Dobro je pitanje izaziva li lažna ili istinita optužba više ogorčenja kod optuženika.
Kada je par dana prije Papinog posjeta Britaniji, Kardinal Kasper izjavio da je dolazak na Heathrow poput dolaska u zemlju trećeg svijeta, odmah su ga napali oni koji mrze kardinale iz principa, i odmah su ga optužili za rasizam, optužba protiv koje ne postoji obrana.
Iako izraz Zemlje trećeg svijeta nema rasnu kategoriju, brzo posezanje za tom optužbom podsjeća me na Learovu opasku u IV činu;
Zašto bičuješ tu bludnicu?
Razgoliti svoja leđa.
Vatreno želiš da s njom činiš
ono zbog čeg je sada bičuješ.
Drugim riječima, optužba za rasizam je često samo dimna zavjesa za napadačeve vlastite sumnje.
Očito je svima koji su upoznati sa Heathrowom da se kardinalova izjava o našoj najvećoj zračnoj luci može protumačiti na druge načine: jer neorganiziranost, atmosfera koja je uvijek na rubu kaosa i kolapsa kojeg kao da može pokrenuti svaki putnik, prenapučenost, sama fizička neurednost, dovode nas do pomisli o gradovima Trećeg Svijeta. Je li netko čuo da ljudi biraju koristiti Heathrow ako postoje druge alternative samo zato jer vole iskustvo trećeg terminala? Takva ideja je apsurdna; samo pitanje nam daje i odgovor; iako nam je ponekad zanimljiva ideja da se smucamo okolo, prilikom dizajnirana zračne luke to nije ono što želimo.
Drugim riječima, strašna krivnja Kardinala Kaspera je ta što je bio u pravu, skrenuo je pažnju na neugodne aspekte naše stvarnosti koje najradije ne bi gledali jer ne želimo uložiti trud, niti otrpiti troškove koji bi bili potrebni da to promijenimo.
Veliki dio neprijateljstva prema Papinom posjetu je također bio uzrokovan činjenicom da je Papa u pravu, barem u nekim stvarima, poput nedostatnosti konzumerističkog materijalizma kao temelja naše egzistencije. Postoji tek par tipova ljudi koji su nam odbojniji od propalih materijalista, a upravo su britanci postali takvi materijalisti(odnosno veliki broj britanaca). Bez ikakvog razmišljanja troše ono što nemaju i zbog toga su mnogi od njih tako groteskno debeli, ali i zaduženi. Doista, jedva da postoji neka vrsta deficita ili duga kojeg kao nacija nismo prigrili samo kako bi mogli nastaviti našim vulgarnim i degradirajućim putem. Nacija koja se tako ponaša nema niti časti niti samopoštovanja, bilo kolektivnog bilo individualnog. Jasno je to vidio Benedikt XVI; i ako je točno ono što je zapisao jednom prilikom George Orwell kako smo potonuli toliko duboko da je uočavanje očitog prva dužnost inteligentnog čovjeka, onda čak možemo Papu nazvati Orwellom našeg vremena.
Zahvalnost je rijetka nagrada za one koji vide nepoželjnu istinu jasnije od drugih; upravo suprotno. No Benediktov zločin, osim što je Nijemac, je što propušta(ili još gore što odbija) ignorirati neugodne posljedice konzumerističkog materijalizma prilikom svog razmišljanja, a svi pravomisleći ljudi bi to trebali ignorirati. Papa predstavlja izazov našem utilitarističkom razmišljanju; drugim riječima, on je heretik kojeg je potrebno ekskomunicirati iz Crkve Pravednog Liberalizma.
Istaknuvši promašaje, opasnosti i empirijski loše rezultate suvremenog racionalističkog utopizma, Papa potencijalno provocira duhovnu krizu poput one koje se prisjeća John Stuart Mill u svojoj Autobiografiji. Kada je imao dvadeset godina, Mill kojeg su naučili da predviđa koliko užitka će pojedina akcija postići(eng. felicific calculus), upitao se jedno pitanje što je rezultirali razornim posljedicama;
"Pretpostavimo da se svi vaši životni ciljevi ostvare, da se odjednom dogode sve promjene koje priželjkujemo u institucijama i razmišljanjima: bi li to rezultiralo velikom radošću i srećom za vas? Neukrotiva samosvijest je odgovorila NE! Ta spoznaja je rastužila moje srce: temelji na kojima sam izgradio svoj život su nestali. Svu svoju sreću sam pronalazio u kontinuiranoj potrazi za tim ciljem. Cilj je izgubio svoj sjaj, i kako bi me to ikad više moglo zanimati? Izgleda da više nije postojala stvar za koju bih mogao živjeti."
Drugim riječima, Benedikt XVI ne predstavlja izazov pojedinoj društvenoj politici nego cijelom Weltanschauungu, a ništa ne izaziva bijes kao propitivanje upitnog Weltanschauunga.
Potrebno je da ovdje izjasnim svoje interese, odnosno nedostatke istih. Isto kao što netko ne može pisati o pitanju kontrole duhana bez da prethodno naglasi posjeduje li dionice duhanskih kompanija, tako i ja moram naglasiti da nisam katolik, nisam niti religiozan, tako da nisam apologet kurije ili bilo koga drugog. Zapravo nisam sklon niti sustavnom analiziranju, nemam kapacitet i strpljenja za takvo nešto. U puno stvari se ne slažem sa Papom, ali to ne znači da ga zato i mrzim.
Poprilično ekstravagantni izrazi antagonizma prema Papi – primjerice poput onog da bi ga trebalo uhititi zbog zločina protiv čovječnosti – čini mi se da izražavaju vrlo čudno, gotovo paranoično, stanje uma. Iako uvijek oklijevam prilikom korištenja frojdovskih koncepata, ideja projekcije, pridodavanja drugima sramotnih tendencija, misli ili ponašanja u kojima je netko sam sudjelovao ili barem ima želju, je ovdje primjerena.
Kao što svi znaju, Katolička Crkva je bila upletena u skandale vezane uz seksualno zlostavljanje djece od strane svećenika i drugih redovnika. Papina navodna popustljivost i odgovornost za zlostavljanje djece navele su ljude poput Hitchensa i Dawkinsa da zatraže uhićenje Pape zbog zločina protiv čovječnosti, na temelju doktrine univerzalne nadležnosti za takve zločine.
Nitko ne tvrdi da je crkva uvijek djelovala sa prikladnom žestinom u rješavanju tog problema, ali to nije problem Crkve(barem ne većinom), upravo suprotno. Univerzalno je prihvaćen podatak da je vjerojatnost fizičkog i seksualnog zlostavljanja od strane očuha puno puta veća od vjerojatnosti da će to nedjelo učiniti biološki otac; i s obzirom da su očusi danas postali češća pojava nego prije, zahvaljujući socijalnim reformama kroz posljednjih pedeset godina, većina zlostavljanja djece u ovoj državi su rezultat njihovih nedjela. Još gore, poznato je i da mnoge majke ne reagiraju na takvo zlostavljanje zato što žele zadržati neke pogodnosti očuha.
Kada tako razmišljamo, ako bi uhitili Papu zbog zločina protiv čovječnosti, onda bi trebali uhititi i sljedeće kategorije ljudi;
- razvedene ljude sa djecom
- očuhe
- samohrane majke
- feministkinje i sve druge koji zagovaraju opuštene brakove i jednostavne razvode, uključujući novinare
- sve zakonodavce koji su olakšali proces razvoda i sve vladine ministre koji ili nisu podržali brakove putem fiskalne politike ili su ih čak oslabili putem takvih politika
- sve suce i druge odvjetnike koji su podržavali zakone o jednostavnom razvodu umjesto da su to odbili činiti
- sve socijalne radnike i službenike socijalnih ureda koji su podržavali pogodnosti samohranih roditelja(izuzev udovica) i mnogih drugih
Nadam se da ne moram istaknuti da nisam za uhićenje i suđenje možda i 40% populacije između 25 i 60 godina, ili da očekujem da se sekularni 'liberali' uhite, bilo sami sebe ili međusobno, ali slijedeći argumente nekih njihovih predstavnika upravo bi to trebali učiniti. Stvarno, već i sama činjenica da liberali koriste takve izraze o uhićenju, pokazuje da se ispod maske liberalizma skriva autoritarizam zbog kojeg Benedikt XVI izgleda vrlo liberalno. Žele argumente utvrditi uhićenjem: drugim riječima, određuju tko može uhititi koga, pretpostavljajući da će oni uvijek biti ti koji će držati lisice.
Kao što je poznato, Dawkins je sugerirao da bi vjerski odgoj trebali smatrati zlostavljanjem djeteta, jer se prema njemu radi o obliku zlostavljanja; ali onda se ipak povukao jer je očiti zaključak da bi takav odgoj trebao biti ilegalan. Naravno, postoji više stupnjeva zlostavljanja djece baš kao i u svakom drugom zločinu; ali ako vjerski odgoj nije toliko zlostavljački da bi bio podložan pravnim sankcijama, možemo li ga onda nazivati zlostavljanjem djece s obzirom na trenutne konotacije koje taj izraz ima?
S obzirom da su inteligentni ljudu poput Dawkinsa, i mnogi slični, bili toliko nelogični po pitanju Papina posjeta, ne bi li trebali pretpostaviti duboku emocionalnu zbunjenost unutar njih samih; primjerice, onu koja je uzrokovana jakim i nenaviknutim izazovom njihovom lomljivom Weltanschauungu?
PS
Pretpostavljam da je najupečatljiviji dio teksta priča oko uhićenja, čini se da je Theodoreov argument protiv optužbi nekih ateista kako je Papa brinuo o zaštiti crkve, a ne djece, sama činjenica kako Britansko društvo ne čini ništa po pitanju zaštite djece jer je u društvu prihvaćena filozofija koja je rezultirala sa katastrofalnim posljedicama. Sama pojava Pape naravno iritira osobe koje su predvodnici tih trendova, tako da priča oko uhićenja nije toliko bitna sama za sebi, ali je očito indikator sukoba ideologija u kojoj se neke strane nisu baš pokazale tolerantnim kakvim se vjerojatno zamišljaju. Ako ne znate pozadinu posjetu o kojoj piše Theodore, bez brige, niste ništa propustili, a o tom posjetu možete više saznati na službenim stranicama. Koliko se sjećam i hrvatski mediji su od toga posjeta prenijeli samo žutilo, ali su zato neki anonimni komentatori imali bolje(možda ne savršene) analize;
Po prvi put u povijesti - i to ne samo u ovoj našoj modernoj koje se sjećamo i koju poznajemo - nego doista po prvi put u povijesti čovječanstva kao takvog jedan rimski Papa, nasljednik Svetog Petra na apostolskom prijestolju i duhovni poglavar najveće globalne vjerske zajednice dolazi u službeni državni posjet Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske.
Bilo je hočašća i dolazaka rimskih Papa i u prošlosti - ali nikada do sada na službenoj razini uz najviše državničke počasti, paradu Kraljevske garde, posjet Njenom Veličanstvu Kraljici u Buckighemskoj palači - izravnoj potomkinji najvećeg heretika i odpadnika od rimske Crkve, Kralja Henrika VIII-og, i drugoj najvažnijoj "braniteljici vjere" na Svijetu - vjere koja je kršćanska, ali koja okuplja one kršćane koji se ne klanjaju Rimu i ne štuju Svetog Oca Papu - ali vjeruju u istu Bibliju i u iste svete tekstove, evanđelja, Božje zapovjedi te se mole najčešće istim ili vrlo sličnim molitvama.
(prije posjeta)
U političkom smislu Papin posjet dao je golemi "vjetar u leđa" britanskim konzervativcima i poprilično poljujao apsolutizam materijalističke celebrity-kulture koju godinama promiču masovni mediji. Davidu Cameronu u relativno ranoj fazi njegova premijerskog mandata ništa se ljepše nije moglo dogoditi.
On sam je upečatljivim govorom na ispraćaju Svetog Oca u Birminghamskoj zračnoj luci - rekao da je Papa "došao u Britaniju obratiti se zajednici od 6 milijuna katolika, ali da ga je čulo 60 milijuna britanaca, koji mu mogu biti samo zahvalni na porukama i na pozivu da sjednu i razmisle o sebi, svom životu i budućnosti svoje zemlje". Sada kada je sve završeno postaje kristalno jasno zbog čega je i zašto David Cameron izbjegavao susret sa Papom tijekom prva dana njegova boravka u GB te odredio da u svim protokolarnim prigodama tijekom tog razdoblja Vladu predstavlja njegov zamjenik, liberalni demokrat Nick Clegg. Poruka je bila jasna: "Ja znam o čemu Papa priča - ti ga slušaj, potrebno ti je!"
U srazu dviju drevnih diplomacija može se reći da je Vatikanska prošla bolje, ali treba uočiti i da je britanska bila iznimno suzdržana - odnosno da je svjesno dopustila Svetoj Stolici da svoje evangelizacijske i anti-sekularističke poruke manje-više neometano iznese na najvišoj razini.
Papa je dakle u Britaniju došao pomoći dijelu same britanske javnosti, onom koji se i sam osjeća ugroženim pred naletom "novog ateizma". Papine poruke bile su blago izrečene, ali u svojoj suštini to nisu bile nimalo blage poruke, štoviše: Papa je "novom ateizmu" uzvratio možda i najradikalnijim zagovaranjem vjerske i vjerničke poniznosti - te uznošenjem emocionalnog "srca" na istu razinu kao i znanstvenog "razuma". Štoviše pozicionirajući "razum" u izravnu ovisnost od onoga što "srce" osjeća.
Mislim da mnogi u Britaniji tu poruku još nisu potpuno dešifrirali - a kada je dešifriraju biti će još nezadovoljniji nego li su danas.
(neposredno nakon posjeta)
Posao Pape nije da svoje odluke prilagođava javnom mnijenju - a pogotovo ne ateističko-agnostičnom, nego da ih donosi tako da budu od interesa za Crkvu i njene vjernike.
Pedofilije neće nestati ma što Papa uradio ili ne uradio. No postoji realna opasnost da pod izgovorom "borbe protiv pedofilije" nestane sama Crkva, odnosno da joj se naruši moć i utjecaj. Papa to ne smije dozvoliti, a ovaj konkretni Papa Ratzinger očigledno nema niti namjeru to dozvoliti.
I zato ga mnogi vole. Ljubav onih koji ga vole puno je snažnija od mržnje onih koji ga ne vole!
