Pakaluk u eseju Obstacles to Joy: The Seven Deadly Sins Today donosi zanimljiv osvrt na sedam smrtnih grijeha u današnjem vremenu. O zavisti kaže sljedeće;
Zavist je ožalošćenost zbog dobara
drugog, ta dobra se promatraju kao nešto što umanjuje vlastitu
izvrsnost. Suprotna je dobroj namjeri jer moramo biti zadovoljni kada
se nešto dobro dogodi drugome. Zavist je suprotna revnosti
koja podrazumijeva želju da postignem neko dobro za sebe koje sam
uočio kod drugoga. Zavist i revnost oboje započinje s
primjećivanjem da moj susjed ima neko dobro koje meni nedostaje.
Revnost je dobar odgovor na uspoređivanje; odlučim steći dobro
poput onoga koje moj susjed ima. Ali zavist je iskvaren odgovor; zato
jer sam nesretan sa samim sobom postajem nesretan zbog dobra susjeda
i odlučim ga svesti na svoju razinu. Za zavist su bitne dvije
značajke; namjera da druge svedete na svoju razinu, i
samozadovoljstvo zbog lošeg stanja drugog.
Danas je glavna manifestacija zavisti
relativizam. Taj relativizam uključuje negiranje duhovnih dobara.
Motiv je zavisti koja se sastoji od nesretnosti zbog same mogućnost
da drugi mogu imati dobra koje vam nedostaju. Negirajući postojanje
takvih dobara, u misli i namjeri, lišavamo druge istih.
Tri duhovna dobra koje se negira su
istina, svetost i poslanje. Svi, tvrdi se, moraju imati jednako
pravo na istinu; sve religije su istinite; svi stavovi su valjani.
Ali zašto bi to vrijedilo? Zašto netko ne bi imao više istine od
drugih? Očito, ako netko ima više istine od mene, ispravan odgovor
bi bila revnost; trebao bih naučiti od njega i popraviti svoje
neznanje. Relativizam o istini ima dvije karakteristike zavisti;
svodi sve na istu razinu neznanja, i ohrabruje samozadovoljstvo u tom
neznanju.
Zavist na svetost se iskazuje u
relativizmu o sredstvima milosti: Boga se može štovati, tvrdi se,
van crkva baš kao i unutra; Euharistija ne može stvarno biti tako
važna kao izvor milosti da bude naša duhovna hrana; nijedan čin ne
može odvojiti osobu od Božje milosti; možemo biti podjednako sveti
ako ne molimo redovito kao i onda kada slijedimo plan redovne
molitve. Unatoč jasnim dokazima da su te stvari važne, mi
ustrajamo u našoj samodopadnosti oko njih kroz zavist.
Zavist zbog poslanja iskazuje se u
relativizmu o stanjima života koji negira da neka dobra mogu biti
postignuta u određenim stanjima života bez da su dostupna u drugim.
Naravno, ako postoje različita stanja života, onda odabiruću jedno
nužno se ograničavam i odvajam od nekih vrijednih dobara. U
zavisti, negiram da drugi mogu steći dobra koja meni nedostaju, i
tvrdim da mogu steći svako dobro za sebe samog. Ludost svećenika
koji moraju biti političari, laici koji moraju biti klerici, starci
koji žele biti mladići, žene koje žele biti muškarci, sve se to
temelji na negiranju distinktivinih dobara, i pretpostavci da bi sva
duhovna dobra trebala biti dostupna svima u svim trenucima.
PS
Pakaluk u već spomenutom eseju (Obstacles to Joy: The Seven Deadly Sins Today) nudi
zanimljiv pogled na sedam smrtnih grijeha i njihove manifestacije u
današnjem svijetu. U uvodu se osvrće općenito na značenje brojanja. (Pročitajte cijeli esej ukoliko ste u prilici.) Podsjeća
na Sokrata koji je ukorio svoje učenike jer su znali koliko točno
imaju novaca, ali nisu znali reći koliko imaju prijatelja. Da bi
neku stvar prebrojali morate znati što stvar te vrsti je, morate ju
poznavati.
Crkva je kroz svoju povijest razvila
široko bogatstvo duhovnog znanja. Koliko postoji kardinalnih vrlina?
Pa, da bi odgovorili, prvo morate znati što je vrlina i što znači
da je kardinalna, a da bi to znali, morate prvo vjerovati da je
poznavanje takve stvari moguće, i morate dovoljno mariti da bi
stekli to znanje. Općenito o grijesima zapisuje:
"Neki grijesi uzrokuju druge grijehe. Očito, nestpljivost može uzrokovati izljeve [bijesa]; zavist može uzrokovati ogovaranje; pohota može dovesti do preljuba. U takvim slučajevima, sam uzrok može biti efekt drugog grijeha. Čovjek koji viče jer je nestrpljiv je možda nestrpljiv jer je pretjerano zabrinut oko svog novca. Smrtni grijesi (ili točnije, "glavni" [kapitalni] grijesi) su oni koji su obično polazišna točka za druge grijehe; oni su prvi uzroci grijeha koji povlače druge grijehe."
Sedam smrtnih grijeha su; Oholost,
Škrtost (Pohlepa), Pohota (Bludnost), Zavist, Neumjerenost u jelu i
piću, Srditost (Lutnja) i Lijenost. Radi se o početnim točkama
drugih grijeha jer su povezani sa srećom; svaki od njih oponaša
neki aspekt sreće ili na neki drugi način parazitira na njoj.
---
Neke od Pakalukovih primjedbi se mogu
učiniti neobičnim, primjerice govoreći o smrtnom grijehu
Lijenosti, kao današnji primjer navodi radoholičare – vjerujem
da ćete se složiti da to nije nešto što bi većina očekivala.
Pakaluk objašnjava; Lijenost [sloth]
se često miješa s neradom [laziness], ali to je nešto različito;
radi se o stanju kada smo tužni zbog dobrote koju Bog posjeduje i
želi podijeliti s nama. (Primjerice kada smo ogorčeni jer moramo
ići nedjeljom na misu, kada smo zadovoljni jer smo spriječeni u
odlasku na misu, kada čitamo novine umjesto Biblije itd.) Nerad
je suprotan proizvodnosti i marljivosti, ali lijenost je suprotna
radosti.
Prema njemu, danas je tipična
manifestacija lijenosti ono što bi nazvali radoholičarstvo;
dobrovoljno stavljanje u ropstvo, izbjegavanje kontemplacije. Ja
jednostavno ne mogu pronaći vrijeme za molitvu jer sam prezauzet
važnim poslom; moram biti na poslu u nedjelju, jednostavno je
nemoguće da provodim vrijeme sa svojom obitelji.
Poziv na nužnost rada ima smisla za
očajno siromašnog čovjeka, ali ne i za obrazovanog profesionalca
koji ima puno opcija. Osjećamo neiskrenost, tajni ponos zbog
činjenice da ste toliko važni što ste čvrsto vezani uz vlastiti
posao, iznimka ste čovječanstva.
---
O ostalim grijesima piše; Škrtost
(pohlepu) povezuje s onima koji su upali u nešto nalik mentalitetu
kontrole. Kao primjer oholosti daje one američke sekularne katolike
koji su zadovoljni zbog pozicija koje su neki nominalni katolici
zauzeli u društvu; iako oni zapravo nikako ne utječu na kulturu.
Neumjernost u jelu i piću se obično
povezuje s pretjerivanjem u količini, ali oduvijek je postojala
svijest da postoje različite manifestacije, danas primjerice
izbirljivost, preokupljenosti zdravom prehranom itd. O lošim
efektima Pohote mislim da ne moram posebno pisati. Ono što je danas
uočljivo da se uopće ne suprotstavljamo tim zlima, odnosno još
gore, uopće ih ne prepoznajemo kao zla.
Još jedan zanimljiv primjer kojeg daje
je ljutnja. Ne radi se o nestrpljivosti, niti o običnoj
razdražljivosti. Ljutnja uvijek ima aspekt gnjeva. Pakaluk spominje
feminističke aktiviste kao primjer ljudi koji pate od grijeha
ljutnje. Bogate žene rođene sa svim privilegijama nauče se
osjećati gnjev zbog navodne nepravde. Ti ljudi su ljuti, a to bi
valjda samo po sebi trebalo značiti da su žrtve nepravde.
Na kraju završava;
"Teško je izbjeći smrtne grijehe: "široki je put koji vodi u propast". Jedan upečatljiv razlog za to je što svaki grijeh može pružati izgled upravo suprotan njegovom stvarnom karakteru. Tako lijenost preuzima oblik pretjeranog rada; neumjerenost u jelu i piću kao neuređen asketizam zdravstvenih fanatika; zavist se pokazuje kao lažna velikodušnost koja negira da itko ima istinu tako što tvrdi da je svatko posjeduje. Ono što je potrebno je da se kroz Božju milost ne "suobličujemo s ovim svijetom" nego da se transformiramo u Kristu, tako da možemo radosno "pokazati da je Božja volja ono što je dobro, prihvatljivo i savršeno.