborivo, silno kohezivno, što nas unatoč svim razdvajanjima spaja, što nas unatoč svim klonulostima drži, što nas usprkos svih padova opet diže.

Posebna neka nerazoriva, vječna i božanska vitalnost ucijepljena je u naš mladi organizam, čim se spustio na privlačivi Jadran; posebno Svijetlo obasjalo ga je i životnim kalorijama počelo da grije, čim se spustio iz sivosti sjevernih stepa i hladnoće pobijeljenih Karpata; naročito Dah, udahnuo mu jedinstvenu dušu, koja će ga formirati, ispunjati, cizelirati kroz vjekove, stvoritti njegovu hrvatsku duševnost, hrvatsku kulturu, hrvatski narod, Hrvatsku; silna neka neslomiva Stijena, kojoj je cijela njezina bit, da je nište ne obara, da sve uspravno drži, štogod se na nju naslanja, povezala ga je uza se.

Rim kao sjedište Pape, Papa kao nasljednik Petrov i Namjesnik Kristov, vidljiva Glava Crkve, Crkva katolička kao živo, produženo božansko-čovječansko Mistično Tijelo Kristovo: to je ona nova transcendentalna prastvarnost, iz koje je po tajanstvenoj vodi sv. Krsta zastrujila nepresahnjiva vitalnost božanskog života pojedinim stanicama hrvatskog organizma, dušama novonadošlih Hrvata, oplemenjujući nas kroz vjekove, ne uništavajući ništa autentično našega u nama; odatle je sakramentalnom milošću ženidbe zastrujala nova moralnost, nova plodnost i novi vječni smisao u hrvatskim obiteljima; odatle se karizmom sv. Reda razlila među nama obnoviteljska punina Božjeg praštanja, božanska snaga euharistijske Hrane; odatle je zasinulo svijetlo u naše umove, da se ne podaju iluzijama, ne okamenjuju fikcijama, da na efemernost ne proiciraju apsolutnost, da prolazno ne proglašuju vječnim i ne prigiblju koljena pod tiranijom promjenjivoga, jer najgora tiranija nastaje onda, kad se nešto kontingentno, ograničeno proglasi transcendentalnim, apsolutnim; odatle je – iz tog dodira hrvatskog narodnog genija sa univerzalnom, apsolutnom istinom katolicizma – iskrsnula iskra hrvatske autentične i u doslovnom smislu autohtone kulture, jer kultura u adekvatnom smislu riječi nastaje i može da nastaje samo onda, kad se jedan pojedinačna istina pojedinačna vrijednost, oplodi univerzalnom istinom, univerzalnom vrijednošću, univerzalnim principom, kad po tom kontaktu, po toj simbiozi dobije svoje mjesto u sveopćoj sintezi. Sveopćoj totalnoj i totalitarnoj prastvarnosti; odatle je, iz tog dodira individualno našega sa univerzalno katoličkim, nastala ona naša prvotna stvarnost, pranačelo našeg bivovanja; naša specifična hrvatska duša, koja je dah, princip izgradnje cjelokupne naše narodne stvarnosti; iz toga dodira s univerzalnom istinom i univerzalnom pravdom naš je socijalni i državni život dobi onaj specijalni hrvatski ton duboke etičke osjećajnosti za pravdu i pravicu; tu u tom dodiru je izvor, ključ i jamstvo naše uporne stoljetne otpornosti, naše neslomive volje za životom, naše – budućnosti;... ako to sami budemo htjeli; ako budemo zrelo, bez lakomišljenosti, bez utjecaja raznih snobizama, bez zavodljivosti bilo privlačivih bilo silovito nametljivih moda – znali otkriti same sebe, pronaći same sebe i ostati vjerni samima sebi.

U tom novom krvavom evropskom nastajanju i nestajanju, činjenica našeg 13 vjekovnog opstanka pouka je za čitavu Europu. Europa, koja u svim svojim najoprečnijim taborima žele sebe napraviti novom, mora imati na pameti da je katolicizam onaj kvasac i onaj princip, koji je stvorio, formirao i uzdržao europske narode, i da stoga Europa najprije njega treba da ponovno otkrije i stavi u središte, ako ne će da iz svega ovoga klanja, izrodi samo jedan novi, bijedni oblik, nova nakaza starih nepravdi.

U to se sa svom ozbiljnošću moramo uživjeti mi, ako ne ćemo da nakon 13 vjekova učinimo izdaju nad svojom osnovnom i središnjom stvarnošću, nad hrptenicom svoje povijesti, nad svojom autentičnom hrvatskom dušom i tako kao narod – izdahnemo.

Unatoč svim našim slaboćama i izdajama, klimanjima, grijesima i propustima, Onaj koji se prije 13 vjekova prvi put nadvio nad nas Krist Kralj Vjekova, Krist krsta i euharistije, pred kojim su klečali Branimiri, Tomislavi i Zvonimiri, taj će se i ove godine kao jedini vječno vjerni pratilac hrvatskog naroda, sa svojom Crkvom , jedinom institucijom, koja je kroz vjekove jedina ostala ista u Hrvatskoj(nije čudo, da je baš ona inspirirala i organizirala taj Jubilej), On će se u našoj prijestolnici Hrvata na općem narodnom Kongresu Euharistije, koja povezuje 13 vjekova naše opstojnosti i Kristove prisutnosti među nama, nadviti nad nas kao čuvar, pastir, prijatelj, brat, Kralj i Bog naš i mi ćemo raskajni kleknuti, moliti za oproštenje, zahvaliti i – s pouzdanjem koraknuti u budućnost, makar ona bila zamršena šumnim oblacima bombardera i zagušljivih eksplozija, zaglušena rikom topova i muklom lomljavom tankovskih lanaca; mi ćemo ovdje u domovini i razasuti na svih pet kontinenata zemlje, u zajednici sa Branimirom, Tomislavom, Zvonimirom, sa milijunima Hrvata iz vječnosti, s tisućama naših mučenika, biskupa, svećenika, redovnika, intelektualaca, seljaka, radnika i hrvatskih vojnika moliti skrušeni, zahvalni i pouzdani:

"Kriste Euharistijski Kralju, smiluj se hrvatskom narodu."

Zašto je Apple katolički, a PC protestantski

Svi mediji obavijestili su o smrti Stevea Jobsa, jednog od osnivača Applea, tvrtke koja je imala veliki utjecaj na razvoj računalne industrije. Nisam nikada pripadao crkvi Applea, ali ne možemo poreći njegov doprinos, mediji su puni hvalospojeva, ali ima i nekih realnijih prikaza poput ovoga.   

Umberto Eco je 1994. godine u časopisu Espresso izjavio da je Mac katolički proizvod, a MS-DOS protestantski. Windowsi su nešto između toga dvoje, zapravo anglikanski. Evo što je Eco zapisao;

"Činjenica je da je svijet podijeljen na korisnike Macintosh i MS-DOS računala. Tvrdim da je Macintosh katolički, a DOS protestantski. Stvarno, Macintosh je kontrareformistički i pod utjecajem je isusovačkog "ratio studioruma". Vesel je, prijateljski, pomirljiv, poručuje vjernima kako da se ponašaju, korak po korak kako bi došli do, ako ne Kraljevstva Nebeskog, onda do trenutka u kojemu će se isprintati njihov dokument. To je kateheza: bit objave je objašnjena pomoću jednostavnih postupaka i raskošnih ikona. Svatko ima pravo na spasenje.

DOS je protestantski, ili čak kavlinistički. Dopušta slobodnu interpretaciju Svetog Pisma, zahtjeva teške osobne odluke, nameće suptilnu hermeneutiku korisniku te uzima zdravo za gotovo da ne mogu svi doći do spasenja. Da bi sustav radio potrebno je da sami protumačite program, daleko od barokne zajednice veseljaka , korisnik je zatočen u osamljenosti svojih nutarnjih muka.

Možete prigovoriti da dolazeći do Windowsa, svijet DOS-a nalikuje kontareformističkoj toleranciji Macintosha. Istina je: Windowsi predstavljaju Anglikansku šizmu; veliki obredi u katedrali, ali uvijek postoji mogućnost da se vratiti DOS-u kako bi promijenili stvari u skladu sa bizarnim odlukama.

Što je sa strojnim kodom, koji je temelj oba sustava? Ah, to je povezano sa Starim Zavjetom, talmudski je i kabalistički."

Pripadam nekim drugim krugovima tehničkog razmišljanja tako da nisam potpuno zadovoljan usporedbom, kao što su neki primijetili u usporedbi fali *nix, možda je on pravoslavan. S obzirom na razvoj situacije posljednjih godina oko appleovih obožavatelja, neki zlobnik bi mogao naći još svakakvih 'sličnosti' koje nisu nužno pozitivne.

Papa Benedikt XVI. pokreće portal News.va putem iPada

Usporedba je simpatična (malo i zastarjela jer je prošlo već skoro 20godina), ali možda su takve metafore prikladne za današnje doba. Djeca više ne odrastaju okružena ovcama i pastirima, radom u vinogradu ili putovanjima kroz pustinju; djeca se danas ustaju na alarm iPhonea, odlaze u školu slušajući glazbu na raznim playerima, čak i čitaju knjige na iPadu, prije odlaska na spavanje provjeravaju svoje mailove i profile. Takav je svijet kojeg je pomogao izgraditi Jobs. To je sjajan svijet ako ga znate pravilno koristiti, ako ne znate možda će taj svijet koristiti vas. Unatoč svim pomagalima u komunikaciji, pitanje je koliko su nam takve stvari pomogle u svakodnevnoj komunikaciji sa bližnjima. No, to su već neke druge teme.

Jobs je kršten kao luteran, ali predstavlja tipičnog tražitelja duhovnosti svoga vremena. Eksperimentira sa halucogenim drogama, odlazi u Indiju kako bi učio od hinduističkog gurua, a vraća se kao budist. Unatoč njegovoj izgubljenosti, postoje stvari koje možemo naučiti iz njegova života.

Steve Jobs bio je "neželjeno" dijete(barem bi ga takvim mnogi danas nazvali). Njegova majka

zatrudnjela je kao studentica, godinama prije slučaja Roe v. Wade tako da je dan na posvojenje, da se radilo o nekom kasnijem vremenskom razdoblju vjerojatno bi pod mantrom "svako dijete mora biti i željeno dijete" sve to završilo tragično. Svijet bi ostao bez Jobsa prije no što bi se uopće rodio.

U jednom razgovoru sa sekularnim novinarom Jobs je priznao da ga je roditeljstvo promijenilo, promijenio se njegov pogled na svijet. Jobs je zato zabranio sve pornografske aplikacije na svojim uređajima, izjavio je; "Postoje pornografske trgovine za Android, jedino što možete preuzeti je pornografija. Vi možete preuzeti pornografiju, vaša djeca mogu preuzeti pornografiju. To je nešto što mi ne želimo raditi, pa zato to i ne radimo". Smatrao je i da Apple ima "moralnu odgovornost nedopustiti pornografiju na iPhoneu."  

Otac Vonhögen(poznatiji i kao otac Roderick sa SQPN-a) piše;

"Nakon dijagnosticiranog raka, Steve Jobs živio je svjestan smrtnosti", to ga je promijenilo, jednom je rekao "Biti najbogatiji čovjek na groblju me ne zanima. Otići noću na počinak znajući da sam napravio nešto sjajno, to je ono što mi je važno". Taj "memento mori", objašnjava njegovu strast i posvećenost svemu što je radio. Prigrlio je smrt kao nešto što daje vrijednost i smisao svakom danu".

Kako kršćani nisu uništili Aleksandrijsku knjižnicu

Priča o legendarnoj Aleksandrijskoj knjižnici puna je nepoznanica. Unatoč tome već par stoljeća možemo slušati o kršćanima koji su uništili naprednu antičku kulturu i zamijenili je mračnim dobom. Omiljena je priča raznih antiteista o Hipatiji kao racionalistkinji i znanstvenici koju su ubili fundamentalisti jer su se osjetili ugroženi znanjem i znanošću. Takav mit propagira i film Agora, a odgovor na neke iznesene laži filma možete pročitati u nastavku. Autor članka je David Hart(original članak). Na samom kraju možete pronaći par povijesnih komentara koji upotpunjuju članak.

Zlobno uporni mitovi o Hipatiji i Aleksandrijskoj knjižnici   

Dok pišem ovaj tekst, moje usne proizvele su teatralno mrzovoljne uzdahe; znam, vama su nečujni, ali ispunila bi vaša srca sa sažaljenjem kada bi ih mogli čuti.

Razlog moga jada je izlazak Amenabarovog filma Agora koji se predstavlja kao povijesni prikaza ubojstva filozofkinje Hipatije od strane kršćanske rulje u ranom petom stoljeću, film o uništenju Velike Aleksandrijske Knjižnice i općenito o navodnom bijesnim sukobima između Grčke znanosti i Kršćanske vjere. Zapravo nisam, niti namjeravam, pogledati film(mogli bi reći da ga ne bih gledao ni da mi plate, ali strogo govoreći to nije istina). Sve što znam o filmu pročitao sam u članku Larrya Rothera u New York Timesu, ali i to je bilo dovoljno da shvatim o čemu se radi.

Nije sva krivica na gospodinu Amenabaru. On samo ponavlja priču koju imamo priliku čuti već stoljećima, često od strane naizgled uglednih povjesničara. Glavna pretpostavka tih priča je da su kršćani u kasnoj antici bili brutalne horde praznovjernika, prezirali su znanost i filozofiju, često djelovali kako bi potisnuli oboje, te su uz sve to imali i posebno loše mišljenje o ženama.

Dakle, navodno su jednog tragičnog dana 391. godine, kršćani iz Aleksandrije uništili gradsku knjižnicu, zapalili svitke, uništili znanje koje se skupljalo stoljećima, zapravo uveli su svijet u "Mračno doba". Osim toga, 415. godine je grupa kršćana ubila Hipatiju(mladu i lijepu, baš kao što je bila i inteligentna), ne samo zbog njene posvećenosti intelektualnom radu, nego i zato jer je tvrdoglavo zaboravila gdje joj je, kao ženi, mjesto.

Gotovo sve navedeno je obična besmislica, ali pretpostavljam da Amenabar sve to smatra istinitim.

Naravno, to ne opravdava njegove smiješne doprinose priči. Navodno je u jednoj sceni filma Hipatija prisiljena nositi veo, nešto što nalikuje burki. U filmu o Aleksandriji u kasnoj antici to nema nikakvog smisla.

Zatim, u jednoj sceni Hipatija postavlja heliocentričnu hipotezu što je za svakoga tko je upoznat sa neoplatonizmom kojeg je štovala, odnosno Aristotel-Ptolomejevim kozmološkim sustavom u kojemu se obrazovala više no smiješno. Unatoč tome, takva mala 'umjetnička' uljepšavanja su tek neznatan dodatak radnji koja je već groteskno iskrivljena tako da ih možemo i zanemariti.

Priča o kršćanskom uništenju Aleksandrijske knjižnice koju imamo priliku često čuti, koju stalno zlobno ponavljaju, je bajka o nečemu što se nikada nije dogodilo. Pod time ne mislim da postoje neka razilaženja u mišljenju, ili da su nas originalni izvori ostavili u dvojbi o tome što se stvarno desilo. Pod time mislim da se ništa takvoga nije nikada dogodilo.

Rohter se približava istini kada primjećuje "rimske kronike, kao i kasniji radovi, upućuju na to da je barem dio knjižnice bio uništen kada je Julije Cezar napao Egipat(48. pr. Kr.), te da su kršćani bili odgovorni samo za štetu učinjenu drugoj, "knjižnici kćeri", koju su možda poharali i muslimanski osvajači u 7. stoljeću poslije Krista." No, zapravo ne postoji niti jedan dokaz; antički, srednjovjekovni ili moderni, da su kršćani bili odgovorni za uništenje zbirke, prije 18. stoljeća nitko nije ni predložio takvo što.

Aleksandrijska knjižnica je jedan od više fascinantnih misterija kasnoantičke civilizacije. Ulazi u povijest kao nešto legendarno. Čak i Strabo, koji je umro 23. god AD, zna za nju tek kao priču iz prošlosti. Znamo da je izgrađena kao dodatak Velikom muzeju u Brucehimu(kraljevska četvrt Aleksandrije) u prvoj polovici trećeg stoljeća prije Krista. Samu veličinu knjižnice, teško je odrediti.

U antičkim tekstovima procjena mahnito varira, između 40.000 svetka što je za antički svijet zapanjujuća, ali još uvijek uvjerljiva brojka, sve do 700 tisuća što je gotovo sigurno preveliki broj. Unatoč tome, arheolozi još uvijek nisu pronašli ostatke zgrade koja bi bila dovoljno velika za arhiviranje zbirke veličine bilo koje od tih brojki.

U svakom slučaju, kao što Rother kaže, razni drevni izvori navode da je knjižnica bila uništena, ili dijelom ili u cijelosti, za vrijeme Cezarove ka­mpanje protiv Pompeja(48. Ili 47. pr. Kr.). Ukoliko je neki dio preostao u Brucheimu vjerojatno bi nestao 272. AD kada je Aurelije uništio muzej u ratovima za ujedninjenje carstva. Knjižnica u Brucheimu svakako više nije postojala 391. godine.

Rother je u pravu kada kaže da je vjerojatno postojala "knjižnica kćer" koja je bila smiještena u Serapeumu- velikom hramu posvećenom ptolemejvićevoj mješavini grčko-egipatskog boga, Serapisa. Knjižnica je bila tamo smiještena ili u kasnom 3. stoljeću prije Krista, ili u kasnom 2. stoljeću poslije Krista kada su uređivali i proširivali Serapeum. Postoje valjani dokazi da su svitci nekada bili arhivirani unutar kompleksa hrama.

Serapeum je uništen 391. godine. Nakon niza sukoba između poganskih i kršćanskih zajednica u Aleksandriji(Aleksandrija je bila najnasilniji grad antičkog svijeta, neredi su se gotovo smatrali dijelom građanske tradicije). Veći broj kršćana taoca ubijen je unutar Serapeuma što je dovelo do odluke cara Teodozija da se uništi kompleks(iako je oprostio ubojicama, budući da su ubijeni kršćani sada mučenici, svaki čin osvete bi njihovo svjedočanstvo vjere stavio u drugi plan). Tako su rimski vojnici, potpomognuti kršćanskom ruljom, razrušili kompleks, samim time i hram unutar njega.

Zapravo imamo prilično dobre izvještaje o tome danu, kršćanske i poganske, i niti jedan od njih ne ukazuje na uništenje bilo kakve veće zbirke knjiga. Čak ni Eunapius iz Sardisa, poganski učenjak koji je prezirao kršćane i koji bi zasigurno plakao zbog gubitka tako dragocjenih zapisa, ne sugerira da se takvo što dogodilo. To nas ne začuđuje budući da tamo vjerojatno nije ni bilo knjiga za uništenje.

Poganski povjesničar Marcellinus Ammianus, opisujući Serapeum nedugo prije rušenja, jasno je progovorio o njegovim knjižnicama kao nečemu što više ne postoji. Prava istina je da je cijela legenda proizvod mašte Edwarda Gibbona koji je bizarno pogrešno protumačio jednu rečenicu kršćanskog povjesničara Orosiusa i iz nje osmislio priču koja se ne pojavljuje nigdje u cijelom korpusu starih povijesnih izvora.

To me dovodi do Hipatije. Ponekad poželim da ostave na miru sjećanje na jadnu ženu. Kroz par posljednjih stoljeća bila je žrtva takvih prljavih sentimentalnih gluposti da ju je gotovo nemoguće cijeniti za ono što je bila, odvojiti tragediju njene smrti od ideoloških priča koji je obično okružuju.

Svi dokazi upućuju da je Hipatija bila sjajna predavačica Platonovih misli, školovani znanstvenik i autorica nekoliko matematičkih komentara. Unatoč ekstravagantnim tvrdnjama o njenim doprinosima, nemamo razloga vjerovati da je imala kakav značajan doprinos bilo kojem polju njene stručnosti.

Primjerice, često joj se pogrešno pripisuje da izumila astrolab i hidrometar. Istina je pak da se prvi spomen hidrometra pojavljuje u pismu koje je poslano Hipatiji od strane njenog prijatelja, Synesiusa iz Cirene, kršćanskog platonista i biskupa Ptolemaide, i to samo zato što joj Synesius u tome pismu objašnjava kako je uređaj izrađen tako da ona dogovori sastavljanje jednog hidrometra za njega.

U vrijeme smrti, vjerojatno nije bila ni lijepa mlada žena znanja, izgleda da je imala više od šezdeset godina.

Ipak, istina je da ju je brutalno ubila i raskomadala banda kršćana parablana(bratstvo koje je osnovano da se brine o siromašnima u gradu). Međutim, nisu je ubili jer je žena(intelektualke nisu bile rijetkost u istočnom carstvu, niti među poganima niti kršćanima) ili zato što je bila znanstvenica i filozofkinja(znanstvenu i filozofsku klasu Aleksandrije su sačinjavali pogani, židovi i kršćani; nije postojala popularna predrasuda prema znanosti ili filozofiji).

Povod za njeno ubojstvo sigurno nije bilo niti shvaćanje nje kao neprijatelja kršćanske vjere; sasvim dobro se slagala sa školovanim kršćanima Aleksandrije, mnogi od njih su joj bili prijatelji i učenici, intelektualno su joj bili puno bliži nego hramski okultisti donjega grada, naiskreniji zapis njenog ubojstva zapisao je kršćanski povjedničar Socrates, koji joj se očito neizmjerno divio. Čini se da je ubijena samo zato što je nehotice uključena u začarani krug političkih svađa između carskog prefekta grada i gradskog patrijarha, neki od divljaka donjega grada odlučili su uzeti stvari u svoje ruke.

Na kraju svega, istinita priča o Hipatiji, koju sigurno nitko neće nikada pretvoriti u film, govori nam jako malo o antičkoj religiji, ili o odnosima između drevnih kršćana i znanosti, i apsolutno ništa o navodnim višegodišnjim sukobima između kršćanstva i znanosti; ali govori nam puno o društvenim klasama u kasnom helenističkom svijetu.

Zamislite to kao idealnu marksističku alegoriju. Čini nam se nezamislivim da bi se kršćani iz niže klase kasnoantičke Alekandrije mogli urotiti u strašnom ubojstvu nenaoružane žene i poštovane znanstvenice, ali tada je tako bilo, Aleksandrijom se upravljalo na ulici, od strane različitih sekti i uvjerenja.

U kraljevskoj četvrti; pogani, kršćani i židovi su općenito zajedno studirali, dijelili zajedničku intelektualnu kulturu, surađivali u znanstvenim otkrićima i prisustvovali jedni drugima na predavanjima. Međutim, u donjem gradu vjerska odanost je često bila tek stvar plemenskog identiteta, a različita plemena su se često međusobno borili sa posebnim žarom.

Jaz između ta dva svijeta je teško mogao biti veći. Hipatija je bila žrtva onoga što moderno možemo okarakterizirati kao društveno proturječje; ni znanost, ni filozofija, ni religija toga vremena nisu ništa učinili kako bi to riješili.

PS

Kršćani, vjekovni neprijatelji znanosti, zapalili su veliku knjižnicu, uništili svo znanje ovog svijeta i tako gurnuli europu u (fantomsko) mračno doba. Koliko god smiješno i nerealno zvučalo, tako razmišlja veliki broj ljudi, čak i mnogi koji se vole nazivati školovanima i promišljenima. Zapravo, upravo takvi ljudi sa posebnim žarom zagovaraju taj stav.

Svakome tko poznaje povijesne činjenice, a ne mitove koje zlobnici propagiraju posljednjih stoljeća, jasno je da sve izrečeno nema nikakvog smisla. Za sve koje zanima značaj i kraj Aleksandrijske knjižnice preporučam radio emisiju BBC-a(oko 33. minute govore o 'uništenju' knjižnice). Ukratko, tisuće svitaka iz svih poznatih dijelova svijeta bilo je arhivirano u Aleksandrijoj knjižnici. Okupila je stotine učenjaka koju su živjeli u njenom sklopu, istraživali su i prepisivali svitke. Aleksandrija je tada bila razvijeni grad i centar svijeta, a Aleksandrijska knjižnica najveća arhiva znanja antičkog svijeta(u razdoblju od 3. st. prije Krista do 30. god. pr. Krista). Pitanje je kako je ta velika knjižnica nestala i gdje su nestali svi ti svitci?  

Najčešće ćete čuti o samo jednom krivcu za uništenje knjižnice, kršćanima. To zna zvučati malo antikršćanski, pa se tomu dodaju i muslimani što rezultira antivjerskim odnosno prosvijećenim i nadasve znanstvenim stavom. Nešto učeniji će upozoriti da su i rimljani imali veze sa time, posebice Cezar i Aurelijan, to malo olakšava situaciju za vjernike, ali još uvijek ih ostavlja glavnim krivcem za uništenje znanja i fantomsko mračno doba.

Malo ozbiljniji pristup problemu upućuje nas na više krivaca za uništenje knjižnice; Julije Cezar posjetio je 48. god. pr. Kr. Aleksandriju te je došlo do 'slučajnog' požara u knjižnici. Zapise o tome događaju nalazimo tek par stoljeća kasnije, ali ostaje činjenica da je oko 30. godine pr. Kr. Aleksandrijska knjižnica izgubila svaki značaj, osnovana je nova 'knjižnica kćer' unutar poganskog hrama Serapeuma, neke procjene govore da je tamo arhivirano svega 10% izvorne građe. U 270. godine poslije Krista, car Aurelijan gušio je pobunu te izaziva novo uništenje Aleksandrije, iako sama 'knjižnica kćer' nije oštećena, veliki broj svitaka preseljen je u Konstantinopol. Navodno veliko uništenje knjižnice od strane kršćana dogodilo se 391. godine, a nešto ranije, 378. godine, poganski povjesničar Ammianus Marcellinus zapisuje da je knjižnica u hramu Serapeumu stvar prošlosti. Osim navedenih, mnogi krive i muslimane koji su 642. godine navodno dovršili posao.

Zapisi o kršćanskom uništenju knjižnice ne postoje, izgleda da nitko od svjedoka i povjesničara toga vremena, bilo kršćana, bilo pogana, nije osjetio potrebu da napiše nešto o uništenju svog znanja svijeta. Postoje zapisi o tome danu, o uništenju Serapeuma, ali nema spomena knjižnice. Taj mit(bez ikakvog temelja) je popularizirao Edward Gibon u 18. stoljeću u svome najpoznatijem djelu "Opadanje i propast Rimskog carstva" u kojemu je okrivio kršćane za pad Rimskog Carstva.  

Unatoč velikom broju potencijalnih uništivača, izgleda da nikada nije došlo do većeg uništenja knjižnice. Kako je moguće da su svi ti svitci nestali? Jedan od najvažnijih razloga propadanja građe je činjenica da se sve čuvalo na papirusima koji nisu trajni jer primjerice nisu otporni na vlagu. Ne postoji nijedan zapis o tome da je knjižnica ikada počela koristiti pergamente od životinjske kože koji su bili puno bolji za čuvanje. Dakle, ako stalno ne prepisujete tekstove na nove papiruse oni će propasti, možete zamisliti učinak stoljeća na takve zapise. Drugi razlog je opadanje moći Aleksandrije, mnogi svitci su preseljeni u druge gradove, posebice Rim i Konstantinopol.

Unatoč želji mnogih koji žele okriviti kršćane, muslimane, pa i rimljane, knjižnica nije odjednom uništena, bila je to dosadna smrt koja je trajala stoljećima i nije uopće glamurozna kao što je opisuju; nije bilo vatre i ratova, sukoba znanosti i vjere, sukoba zadrtih vjernika i naprednih znanstvenika. Sasvim sigurno nije bilo kršćana koji su iz straha uništili svo znanje antičkog svijeta.  

 

Progoni kršćana u svijetu

Što znači biti mučenik?

Riječ "martyr"(eng.) dolazi iz grčkog(martus) što znači "svjedok". Riječ ima više značenja u Novom Zavjetu; biti svjedok na sudu(Mt 18:16, 26:65; Dj1:2,22; Heb 10:28;1 Tim 5:19, biti svjedok istine koju smo vidjeli ili znamo(Lk24:48; Dj 1:8,22; Rim 1:9, 1 Sol 2:5,10; 1 Iv 1:2), biti svjedok istine i trpiti(čak i smrt) zbog Krista(Dj 22:20; Otk 2:13, 17:6)

Do kraja prvog stoljeća, izraz se koristio za one koji su bili svjedoci vjernosti Bogu, koji su se oprijedjelili za Njega birajući rađe smrt nego negiranje Krista i Njegovih djela, žrtvujući se za Kraljevstvo Božje, trpili patnju kao svjedoci Kršćanstva.

John Pobee u svojoj knjizi, "Progoni i mučeništvo u Pavlovoj Teologiji", primjećuje da je u Bibliji mučenika karakteriziralo tri stvari;

1. Patnja, bez obzira uključuje li i smrt
2. Patnja se doživljava kao svjedočanstvo njegove revnosti i predanosti Bogu
3. Njegova pobožnost je ukorijenjena u uvjerenje o Božjoj suverenoj svemoći i transcendenciji. 

Što su to progoni?

Progoni u Bibliji variraju od blago neprijateljskih do intenzivno neprijateljskih radnji. To uključuje ismijavanje, ograničenja, određene vrste uznemiravanja, diskriminacija, mučenja, zatvaranje, smrt(Mt 6:11-12, Lk 6:22, 2 Kor 11:23-29 i dr.).

Iz biblijske perspektive, progoni obuhvaćaju cijeli raspon neprijateljskih aktivnosti, mogu biti nasilne, fizičke, psihološke ili društvene. Ne možemo definirati progone samo na temelju štete kojom rezultiraju ili razine neprijateljstva koja ih pokreće. Takav pristup nije u skladu sa Svetim Pismom. Pitanje koje si moramo postaviti je; Kakvo se nasilje treba javiti da naš angažman postaje potreban?

Progoni ne moraju uključivati nasilje, ali to ne znači da je ispravno sve progone tretirati kao podjednako teške. Nisu svi progoni ujedno i kršenje naših osnovnih ljudskih prava. Preziranje, mržnja i ismijavanje nisu povreda nečijeg prava, makar bile neugodne i nepravedne.

Razumijevanje progona u biblijskom smislu pomaže nama, zapadnim kršćanima, da iskusimo što znači slijediti Isusa. Razmišljati o progonima samo kao o nasilju dovodi nas do pomisli da zapadni kršćani nisu nikada progonjeni. Kada shvatimo progone kao cijeli spektar neprijateljstva postaje nam očito da čak i zapadni kršćani doživljavaju progone ukoliko vjerno slijede Krista, čak i ako je progon nešto blaži. Biblijski odlomci o progonima nam tako postaju smisleniji i možemo ih primijeniti na naše sadašnje stanje.

Na primjer, razni biblijski tekstovi koji govore o nagradi za one koji ostaju vjerni unatoč progonima mogu nam se činiti stranim ako mislimo da su žrtve progona samo oni koji su zbog Isusa žrtve nasilja. Uz malo prilika da patimo na taj način, kako ćemo ikada primiti te nagrade? Razumjeti progone u širem smislu omogućuje nam da shvatimo da se takva obećanja odnose i na nas, to bi nas trebalo motivirati da u svojoj okolini budemo još vjerniji Bogu.

Je su li udruge poput VOM-a povezane sa pojedinom denominacijom?

Glas mučnika(Voice of the Martyr) kao organizacija nije povezana sa pojedinom kršćanskom denominacijom, surađuju sa kršćanima diljem svijeta koji trpe progone zbog svoje vjere u Krista. VOM ima urede diljem svijeta u kojima djeluju ljudi raznim denominacija, svi rade na zajedničkom cilju i pomažu Crkvi koja pati.

Mogu li pomoći pojedincima i obiteljima koji trpe zbog progona?

Često ljudi o kojima pišemo u mjesečnom listu(VOM-a) već primaju određenu pomoć. Vaši darovi pomažu fondovima koji nam služe za davanje pomoći. Nije uvijek sigurno i moguće objaviti da pomažemo nekom pojedincu ili obitelji. U mnogim zemljama gdje progone kršćane primanje strane pomoći može samo pogoršati situaciju za našu braću i sestre.

Osim toga, ne žele odnosno ne trebaju svi progonjeni kršćani našu financijsku pomoć, novac nije riješenje za svaki problem. Primanje strane pomoći može dovesti do podjela u obitelji, zajednicama i crkvama. Također može razviti nezdravu ovisnost o vanjskoj pomoći koja bi omela njihovu sposobnost da sami zadovolje svoje potrebe. Osluškujemo što nam naši partneri na terenu govore i na temelju toga reagiramo.

Koliko kršćana je ubijeno svake godine zbog vjere?

Ne postoje točne statistike. Nemoguće je potpuno precizno pobrojati žrtve, posebno ako se radi o podacima po denominacijama. Prema podacima World Evangelical Alliance, više od 200 milijuna kršćana u preko 60 zemalja nemaju osnovna ljudska prava samo zbog svoje vjere. David B. Barrett, Todd M. Johnson i Peter F. Crossing u svome izvještaju 2009. godine [International Bulletin of Missionary Research (Vol. 33, No. 1: 32)] iznose podatak od otprilike 176 000 kršćana koji su mučeni i ubijeni u vremenskom razdoblju od sredine 2008. do sredine 2009. godine. Autori iznose i podatak da je sredinom 2000tih taj broj bio 160 000, a početkom 20. stoljeća 34 400. Ukoliko se nastave ovi trendovi do 2025. će 210 000 kršćana biti ubijeno godišnje.

Ipak, neki stručnjaci koji istražuju progone tvrde da su iznesene brojke neodržive, ispostavilo se da brojke nisu produkt prebrojavanja žrtava nego statistička predviđanja. Veliki postotak progona je u udaljenim područjima koja nemaju sredstva komunikacije tako da veliki broj mučenika ostaje anoniman i zaboravljen, a njihove smrti nisu zabilježene. U područjima poput Etiopije, Burme, i općenito centralne Afrike teško je doći i do računala sa pristupom internetu, odnosno sigurno poslati podatke. Za mučeništva se saznaje mjesecima ili čak godinama poslije, izvještaji su periodični, a veliki broj ljudi nema kome prijaviti odnosno to ne čine iz straha od odmazde. Zaključak je da ne možemo govoriti o preciznim brojevima nego o statističkim predviđanjima.

Isticanje brojeva i statistika privlači pozornost, ali često ne dovodi do nikakve reakcije jer se ljudi osjećaju nemoćno i misle da ne mogu ništa promijeniti. Možda isticanje brojeva nije pravi put, potrebno je ispričati priče tih ljudi i podsjetiti cjelokupnu kršćansku zajednicu da stane uz svoje članove koji pate zbog svoje vjere. Iz toga razloga organizacije poput Glas Mučenika pokušavaju predstaviti te ljude, obaviti intervjue sa progonjenima. Pokazati njihova svjedočanstva, a ne trošiti financijska sredstva na točne statističke podatke.

Zašto ne možemo čuti o progonima u lokalnim crkvama?

Postoji više razloga zašto zapadni kršćani šute o progonima kršćana diljem svijeta. Jedan razlog je strogo pridržavanje Pavlovih riječi koji piše rimljanima o poslušnosti prema vlasti, iako to ne uzima u obzir progone koje pronalazimo u Djelima Apostolskim i poslanje koje nalazimo u Mateju(28:18-20). Još jedan razlog je što se crkve usredotočuje na svoju lokalnu zajednicu.

Jedan od najčešćih razloga zašto u mnogim crkvama nećemo čuti o progonima je jednostavno zato što mnogi nisu čuli o njima. Vi to možete promijeniti. Postanite VOM-ov volonter, informirajući se o progonima postajete učinkovit glas progonjene Crkve. Prateći vijesti i stranice o progonima, možete saznati više o tome i obavijestiti svoje lokalne crkve o stvarnosti kršćanskih progona u današnjem svijetu. Pozovite ih u zajedništvo sa ovim važnim dijelom Kristova tijela.

Tihi nestanak

"Niti u jednom dosadašnjem povijesnom razdoblju kršćani nisu bili toliko proganjani kao danas. Upravo se ostvaruje stoljetni proces uništavanja kršćana u islamskim zemljama. Ako se ovaj opasni trend dalje nastavi, onda će još u ovom stoljeću biti istrijebljeni svi kršćani u zemljama kojima je kročio i učio Isus Krist, i gdje se nalazi kolijevka kršćanstva."

Prema nekim podacima u prosjeku 20 kršćana ubiju zbog vjere svakih sat vremena, odnosno svake 3 minute jedno ubojstvo. Znanstvenici koji proučavaju religijske progone govore da 75-80% svih progonjenih čine kršćani. Prema podacima World Evangelical Alliance, više od 200 milijuna kršćana u preko 60 zemalja nemaju osnovna ljudska prava samo zbog svoje vjere. Prema izvještaju za 2010. godinu države sa najtežim progonima kršćana su; Eritreja, Pakistan, Iran, Sjeverna Koreja, Somalija, Indija, Irak, Vijetnam, Nigerija, Kina, Egipat.

Erika Steinbach, političarka iz CDU kaže:

"Postoje ljudi koji se zalažu za bilo što, konkretno: od homoseksualaca do uništavanja prašuma i okoliša. Međutim, kada je pitanje o progonu kršćana, onda nastaje tajac. To kao da nije tema za politiku niti kulturu općenito."

Gornji tekst je napisan na temelju više izvora, većinom sa VOM-ove stranice. Tekst govori općenito o progonima svih kršćana diljem svijeta, nisam navodio konkretne primjere, možda u nekom od slijedećih postova. Statistika je dosta šokirajuća, kao i sami progoni, primjerice prošli mjesec su u Obali Bjelokosti muslimani pretukli i mučili dvojicu kršćana te ih zatim pribili na križ, na primjer Krista. Poznato je da su sličnu sudbinu doživjeli i mnogi rani kršćani(pa i apostoli), ali iznenadilo me da i danas ima takvih mučenika. Postoje i snimke sa svjedočanstvima koje možete pronaći na internetu.

U nastavku par izvora na kojima možete pročitati više o progonima, kao i svakodnevne izvještaje iz zemalja diljem svijeta;    

• persecution.com
• persecution.org - čini mi sa kao najbolje uređena stranica
• persecution.net
• christianpersecution.info 
• interaktivna mapa sa obilježenim progonima kršćana (persecution.com) 
• interaktivna mapa sa obilježenim progonima kršćana (persecution.org)

Uskrs u Svetoj Zemlji

Veliki Tjedan ima središnju ulogu u kršćanskoj duhovnosti. Označava vrhunac povijesti spasenja; počinje sa očajnom patnjom i završava u radosnoj nadi. S obzirom da sam franjevački redovnik koji živi i služi u Svetoj Zemlji posljednjih dvadeset i pet godina, ovaj tjedan ima posebno značenje za mene.  

Mi franjevci nasljeđujemo naše osnivače i oca, Sv. Franju Asiškog kojem je prije nekih 800 godina povjerena zaštita svetih mjesta u ovoj dragocjenoj zemlji. Također imamo poseban poziv da služimo autohtone kršćane, "čuvare kršćanstva" koji su hrabro zadržali svoju vjeru i baštinu kroz sva ta stoljeća, unatoč nesporazumima, progonima, diskriminaciji i patnji.

U ovo doba godine, kada pratim hodočasnike kroz tijesne ulice Jeruzalema, ili prečacima Nazareta, svjestan sam izazova pred kršćanskom populacijom koja nestaje u Svetoj Zemlji. Njihovi preci su bili prvi Kristovi sljedbenici, a sada odlaze iz ove zemlje u uznemirujućim brojevima. Uvijek podsjetim hodočasnike koji dolaze ovdje da je to doista "kolijevka kršćanstva" i zato svi kršćani imaju dužnost u njenoj zaštiti i očuvanju. Posjetitelji dolaze vidjeti gdje je Krist hodio, nadam se da će osjetiti i kakav je život za njegove sljedbenike danas,  

Biti u Jeruzalemu na Veliki Petak je iskustvo sa kojim se ništa ne može mjeriti. Pridružiti se gomili na Via Dolorosa gdje je Krist nosi svoj Križ, zastati trenutak na prvoj stanici gdje je Isus bio bičevan, okrunjen, a potom osuđen na smrt od Pilata je dirljiv trenutak za svakog vjernika.

Kada vodim stotine vjernika uz Via Dolorosu pokušavam ih osvijestiti o onome što je Isus zasigurno doživio dok je prolazio kroz to mučeničko iskustvo. Krv koja obilato izlazi iz njegova rastrgana tijela, agoniju nošenja teške drvene grede u takvom oslabljenom stanju, njegovo stalno padanje i tjeskobna nastojanja da opet ustane. Svaki put kada opisujem ta događanja hodočasnicima, doživljavam sve iznova. Ljutite misli prolaze mojom glavom dok razmišljam o rulji koja ga je mučila; rugali su se i smijali Onome koji je učinio da slijepi progledaju i oživio mrtve. Pričam hodočasnicima o vojnicima koji su ga stalno tukli dok je nosio svoj križ, isti ljudi koji će ga na kraju pribiti na križ. Dok hodamo od postaje do postaje, usred toga žalosnoga hoda, gotovo da čujem Isusove riječi; "Oprosti im! Oprosti im!" Stotine nam se pridruže u našoj šetnji sjećanja, dijeleći Kristovu patnju na samom mjestu gdje se dogodila, gdje se povijest promijenila i dogodilo se spasenje. Na kraju dolazimo do vrhunca Križnog puta gdje je Krist bio razapet, u drevno dvorište koje vodi u najcjenjeniju crkvu kršćanstva.

U kasnim podnevnim satima Velikog Petka, tisuće ljudi dolazi do vrata crkve Svetog Groba. Svake godine franjevci vode svečanu ceremoniju, repliku Isusova tijela skidaju sa križa koji se nalazi na samom mjestu gdje je Krist bio razapet. Nakon što izvade čavle, tijelo stavljaju u bijelo platno, svečano ga nosi četvero franjevaca koji ga spuštaju na mramornu ploču zvanu Kamen Pomazanja. Tamo pomazuju tijelo i potom ga stavljaju u grob. Kada se zatvore vrata groba uvijek je zapanjujuća tišina, unatoč gužvi.

Imao sam više puta čast biti nositelj Kristove replike od Kalvarije od Groba. Svaki put me iskustvo taknulo. Odjednom prođe vrijeme i svi se nađemo na cilju; skidamo Isusa sa Križa, pripremamo tijelo i postavljamo Ga u grobnicu. Danas, kao i tada, prisutno je mrmljanje i jauci, tiha molitva i tuga.

Rano na Uskršnje jutro, crkvena zvona odzvanjaju diljem Starog Grada Jeruzalema radosno najvešćujući Kristovo uskrsnuće. Na Kristovu grobu, u Crkve Svetog Groba održavaju se zajednička slavlja, službe i mise cijeloga dana. To je dan proslave nakon vremena pokore i trpljenja.

Ove godine radost Uskrsa zajednički dijele rimokatolici, grci, armeni, kopti, sirijci, etiopljani i pravoslavni. Za autohtone kršćane i za tisuće stranih hodočasnika, Uskrs je eksplozija radosti, proslava nade.

Patnja i nada povezani su u velikom uskrsnom otajstvu, baš kao i u Svetoj Zemlji. Bez raspeća, uskrnuće ne bi bilo moguće. Puno puta, prihvaćena patnja je put prema novome životu i nadi. Nakon ulaska u sveti Kristov grob na Uskrs, svakome postaje jasno da ti zidovi više nisu zidovi smrti, nego su svjedoci uskrnuća. Ovo mjesto koje utvrđuje vjeru, postaje most prema vječnosti. Moleći u skučenoj komori prisjećamo se riječi sv. Pavla; smrt ovdje nije pobijedila, i nama je suđeno biti dio te iskonske transformacije smrti u novi život. To je glavni razlog zašto ljudi iz cijelog svijeta dolaze u Svetu Zemlju, kako bi bili tamo gdje je bio i Krist, fizički se naći usred mjesta povijesti spasenja, pripremiti se za konačno hodočašće prema novome životu koji čeka svakoga od nas.

autor: Peter Vasko, OFM 

originalni tekst(link)

PS

Glas Amerike pisao je o problemu kršćana u Svetoj Zemlji, "U kolijevci kršćanstva, u 60 godina, postotak kršćana smanjio se s 8 posto na tek oko 1 posto", ili malo novijeg datuma "Biskup Nazareta upozorava na iseljavanje kršćana iz Svete zemlje". 

  

Situacija kršćana u Svetoj Zemlji

"Kršćani u Svetoj Zemlji osjećaju se napušteno od kršćana na Zapadu.", rekao nam je Vasko. "Postanite Božje oruđe za one u Svetoj Zemlji koji očajnički trebaju pomoć. Bez kršćana u Jeruzalemu, Crkva neće nikada biti ista. Ako ne uvažavamo i ne shvaćamo tko smo i od kuda smo došli, kako se možemo nazivati Kršćanima?"  Inside the Vatican proglasio je Petera Vaska kao jednu od 10 najvažnijih osoba u Crkvi 2005. godine. U nastavku je prevedeni tekst iz toga časopisa, original možete pročitati ovdje. Vasko je predsjednik Franjevačke zaklade za Svetu Zemlju, više o samoj zakladi možete saznati na njihovoj web stranici. Možete pronaći više informacija o situaciji u Svetoj Zemlji, informirati se o projektima zaklade i načinima kako im možete pomoći. 

Teška situacija kršćana u Svetoj Zemlji potaknula je oca Petera Vaska da posveti svoj život pomaganju opstanka kršćana u svojoj zemlji.

Otac Peter Vasko, OFM, predsjednik je Franjevačke zaklade za Svetu Zemlju, organizacije koja je posvećena pomaganju kršćanima koji žive u Svetoj Zemlji, kako bi opstali i prosperirali u zemlji Kristova rođenja, života i uskrsnuća. Rođen je u New Yorku, Vasko živi posljednjih 20 godina u Jeruzalemu i član je Franjevačke kustodije Svete Zemlje. Čovjek je sa ciljem, želi spriječiti odlazak posljednjih članova kršćanske zajednice iz Izraela.  

To je težak zadatak. Za Inside the Vatican rekao je da ukoliko se trendovi ne promijene, za 60 godina neće biti kršćana u Svetoj Zemlji. Naša zaklada daje poticaje za kršćane u Svetoj zemlji kako bi nastavili živjeti ovdje: akademske školarine, subvencionirane domove i mogućnosti zaposlenja.

Njegov interes za Svetu Zemlji je osobne naravi, prvi put se javio kasnih 1970ih kada je kao uspješni marketinški direktor u medicinskoj industriji u par navrata posjetio Trapistički samostan u Conyersu, tražeći nešto da popuni prazninu u njegovoj duši. Jednog dana, kada se povukao u osamu, vidio je Jeruzalemsku Bibliju i Križarski križ. "Bilo je kao da sam proboden nožem", prisjetio se. "Znao sam da mi je suđeno da idem u Jeruzalem."

Ušao je u Franjevačku kustodiju Svete Zemelje 1981. godine, zaređen je 1987. "Smatram se počašćenim što sam primio poziv da radim u Svetoj Zemlji, da vršim svoju službu na istom mjestu gdje je Isus Krist propovijedao."

Dvaput godišnje, po šest tjedana, Vasko putuje diljem svijeta te uvjerava kršćane da podrže rad zaklade koja je u prethodnih 5 godina stipendirala sa milijun dolara sedamdeset mladih, akademski talentiranih kršćana kako bi mogli studirati u svojoj zemlji.

Pedeset posto diplomanata ima karijere u arhitekturi, inženjerstvu, farmaciji, ekonomiji ili obrazovanju; preostalih 50 posto vratilo se svom tradicionalnom položaju u domu.

Zaklada pomaže i sa domovima, plan je izgraditi 250 stanova. U prvoj fazi, sagrađeno je 90 stambenih jedinica, studenti sada imaju gdje živjeti nakon što diplomiraju i nađu posao. No, uspješne priče su iznimke od pravila. Zbog velike stope nezaposlenosti(do 85% za kršćane i muslimane Zapadne Obale i Gaze, prema 7% Izraelaca) i velikog siromaštva(godišnji prihod od 3-4 tisuće prema izraelskom prosjeku 24-26 tisuća dolara), palestinski kršćani iseljavaju u rekordnom broju. Iako Izraelske i Palestinske vlasti dobivaju milijarde strane pomoći(velikim dijelom iz SAD-a), beznačajno malo dolazi do palestinskih kršćana.

Prema statistikama koje je zaklada prikupila, trenutno u Izraelu živi 8.6 milijuna ljudi, 4.6 milijuna su Židovi, 3.9 muslimani, i 115 tisuća kršćana. Uz to još 35 tisuća kršćana živi na Zapadnoj Obali i Gazi, što se trenutno ne smatra djelom Izraelske države.

Oštro kritizira Izraelsku vladu zbog korištenja vojske kako bi zatvorila određena područja, učinkovito odcijepila palestince od zdravstvenih usluga, zapošljavanja, obrazovanja, čak i hrane. Vasko je ogorčen velikim "sigurnosnim zidom" kojeg su Izraelci sagradili oko zemlje, zid " je prekinuo mnoge društvene i ekonomske veze i tako getoizirao područja koja ne pripadaju Izraelu."

Dugačak 428 milja, opasan bodljikavom živom, dvaput duži i tri puta viši od Berlinskog Zida, "podijelio je samo srce Palestinskog svijeta". Izgradnja zida je dovela do toga da je 10% palestinske zemlje pod Izraleskom kontrolom te je odsjekao 72 tisuće stanovnika od njihovog vlasništva i potrebnih usluga.

Vasko, vodič Bijele Kuće kroz Američku ambasadu, i kapelan američkih marinaca koji čuvaju Jeruzalemski konzulat, ohrabruje sve katolike da podrže svoju braću na Bliskom Istoku i kroz hodočašća i kroz donacije. "Kršćani u Svetoj Zemlji osjećaju se napušteno od kršćana na Zapadu.", rekao nam je Vasko. "Postanite Božje oruđe za one u Svetoj Zemlji koji očajnički trebaju pomoć. Bez kršćana u Jeruzalemu, Crkva neće nikada biti ista. Ako ne uvažavamo i ne shvaćamo tko smo i od kuda smo došli, kako se možemo nazivati Kršćanima?"

PS 

Veliki broj tamošnjih kršćana živi od hodočašća odnosno turizma tako da je to zasigurno najbolji način kako novčano pomoći i ohrabriti zajednicu preostalih kršćana kojih je svakim danom sve manje. Situacija je još gora ako stvar stavimo u povijesnu perspektivu i pogledamo brojeve kroz povijest. Vasko je u više navrata gostovao na EWTN televiziji u emisiji World Over, emisija 10.7.2010. , a u nastavku emisija novijeg datuma(21.4.2011). U emisijama detaljnije opisuje situaciju u Svetoj Zemlji.

Ljepota pravoslavne duhovne glazbe

Divnа Ljubojević srpskа je interpretatorica  prаvoslаvne duhovne glazbe Srbije, Vizаntije, Bugаrske i Rusije. Osnovala je, dirigira i umjetnički je voditelj studija za duhovnu glazbu "Melodi". Još kao dijete učila je crkveno pojanje, a od desete godine uči pojanje u manastiru Vavedenje u Beogradu, od monahinja koje brižljivo njeguju jedinstveni stil zasnovan na karlovačkom pojanju u redakciji Nenada Baračkogi tradicionalnom ruskom pojanju. Završila je muzičku školu i Muzičku Akademiju. Sa svojim horom "Melodi" od 1991. godine poje nedjeljom i praznicima na Svetim Liturgijаmа u mаnаstru Vаvedenje Presvete Bogorodice u Beogrаdu. 

Na youtubu možete pronaći niz njezinih interpretacija, u nastavku Aksion Estin i Kyrie Eleison;

Divna je održala stotinjak koncerata diljem Srbije i inozemstva, nastupala je i u Zagrebu. Osim Divne na youtubeu možete uživati i u drugim pravoslavnim pjevačima, primjerice grčki slatkopojac Kabarnos koji pjeva drevne bizantijske napjeve, ili Mihail Buca  ili ...

Istočne Crkve prepune su sličnih duhovnih ljepota, ovaj post je samo mali podsjetnik da pogledate malo istočno i uživate srcem i dušom u tim bogougodnim napjevima.