Je li Obama očekivao otpor Crkve?

Postoji niz razloga zašto ne podržavam Obaminu politiku, ali treba priznati da je bio uspješan u svojem cilju da postane predsjednik. To se nije dogodilo slučajno, Obama naravno ne predstavlja nikakvu promjenu, on je samo vrhunac nekih trendova u SAD-u koji traju desetljećima(u ekonomiji još od 1930ih), ali uspio je prodati ljudima ono što su htjeli kupiti. Obama nije prodao ništa novo, nije se nametnuo i uvjerio ljude nego ih je samo poslušao i ponovio njihove zahtjeve. Ukratko, Obama se predstavio kao spasitelj srednje klase - pun empatije za njihove probleme, predstavio se kao mirni i stabilni vođa, ponudio zdravstvenu zaštitu svima i obećao povlačenje vojnika iz Iraka. Namjere mogu zvučati pozitivno, imao je u tome podršku dobrog dijela katolika(posebice vezano uz zdravstvo), ali ništa od toga nije ostvario, upravo suprotno.

Obama je uvjeren da svojom retorikom može promijeniti svijet, kada kaže da zna što treba napraviti i kako, govori to sa entuzijazmom brucoša koji misli da može voditi cijeli svijet upravo zato što nikada nije ništa ni vodio. Obama je čovjek koji u svome životu nije postigao ništa osim što je napredovao kroz svoju retoriku pa se postavlja pitanje zašto Obama ima takav mesijanski status,  kako je Obama uspio pogoditi što ljudi žele? Odgovor se vjerojatno krije u donjem grafu koji nam pokazuje podatke koliko novaca su pojedine stranke uložile na ankete i istraživanja. Iz grafa vidimo da demokrati ulažu više novaca u takva istraživanja, ali sa Obaminom kampanjom dolazi do izrazitog rasta, čak 7 puta više od konkurenta, a samo za izbore 2012.(koji za njega nisu ni počeli)  je već potrošio 3,5 milijuna, a svi republikanski kandidati su do sada u predkampanji uložili manje od 200 tisuća(većinu Romney). Očito je da Obama nije nikakav naivac kada se radi o manipulaciji javnošću, upoznat je sa vrijednošću istraživanja i što glas naroda znači tako da si moramo postaviti pitanje zašto si je Obama dopustio ovaj sukob sa Crkvom u izbornoj godini?

preuzeto sa 1964

Sama činjenica da je imao veliku podršku katolika na izborima 2008. godine pokazuje nam da situacija sa katolicima u SAD-u nije idealna, vjerojatno je Obamina administracija proučila(za katolike poražavajuće) podatke o ponašanju katolika vezano uz kontracepciju i zaključili da si mogu bez problema priuštiti taj sukob. Ipak, situacija se zakompliciralo, stvari nedu kako je Obama zamislio. Kao što su zaključili na blogu 1964, Obamina administracija je pretpostavila da će moći pokazati biskupima rezultate nekih anketa i reći im da ušute(prilagode se društvu i trendovima). To se nije dogodilo, mislim da su Obamini birokrati zaključili da se svi ponašaju poput njih, ako birači nešto žele onda se prilagodi i daj im to - očekivali su da će biskupi pokazati tipično političarske karakteristike i ušutiti, ali rasplet je drugačiji.

Kao što neki analitičari zaključuju, razmišljanje Obamine administracije ima dvije pogreške; Prvo, postoje katolici koji se protive tome da vlada naređuje Crkvi kako bi se trebala ponašati, administracija sve to pokušava svesti na "zdravstveni problem", ali očito dolazi do pitanja odnosa između vlade i crkve. Drugo, ne postoji američka katolička crkva, postoji Katolička Crkva u SAD-u(6% svjetskog broja katolika), ponašanje određenog postotka katolika u SAD-u nema utjecaja na globalnu Crkvu, biskupi u Americi su i dalje Katolički biskupi koji propovjedaju katoličke doktrine.

Obama je ponudio kompromis, zamaskiranu verziju svog prvog plana, dosta katolika i dalje podržava Obamu, ali biskupi su bili dovoljno jasni.

Papa uzvraća udarac (o posjetu Britaniji)

Dobro je pitanje izaziva li lažna ili istinita optužba više ogorčenja kod optuženika.

Theodore Dalrymple, catholiceducation.com, 2010.

Kada je par dana prije Papinog posjeta Britaniji, Kardinal Kasper izjavio da je dolazak na Heathrow poput dolaska u zemlju trećeg svijeta, odmah su ga napali oni koji mrze kardinale iz principa, i odmah su ga optužili za rasizam, optužba protiv koje ne postoji obrana.

Iako izraz Zemlje trećeg svijeta nema rasnu kategoriju, brzo posezanje za tom optužbom podsjeća me na Learovu opasku u IV činu;

Zašto bičuješ tu bludnicu?
Razgoliti svoja leđa.
Vatreno želiš da s njom činiš
ono zbog čeg je sada bičuješ.

Drugim riječima, optužba za rasizam je često samo dimna zavjesa za napadačeve vlastite sumnje.

Očito je svima koji su upoznati sa Heathrowom da se kardinalova izjava o našoj najvećoj zračnoj luci može protumačiti na druge načine: jer neorganiziranost, atmosfera koja je uvijek na rubu kaosa i kolapsa kojeg kao da može pokrenuti svaki putnik, prenapučenost, sama fizička neurednost, dovode nas do pomisli o gradovima Trećeg Svijeta. Je li netko čuo da ljudi biraju koristiti Heathrow ako postoje druge alternative samo zato jer vole iskustvo trećeg terminala? Takva ideja je apsurdna; samo pitanje nam daje i odgovor; iako nam je ponekad zanimljiva ideja da se smucamo okolo, prilikom dizajnirana zračne luke to nije ono što želimo. 

Drugim riječima, strašna krivnja Kardinala Kaspera je ta što je bio u pravu, skrenuo je pažnju na neugodne aspekte naše stvarnosti koje najradije ne bi gledali jer ne želimo uložiti trud, niti otrpiti troškove koji bi bili potrebni da to promijenimo.

Veliki dio neprijateljstva prema Papinom posjetu je također bio uzrokovan činjenicom da je Papa u pravu, barem u nekim stvarima, poput nedostatnosti konzumerističkog materijalizma kao temelja naše egzistencije. Postoji tek par tipova ljudi koji su nam odbojniji od propalih materijalista, a upravo su britanci postali takvi materijalisti(odnosno veliki broj britanaca). Bez ikakvog razmišljanja troše ono što nemaju i zbog toga su mnogi od njih tako groteskno debeli, ali i zaduženi. Doista, jedva da postoji neka vrsta deficita ili duga kojeg kao nacija nismo prigrili samo kako bi mogli nastaviti našim vulgarnim i degradirajućim putem. Nacija koja se tako ponaša nema niti časti niti samopoštovanja, bilo kolektivnog bilo individualnog. Jasno je to vidio Benedikt XVI; i ako je točno ono što je zapisao jednom prilikom George Orwell kako smo potonuli toliko duboko da je uočavanje očitog prva dužnost inteligentnog čovjeka, onda čak možemo Papu nazvati Orwellom našeg vremena. 

Zahvalnost je rijetka nagrada za one koji vide nepoželjnu istinu jasnije od drugih; upravo suprotno. No Benediktov zločin, osim što je Nijemac, je što propušta(ili još gore što odbija) ignorirati neugodne posljedice konzumerističkog materijalizma prilikom svog razmišljanja, a svi pravomisleći ljudi bi to trebali ignorirati. Papa predstavlja izazov našem utilitarističkom razmišljanju; drugim riječima, on je heretik kojeg je potrebno ekskomunicirati iz Crkve Pravednog Liberalizma.

Istaknuvši promašaje, opasnosti i empirijski loše rezultate suvremenog racionalističkog utopizma, Papa potencijalno provocira duhovnu krizu poput one koje se prisjeća John Stuart Mill u svojoj Autobiografiji. Kada je imao dvadeset godina, Mill kojeg su naučili da predviđa koliko užitka će pojedina akcija postići(eng. felicific calculus), upitao se jedno pitanje što je rezultirali razornim posljedicama;

"Pretpostavimo da se svi vaši životni ciljevi ostvare, da se odjednom dogode sve promjene koje priželjkujemo u institucijama i razmišljanjima: bi li to rezultiralo velikom radošću i srećom za vas? Neukrotiva samosvijest je odgovorila NE! Ta spoznaja je rastužila moje srce: temelji na kojima sam izgradio svoj život su nestali. Svu svoju sreću sam pronalazio u kontinuiranoj potrazi za tim ciljem. Cilj je izgubio svoj sjaj, i kako bi me to ikad više moglo zanimati? Izgleda da više nije postojala stvar za koju bih mogao živjeti."

Drugim riječima, Benedikt XVI ne predstavlja izazov pojedinoj društvenoj politici nego cijelom Weltanschauungu, a ništa ne izaziva bijes kao propitivanje upitnog Weltanschauunga.

Potrebno je da ovdje izjasnim svoje interese, odnosno nedostatke istih. Isto kao što netko ne može pisati o pitanju kontrole duhana bez da prethodno naglasi posjeduje li dionice duhanskih kompanija, tako i ja moram naglasiti da nisam katolik, nisam niti religiozan, tako da nisam apologet kurije ili bilo koga drugog. Zapravo nisam sklon niti sustavnom analiziranju, nemam kapacitet i strpljenja za takvo nešto. U puno stvari se ne slažem sa Papom, ali to ne znači da ga zato i mrzim.

Poprilično ekstravagantni izrazi antagonizma prema Papi – primjerice poput onog da bi ga trebalo uhititi zbog zločina protiv čovječnosti – čini mi se da izražavaju vrlo čudno, gotovo paranoično, stanje uma. Iako uvijek oklijevam prilikom korištenja frojdovskih koncepata, ideja projekcije, pridodavanja drugima sramotnih tendencija, misli ili ponašanja u kojima je netko sam sudjelovao ili barem ima želju, je ovdje primjerena.

Kao što svi znaju, Katolička Crkva je bila upletena u skandale vezane uz seksualno zlostavljanje djece od strane svećenika i drugih redovnika. Papina navodna popustljivost i odgovornost za zlostavljanje djece navele su ljude poput Hitchensa i Dawkinsa da zatraže uhićenje Pape zbog zločina protiv čovječnosti, na temelju doktrine univerzalne nadležnosti za takve zločine.

Nitko ne tvrdi da je crkva uvijek djelovala sa prikladnom žestinom u rješavanju tog problema, ali to nije problem Crkve(barem ne većinom), upravo suprotno. Univerzalno je prihvaćen podatak da je vjerojatnost fizičkog i seksualnog zlostavljanja od strane očuha puno puta veća od vjerojatnosti da će to nedjelo učiniti biološki otac; i s obzirom da su očusi danas postali češća pojava nego prije, zahvaljujući socijalnim reformama kroz posljednjih pedeset godina, većina zlostavljanja djece u ovoj državi su rezultat njihovih nedjela. Još gore, poznato je i da mnoge majke ne reagiraju na takvo zlostavljanje zato što žele zadržati neke pogodnosti očuha.

Kada tako razmišljamo, ako bi uhitili Papu zbog zločina protiv čovječnosti, onda bi trebali uhititi i sljedeće kategorije ljudi;

• razvedene ljude sa djecom
• očuhe
• samohrane majke
• feministkinje i sve druge koji zagovaraju opuštene brakove i jednostavne razvode, uključujući novinare
• sve zakonodavce koji su olakšali proces razvoda i sve vladine ministre koji ili nisu podržali brakove putem fiskalne politike ili su ih čak oslabili putem takvih politika
• sve suce i druge odvjetnike koji su podržavali zakone o jednostavnom razvodu umjesto da su to odbili činiti
• sve socijalne radnike i službenike socijalnih ureda koji su podržavali pogodnosti samohranih roditelja(izuzev udovica) i mnogih drugih

Nadam se da ne moram istaknuti da nisam za uhićenje i suđenje možda i 40% populacije između 25 i 60 godina, ili da očekujem da se sekularni 'liberali' uhite, bilo sami sebe ili međusobno, ali slijedeći argumente nekih njihovih predstavnika upravo bi to trebali učiniti. Stvarno, već i sama činjenica da liberali koriste takve izraze o uhićenju, pokazuje da se ispod maske liberalizma skriva autoritarizam zbog kojeg Benedikt XVI izgleda vrlo liberalno. Žele argumente utvrditi uhićenjem: drugim riječima, određuju tko može uhititi koga, pretpostavljajući da će oni uvijek biti ti koji će držati lisice.

Kao što je poznato, Dawkins je sugerirao da bi vjerski odgoj trebali smatrati zlostavljanjem djeteta, jer se prema njemu radi o obliku zlostavljanja; ali onda se ipak povukao jer je očiti zaključak da bi takav odgoj trebao biti ilegalan. Naravno, postoji više stupnjeva zlostavljanja djece baš kao i u svakom drugom zločinu; ali ako vjerski odgoj nije toliko zlostavljački da bi bio podložan pravnim sankcijama, možemo li ga onda nazivati zlostavljanjem djece s obzirom na trenutne konotacije koje taj izraz ima?

S obzirom da su inteligentni ljudu poput Dawkinsa, i mnogi slični, bili toliko nelogični po pitanju Papina posjeta, ne bi li trebali pretpostaviti duboku emocionalnu zbunjenost unutar njih samih; primjerice, onu koja je uzrokovana jakim i nenaviknutim izazovom njihovom lomljivom Weltanschauungu?

PS

Pretpostavljam da je najupečatljiviji dio teksta priča oko uhićenja, čini se da je Theodoreov argument protiv optužbi nekih ateista kako je Papa brinuo o zaštiti crkve, a ne djece, sama činjenica kako Britansko društvo ne čini ništa po pitanju zaštite djece jer je u društvu prihvaćena filozofija koja je rezultirala sa katastrofalnim posljedicama. Sama pojava Pape naravno iritira osobe koje su predvodnici tih trendova, tako da priča oko uhićenja nije toliko bitna sama za sebi, ali je očito indikator sukoba ideologija u kojoj se neke strane nisu baš pokazale tolerantnim kakvim se vjerojatno zamišljaju. Ako ne znate pozadinu posjetu o kojoj piše Theodore, bez brige, niste ništa propustili, a o tom posjetu možete više saznati na službenim stranicama. Koliko se sjećam i hrvatski mediji su od toga posjeta prenijeli samo žutilo, ali su zato neki anonimni komentatori imali bolje(možda ne savršene) analize;

Po prvi put u povijesti - i to ne samo u ovoj našoj modernoj koje se sjećamo i koju poznajemo - nego doista po prvi put u povijesti čovječanstva kao takvog jedan rimski Papa, nasljednik Svetog Petra na apostolskom prijestolju i duhovni poglavar najveće globalne vjerske zajednice dolazi u službeni državni posjet Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske.

Bilo je hočašća i dolazaka rimskih Papa i u prošlosti - ali nikada do sada na službenoj razini uz najviše državničke počasti, paradu Kraljevske garde, posjet Njenom Veličanstvu Kraljici u Buckighemskoj palači - izravnoj potomkinji najvećeg heretika i odpadnika od rimske Crkve, Kralja Henrika VIII-og, i drugoj najvažnijoj "braniteljici vjere" na Svijetu - vjere koja je kršćanska, ali koja okuplja one kršćane koji se ne klanjaju Rimu i ne štuju Svetog Oca Papu - ali vjeruju u istu Bibliju i u iste svete tekstove, evanđelja, Božje zapovjedi te se mole najčešće istim ili vrlo sličnim molitvama.

(prije posjeta)

U političkom smislu Papin posjet dao je golemi "vjetar u leđa" britanskim konzervativcima i poprilično poljujao apsolutizam materijalističke celebrity-kulture koju godinama promiču masovni mediji. Davidu Cameronu u relativno ranoj fazi njegova premijerskog mandata ništa se ljepše nije moglo dogoditi.

On sam je upečatljivim govorom na ispraćaju Svetog Oca u Birminghamskoj zračnoj luci - rekao da je Papa "došao u Britaniju obratiti se zajednici od 6 milijuna katolika, ali da ga je čulo 60 milijuna britanaca, koji mu mogu biti samo zahvalni na porukama i na pozivu da sjednu i razmisle o sebi, svom životu i budućnosti svoje zemlje". Sada kada je sve završeno postaje kristalno jasno zbog čega je i zašto David Cameron izbjegavao susret sa Papom tijekom prva dana njegova boravka u GB te odredio da u svim protokolarnim prigodama tijekom tog razdoblja Vladu predstavlja njegov zamjenik, liberalni demokrat Nick Clegg. Poruka je bila jasna: "Ja znam o čemu Papa priča - ti ga slušaj, potrebno ti je!"

U srazu dviju drevnih diplomacija može se reći da je Vatikanska prošla bolje, ali treba uočiti i da je britanska bila iznimno suzdržana - odnosno da je svjesno dopustila Svetoj Stolici da svoje evangelizacijske i anti-sekularističke poruke manje-više neometano iznese na najvišoj razini.

Papa je dakle u Britaniju došao pomoći dijelu same britanske javnosti, onom koji se i sam osjeća ugroženim pred naletom "novog ateizma".  Papine poruke bile su blago izrečene, ali u svojoj suštini to nisu bile nimalo blage poruke, štoviše: Papa je "novom ateizmu" uzvratio možda i najradikalnijim zagovaranjem vjerske i vjerničke poniznosti - te uznošenjem emocionalnog "srca" na istu razinu kao i znanstvenog "razuma". Štoviše pozicionirajući "razum" u izravnu ovisnost od onoga što "srce" osjeća. 

Mislim da mnogi u Britaniji tu poruku još nisu potpuno dešifrirali - a kada je dešifriraju biti će još nezadovoljniji nego li su danas.

(neposredno nakon posjeta)

Posao Pape nije da svoje odluke prilagođava javnom mnijenju - a pogotovo ne ateističko-agnostičnom, nego da ih donosi tako da budu od interesa za Crkvu i njene vjernike.

Pedofilije neće nestati ma što Papa uradio ili ne uradio. No postoji realna opasnost da pod izgovorom "borbe protiv pedofilije" nestane sama Crkva, odnosno da joj se naruši moć i utjecaj. Papa to ne smije dozvoliti, a ovaj konkretni Papa Ratzinger očigledno nema niti namjeru to dozvoliti.

I zato ga mnogi vole. Ljubav onih koji ga vole puno je snažnija od mržnje onih koji ga ne vole!

Obamin rat protiv Katoličke Crkve

Ukoliko ste čuli o otvorenom sukobu između Katoličke Crkve i Obame, a ne znate o čemu se radi i neda Vam se istraživati previše, u nastavku je par kratkih pitanja i odgovora napisanih prema članku sa businessinsider.com .

Dakle što se dogodilo?

Prije dva tjedna, Zavod za zdravstvo (Department of Health and Human Services) je pokrenuo zdravstvenu reformu koja zahtjeva od Crkve da zaposlenicima u vjerskim institucijama- poput bolnica, škola i drugih - u zdravstvenu zaštitu uključe kontracepciju, sterilizaciju i sredstva koja izazivaju rani pobačaj.

Ok, i u čem je problem?

Pa, katolici smatraju plaćanje tih sredstava pogrešnim(grijehom) tako da su ljuti na Obamu. Katolički svećenici su u crkvama čitali pismo svojim župljanima kako Crkva "ne može i neće izvršavati taj nepravedan zakon". Ne postoji takav presedan(popis biskupa, popis ustanova koje su se izjasnile protiv reforme).

Izgleda da postoji nešto u pozadini svega toga?

Naravno. Puno biskupa je podržavalo Obaminu reformu zdravstvene zaštiti upravo zato što su mislili da neće doći do ovoga. Nakon svega, Američka biksupska konferencija nije podržala prijedlog u ovom obliku.

I zašto sva ta strka? To i nije neki problem, zar ne ?

Pa, ne baš. Crkva je izgradila odnosno održava 625 neprofitnih bolnica u SAD-u, svaki osmi pacijent se liječi u katoličkim bolnicama. Radi se o najvećem neprofitnom udjelu u zdravstvu, nitko drugi nije ni blizu tome.

Opa, pa to je puno.

Da, još su uključene i škole. Oko 65000 profesora radi u preko 230 katoličkih sveučilišta i učilišta u Americi. Onda još i srednje škole i tako dalje. Naravno i razne dobrotvorne organizacije.

Ali nisu li bolnice i škole zapravo sekularne ustanove?

Dakle kad je Isus rekao da liječimo bolesne i hranimo siromašne to nije imalo nikakve veze sa vjerom? Mislim da to nede tako. Ali podsjetio si me na činjenicu da Obamina administracija pokušava reći da sve što religiozna osoba učini van Crkve ili u odnosu prema nekome tko nije dio njihove vjere nema nikakve veze sa samom vjerom. Zapravo, čini mi se da upravo to želi reći.

Ali zar nije Crkva kriminalna firma frikova koji zlostavljaju djecu! Ne mogu dočekati dan kada će nestati. Pa sve se temelji na bajci!

Ima puno takvih komentara. Mogu samo ukratko reći da nema baš puno izgleda kako će crkva od 70 milijuna ljudi(u SAD-u) i preko milijarde diljem svijeta nestati uskoro. Osim toga, da se to dogodi veliki broj ljudi svih vjera ne bi se onda mogao liječiti u tim neprofitnim bolnicama. Ma jel ti tak pričaš sa svima?

Ok, Crkva neće nestati, ali crkveno učenje protiv kontracepcije je stvarno glupo. Protiv kontracepcije su zato što mrze žene i njihova tijela.

Ne možeš ljudima ukinut prava samo zato što se ne slažeš sa njima.

Što se tiče racionalnosti, sve je objašnjeno u dokumentu iz 1960tih, zove se Humane Vitae. Ukratko, ideja je da su ljubav, seks, brak i rađanje povezane stvari. Puno katolika stvarno i pokušava slijediti to. Statistike i sekularna istraživanja također upozoravaju na trendove u svijetu.

Negdje sam pročitao da unatoč tome, čak 98% katolika koristi kontracepciju.

Da, nažalost izgleda da ima istine u tome.

Pa onda su oni na Obaminoj strani, tu ipak neće bit problema.

Ne znam baš. Koliki postotak katolika ponekad laže ili trača? Postoje pisci koji misle da je Crkva u krivu što se tiče tih stvari, ali su protiv Obama i njegove reforme. Možda se i ne slažu sa Crkvom, ali im se također ne sviđa da vlada tjera katolike na nešto. Takav stav ima puno katolika.

Radi li se o konfliktu prava?

Donekle. Zagovornici reforme tvrde da žene svih uvjerenja imaju pravo na zdravstvenu zaštitu kakvu bi dobile i u drugim institucijama. Tvrde da ako je kontracepcija i sterilizacija dio zdravstvene zaštite koja postoji onda je i oni u katoličkim bolnicama moraju omogućiti. Prema njima ne postoji nikakva rasprava i upitnost same reforme, misle da se  radi tek o dogmatičnosti srednjovjekovne Crkve.

Ok, i tko će popustiti?

Teško je reći. Ako republikanci osvoje predsjedničke izbore, reforma će bit zaustavljena.

Postoje slučajevi kada je Crkva popustila vladi, a Obamin reizbor se čini izglednim. Ipak, katolici imaju utjecaja u Nevadi, Floridi, Pennsylaniji i nekim drugim državama. Ako Crkva pruži dovoljno otpora možda će Obama morati popustiti.

Crkva je preživjela Nerona, Napoleona i puno drugih, tako da je vjerojatno neće nadmudriti neki propisi iz zavoda za zdravstvo.

Seksualna Revolucija - Bilo kuda seks svuda [2/2]

Jedan od najranijih seksualnih revolucionara, engleski doktor i pisac, Havelock Ellis, imao je upečatljivo mišljenje o braku i općenito o vezama između spolova. Godinama je taj iznimno čudan i odbojan, ali ipak učen čovjek – koji je izgledao kao kombinacija Tolstoya, Rasputina i Bernarda Shawa; koji je bio jedan od mnogih polupoganskih ideoloških nudista koje je Engleska proizvela krajem 19. stoljeća; i koji nije nikada nije doživio potpuno seksualno uzbuđenje sve dok u njegovim kasnim srednjim godinama njegova druga žena nije po njemu urinirala – stekao je poštovanje sa obje strane Atlantika kao seksualni mudrac. Njegova djela uživala su ogromni prestiž i širok utjecaj u prvoj trećini dvadesetog stoljeća. Prirodao je vrhovnu, gotovo mističnu važnost seksualnom činu(možda ne iznenađujuću uzevši u obzir koliko je problema imao sa time); njegov koncept idealne veze između muškarca i žene bio je u potpunosti nepovezan sa sviješću o ljudskoj prirodi, istodobno je bio implicitno pogan i odvratan. Mnogi su poštovali njegovo razmišljanje i na njemu izgradili cijelu životnu filozofiju, primjerice D.H. Lawrence, još jedan engleski seksualni poganin.

Ellis je vjerovao u potpuni spoj dviju duša koje bi tijekom seksualnog čina postigle jedinstvo sa stvoriteljem svemira(kojeg s obzirom da je bio moderan poganin nije nazivao Bogom). No kako bib došlo do tog mističnog spajanja, odnos između muškarca i žene je prvo potrebno osloboditi svih nečistoća sitničavog razmišljanja; poput zakona, običaja i onoga što se tada smatralo moralom. "Naše misli o dužnosti, dobroti i kreposti moramo promijeniti i staviti po strani; to su prepreke pravoj dobroti, " zapisao je Ellis. "Predviđam pozitivno poricanje svih pozitivnih morala, uklanjanje svih ograničenja. Mislim da ne poznajem dozvolu, ako je tako možemo nazvati, koja bi pripadala savršenom stanju Čovjeka." Jednom oslobođen svih ograničenja – društvenih, moralnih, pravnih i političkih – čovjek bi povratio svoju prirodnu ljepotu i velikodušnost karaktera. Opet bi postao plemeniti seksualni divljak. Ellisu i njegovim istomišljenicima nikada nije palo na pamet da bi čovjek umjesto toga mogao postati prototip špiljskog čovjeka iz stripa, vukući svoju trenutnu partnericu za kosu.

Ellis nije bio osamljen u tom adolescentskom utopijskom snu o neograničenom seksu bez suza kao ključu ljudskoj sreći i dobroti. Još jedan engleski doktor postao je svjetski slavan kao seksolog više od pola stoljeća nakon Ellisa, Alex Comfort, čiji su se seksualni priručnici prodavali u desecima milijuna primjeraka, imao je otprilike isto mišljenje. Iako je navodno imao velikih problema u objašnjavanju života svojem sinu, savjetovao je svim 15-godišnjacima – opet, s iznimkom svog sina- da uzimaju kondome sa sobom kada idu na zabave, i objasnio je adolescentima u svojem priručniku "The Facts of Love" da je pornografija "dugačka riječ za svaku vrstu knjige ili filma o seksu koje netko želi zabraniti." Anarhist i pacifist koji je sve institucije promatrao kao iskazivanje moći, za koju je on vjerovao da je vrhovni neprijatelj ljudske sreće, protivio se oružanom otporu nacizmu tijekom drugog svjetskog rata. U Barbarizmu i Seksualnoj Slobodi(dva fenomena koja je smatrao dijametralno suprotnima) zapisao je: "Normalnost biološke vrste ... isključuje vjerske prinude, ekonomske pritiske i društvene običaje. Institucije koje se temelje na državi i sličnim tijelima, civilnim ili vjerskim, nemaju mjesta u biološkoj seksualnosti." Drugim riječima, seks bi trebao biti oslobođen svih razmišljanja osim seksualne privlačnosti u pojedinom trenutku.

Što je preostalo osim osobne ćudi koja određuje seksualno ponašanje? Upravo je ograničenja odnosa(i svih ostalih prirodnih funkcija) s aurom dubljeg značenja ono što nas ljude razlikuje od ostatka prirode. Uklonivši to značenje, svesti seks na biologiju, kao što su to svi seksualni revolucionari praktički učinili, značilo bi vratiti čovjeka na razinu primitivnog ponašanja o kakvom nemamo zapise u ljudskoj povijesti. Sve životinje upražnjavaju seks, ali samo jedna vodi ljubav. Kada seksu oduzmemo značenja vezano uz društvene konvencije, vjerske tabue i osobna ograničenja tako prezirana od strane seksualnih revolucionara poput Ellisa i Comforta, sve što je preostalo je neprekidna – i na kraju dosadna i beznačajna – potraga za transcendentnim orgazmom. S obzirom da je upoznat sa lažnim proročanstvom o postizanju sreće putem neograničenog seksa, moderni čovjek zaključuje; ako nije sretan sa svojim životom, onda njegov seks nije dovoljno neograničen. Ako socijalna skrb ne sprječava obiteljsku rascjepkanost onda nam je potrebno još socijalne skrbi; ako nam seks ne donosi sreću, onda nam je potrebno još seksa.

Zanimljivo je kako takvo djetinjasto razmišljanje zamijenjujemo sa ozbiljnom razmišljanjem, ali činjenica ostaje da je Ellisov i Comfortov pogled o temeljima odnosa između muškarca i žene sada potpuno prihvaćen, čak ga smatraju i pravovjernim. Moji pacijenti mi redovno objašnjavaju svoju odluku da se rastave od majke ili oca svog djeteta riječima kako ne osjećaju sa njima blaženstvo kakvo očito očekuju, i da njihov odnos nema kozmičko značenje kakvog ga opisuje Ellis. Mogućnost da njihovo zajedništvo može služiti drugim; svjetovnim i različitim svrhama u životu nikada im ne pada na pamet. Pomisao kako je dubina osjećaja barem podjednako važna kao i intezitet(i na duge staze važnija), je nešto njima potpuno strano. Bez društvenog pritiska koji bi ih držao zajedno, bez vjerskih uvjerenja koja su im potpuno strana, i u državi sa zakonima i socijalnom pomoći koja potpomaže rascjepkanost obitelji, veze postaju pokazatelj njihove promjenjivosti, ali začudo i jednoličnosti raspleta takvih situacija.

Vidio sam Comfortovu utopiju, i ona nije moguća.

Potrebno je samo usporediti pisanja seksualnih revolucionara sa jednim Shakespearovim sonetom(samo jedan od bezbroj primjera razmišljanja o ljubavi u književnosti) kako bi shvatili koliko je strašno nerazumijevanje situacije koju nam nude ti zapisi;

Kad se draga kune da istinu živi,
vjerujem joj zdušno, mada znam da laže;
kad mi se ko mladom, prostodušnom divi,
k'o nekom ko svijeta ne poznaje lâže...

Privid povjerenja ljudsku ljubav snaži:
u strasti se nikad godine ne broje.
Jedno s drugim tako ležimo u laži,
dok laskanjem slasnim laž nam sumnju blaži.

Suptilnost ovog razumijevanja ljudskog srca, a da ne govorimo o ljepoti kojom je izraženo, nikada nije nadmašena. Sve je opisano; ljudska potreba za dubokim druženjem kroz život, neizbježnost kompromisa u takvim druženjima, i prihvaćanje inherentnih ograničenja našem postojanju koje je nužno za našu sreću. Shakesperovo razmišljanje nudi nam odgovor na potrebe čovjeka kao fizičkog, društvenog i duhovnog bića – i nitko tko je imalo upoznat sa njegovim radom ne može ga optužiti da je antiseksualan.

Još jedna retorička tehnika koju koriste seksualni revolucionari(osim apeliranja na fantaziju neograničenog eroticizma) je pokušaj uklanjanja svih seksualnih granica. Propovijedali su da je svo seksualno ponašanje, po prirodi, kontinuirano. Mislili su, ako mogu pokazati da seks nema prirodnih granica, onda bi i sve zakonske zabrane ili društvena ograničenja postala proizvoljna i umjetna odnosno moralno neodrživa: jer jedino razlika u prirodi može dati legitimitet pravnim i društvenim tabuima.

Glavni zagovornik tog razmišljanja bio je Alfred Kinsey, autor slavnog izvješća, čovjek koji je prvu polovicu svog profesionalnog života proveo proučavajući ose, a drugu polovicu proučavajući i klasificirajući orgazme: iako se pokazalo da je taksionomija pčela bila puno složenija od orgazma, jer je došao do zaključka da su svi orgazmi stvoreni jednakim i stvoritelj im je dao određena neotuđiva prava i slično.

Kinseyev program temeljio se na dva stupa, osmišljen kako bi oslobodio ljude seksualnih ograničenja koja je on smatrao uzrokom svih njihovih nesreća. Prvo je odlučio pokazati iscrpnim istraživanjem da je seksualno ponašanje amerikanaca drugačije od onoga koje pretpostavljamo na temelju tradicionalnog morala. Bez ikakve sumnje, iskrivio je istraživanje kako bi dobio željeni rezultat. Naravno vođen je osobnim ciljevima: sam je bio čovjek sa perverznim seksualnim apetitima, a kao i većina seksualnih revolucionara kasno se razvio. Probušio je svoj prepucij i stavio metalne žice u uretru, a njegovo snimanje preko 2000 muškaraca kako se samozadovoljavaju sigurno je jedan od većih podviga voajerizma u povijesti.

Nakon što je na svoje veliko zadovoljstvo utvrdio da je 37% američkih muškaraca imalo homoseksualno iskustvo koje je dovelo do orgazma, nakon što je posvetio tri puta više prostora homoseksualnom nego heteroseksualnom ponašanju i nakon što je zaključio da su sve seksualnosti tek dio spektra, a ne odvojene, diskretne aktivnosti, Kinsey je počeo graditi drugi stup svoje seksualne filozofije: ono što bi mogli opisati kao argument "40 Milijuna francuza ne mogu biti u krivu". Rekao je da naš seksualni moral ne smijemo temeljiti na težnji prema dobru, prema idealu, nego prema onome što se stvarno događa sada i ovdje. Sve drugo je tek prazno maštanje. Činjenica da takav moral nadilazi doseg onoga što se trenutno događa jer pruža opravdanje svima da rade što god žele kada to žele, izgleda da nikada nije pala Kinseyu na pamet; ali da i je, ne bi ga previše brinula.

Kada bi primjenili Kinseyev argument na financijsko poštenje odmah bi vidjeli da je besmislen. Slično istraživanje po pitanju financija bi pokazalo da jedva postoji osoba koja nikada nije bilo nepoštena- primjerice nikada nije uzela niti spajalicu ili pretjerala u troškovima prilikom povrata poreza. Niti jedna razumna osoba ne bi iz toga zaključila da je težiti prema poštenju sramotno, da nema smisla imati ikakve zakone vezane uz financijsko poslovanje, da je potpuno pravedno kada trgovci varaju kupce, ili da kupci potkradaju trgovce. Upravo su to, predvođeni Kinseyem, tvrdili seksualni revolucionari po pitanju spolnosti.

Stalno se nastavlja uništavanje granica, nikada nismo zadovoljni do koje je mjere došao taj proces – kao da bi prihvaćanje ograničenja ili tabua značilo priznati legitimitet svih granica. Nedavno sam pročitao u kriminološkom časopisu da je jedini uvjerljivi argument protiv sodomije sa pilićima bilo to što pilići nisu dali pristanak i tako se krše njihova(ljudska? ptičja?) prava. I dok je Kinsey želio izjednačiti sva seksualna ponašanja, psiholog i seksualni terapeut John Money je išao i dalje od toga, inzistirao je na plastičnosti onoga što je nazvao "rodni indentitet". Zapisao je: "Osim četiri osnovne reproduktivne funkcije[oplodnje,trudnoće, menstruacije, dojenja], ne postoji – ne postoji ništa što bi uvjetovalo razliku između spolova ... sve dok dopuštamo te četiri reproduktivne funkcije ... niti jedan stereotip vezan uz spolove nije nepromjenjiv. Društvo ima gotovo neograničeni izbor dizajna uloga, ili barem redizajna." Dakle ne postoji normalno ili abnormalno: sve što odaberemo je dobro, ili barem nije loše.

Ne moramo ni reći da je Money postao heroj radikalnog feminizma koji je ustvrdio da je ženska "spolna uloga" proizvoljno nametnuta od strane društva. Samoprozvani "seksualni misionar", koji zagovara sav seks, svo vrijeme, ostavio je svakom pojedincu da odluči i stvori svoj seksualni indentitet. Niti jedna perverzija mu nije bila strana, uključujući pedofiliju, koju bi, kako on veli, samo oni u stanju "moralnog neznanja" osuđivali. Money je postao seksualni multikulturalist: gdje je polimorfna perverzija zamjenila kulturnu raznolikost kao dobro samo po sebi.

Money nije bio samo teoretičar nego i praktičar, voditelj klinike za spolni indentitet pri John Hopkinsu. Bio je toliko uvjeren u promjenjivost ljudske seksualnosti pa je u slučaju po kojem je najpoznatiji, savjetovao roditeljima djeteta čiji je ud gotovo u potpunosti odsječen tijekom neuspjelog obrezanja, da bi ga trebali ubuduće odgajati kao djevojčicu. Na kraju krajeva, što je djevojčica ako ne dječak u suknji? A što je dječak ako ne djevojčica kojoj smo dali pištolj kao igračku? Izvršite operaciju na nesretnom djetetu kako bi završili ono što je neuspjelo obrezanje započelo, i sve će biti dobro.

Dječak koji je odgojen kao djevojčica nastavio je pokazivati dječačke osobine koje su poznate svakoj majci. On/ona borio se kao vojnik, bio je zainteresiraniji za aute i vlakove nego lutke, bio je avanturističan i bučan, i kada su mu dali uže za preskakanje iskoristio ga je kako bi zavezao svog brata blizanca. Kada je on/ona odrastao nije iskazivao nikakav spolni interes za dječake. Profesor Money je nastavio opisivati slučaj kao bezuvjetni uspjeh, i dugo vremena znanstveni i novinarski svijet je bio prevaren. Da, bilo je moguće pretvoriti dječake u djevojčice, od strane treće osobe. Ne, spolni indentitet nije određen biologijom nego je društveni konstrukt, rezultat konvencija i običaja. Moneyevo razmišljanje je nekritički prihvaćeno kao istinito i uskoro je postalo pravovjerno(sjećam se da su me učili o slučaju dok sam bio student medicine).

Kada su sa 14 godina subjektu Moneyevog eksperimenta rekli što mu se dogodilo njemu/njoj ranije u životu, on/ona je odmah odlučio postati muškarac, jer je on/ona depresivan i neprilagođen kroz djetinjstvo, cijelo vrijeme je znao da nešto nije u redu: sa još par rekonstruktivnih operacija, postao je muškarac i sada je sretno oženjen sa ženom. To je dio priče kojeg Money nikada nije ispričao, jer proturječi filozofiji kojoj je posvetio svoj cijeli rad. Slučaj nam sugerira da ne možemo stvoritit seksualnu utopiju o kakvoj je, nekoć ugnjetavani farmerski diječačić sa Novog Zelanda, sanjao.

Takve teorije mogu samo dozvoliti i ohrabriti još bizarnije ponašanje i apetite. Eskalacija apetita kojeg je doživio Jeffrey Dahmer, dovela je do toga da je mogao doživjeti seksualno zadovoljenje samo u prisutnosti utroba svojih mnogobrojnih žrtava, a to se može dogoditi i na masovnoj skali, kao što svjedoči i nedavni film kojeg sponzorira Kanadsko umjetničko vijeće, "normalizacija" nekrofilije. 

I tako danas, kada susrećem pacijente lezbijke koje su iskoristile sjeme muškog prijatelja kako bi se oplodile, izazivaju me da ih pokušam osuditi. Jer tko sam ja da osuđujem što je prirodno ili neprirodno, normalno ili abnormalno, dobro ili loše? Transeksualci, prema mom iskustvu, pokazuju moralnu superiornost, svjesni su da su prisili okolinu da prihvate ono što se prije činilo neprihvatljivim. Možda ako nisu pročitali Johna Moneya, su čitali jezivo slično razmišljanje Havelocka Ellisa da je seksualna perverzija(što on naziva "erotičnim simbolizmom") ono što najviše razlikuje čovjeka od životinja, i to je njegovo najveće postignuće: "Od svih manifestacija seksualne psihologije ... naročito su ljudske. Više od svih ostalih zahtjevaju silu imaginacije. Zbog njih pojedinac može, ne samo neovisno od drugih nego suprotno od njih, stvoriti svoj mali raj." One predstavljaju trijumf idealizma.

Radi se o gnostičkom preokretu dobra i zla po pitanju područja seksualnost, tehnika koju su Sartre i Mailer iskoristili za kriminalitet, pretvarajući Jeana Geneta i Jacka Abbotta u egzistencijalne heroje. Naravno istina je da se ljudska spolnost razlikuje od zvjerske, ali sigurno ne zato jer čovjek može težiti odnosu sa kokošima dok kokoši ne mogu činiti recipročnu stvar. Moramo se okrenuti književnosti, a ne seksolozima, ako želimo razumjeti razliku.

Naravno, nije nužno da ljudi čitaju originalne izvore tih ideja da bi ih privatili kao svoje. Ideje i senzibilnost seksualnih revolucionara su toliko temeljito prožele naše društvo da smo jedva svjesni u kojoj mjeri su to učinili. Nema više milosti, sudržanosti, nema mjere, nema dubine, a granice nisu prihvatljive. Sreću i dobar život zamišljamo kao dugotrajnu senzualnu ekstazu i ništa više. Kada kroz svoj rad u Engleskim siromašnim četvrtima promatram učinke seksualne revolucije sjetim se riječi zapisanih u pod Katedrale Sv. Pavla; si monumentum requiris, circumspice.

Autor teksta je psihijatar Theodore Dalrymple.


PS

Ako vam se čini da Theodore pretjeruje i da ljudi danas nisu vođeni takvim razmišljanjem, evo što veli Vuk Perišić u svom skupu riječi(koji se svidio mnogima) na tportalu o oplodnji;

Potreba da se zametak i fetus proglase živim bićima, uz proračunato zanemarivanje posljedica takvog pothvata po ljudsku seksualnost i pravo izbora – dakle upravo po ono što čovjeka i čini čovjekom – prikriva želju da čovjek, barem simbolički, ostane na razini zametka ili fetusa. Iza slatkorječive brige prema životu i zloupotrebe liberalne retorike krije se dubok prezir prema slobodi i užitku, tim uporišnim točkama ljudskog identiteta. Proglasiti tvar koja je nesposobna za autonomno i neovisno razmišljanje neponovljivom i jedinstvenom slatki je san svakog tiranina.

I naravno u tipično ljevičarskom stilu završava;

Takav život nije veličanstvena avantura raznolikih izbora, nego vječni incest svoga na svome odakle zametak sa strahopoštovanjem zuri u roditelje, nastavnike, časnike, dočasnike, župnike, parohe, hodže i vrhovnike, plaća porez, odaziva se na poziv u rat, lupa petama, kleči, drži ruku na srcu i to poniženje naziva ljubavlju.

I tako danas, 2012. Godine Gospodnje, u Hrvatskoj možemo uživati u rezultatima seksualne revolucije gdje svatko misli samo na sebe i svoju slobodu; kao što veli Perišić, nerođeno dijete postaje prepreka uživanju u ljudskoj seksualnosti koja je uporišna točka ljudskog indentiteta. Prema njemu, ništa ne govori više u prilog posebnosti ljudske vrste od dvoje(ili više) ljudi koji se vide i odmah sparuje, kao psi. To je vrhovna manifestacija naše slobode i najveći životni užitak, jer kao što završava Perišić; vjera, ljubav prema obitelji i ljubav prema svom domu i domovini nije nikakva ljubav, to je obično poniženje; izgleda da pravu ljubav i slobodu pronalazimo u "klinikama" za pobačaj gdje danas kao na tvorničkoj traci "liječnici" proizvode sreću, užitak i čovječnost. 

Ljevičarska ideologija koja dominira djelom hrvatskog društva(posebno medija) ima vrlo jasan stav da je razmišljanje poput Perišićevog moralni imperativ i jedino razumno rješenje, a svako suprostavljanje je tek rezultat religiozne zatucanosti i drugih iracionalnih predrasuda. Možda bi djelovali uvjerljivije(iako treba priznati tužnu činjenicu da imaju utjecaja) kada svoju filozofiju ne bi temeljili na pseudoznanstvenim istraživanjima ispunjenim ljevičarskim perverzijama.

Perišić svojim pisanjem pokazuje da ne mari(da se tako blago izrazim) za ovo društvo i državu, ali ipak očekuje od katolika da se pokore toj istoj državi i prepuste caru carevo. No pasaran! Tijela nerođene djece ne pripadaju caru.

Seksualna Revolucija - bilo kuda seks svuda [1/2]

"Ako postoji jedna stvar u koju je moderni čovjek potpuno uvjeren onda je to činjenica da je dosegao seksualno prosvjetljenje. Zauvijek su nestali dani nezdravog prikrivanja, apsurdnih viktorijanskih tabua koji su doveli do primjene okrutnih i nezgrapnih uređaja koji su trebali spriječiti djecu u neprikladnim dodirima, nestala je šutnja oko spolnih pitanja, prestalo je pokrivanje nogu klavira u salonu kako bi očuvali misli mladića. Napokon smo se pomirili sa našom seksualnošću, pjesnik Philip Larkin ironično zapisuje;

Spolni odnosi započeli su
Devetsto šezdeset treće... 

Izrazio je nama važnu istinu; prvi put u povijesti možemo uživati u spolnim odnosima bez ikakvih nepotrebnih društvenih i psiholoških posljedica iz prošlosti koje su toliko komplicirale i otežavale život. Nema više krivnje, srama, ljubomore, tjeskobe, frustracija, licemjerja i zbunjenosti. Napokon slobodni, napokon slobodi, hvala Bogu Svemogućemu, napokon sam slobodan.

Ipak, koliko god da se smatramo prosvijetljenima, još nam nije svanulo zlatno doba uživanje – daleko od toga. Odnosi između spolova su teški kao što su uvijek i bili. Seksualna revolucija nije donijela mir nego zbunjenost, proturječja i sukobe. Izabrali smo smjer koji nas vodi do neizbježnih posljedica.

Stotinjak metara od mjesta gdje pišem ovaj tekst, dvanaestogodišnje prostitutke često stoje pod uličnim svjetiljkama na uglu cijelu noć čekajući mušterije. Načelnik lokalne policije rekao je da ih neće potjerati jer misli da su već dovoljno istraumatizirane, ne želi im više uvećavati muke(izgleda da njegov posao nije provoditi zakon nego suosjećati sa njima). Lokalne zdravstvene vlasti šalju svoja vozila nekoliko puta dnevno kako bi podijelili prezervative djevojčicama, službeno je glavni cilj osigurati da djevojke sudjeluju u zaštićenim odnosima, naravno iz bakteriološke i virološke točke gledišta. Vlasti se ponose da 100 posto lokalnih prostituka koristi prezervative, koje plaćaju porezni obveznici 135000$ godišnje, iznos koji će se povećati kada zaposle još radnika na terenu čije će najvažnije kvalifikacije biti, ako je suditi prema oglasu za posao u lokalnim novinama, sposobnost da 'ne osuđuju druge' - odnosno, ne smijete imati grižnju savjesti oko pomaganja i poticanja dječje prostitucije. U međuvremenu, stanovnicima koji tu žive(poput mojih susjeda, odvjetnika, prodavača i dvojice sveučilišnih profesora) koji prigovaraju zbog odbačenih prezervativa u svojim vrtovima i na ulici ispred njihovih kuća ponuđen je poseban alat kojim ih mogu pokupiti, umjesto da spriječe njihovo pojavljivanje na tim površinma. U međuvremenu, velika većina uplitanja socijalnih radnika odnosi se na spolna zlostavljanja djece, uglavnom od strane očuha i majčinih partnera koji se usele nakon što se biološki otac iseli.

Dokazi o seksualnom kaosu su svugdje oko nas. Svakog dana više mojih pacijenata mi daju razna svjedočanstva. Na primjer, jučer sam pričao sa ženom koja se pokušala ubiti nakon što se njezina, uskoro šesnaestogodišnja, kćer iselila iz kuće zajedno sa osmomjesečnim djetetom kako bi živjela sa svojim novim 22-godišnjim dečkom. Ne trebam ni napomenuti da taj dečko nije otac djeteta nego muškarac kojeg je nedavno srela u noćnom klubu. Otac djeteta je "van slike", kao što to opisuju na kraju veze: ovdje očevi samo ulaze i izlaze, izlazak u pravilu slijedi nakon ulaska sa nedoličnom brzinom.

Majka je imala 14 godina kada se pojavio otac. Nakon što je otkrio da je trudna, učinio je ono što puno mladića danas radi u takvoj situaciji, pretukao ju je. Time ne samo da iskazuju svoje osjećaje nego ponekad dovode i do pobačaja. U ovom slučaju se to nije dogodilo, umjesto toga, moja pacijentica je uhvatila oca in flagrante delicto(dakle dok ju je tukao), napala ga i uspjela ga ozljediti tako da je završio u bolnici. Kada su bili u bolnici, dogovorili su se; ona ga neće prijaviti zbog odnosa sa maloljetnicom, a on neće prijaviti nju jer ga je napala.

Moja pacijentica je nakon toga potrošila ono malo novca što je imala na unukinu odjeću, kolica, kolijevku, posteljinu i tako dalje, čak se i zadužila 1500$ kako bi joj omogućila malo udobnosti. Njezina kćer se odlučila iseliti što je užasnulo i ponizilo moju pacijenticu.

Užasnulo ju je odsutstvo unuke, za koju misli da je žrtvovala toliko puno. To je njen prvi prigovor kojeg sam imao prilike čuti. Nije osuđivala niti spolno ponašanje svoje kćeri niti druga dva muškarca. Da otac njene unuke nije bio nasilan, ne bi nikada ni pomislila da je nešto pogrešno u tome da je taj muškarac spavao sa njenom kćeri; i kako nije učinila ništa kako bi obeshrabrila tu vezu, zapravo ga je ohrabrivala. Njena kćer se ponašala onako kako bi to očekivala od bilo koje djevojke tih godina.

Naravno, možemo tvrditi da je takvo pogrešno ponašanje prisutno oduvijek jer seksualni prekršaji nisu ništa novo na ovome svijetu, povijest nas uči o raznim perverznim i nečasnim ponašanjima. No, ovo je prvi put u povijesti da postoji masovno poricanje kako spolni odnosi imaju nešto sa moralom ili da trebamo postaviti neka moralna ograničenja. Ne iznenađuje da su posljedice tog poricanja velike stope razvoda i vanbračni život, kao i neki drugi fenomeni. Seksualna revolucija je prije svega promjena moralne osjetljivosti, promjene prema izrazito vulgarnim osjećajima, razmišljanjima i ponašanju.

Gledajući britansku komediju iz sredine 1950ih, shvatio sam brzinu i temeljitost takve promjene. U jednoj sceni filma ogorčeni otac trudne djevojke iz radničke obitelji zahtjeva da je dječak koji je spavao sa njome sada mora i oženiti. Publika oko mene se bespomoćno smijala apsurdnosti takvog staromodnog zahtjeva, a to nam se prije samo 45 godina činila kako normalna i neosporna stvar. Takva naivnost nije za nas superiorne i prosvijetljene, dokazujemo svoju sofisticiranost jer smatramo da je to smiješno.

Mogli bi se zapitati tko je imao dublje i suptilnije moralno razumijevanje ljudskih odnosa; publika iz sredine 1950ih ili onda današnja? Tadašnjoj publici ne bi trebali ukazivati da kada je dijete začeto, otac ima dužnost ne samo prema djetetu nego i prema majci; dakle njegove želje nisu najvažnije i da on nije samo pojedinac nego i član društva čija očekivanja mora ispuniti ukoliko želi zadržati poštovanje; moralne obaveze prema ženi nisu prepreka kvalitetnoj vezi sa njome nego preduvjet za takvu vezu. Nasuprot tome, današnju publiku u takvoj situaciji bi jedino brinule namjere pojedinaca u toj situaciji, neobuzdane ikakvim moralnim ili društvenim ograničenjima. Prema modernom razmišljanju, neobuzdana osobna sloboda je jedini cilj kojem trebamo težiti, sve što se nađe na tom putu je prepreka koju je potrebno prevladati.

Ipak, istodobno u toj istoj publici postoje mladi ljudi koji teže upravo onome što smatraju da trebaju ismijavati; mlade djevojke se nadaju da će pronaći muškarca koji će joj udvarati, voljeti je, poštovati je, biti uz nju i biti otac njenoj djeci, a postoje i mnogi muškarci sa uzajamnom željom. Često čujem od svojih pacijenata kako se žele skrasiti i živjeti u normalnoj obitelji, ali nemaju nikakvu ideju kako postići taj cilj koji je nekad bio dostupan svima!

Svakodnevno možemo čitati u novinama o slomu svih vrijednosti koje nas vezuju uz tradicionalne običaje vezane uz seksualne odnose. Prošli tjedan, britanske novine izvjestile su o trećem djetetu homoseksualnog para kojeg im je rodila surogat majka, a liberalne novine izvjestile su(naravno sa implicitnim odobravanjem i divljenjem) o rastućem trenu među ženama koje postaju trudne putem umjetnog osjemenjivanje, poput stoke. Naravno, ljudske spolne aktivnosti nisu bile čvrsto vezane samo uz rađanje, čak niti prije pojave kontrola rađanja; ali sigurno je ovo prvi put da je rađanje neopovezano sa ljudskim seksualnim aktivnostima.

Zahvaljujući seksualnoj revolucija dolazi do višestrukih zabuna. U društvu u kojem dolazi do seksualnih veze bez ikakvog razmišljanja, već i sugestivna primjedba može rezultirati parnicom; upotreba eksplicitnog seksualnog rječnika je de rigueur u književnim krugovima, ali medicinski časopisi se boje koristiti riječ "prostitutka" pa pišu "seksualna radnica"; komentatori koriste riječ "transgresivno", posebno vezano uz seks, kao pojam automatskog odobravanja kada govore o umjetničkim djelima, ali seksualni prijestupnici koji odlaze u zatvor moraju biti pod zaštitom zbog ubojitih napada od strane drugih zatvorenike, tjeskoba zbog seksualnog zlostavljanja djece javlja se paralelno sa ravnodušnošću o dobi pristanka; obavezna spolna edukacija nam je pokazala da nije nespojiva sa činjenicom da trećina svih trudnoća u Britaniji završi pobačajem i velikim brojem tinejđerskih trudnoća; uklanjanje svake pravne razlike između braka i kohabitacije je u skladu sa zahtjevom da homoseksualni parovi isto mogu stupiti u brak i da mogu imati ista tradicionalan prava koja dolaze sa brakom; i dok posvajanje postaje sve teže vjenčanim parovima bez djece, sada i homoseksualni parovi imaju to isto pravo. Pravo lezbijki na umjetno potpomognutu oplodnju putem sperme homoseksualnih muškaraca također se provodi zbog principa nediskriminacije, a 60-godišnja žena je sasvim očekivano tvrdila da i ona ima isto pravo na in vitro oplodnju. Seksualna sloboda je dovela do porasta, ne smanjenja, nasilja među spolovima, i od strane muškaraca i od strane žena: ljudi rijetko uzimaju u obzir želje ostalih jer su u potrazi za slobodom koju pokušavaju prakticirati, posljedica je porast nepovjerenja i ljubomore - tog velikog i starog pokretača nasilja, baš kao što i Otelo potvrđuje. Naše doba se divi seksualnom atleticizmu, ali osuđuje grabežljivo ponašanje. Nestaju granice između spolova, muškarci kirurškim operacijama postaju žene, žene muškarci, a zahtjevi za tolerancijom i razumijevanjem postaju sve prisutniji i zapovjedni. Jedina dopuštena osuda u pristojnom društvu je da nijedna osuda nije dopušten.  

Stoljeće reakcionizma protiv viktorijanskog čistunštva, represije i licemjera, kojeg predvode intelektualci koji su zamijenili svoje osobne probleme za probleme društva u cjelini, stvorilo je tu konfuziju. Čini se kao da su ti intelektualci u stalnom bijegu od svojih strogih, nepopustljivih i dosadnih predaka – i kao da su uzeli za neiscrpan vodič mudrog ponašanja da se moraju ponašati suprotno onome što su govorili i činili njihovi preci, ili ono što bi ih najviše zasmetalo kada bi uopće bili u stanju zamisliti mogućnost takvog ponašanja.

Revolucije su rijetko masovni prevrati od strane potlačenih, izazvane nepodnošljivim uvjetima, a seksualna revolucija sigurno nije nikakva iznimka. Revolucija je imala svoje intelektualne prethodnike; paradu plitkih, uvrnutih i nepoštenih ljudi. Svi su bili utopisti, bez ikakvog razumijevanja ljudske prirode; svi su mislili da seksualne veze možemo dovesti do savršenstva ili tako da ih odvojimo od bilo kakvog moralnog suda ili tako da obrnemo moral koji se povezuje sa njima; svi su oni smatrali da je ljudsko nezadovoljstvo rezultata zakona, običaja i tabua. Nisu jedni od onih ljudi koji ozbiljno uzimaju Burkeovo upozorenje; "određeno je u vječnom zakonu stvari da čovjek neumjernog uma ne može biti slobodan": naprotiv, baš kao što i apetit često raste sa hranjenjem, tako su i zahtjevi revolucionara eskalirali kada bi prethodni zahtjev bio ispunjen. Kada očekivana sreća nije postignuta, analize problema su predlagale rješenje koje je ostalo isto kao i uvijek; više slobode, manje samokontrole. John Money, vjerojatno najutjecajniji seksolog posljednje trećine 20. stoljeća, uspio je čak i 1994. godine ozbiljno napisati da živimo u antiseksualnom društvu kojeg pogone tabui. Riješimo se preostalih tabua, rekao nam je, i ljudsko nezadovoljstvo će nestati samo od sebe.

Nije baš da postoji puno tabua koje možemo uništiti. Primjerice u mojoj bolnici, adolescenti i mlađa populacija kada dolaze u posjet svojim curama ili dečkima nerijetko se penju na krevet i počinju sa seksualnim igricama, iako su potpuno svjesni da ih vidi osoblje i ljudi u krevetima do njih. Takav odvratni nedostatak inhibicija bi nekoć smatrali znakom ludosti, ali danas ga prihvaćamo kao potpuno normalnog: prigovoriti takvom ponašanju činilo bi se nepoželjnim i smiješnim. Izgleda da nitko ne primjećuje da gubitak osjećaja srama znači i gubitak privatnosti; gubitak privatnosti dovodi do gubitka intimnosti; a gubitak intimnosti znači gubitak dubine. Zapravo, ne postoji bolji način odgajanja plitkih i površnih ljudi nego im dopustiti da žive u potpunosti otvoreni, bez ikakvog skrivanja.

Gotovo da ne postoji katastrofalna posljedica seksualnog društva koja ne pronalazi svoje apologete, čak i svoje utemeljitelje u radovima seksualnih revolucionara od prije 50 ili 100 godina. Nemoguće je ignorirati vezu imeđu onoga što se trebalo dogododiti i onoga što se stvarno dogodilo. Ideje imaju svoje posljedice, makar tek godinama poslije.

Uzmimo za primjer pitanje adolescentske seksualnosti. Među pravo-mislećima je dugo vremena vladalo pravovjerje kako je to posve normalno i potrebno ju je podržati. Svaki pokušaj promoviranja samokontrole bi imalo negativne posljedice pa bi takva seksualnost još jednom postala dio podzemlja, rezultirajući sa skrivenošću i još više tinejđerskih trudnoća. Zato britanski doktori moraju podržavati nezakonite seksualne radnje tako što dijele kontracepciju malodobnoj djeci bez da o tome informiraju njihove roditelje.

Zaštitnica te ideje je Margaret Mead koja je 1928., kada je ima 27 godina, objavila svoje djelo Coming of Age in Samoa zbog kojeg je postala doživotno slavna. Kada je umrla 50 godina poslije, knjiga se i dalje prodavala u nakladi od 100000 godišnje. Tek nekolicina studenata tijekom tih 50 godina nije ju pročitala ili barem bila upoznata sa porukama te knjige.

Mead je bila učenica antropologa Franza Boasa, ekstremnog kulturnog determinista koji je želio dokazati da je adolescenatska anksioznost, kao i većina važnih ljudskih stvarnosti, produkt kulture, a ne biologije, kao što se tada vjerovalo. Ako možemo negdje u svijetu pronaći društvo u kojemu adolescenati nemaju ograničenja, QED: hormoni nisu uzrok. Mead, na koju je intelektualno utjecao Boas i nevoisno od njega kako bi akaemski napredovala, bila je predodređena da pronađe u Samoi ono što je mentor želio da ona pronađe.

I uspjela je to pronaći, ili je barem to mislila. Pronašla je Južnomorski raj u kojem su adolescenati provodili godine između puberteta i braka u nesputanim seksualnim aktivnostima, što je više moguće sa što je više moguće ljudi. Nije bilo ljubomore, rivalstva, tjeskobe, krivnje, samo zabava- i mirabile dictu, nije bilo neželjenih trudnoća, pomalo iznenađujuća činjenica koja joj nikada nije zapela za oko. Dakle Mead je tako podržala Boasovu pretpostavku: pronašla je kulturu koja ima bolji odnos prema seksu nego mi, kao što dokazuje nedostatak nesreće kod Samoanskih adolescenata.

Naravno da je njen opis Samoe bio pogrešan: prevarili su je njeni ironični doušnici. Seksualni moral Samoe bio je prije puritanski nego liberalan, i puno toga je dugovao pokušajima Londonskog misionarskog društva, a ne zagovornicima slobodne ljubavi tijekom adolescencije ili u bilo kojem drugom periodu života.

Ipak, malo je ljudi koji zaziru od poruke da je moguće djelovati slobodno prema svojim željama bez ikakvih negativnih posljedica prema sebi ili drugima, i tako je Meadina knjiga postala autoritet. Ako je mladenačka seksualna sloboda moguća u Samoi sa samo pozitivnim društvenim i psihološkim posljedicama, zašto isto ne bi vrijedilo i u Sheffieldu i Schenectadyu? Čak i da je njen opis Samoe, iako nemoguć, bio točan nitko nije razmislio o tome je li takav model prikladan za Europu i Ameriku, ili bi već samo postojanje seksualnih običaja- celibata u vjerskim zajednicama kroz povijest – trebalo upućivati na univerzalnost takvog ponašanja.

I tako su generacije obrazovanih ljudi prihvatile Meadine ideje o adolescenatskoj seksualnosti kao ispravne i razumne. Smatrali su da je Samoansko uređenje prirodno, ugodno, zdravo i psihološki korisno. Nema sumnje da su neke ideje doživjele promjene kada su se iz akademskih krugova proširile do ljudi koji nisu pročitali njenu knjigu(ili bilo koju drugu): ali danas me ne iznenađuje kada upoznam ljude koji su počeli živjeti u seksualnom zajedništvu sa svojim dečkom odnosno curom još od 11-te ili 12-te godine, sve pred odobravajućim pogledom roditelja. Samo netko tko nema nikakvo poznavanje ljudskog srca – zapravo netko poput Margaret Mead – ne bi mogao predvidjeti posljedice; prijevremeni razvoj nakon kojeg slijedi trajna adolescencija i prerano zasićenje ovim svijetom.

Na primjer, inteligentna mlada žena od 20 godina došla mi je kao pacijent prošlog tjedna i požalila se na turobnost svog života. Odrekla se obrazovanja sa 13 godina kako bi se mogla posvetiti seksualnim odnosima, ali početno uzbuđenje je nestalo, a preostalo je samo sivilo i samogađenje. Kada je počela sa seksualnim odnosima, počela je vjerovati da je to ključ sreće i ispunjenja, da ništa drugo nije važno: ali kao i svaki drugi jednolični plan života, i ovaj se pokazao gorko razočaravajućim.

Naravno, nekadašnje granice, poput doba pristanka, koje su u jednom mjeri proizvoljne, ali ipak društveno potrebne, se krše, s tendencijom potpunog nestajanja. Tako djeca ulaze u seksualizirani svijet sve ranije i ranije, a društveni pritisak da se izlažu seksualnom ponašanju počinje sve ranije i ranije. Prijateljica koja radi kao učiteljica nedavno mi je ispričala kako je morala utješiti svog sedmogodišnjeg sina koji je bio u suzama jer ga je djevojčica u razredu vrijeđala, nazvala ga je djevcem. Pitala ga je zna li što ta riječ znači; "Ne, ", odgovorio je "ali znam da je to nešto strašno."

Ideje seksualnih revolucionara oko pitanja odnosa muškaraca i žena – o potrebi za sve većim seksualnim slobodama, i sve manje ograničavanja apetita – su toliko apsurdne i utopijske da je teško razumjeti kako ih je itko mogao ozbiljno razmatrati. Sama apsurdnost nije nikada sprečavala trijumf loših ideja, posebno ako su usklađene sa maštanjem o slobodi bez ikakvih ljudskih ograničenja. ... [1/2]... "

Autor teksta je psihijatar Theodore Dalrymple.

PS

Sjajan dokumentarac koji pokazuje kako je Margaret Mead(23) na temelju par mjeseci razgovora sa grupicom šaljivih adoloscentica u Samoi uspjela postati jedna od najslavnijih znanstvenica 20. stoljeća i utjecati na milijune ljudi. 

Arthur Eddington - objašnjava li znanost naše misli ?

Sir Arthur Stanley Eddington, (1882-1944) bio je profesor astronomije na sveučilištu Cambridge (potječe iz kvekerske obitelji). Najvažniji je astronom prve polovice 20. stoljeća, a proslavio se kada je 1919. godine dokazao da je Einstenova Opće teorija relativnosti točna promotrivši savijanje svjetlosti za vrijeme pomračine sunca. U nastavku jedan njegov zanimljivi citat vezan uz odnos aktivnosti mozga i istine;

"Recimo da prihvaćamo najekstravagantniju tvrdnju vezanu uz prirodni zakon, prihvatimo tvrdnju da su procesi našeg uma vođeni tim zakonima; svrha ove vježbe je istaknuti činjenicu da ljudski um ima sposobnosti koje nadilaze prirodni zakon po kojem funkcioniraju. Ako prihvatimo tvrdnju da je svaka misao u našem umu određena sa karakterističnom konfiguracijom atoma u našem mozgu, onda, ako prirodni zakon upravlja načinom na koji se izmjenjuju konfiguracije atoma, to znači da i prirodni zakon određuje koje misli će se izmjenjivati u našem umu.

Nastavimo; misao o tome koliko je "7 puta 9" u umu nekog dječaka ne izaziva pomisao na "65". Što je pošlo po krivu? U trenutcima razmišljanja sve se nastavlja po prirodnim zakonima koji se ne mogu mijenjati. Ipak, mi inzistiramo da je nešto pošlo po krivo. Koliko god blisko možemo povezati misao sa fizikalnim mehanizmom mozga, odbacujemo tu vezu čim uzmemo u obzir fundamentalno svojstvo misli – da može biti točna ili netočna. Mehanizmi mogu biti samo točni.

Kažemo da je mozak koji kaže da je "7 puta 9 jednako 63" bolji nego mozak koji kaže da je "7 puta 9 jednako 65"; ali to ne znači da je bolji kao sluga prirodnog zakona. Naše odobravanje prvog mozga nema veze sa prirodnim zakonom; određeno je sa mislima koje proizvodi, a to uključuje prepoznavanje domene drugog tipa zakona – zakona kojih se trebamo držati, ali mogu biti prekršeni.

Odbacite ideju da prirodni zakon može zamjeniti vjeru; on se sam ne može niti uhvatiti u koštac sa običnom tablicom množenja."

Arthur S. Eddington

Science and the Unseen World (1929)

Charles Babbage i Božanski Programer

"Promatramo najveće i najbolje ljudske sposobnosti, veličamo ih u svojoj mašti do neograničene mjere kako bi postigli nesavršeni primjer Beskonačne Moći koja je stvorila sve oko nas."

Charles Babbage

Prema nekim popularnim emisijama svi su bili Biblijski literalisti do objave "Podrijetla vrsta". To je obična glupost. Kada proučavate zapise značajnih osoba toga vremena shvatite da su uspjesi industrijske revolucije počeli utjecati i na rasprave o organskom podrijetlu. Shvaćanje prirode, ili barem podrijetla prirode, počelo se mijenjati prema slici progresivne, industrijalizirane Viktorijanske Britanije. Michael Ruse zapisuje u "Darwinovoj Revoluciji";

"Pedesetak godina prije nego što je počela naša priča, britanci su imali sjajne uspjehe u iskorištavanju sila prirode. Koristili su se poznatim zakonima koji su omogućavali da strojevi obavljaju posao bez ljudskog uplitanja, brže i efikasnije no što su ikada mogli sanjati. Industrijski napredak nastavio se i kroz razdoblje koje nas zanima. Primjerice tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća došlo je do razvoja željeznice koja je neizmjerno ubrzala putovanje kroz Britaniju. Sve je to naravno imalo i utjecaj na razmišljanje viktorijanskih ljudi... Savladali su prirodu; koristili su njene zakone kako bi koristili mehaničke naprave bez ikakvog ljudskog uplitanja. Dakle Bog, koji je pokazao svoju ljubav kroz takav napredak, mora i sam biti u mogućnosti napraviti istu stvar. Bog je vrhovni industrijalac. Ako mi možemo automatizirati procese, Bog sigurno može stvoriti vrste automatski i time pokazati svoju snagu."

Jedan važan faktor u tome je bio i Charles Babbage, matematičar, filozof i izumitelj koji je prvi osmislio koncept računala kojeg možemo isprogramirati. Godine 1873. Babbage je izdao seriju radova o prirodnoj teologiji koji su bili insprirani Paleyevim konceptom Božanskog dizajnera.

"S obzirom da je razmišljao u terminima svog omiljenog stroja, Babbage je zamislio Boga kao znanstvenika i programera, koji se koristi prirodnim zakonima kako bi stvorio svemir. Umjesto da se "stalno upliće, mijenja zakone koje je prije odredio; i tako sam sebi uskraćuje najveći atribut svemoćnosti.", napisao je nebeski program u vremenu stvaranja. Takvi detalji poput stvaranja novih vrsta i čuda su dakle potprogrami koje poziva iz nebeske biblioteke(vjerojatno su stvari kao grijeh, zarazne bolesti i nepotrebni organi su bugovi u sustavu). Babage pretpostavlja da je Bog stvorio "jedan opći i razumljivi zakon, iz kojeg sve ostale vidljive forme, i u organskom i anorganskom svijetu nastaju, koji su nužna posljedica uporabe tog zakona na materiju", takav zakon bi bio odgovoran za "sve kombinacije i modifikacije materije".

Oduševljeno citira Herchelovo pismo u kojem on kaže;

"Mnogi će bez sumnje smatrati da su vaše spekulacije presmione, ali dobro je odmah se suočiti sa poteškoćama. Što se mene osobno tiče, mislim da je neadekvatno prilikom promišljanja Stvoritelja prepostaviti da su Njegove kombinacije iscprljene prilikom prijašnjih djela, iako nas u ovome, kao i svim drugim Njegovim djelima vodi analogija u kojoj pretpostavljamo da djeluje kroz niz međusobnih uzroka, posljedica je nastanak novih vrsta. Kada bi razmišljali o tome, shvatit ćemo da se radi o prirodnom, a ne čudesnome procesu."

Dakle ono što vidimo u mislima Herschela i Babbagea jest pomak od čudesne prema darwinove slike prirodnih zakona. Ipak za Babbagea; "što je veći broj posljedica nekog zakona, i što ih bolje možemo predvidjeti, veće je i znanje i inteligencija koju pripisujemo biću koje je stvorilo zakon". Tako da činjenica da je podrijetlo organskih tvari vezano uz zakon samo svjedoči slavu Božju. Složio se sa Herschelom da djelovanje zakona na materiju pruža dokaz za postojanje Boga, "dao je odjednom svakome atomu bitne karakteristike, proizveo i podredio agente". Dakle Bog djeluje i kao proizvođač i kao programer.

No što sa očitim kršenjem prirodnih zakona koja su zanimale filozofe? Babbage je nalazio odgovor u svojem radu o strojeva za računanje. Kao što Ruse zapisuje;

"osmislio je genijalnu analogiju prema svom radu na strojevima za računanje, pokazavši da bi mogao isprogramirati stroj da pokazuje prirodne brojeve od 1 do 100000001, a zatim bi se stroj počeo drugačije ponašati i ispisivati brojeve od 10001002. Babbage je tvrdio da je ista stvar i sa Božjim zakonima- potpuno su pravilni, ali imaju ugrađenu sposobnost i nužnost da izvršavaju neočekivane stvari ... Drugim riječima, Babbage je postavio argument zakona, tvrdeći da što se nešto čini neobičnijim to više pokazuje raskoš Božjeg zakona."

Babbage se zatim pozabavio Humeovim argumentom protiv čuda iskoristivši matematičke vjerojatnosti, primjetivši da filozof "nije baš upoznat sa doktrinom".

Jedna zanimljiva pjesnička slika Babbageove teološke opservacije je ideja da Newtonova fizika akcije i rekacije znači da jednom izrečena riječi ne bi nikada bila izgubljena. Dakle "zrak je prostrana knjižnica, čije stranice su ispunjene sa svime što je čovjek ikad rekao, žena šapnula" pa su "zemlja, zrak i ocean vječni svjedoci svega što smo učinili".

Kritiziravši trgovce robljem koji bacaju svoju ljudsku robu u more primjetio je;

"Kada čovjek nestane sa planeta, pitajte bilo koju česticu zraka koja će lebdjeti nad zemljom i čut ćete o okturnom ponašanju tiranina. Pitaje bilo koji val koji se sudara sa obalom i reći će vam o žuboru vode koji se javio nad svim njegovim žrtvama: suočite ubojicu sa svim tjelesnim atomima njegovih robova i u mirnom trenutku iščitat će prorokove riječi – Tada Natan reče Davidu: Ti si taj čovjek!"

Preuzeto sa bloga Quodlibeta.

PS

Charles Babbage bio je sjajan matematičar koji je uspio osmisliti(ne i izgraditi) prototip modernog računala(uz to je imao dosta drugih zanimljivih izuma i pokušaja), koristio se matematikom i računalnim analogijama prilikom filozofskih rasprava i branjenja vjere, ali više o tome nekom drugom prilikom.