Agora i Hipatija – još jednom!

Već sam objavio dva posta koja se bave događanjima u Aleksandriji i Hipatijom; Kako kršćani nisu uništili Aleksandrijsku knjižnicu i Film Agora - priča o pravim fundamentalistima, ali izgleda da je film Agora imao dosta utjecaja tako da se svako malo javljaju komentatori inspirirani filmom. Tim O'Neill, povjesničar amater (i ateist) odlučio je još jednom obračunati sa takvim pričama, iako odgovara na konkretnu recenziju iznosi dosta podataka koji će Vam sigurno biti zanimljivi. (O'Neill uređuje blog Armarium Magnum i stranicu 'History vs The Da Vinci Code' koja analizira Brownove tvrdnje i uspoređuje ih sa povijesnim dokazima.)

izvorni članak: A Geologist tries History (or "Agora" and Hypatia Yet Again)

Dvije godine nakon premijere, Amenábarov film Agora nastavlja i dalje promovirati moderne mitove o povijesti znanosti. Najnovija žrtva koja je progutala tu bajku je geolog Donald Prothero, jedan od blogera (na Skepticblogu), napisao je recenziju pod nazivom "Hypatia, Agora, and Religion vs. Science". Prothero je sveučilišni profesor geologije koji piše protiv kreacionista i nešto novijeg pokreta "inteligentnog dizajna", iako zbog toga zaslužuje naše pohvale izgleda da je to imalo kao posljedicu bezrezervno prihvaćanje "teze okonfliktu" tako da je sretan što ju podržava verzija povijesti ispričana u Agori. Naravno, vjerojatno nije pošteno od nas što očekujemo da geolog zna nešto o Kasnoj Rimskoj povijesti ili o ranoj povijesti znanosti; ali izgleda da njegovi čitatelji vide autoritet u njemu, barem sudeći po komentarima. To je dosta zabrinjavajuće jer iako se poziva na "znanstvene izvore" pomoću koji je napisao recenziju, potpuno je unakazio povijest vezanu uz tu priču.

Nije baš dobro krenuo jer odmah na početku citira Hipatiju; odnosno iznosti Hipatijin "citat" koji je zapravo suvremeni lažnjak:

Bajke treba podučavati kao bajke, mitove kao mitove, a čuda kao pjesničke maštarije. Podučavati praznovjerje kao istinu je najgora stvar. Dječji um ih prihvaća i vjeruje u njih, tek nakon puno boli, možda čak tragedije, se može osloboditi toga. Zapravo, ljudi će se boriti za praznovjerje baš kao i za istinu – često i srčanije, s obzirom da praznovjerje toliko imaginarno da ga ne možete opovrgnuti, ali istina je točka gledišta tako da je promjenjiva

Radi se o dobrim savjetima, posebno "bajke treba podučavati kao bajke", to je savjet kojeg je Amenábar trebao poslušati prije nego što je snimio film. No, taj "citat" je izmišljotina, osmislio ga je američki pisac, trgovac sapunom i ekscentrik Elbert Hubbard u svojoj knjizi "Little Journeys to the Homes of the Great Teachers" iz 1908. godine. Hubbard je izabrao Hipatiju kao jednu od "velikih učitelja" ali je ostao zatečen neugodnom činjenicom da zapravo nemamo gotovo ništa od Hipatijinih zapisa ili učenja, a zbog toga ju je teško prikazati kao "veliku". Taj problem je riješio tako što je jednostavno izmislio neke stvari, uključujući i navedene mudre riječi.

Prothero dalje hvali Agoru kao "dragulj od filma" i opisuje produkcijsku vrijednost, scenografiju i tako dalje. Tu nema problema, ali onda se bacio u neke hrabre izjave o povijesti;

Središnja priča prati Hipatiju iz Aleksandrije (rođena 350-370 AD, umrla 415 AD), koja je živjela u helenističkoj Aleksandriji tijekom posljednjih dana Rimskog Carstva. 

"Posljednjih dana"? Aleksandrija je bila dio Istočnog Rimskog Carstva koje nije palo još nevjerojatnih 1038 godina nakon Hipatijine smrti. Očito se radi o nekim poprilično dugim "posljednjim danima". Prothero nastavlja;

Većina povijesnih događaja prikazana je u filmu precizno koliko god je to moguće prema saznanjima povjesničara, od vjerskih tenzija do uništenja Aleksandrijske knjižnice(i neprocjenjive zbirke antičkih radova) od strane kršćanske rulje koja je smatrala da su filozofija i učenje poganska i idolopoklonička stvar, pa sve do prikaza podčinjavanja Rimskog Carstva pod kršćanske vođe. 

Naravno, tek nekoliko događaja u filmu je ispravno prikazano, kao što sam pokazao u svoja prošla dva posta (vidi "Agora" and Hypatia - Hollywood Strikes Again" te "Hypatia and 'Agora' Redux" [hrvatski prijevod]). Nema dokaza za postojanje ikakve knjižnice u Serapeumu, a ideja da su "kršćanski vođe" smatrali filozofiju i učenje "poganskom i idolopokloničkom" stvari je jednostavno besmislena. Prothero nas dalje uvjerava kako je "Hipatija praktički jedino istaknuto žensko ime među učenjacima u antičkom svijetu", što je također pogrešno. Primjerice, samo generaciju poslije Hipatije imamo još jednu slavnu filozofkinju u Aleksandriji, Aedisiu. Ne samo da je bila slavna učenjakinja i predavačica i žena, nego je bila i poganka. Ipak nekako je uspjela biti neometana od strane kršćanske rulje, to bi nam trebalo ukazati da prikaz povijesti u filmu kojeg Prothero smatra tako čvrstim zapravo nije istinit.

Prothero nastavlja i kaže da Hipatija "možda je možda nije izumila astrolab i hidrometar". Njegov oprez je dobrodošao, posebno jer te tvrdnje nemaju nikakvog temelja. Ideja da je ona "izumila" hidrometar se temelji na pismu kojeg je dobila od Synesiusa koji ju traži da izradi jednog takvog za njega. Zašto je to pismo rezultiralo idejom da je Hipatija izumila taj instrument je zagonetka jer Synesius mora njoj objasniti što je hidrometar i kako radi. Čini se kao čudna stvar za objašnjavanje nekom tko ga je izumio. Očito je da to traži od nje jer su u Aleksandriji bili majstori koji su znali izgrađivati razne instrumente(dok ih u Kreti nije bilo). Prothero nastavlja:

Film prikazuje njezin lik kako ispituje Ptolemejsku astronomiju i istražuje heliocentrični model Hiparha iz Samosa, osmišljava Keplerove eliptične orbite kao rješenje problema heliocentrizma. Ovaj zadnji dio je vjerojatno fikcija, ali Hipatija je takav simbol znanosti i feminizma stoljećima tako da je gotovo svaki autor uljepšao priču o njoj. 

Zapravo, nije samo "zadnji dio" fikcija (i tu nema "vjerojatno") – ne postoje nikakvi dokazi da je Hipatija preispitivala Ptolemejski model; kako je bila kći Ptolomejevog najboljeg poznavatelja, cijela ideja da bi preispitivala model je fantazija. Naravno, promotori filma su zadovoljno predstavili taj dio kao povijest, sa video snimkom (voxpopuli) na ulicama njemačkog grada koja je poslužila kao reklama za film, prikazani su naivni ljudi kojima govore kako je Hipatija otkrila heliocentrizam. Bili su iznenađeni činjenicom da nikada nisu čuli za to. Naravno, ne bi trebali biti iznenađeni jer se radi o običnoj gluposti. Prothero je također pomješao antičke znanstvenike – znanstvenik na kojeg se pokušao referirati je bio Aristarh, a ne Hiparh iz Samosa; potonji je proučavao astronomiju, ali definitivno nije bio heliocentrist.

No, nijedna priča o Hipatiji nije završena bez promoviranja mita kako joj je živoj oderana koža:

Na kraju je kršćanin, bivši rob, uguši kako bi je spasio od bolne smrti zbog toga što je poganka i vještica, no prikaz nije ni približno strašan kao stvarnost. Prema povijesnim zapisima, kršćanska rulja ju je otela iz kočije, svukla do gola, oderala ju sa oštrim krhotinama i onda vukla njeno tijelo ulicama. 

Za ovo možemo zahvaliti našem starom Edwardu Gibbonu – izvoru mnogih upornih povijesnih mitova. Ono što nam Socrates Scholasticus zapisuje o njenoj smrti je kako rulja koristi "ὄστρακα" da bi je usmrtili. "Ostrakon" može biti krhotina keramike, ili može biti oštra školjka – tako je Gibbon protumačio riječ i došao na ideju kako je Hipatija oderana oštrim školjkama. Iako je slika nage žene kojoj živoj deru kožu sa oštrim školjkama prikladno jeziva i dramatična, riječ ὄστρακα se ovdje najvjerojatnije odnosi na crijep. Hipatija je kamenovana do smrti sa predmetima koji su bili pri ruci na ulicama Aleksandrije: terakotni crijep. Naravno, to nije najugodniji način da skončate, ali iz nekog razloga ljudi preferiraju ideju kako joj je živoj oderana koža. Scholasticusov citat u članku na Wikipediji je čak promijenjen pa je njegova rečenica "potpuno su je razodjenuli, i onda je ubili sa crijepom" pretvorena u "potpuno su je razodjenuli i onda ubili sastrugavši joj kožu sa crijepom i komadima školjki", ali to nije ni blizu onome što je Scholasticus zapisao. Pretpostavljam da je jedan od način da pribavite dokaze za svoje pseudopovijesne mitove jednostavno promijeniti izvorne materijale.

No onda Prothero dolazi do pravih ideoloških napada:

Iako povijesni detalji mogu bili pomršeni, glavna poanta filma je točna, posebno u ovo vrijeme kada vjerski dogmatizam još uvijek pokušava potisnuti znanost i slobodno istraživanje.

Film zapravo ima više veze sa "današnjim vremenom" nego što ima sa bilo čime što se dogodilo u petom stoljeću. Prothero je očito prihvatio poruku bajke, radi se o još jednoj manifestaciji stare "teze o konfliktu" koju oživljava aktualni, suvremeni konflikt između reakcionarnih fundamentalnih biblijskih literalista i moderne znanosti. Za Prothera, kao i za mnoge ljude koji ne poznaju povijest znanosti; ako (neki) religiozni tipovi se protive znanosti onda znači da su se uvijek protivili. Zbog toga mu se sviđa što Amenábarov film promovira takvo razmišljanje i pritom nije uopće svjestan kako je Amenábar morao iskriviti povijest kako bi je ugurao u model "konflikta".

Naravno, problem je što su stvarni povjesničari znanosti još davno napustili "tezu o konfliktu" i pobili radove ideologa 19. stoljeća poput John William Drapera i Andrew Dickson Whitea, čije su knjige ugradile takvu ideju u opću populaciju. Gary Ferngren je lijepo opisao razmišljanje među profesionalnim povjesničarima znanosti po tom pitanju;

Iako su neki povjesničari uvijek smatrali da je Draper-Whiteova teza pojedostavljenje i iskrivljenje složenih odnosa, tek u drugoj polovici 20. stoljeća teza je doživjela sustavnu re-evaluaciju. Rezultat toga je sve veće prepoznavanje među povjesničaraima znanosti da je odnos između religije i znanosti bio puno pozitivniji nego što se misli. Iako popularno razmišljanje o kontroverzi i dalje služi kao primjer navodnog neprijateljstva kršćanstva prema novim znanstvenim teorijama, istraživanja su pokazala kako je kršćanstvo često njegovalo i ohrabrivalo znanstvene napore, a u drugim slučajevima nije dolazilo niti do tenzija niti do pokušaja usklađivanja. Ukoliko vam padne na um suđenje Galileu ili slučaj Scopes kao primjer konflikta, radi se o iznimkama a ne o pravilu.(Science and Religion: A Historical Introduction, p. ix) 

Međutim, ovo nije dovoljno za neke suvremene ideologe. Žele da "teza o konfliktu" bude istinita pa se poprilično naljute na te povjesničare kada saznaju da više ne prihvaćaju njihovu omiljenu staru ideju kako se "Crkva protivila znanosti". Određena grupa posebno mrzovoljnih ateista ne žele imati ništa sa takvom modernom glupošću kako je religija možda zapravo njegovala znanost pa takve podvale odbacuju kao "revizionizam". Kada im predočite neugodnu činjenicu da je "teza o konfliktu" odbačena od strane vodećih povjesničara znanosti poput Ronalda Numbersa, Davida Lindberga i Edwarda Granta, onda se okrenu raznim teorijama zavjere – prema njima su svi ovi učeni i proslavljeni znanstvenici podmićeni od strane zle Templeton Foundation pa su tako pod utjecajem zlih vjernika zbog kojih ugrožavaju svoje akademske karijere i reputaciju kako bi prihvatili drugačije razmišljanje o povijesti. Sada možete obući svoje aluminijske kape koje će vas zaštiti. Nimalo iznenađujuće, svima je najdraži umirovljeni srednjoškolski profesor Charles Freeman sa svojim pisanjima po blogu.

Izgleda da povijest znanosti ne možemo jednostavno prepustiti povjesničarama jer ne pišu verziju povijesti kakvu žele moje kolege ateisti, a to je posebno iritantno mrzovoljnom antiteističkom pokretu. Srećom pa imamo znanstvenike koji su spremni napustiti svoja područja i naučiti te smiješne, zbunjene nagrađivane cijenjenje povjesničare. Fizičar čestica i mrzovoljni antiteist Victor J. Stenger upravo najavljuje veliki udarac svim povjesničarima, nadam se da je odbor za dodjelivanje nagrada za najbolje povjesničare znanosti upoznat sa time(George SartonMedal).

Kad već pričamo o znanstvenicima koji ne znaju povijest, vratimo se profesoru Protheru; "Kasno Rimska Aleksandrija je bila doista tolerantno mjesto", kaže nam on, " u kojem su štovani Egipćanski, Grčki i Rimski bogovi." Možda postoji alternativni svemir u kojem je predkršćanska Aleksandrija bila "tolerantno mjesto", ali u ovom našem Aleksandrija je bila sve samo ne tolerantna. Serija članaka Mikea Flynna, "TheMean Streets of Old Alexandria", pokazuje kako je Aleksandrija bila pravo žarište uličnog nasilja, političkih ubojstava, sukoba frakcija i međuvjerskih sukoba puno prije nego što se kršćanstvo pojavilo u toj kombinaciji. Grad je poznat kao mjesto nekoliko naranijih zabilježenih progona židova, a "tolerancija" ovog naročito netolerantnog grada nije izbjegla niti kršćane tijekom prvih tristo godina povijesti te vjere. Poput manihejaca, Aleksandrijski kršćani su bili izloženi periodičnim izljevima Rimske "tolerancije" koja je uključivala stvari poput javnog spaljivanja u arenama, raspinjanje i bacanje divljim životinjama. Kao što kaže čovjek okovan u ćeliji (The Life of Brian); "Nevjerojatni ljudi, ti Rimljani." Vrlo "tolerantno".

Nakon toga Prothero nas priča kako su kršćani uništili knjižnicu (koje nije ni bilo) u Serapumu i onda kaže;

Mnogi povjesničari i dalje smatraju kako je ubojstvo Hipatije i prelazak Rimskog Carstva na kršćanstvo (zajedno sa uništenjem gotovo svog grčkog i rimskog znanja) početak "Mračnog Doba" na zapadu. 

"Mnogi povjesničari?" Stvarno? Tko? Niti jedan povjesničar koji zna nešto o tome ne misli tako, jer ako možemo čitati grčke i rimske radove onda možemo zahvaliti kršćanskim pisarima na tome. Mrzovoljna antiteistička brigada voli ideju kako je, domišljato nazvano, "Mračno Doba" uzrokovano kršćanstvom i kršćanima koji spaljuju knjige, ali postanu frustrirani(i naživcirani) kada se racionalist usudi pitati da mu pokažu neki dokaz tog "uništavanja". Obično probaju sa "kršćani su spalili Veliku Knjižnicu" napadom, a kada im to ne uspije onda se stvarno naljute jer nemaju ništa drugo što bi mogli spomenuti. Dosadni povjesničari smatraju kako je gubitak znanja u zapadnoj Europi posljedica efekata totalnog kolapsa Zapadnog Rimskog Carstva, ali takva ideja nije nimalo zabavna anti-teističkim ideolozima. Čudno je kako se Protheru, dok je pisao tu rečenicu, nije javilo pitanje kako su događaji u Hipatijinom životu uzrokovali kolaps znanja "na zapadu" kada je ona živjela na istoku. To bi već trebao biti nagovještaj da se nešto drugo događalo.

Očekivano, sada u raspravu uključuje Galilea, zajedno sa referencom na kreacionizam. Tada nam ispriča kako je "netolerantna kršćanska rulja koja je ovladala kasnim Rimskim Carstvom istjerana iz Aleksandrije od strane još fanatičnijih muslimana koji su uništili ono malo preostale klasične civilizacije koje kršćani nisu spalili ili uništili". Opet, izgleda da se radi o nekom alternativnom svemiru i njegovoj povijesti, jer u stvarnom svijetu zli stari muslimani su zapravo preuzeli grčko i rimsko znanje koje su sačuvali zli bizantski i nestorijanski redovnici, te ga dalje istraživali, prenijeli u Španjolsku gdje su ga prihvatili srednjovjekovni kršćanski učenjaci i tako vratili na zapad. No takva priča uopće nije zabavna. Dosadni povjesničari sa svojim dosadnim činjenicama i dokazima uništavaju svu zabavu.

Prothero za kraj nadograđuje svoju priču pa spomene kako su "kršćani suzbijali heretičnu ideju da je Zemlja okrugla". Prepostavljam da ukoliko pišete članak pun totalno diskreditiranih pseudopovijesnih mitova, pokazujete srednjoškolsko i potpuno karikaturno shvaćanje povijesti onda možete i završiti sa apsolutno najbizarnijim – stari "mit oravoj zemlji". Mnogi od njegovih čitatelja su prihvatili sve napisano, njegovo shvaćanje "teze o konfliktu" pa je tako netko komentirao; "ovaj film me stvarno razljutio, ali istodobno me učinio ponosnim što sam slobodni mislilac". Kada netko spomene kako je Agora puna povijesno neutemeljenih scena, Prothero uzvraća tvrdnjom kako "je tako malo poznato o 'činjenicama' u 400. AD tako da povjesničari imaju jako malo toga dobro dokumentiranog i nekontroverznog." Što? Znači možemo sami izmišljati neke gluposti kak nam se svidi? Nekoliko događaja iz filma su zapravo ekstremno dobro dokumentirani. Uništenje Serapeuma je jedan od najbolje dokumentiranih događaja u antičkoj povijesti, sa pet neovisnih izvora koja govore o tome. Čudno, ali nijedan ne spominje ikakvu knjižnicu ili uništenje nekih knjiga, čak niti neprijateljski, antikršćanski filozof Eunapius to ne spominje, a suvremeno shvaćanje Hipatijine smrti nam govori kako je uzrokovano političkim razlozima i nema nikakve veze sa vjerom ili učenjem. Takvi opisi su potpuno "nekontroverzni", ali oni ne podržavaju Amenábarovu pseudopovijesnu bajku.

U komentarima također imamo dosta šašavosti. Jedan nam komentator autoritativno objašnjava kako je "Kopernik čitao Aristarha", bilo bi to stvarno izvanredno, posebno zato što nijedan njegov rad nije preživio do Kopernikova ili našeg vremena. Isti komentator nastavlja pa spominje i kako je "Galileo čitao Arhimeda, Kolumbo i suradnici su čitali Eratostena i Ptolemeja, Newton je čitao Euklida, Kepler Apolonija". Međutim, on ne primjećuje da su mogli čitati antičke autore zato što su bizantski, nestorijanski i zapadni katolički redovnici očuvali njihove radove. Toliko o "kršćanima koji pale knjige". Onda dolazimo do ovog dragulja;

Antički grci su već imali prototip parnog stroja i mehaničkih računala. Da Crkva nije uništila Aleksandrijsku znanost, imali bi Industrijsku revoluciju 1000 godina prije Jamesa Watta.

"Prototip parnog stroja" na kojeg se referira je mali Heronova kugla (eolipile), simpatična mala igračka koja nikada ne bi dovela do pravog parnog stroja zbog metalurgije u to vrijeme. "Mehaničko računalo" je izgleda referenca na mehanizam iz Antikitere, jedan od astronomskih uređaja kakvi su se nastavili proizvoditi stoljećima kasnije pa nije doveo do nikakve "industrijske revolucije"; Crkva je očuvala grčka znanja, zahvaljujući značajnom inzistiranju još jednog učenog Aleksandrijanca, Klementa, koji je naglasio kako svo znanje dolazi od Boga i grčki racionalizam treba cijeniti, a ne odbaciti. Ali tko želi slušati dosadne činjenice koje samo smetaju lijepim mitovima?

Srećom, barem neki skeptici stvarno i jesu skeptici tako da su istražili činjenice o filmu, jedan od njih je to lijepo sumirao;

Previše suvremenih stavova vrijedi za rimsko-helenske ljude. Također previše suvremenih stavova o religiji vrijedi za rane kršćane. Ovo nije povijesna drama, ovo je Narnija za ateiste. 

Doista, "Narnija za ateiste". Netko je postavio u komentar i poveznicu na moju raniju kritiku filma, lijepo od njega, ali bojim se da je prekasno – većina "skeptika" je dobila svoju dozu "povijest od strane znanstvenika" i nastavila svojim poslom, predrasude potvrđene i mitovi ojačani. Nažalost takve stvari se danas na internetu smatraju "racionalizmom". Ponekad, ovaj racionalist očajava.

Kršćanstvo i uspon Zapadne znanosti

Često se pretpostavlja kako je odnos između kršćanstva i znanosti bio problematičan, a takva pretpostavka se oslanja na više izvora.

Primjerice, postoje suvremene kontroverze oko evolucije i stvaranja, za koje se vjeruje kako predstavljaju povijesni odnos znanosti i religije. Takvo razmišljanje je pojačano rasprostranjenim objašnjenjima nekih povijesnih epizoda poput Galileove osude, prema popularnom objašnjenju Katolička Crkva je cenzurirala Galilea zbog učenja kako se zemlja okreće oko sunca.

Daljnji prilog takvom stavu o povijesti je i nekoliko gorljivih kritičara religije koji glasno tvrde da je religijska vjera nespojiva sa znanstvenim gledištem (i kako je to oduvijek tako bilo).

Unatoč takvom rasprostranjenom mišljenju o povijesnom odnosu između znanosti i vjere, povjesničari znanosti već dugo znaju kako su vjerski faktori imali značajno pozitivnu ulogu u nastanku i opstanku moderne znanosti na Zapadu. Ne samo da su mnoge ključne osobe u nastanku znanosti bili pojedinci sa istinskim vjerskim predanostima, nego je i njihov pristup prirodi kojeg su prvi razvili bio utemeljen na različite načine u religijskim pretpostavkama.

Ideja kako prirodom upravljaju matematički zakoni je proizašla izravno iz teoloških razmišljanja. Pomak prema mehanističkim objašnjenjima prirode također duguju puno određenoj vjerskoj perspektivi.

Prihvaćanje doslovnijeg pristupa tumačenju Biblije, za kojeg se obično pretpostavlja kako je bio prepreka znanosti, također je imao i važnu, neizravnu, ulogu u tim razvojima, promovirao je nesimboličko i utilitarno razumijevanje prirodnog svijeta što je bilo pogodno za znanstveni pristup.

Konačno, religija je također pružila društveni okvir za obavljanje znanosti, osiguravajući da postane stalno i središnje obilježje kulture modernog Zapada.

Bog i Zakoni Prirode

Izvanredne znanstvene dosege Isaaca Newtona(1642-1727) je zgodno sažeo Alexander Pope u slavnom dvostihu "Nature and Nature's laws lay hid in night / God said: 'Let Newton be!" and all was light." (~ "Priroda i Prirodni zakoni bili su sakriveni u noći/ Bog je rekao:'Neka bude Newton! i sve je osvijetljeno tom moći.") Popeovi pohvalni stih izražava ono što zna svaki student fizike, Newton je otkrio neke od fundamentalnih zakona prirode.

Međutim, manje se cijeni činjenica da dio inovativnosti Newtonovog dostignuća leži u njegovom uvjerenju da uopće postoje zakoni prirode koje je potrebno otkriti. Što su ti zakoni prirode i od kuda dolaze? Tijekom srednjeg vijeka, prirodni zakoni su bili shvaćeni kao moralni zakoni koje je postavio Boga. Zapovijed "Ne ubij!" je primjer jednog takvog zakona, pretpostavljeno je kako se radi o univerzalnom pravilu kojeg sva civilizirana društva shvaćaju. Međutim, nije postojala odgovarajući pojam univerzalnih zakona u prirodnom području.

Ta ideja – zakoni prirode u znanstvenom smislu – je bila inovacija i posljedica proširenja Božje zakonodavne moralne snage na fizikalni svijet. Jedan od pionira takvog novog shvaćanja zakona prirode je bio francuski filozof i znanstvenik Rene Descartes (1596-1650), koji je zapisao da je "Bog autor svih kretanja u svijetu."

Radilo se o radikalnoj tvrdnji za svoje vrijeme jer je izazivala prevladavajuće razmišljanje, naslijeđeno od Aristotela (384-322 pr. Kr.), kako je ponašanje i interakcija materijalnih objekata upravljana njihovim unutarnjim svojstvima. Prema Aristotelijanskom svjetonazoru, koji je prevladavao u srednjem vijeku, priroda je imala veliki stupanj autonomije.

Međutim, u novoj znanosti prirodni objekti su lišeni inherentnih svojstava i Bog preuzima direktnu kontrolu nad njihovim interakcijama. Na isti način kao što je Bog dao moralna pravila, sada se smatra da je donio zakone koji upravljaju prirodnim svijetom. Robert Boyle, otac moderne kemije i autor istoimenog zakona, zaključio je kako se Božje stvaranje ponaša prema utvrđenim zakonima "koje je On sam na početku postavio." Božje autorstvo nad zakonima prirode jamči njihovu univerzalnost i nepromjenjivu narav. Tako je Descartes tvrdi da zakoni prirode moraju biti vječni i nepromjenjivi jer ih je postavio vječni i nepromjenjivi Bog.

Descartes je također objasnio zakon očuvanja gibanja, također na temelju Božje nepromjenjivosti. Ideja kako je priroda upravljana konstantnim i nepromjenjivim principima je važan preduvjet eksperimentalne znanosti.

Matematičar Isacc Barrow, Newtonov prethodnik na slavnoj katedri matematike na Cambridgeu, zaključio je kako smo uvjereni da će ponovljeni eksperimenti rezultirati općim načelima samo iz jednog razloga – zato što možemo biti sigurni da su zakoni prirode koje je Bog postavio stalni. Zapisao je kako nemamo razloga vjerovati "da je Priroda nestalna," jer to bi značilo da se "veliki Au"veliki Autor svemira razlikuje od sebe samog.tor svemira razlikuje od sebe samog."

Matematika i kozmički poredak

Usko povezano sa idejom kako prirodom upravljaju univerzalni i nepromjenjivi zakoni je uvođenje matematičkih objašnjenja u prirodne znanosti. Radilo se o nečem sasvim novom.

Iako su srednjovjekovni mislioci koristili matematičke jednadžbe u područjima optike, astronomije i kinematike, smatrali su da su te discipline nešto niže vrijednosti od prave znanosti. Status tih "miješanih matematičkih znanosti," kako su bile poznate, bila je posljedica aristotelijanskog razumijevanje matematike i njenog odnosa prema drugim znanostima.

Jedno od dugovječnih pitanja u filozofiji matematike bavi se statusom matematičkih istina: Radi li se o ljudskim konstrukcijama, ili su to vječne istine ugrađene u stvarnost? Platon je mislio kako vrijedi prvo, a Aristotel je prihvatio drugo stajalište; a Aristotelov stav je prevladavao tijekom Srednjeg Vijeka.

Ako je matematika proizvod ljudskog uma, možemo tvrditi da matematika nužno ne pruža istinit opis stvarnosti. Međutim, može se dogoditi da matematički modeli, iako u konačnici nisu istinit, ipak pružaju temelj za točna predviđanja.

Tako je matematička astronomija, iako u nemogućnosti da objasni pravu prirodu nebeskih tijela i uzroke njihovog kretanja, svejedno smatrana korisnom jer se pomoću nje može predvidjeti njihova pozicija. Zbog toga su smatrali da su matematički modeli korisna fikcija.

Razlika u mišljenju oko tog pitanja dovela je do Galielovog sukoba sa Inkvizicijom. Galilo je inzistirao kako heliocentrični kopernikanski model nije samo koristan matematički alat nego i točan fizikalni opis. Tako Galileo nije samo zagovarao novi astronomski model, nego i novi model astronomije. Katolička Crkva je dala potporu prevladavajućem stavu. S vremenskim odmakom, možemo zaključiti da ta odluka nije bila mudra, ali je bila u skladu sa znanstvenim konsenzusom tog vremena.

Kao što je to bio slučaj sa zakonima prirode, ideja kako su matematičke relacija stvarne imala je teološko opravdanje. Pojedinci poput Galilea, Keplera, Descartesa i Newtona su bili uvjereni kako matematičke istine nisu proizvod ljudskog uma, nego božanskog. Bog je bio izvor matematičkih odnosa koji su bili očiti u zakonima svemira. Poput Biblije, "knjiga prirode" je također napisana od strane Boga, kao što je Galileo inzistirao, ta knjiga je "napisana na jeziku matematike".

Drugi znanstvenici dijelili su ovo mišljenje. Johannes Kepler koji je otkrio zakoni planetarnog gibanja, tvrdio je da je Bog koristio matematičke arhetipove prilikom stvaranja svemira. Zapisao je kako zbog toga, staru aristotelijansku predrasudu protiv matematizacije prirode moramo odbaciti: "razlog zašto je matematika (eng. mathematicals) uzrok naravnih stvari je u tome što je Bog Stvoritelj imao matematike sa sobom kao arhetipove od vječnosti u njihovim najjednostavnijim božanskim stanjima apstrakcije."

Descartes je čak tvrdio kako je Bog stvorio zakone logike i matematike, tvrdeći da je jednadžba 2+2=4 točna samo zato što je Bog tako to želio. Kao podršku ideji da je Bog matematičar, Descartes citira biblijski stih :"ti si sve uredio po broju, utegu i mjeri." (Knjiga Mudrosti 11,20). Newton je kasnije opisao svemir kao nastanjen "beskonačnim i sveprisutnim duhom u kojoj se materija kreće po matematičkim zakonima".

Otkrivanje Boga kao autora matematike je tako bio presudan korak pri utvrđivanju stvarnosti matematičkih odnosa, a taj razvoj je omogućio daljnju primjenu matematike na fizikalne teme. U kombinaciji sa idejom božanskog zakonodavca, ta spoznaja je dovela do suvremenog stava kako prirodom upravljaju matematički zakoni.

Atomi i Svijet kao Mehanizam

Novo shvaćanje prirode kojom upravljaju vanjski nametnuti zakoni je bilo popraćeno sa umanjivanjem uloge intrinzičnih svojstava tvari. Kao što sam već spomenuo, prema srednjovjekovnom razumijevanju prirode, pod utjecajem Aristotelijanske znanosti, aktivnosti materijalnih stvari su upravljane svojim unutarnjim svojstvima, obično su shvaćene u pojmovima svojstava poput topline, hladnoće, vlažnosti i suhoće. Aristotel je također zamislio da objekti imaju prirodne sklonosti, ili "konačne razloge." U takvom shvaćanju, priroda je bila samo-organizirana i zamišljali su da je slična ( u mnogočemu) živim stvarima.

Sedamnaesto stoljeće je doživjelo preporod alternativnog koncepta prirode – atomske ili "korpuskularne" teorije koju su zagovarali drevni epikurejci. Prema tom razmišljanju, tvar je izgrađena od čestica (eng. minute particles) koje su manje-više kvalitativno identične. Te čestice su u mogućnosti na različite načine formirati vidljivu tvar, a priroda je objašnjena putem međudjelovanja tih nevidljivih čestica.

Svojstva poput topline i hladnoće tako možemo objasniti preko kretanja čestica, umjesto da ih smatrao inherentnim svojstvima određene vrste tvari. Temeljne jedinice materije također spadaju pod objašnjenje zakona prirode. U istom smislu kako se objašnjavaju kretanje nebeskih tijela pomoću matematičkih zakona, tako možemo i kretanje čestica materije.

Također su prirodu shvaćali sve sličnijom stroju, a ne živom organizmu. Zbog toga su često novu znanost nazivali "mehaničkom filozofijom". Baš kao što su strojevi izgrađeni i osmišljeni od strane ljudskih agenata, za svijet se vjerovalo da pokazuje dokaze o dizajnu od strane božanskog agenta. (Aristotel, iako teist, mislio je kao je svijet vječan, samim time nije niti stvoren.)

Prema tome, ideja "konačnog uzroka" je doživjela velike promjene, i do tada su je obično poistovječivali sa Božjom svrhom ili dizajnom. Ideja kako priroda svjedoči dizajnu Boga postaje moćno opravdanje za bavljenje prirodnim znanostima. Doista, iako opravdano mislimo kako prirodne znanosti u 17. i 18. stoljeću pružaju racionalnu podršku kršćanskoj vjeri, podjednako je točno kako su prirodne znanosti stekle društveni legitimitet zato što su ih smatrali teološki korisnim.

U svakom od tih razvoja(17. st.) - pojava prirodnih zakona, matematizacija prirode, novo mehanističko i atomsko razumijevanje materije – Boga su smatrali još uključenijim u prirodu nego što se to smatralo prema srednjovojekovnoj slici. Doista, radilo se o eksplicitnoj namjeri nekih od glavnih pokretača znanstvene revolucije koji su tvrdili da je njihovo razumijevanje prirode istinski kršćanskije nego navodno "poganska" znanost Aristotela.

Postoji djelić istine u raširenoj pretpostavci kako je prijelaz iz srednjovjekovnog u ranomoderni svjetonazor koji se dogodio kroz 16. i 17. stoljeće neizbježno doveo do sekularizacije svemira. Ipak, mnogi od vodećih mislioca znanstvene revolucije su mislili kako zagovaraju znanost koja je usklađenija sa kršćanstvom nego što su to bile srednjovjekovne ideje o prirodnom svijetu koje su zamijenili.

[...]

Podjednako važno, prirodu su sve više smatrali područjem kojeg treba iskorištavati zbog materijalne koristi, a ne moralnih ili teoloških razloga. To je dovelo do pokušaja da ovladamo prirodnim svijetom, što je pak motivirano novim doslovnim tumačenjem priče o postanku, a posebno naglaskom u Knjizi Postanka da čovjek podloži zemlju sebi i ostvari vlast nad njom (Post 1,28; 9,2) Vjerska promišljanja su tako pružala opravdanost utilitarnoj usmjerenosti moderne znanosti.

Primjerice, Francis Bacon i njegovi nasljednici (Royal Society) jasno su smatrali kako pokušavaju povratiti vlast nad prirodom koju je Adam izgubio kao posljedicu svog neposluha. Kao što je Bacon zapisao: "Čovjek je svojim padom istovremeno izgubio svoje stanje nevinosti i svoju vlast nad stvorenim. Ipak, oba se ta gubitka čak i u ovome životu mogu donekle popraviti; prvo putem religije i vjere, a drugo putem znanosti i umjetnosti."

Znanstvene aktivnosti su tako počeli smatrali sastavnim djelom otkupiteljskog procesa. Taj aktivniji angažman u prirodnom svijetu je i dalje motiviran teološkim ciljevima, ali jasno je da se dosta razlikuju od srednjovjekovnih.

***

Je li suvremena znanost mogla nastati izvan teološkog okvira Zapadne kršćanske civilizacije? Teško je reći. Ono što možemo reći sa sigurnošću jest činjenica da ona nastaje u tom okruženju, i da su teološke ideje podupirale neke od njenih središnjih pretpostavki. Oni koji tvrde da postoji nekompatibilnost znanosti i religije neće pronaći previše utjehe u povijesti.

Ono što povijesni zapisi također sugeriraju jest i činjenica da u onoj mjeri u kojoj suvremena znanost pretpostavlja prirodne zakone i pretpostavlja stalnost prirode, ona implicitno priziva i teologiju. Možda najvažnije od svega; vjerska promišljanja su pružala neophodno opravdanje za istraživanje znanstvenih znanja, i vjerojatno tome možemo zahvaliti pozitivne stavove prema znanosti koji su doveli do tako visokog statusa znanosti na modernom Zapadu.

Ovo sve ne znači da kroz povijest nikada nije bilo onih koji su se protivili određenih znanstvenim stavovima na nekoj vjerskoj osnovi. To je posebno slučaj od pojave darwinizma koji je naišao na mješoviti prijem u vjerskim krugovima. Ipak, često se zaboravlja da je darwinizam također naišao i na mješovite reakcije u znanstvenim krugovima.

Oni koji uveličavaju novije kontroverze oko odnosa znanosti i religije, i koji ih onda projiciraju na povijesne događaje jednostavno šire povijesne mitove. Mit o trajnom sukobu znanosti i religije je mit kojeg niti jedan povjesničar znanosti ne bi podržao.

Autor je povjesničar znanosti Peter Harrison, izvorni članak: Christianity and the rise of western science

Peter Harrison je profesor na sveučilištu Queensland, viši znanstveni suradnik Ian Ramsay Centra na sveučilištu Oxford gdje je godinama bio na poziciji Idreos Professor of Science and Religion. Objavio je niz knjiga o povijesti znanosti, urednik je The Cambridge Companion to Science and Religion.

Je li zbog znanosti Bog nepotreban?

Prevlast znanstvenika među onima koji propovijedaju novo evanđelje ateizma moglo bi nekog navesti na pretpostavku da je znanost na neki način vjerska uvjerenja učinila nerazumnim.

Pretpostavku je vrijedno istražiti, ne samo zato što su tradicionalno pitanja vezana uz vjeru bila područje filozofije – a ne prirodne znanosti, nego i zato što nije u skladu s poviješću.

Ako proučimo stvari iz perspektive povjesničara, možemo primijetiti da bi savez znanosti i ateizma bio izuzetno zbunjujuć osnivačima moderne znanosti. Već je dugo poznato kako su ključne osobe u znanstvenoj revoluciji sedamnaestog stoljeća imale iskrena religijska uvjerenja.

Nikola Koperik, čije su ideje ubrzale i prethodile znanstvenoj revoluciji, bio je kanonik katedrale Frombork u sjevernoj Poljskoj. Astronom Johannes Kepler vjerovao je kako zakoni planetarnih kretanja oslikavaju božanski matematički plan svemira. Robert Boyle, često nazivan "otac moderne kemije", bio je model kršćanske pobožnosti koji je vjerovao kako će znanstveni napredak pružiti podršku istini kršćanstva. Isaac Newton, kao što znamo iz njegovih neobjavljenih rukopisa, napisao je puno više teksta o teološkim temama nego o znanstvenim za koje ga opravdano slavimo.

Očito je kako za te znanstvene uzore, znanost nije predstavljala prepreku vjerovanju u Boga.

Naravno, nabrajanje slavnih može ići i u drugom smjeru, lako je osmisliti konkurentni popis suvremenih znanstvenika čije bi se suprostavljanje religiji moglo činiti kao protuteža vjerskim predanostima njihovih pobožnih prethodnika. No, ono što je posebno značajno kod razmišljanja ranih znanstvenika poput Keplera i Newtona je činjenica kako je njihova znanost bila utemeljena u fundamentalno vjerskim pretpostavkama o zakonitostima i matematičkoj razumljivosti prirodnoga svijeta.

Ukratko, vjersko uvjerenje je bilo sastavni dio njihovog znanstvenog istraživanja i pružalo je neophodne metafizičke temelje za modernu znanost. Ostaci teoloških uvjerenja tih pionira moderne znanosti možemo još uvijek pronaći u raširenoj pretpostavci kako postoje zakoni prirode koje možemo otkriti kroz znanost.

Kao što su Kepler i Newton jako dobro shvaćali, matematička razumljivost prirode nije nešto što znanost objašnjava, nego je to nešto zbog čega su znanstvena objašnjenja moguća.

Istina je kako moji povijesni primjerci kompatibilnosti teizma i znanosti pripadaju razdoblju prije Darwinove teorije evolucije prirodnom selekcijom, i kako ta teorija predstavlja poteškoće za neke tradicionalna kršćanska vjerovanja.

Ipak, kao što je vidljivo iz religijske podrške Darwinovim stavovima, i u 19. stoljeću i današnje vrijeme, te teškoće nisu nepremostive. Sam Darwin je bio dovoljno pronicljiv da to shvati. Veliki znanstvenik je najvjerojatnije još uvijek bio teist kada je napisao svoje najpoznatije djelo, a u pismu koje je napisano dvadeset godina poslije objave izjavio je kako je "apsurdno sumnjati kako čovjek može biti gorljivi teist i evolucionist."

Njegov gubitak vjere nije bio posljedica religijskih posljedica njegovih teorija nego promišljanja o količini patnje u svijetu. Ne možemo negirati kako problem zla predstavlja snažan prigovor tradicionalnom teizmu. Oduvijek je predstavljao, ali to ima male veze, ako uopće ima ikakve, sa napretkom znanosti.

Neki od Darwinovih dogmatičnijih učenika su izgleda propustili to uvidjeti. Često ih čujemo kako pričaju da znanost općenito, a posebno evolucijska teorija, pruža superiornije odgovore na pitanja koja su prije bila u domeni religije. Podršku svom stavu pronalaze u činjenici kako je argument dizajna kojeg su prihvaćali mnogi mislioci 18. i 19. stoljeća na kraju zamijenjen darwinovim naturalističkim opisom izvanrednih adaptacija živih stvari.

Međutim, bilo bi potpuno pogrešno zaključiti iz ove jedne povijesne epizode kako se znanost i religija neizbježno natječu za objašnjavanje istog područja. U svakom slučaju, takvo razmišljanje se temelji na spajanju dvije različite vrste objašnjenja.

Primjerice, zapitajte se zašto čitati ove riječi. Moguće je dati opis na temelju stanja vašeg mozga i neurona, čak i na temelju ponašanja relevantnih atoma i molekula, ali sigurno postoji još jedna vrsta objašnjenja koja se bavi osobnim interesima i namjerama, možda u konačnici i željom da dođete do istine o nekom važnom problemu.

Prva vrsta objašnjenja je znanstvena, ali ako takvo objašnjenje isključuje mogućnost druge vrste objašnjenja onda baš i nema smisla nastaviti čitati. Na kraju krajeva, ako se razlozi vašeg razmišljanja o ovim važnim pitanjima svode na ništa više od obične fizike, zašto se onda uopće truditi?

Razlikovanje između te dvije vrste objašnjenja seže sve do grčkog filozofa Sokrata (mučenika za filozofiju 399 pr. Kr). U kućnom pritvoru, mirno čekajući svoju smrt, Sokrat je upitao svoju pratnju, "Zašto sam ovdje?" Moguća su dva odgovora, istaknuo je; jedan koji se odnosi na raspolaganje svojim kostima i tetivama, i drugi za koji je potrebno poseći za njegovim stavovima o smislu života, božanskom poslanju i potrazi za istinom.

Iako ta dva objašnjenja nisu nespojiva, Sokrat nas ne ostavlja u dilemi oko toga koje objašnjenje pruža više zadovoljstva. Prema svom priznanju, vrlo rano u svojoj filozofskoj karijeri je napustio istraživanje prirodnoga svijeta kako bi se posvetio pitanjima za koje je smatrao da su pitanja većih posljedica. Tvrdio je kako stvari krajnjeg značaja za ljude imaju veze sa istinom, ljepotom i dobrotom. Radilo se o vrijednostima za koje je bio spreman žrtvovati svoj život.

Od tada su mnogi potvrdili Sokratove prioritete. Iako nema sumnje kako nam znanost može pružati moćna objašnjenja u svojoj sferi, čini se pretjeranim inzistirati kako su jedina pitanja vrijedna postavljanja ona na koja znanost može dati odgovor.

Unatoč svim razlikama, većina filozofa u Zapadnoj tradiciji, zapravo u većini svjetskih religijskih tradicija, je smatrala kako zadovoljavajući opis stvari najvećeg značaja za ljudska bića zahtjeva pozivanje na neku transcendentnu stvarnost. Kao što je rekao jedan od najvećih filozofa dvadesetog stoljeća, Ludwig Wittgenstein; "Osjećamo da čak i ako odgovorimo na sva moguća znanstvena pitanja, problemi života još uvijek ne bi uopće bio dotaknut."

Naravno, postoji puno različitih način kako odgovoriti na probleme života, ali dokle god postoje takva pitanja – pitanja na koja je Bog mogući odgovor – nije jasno kako bi znanost mogla pokazati da je vjerovanje u Boga nepotrebno i zastarjelo.

Autor članka je povjesničar znanosti Peter Harrison, izvorni članak; Does science make belief in God obsolete?

Peter Harrison je profesor na sveučilištu Queensland, viši znanstveni suradnik Ian Ramsay Centra pri sveučilištu Oxford gdje je godinama bio na poziciji Idreos Professor of Science and Religion. Objavio je niz knjiga o povijesti znanosti, urednik je The Cambridge Companion to Science and Religion.

O piscima Novog Ateizma

Pisci Novog Ateizma su iznimno samouvjereni u svoje sposobnosti da pobiju protivnike sa par sarkastičnih dosjetki, ali pritom ne pokazuju nikakve znakove da uopće znaju o čemu pričaju.

Jednom sam slušao fundamentalističkog propovjednika kako "opovrgava" Darwina retoričkim pitanjem:" Što je bilo prije, kokoš ili jaje?" Dalje nije ulazio u detalje, ali prezirno se nacerio, a s obzirom da je isto učinila i njegova publika, nikakvo daljnje objašnjenje nije bilo potrebno. Svi su "znali" da su upravo iznijeli problem na kojeg nijedan zagovornik Darwina nije u stanju dati odgovor, i to je bilo dovoljno. Nitko od njih nije nikada pročitao ništa što su darwinovci napisali – a čisto sumnjam da je i propovjednik pročitao – ali nema veze. Koja je poanta priče? Oni su "već znali" da je nemoguće kako takvi autori imaju išta zanimljivo za reći s obzirom na taj "fatalni" prigovor evoluciji.

Bilo je to prije nego što sam sam postao ateist, a to je bilo prije nego što sam postao pažljiv rimokatolik kakav sam danas. Čudno, ali retorika pisaca Novog Ateizma – Dawkinsa, Denneta, Harrisa i Hitchensa među najistaknutijima – zvuči puno bliže retorici tog fundamentalističkog propovjednika nego bilo što drugo što sam čitao u svojim ateističkim danima. Poput propovjednika, iznimno su samouvjereni u svoje sposobnosti da pobiju protivnike sa par sarkastičnih dosjetki, a baš kao i propovjednik; ne pokazuju nikakve znakove da uopće znaju o čemu pričaju.

Uzmimo za primjer Dennetta. U svojoj knijzi, Breaking the Spell: Religion as a Natural Phenomenon, uvjerava nas kako "Kozmološki argument ... u svojem najjednostavnijem obliku kaže kako s obzirom da sve ima svoj uzrok, onda i svemir mora imati uzrok - odnosno Boga"; potom žustro opovrgava argument pitajući "Što je uzrokovalo Boga? Odgovor kako je Bog samo-uzrokovan (na neki način) onda dovodi do novog pobijanja: Ako nešto može biti samo-uzrokovano, zašto onda svemir kao cjelina ne može biti stvar koja je samo-uzrokovana?"

Vrlo dobra pitanja, moglo bi se činiti – osim što (kao što je svjestan svatko tko zna nešto o filozofiji religije) to nije ono kaže Kozmološki Argument za Božju egzistenciju. Zapravo, niti jedan poznati branitelj kozmološkog argumenta u povijesti filozofije nije dao takav glupi "sve ima svoj uzrok" argument – niti Platon, niti Aristotel, niti al-Ghazali, niti Maimonides, niti Toma Akvinski, niti Ivan Duns Škot, niti G.W. Leibniz, niti Samuel Clarke, niti Reginald Garrigou-Lagrange, niti Mortimer Adler, niti William Lane Craig, niti Richard Swinburne. Niti itko drugi, koliko ja znam. Možda, kao Dennett, mislite da kada pokušavate pobiti neke od najvećih umova u povijesti, dobra strategija je napasti argument koji nitko od njih nije nikada ni branio. No ako ne razmišljate tako, možda ćete pronaći nešto korisnije za ispuniti svoje vrijeme od čitanja Breaking the Spell.

Richard Dawkins je podjednako vješt u pobijanju argumenata koji nisu niti predstavljeni (eng. straw men). U svojoj knjizi The God Delusion, napada Akvinskog jer svoju argumentaciju za Božju egzistenciju temelji na pretpostavki kako "Je moralo postojati vrijeme kada nijedna fizikalna stvar nije postojala" – iako Akvinski, zapravo vrlo poznato, izbjegava takve pretpostavke prilikom argumentiranja za Božju egzistenciju. (Stav Tome Akvinskog je, umjesto toga, bio kako Bog mora zadržavati svijet u egzistenciji ovdje i sada i u svakom trenutku u kojem je svijet postojao, i kako bi to bilo točno čak i kada bi se ispostavilo da svijet nije imao početak.) Dawkins nas uvjerava kako Akvinski ne daje "apsolutni niti jedan razlog" da smatramo kako bi Prvi Uzrok svemira morao biti sve-znajući, sve-mogući, itd; U stvarnosti, Akvinski je posvetio stotine stranica, kroz više radova, kako bi pokazao upravo to. Dawkins kaže kako peti od poznatih Tominih Pet Putova, zapravo ista stvar kao i argument "božanskog urara" kojeg je popularizirao Wiliam Paley. U stvarnosti, taj argument ne može biti različitiji, i zagovornici Akvinskog u pravilu – i još jednom, dosta poznato (barem oni ljudi koji znaju nešto o tim stvarima) – pobijaju Paleyev argument sa podjednako prezira kao i evolucionisti poput Dawkinsa.

To su (samo neke) pogreške na stranicama 77-79.

Naići ćete na slične očite pogreške kroz radove drugih Novih Ateista. Njihovo razumijevanje glavnih argumenata za Božju egzistenciju i sličnih tema su, ukratko, usporedive sa znanstvenim sposobnostima studenta druge godine koji misli da je lekcija Einstenove revolucije u fizici "sve je relativno, čovječe" – ili fundamentalističkog propovjednika sa početka. Toliko je loše.

Ukoliko imate neke sumnje oko toga, možete pročitati moju knjigu The Last Superstition koja izlaže pogreške Novih Ateista, i argumente za Božju Egzistenciju, strogo i polemički opisano. (Žao mi je, ali jednostavno ne bi stekli odgovarajuće razumijevanje argumenata Akvinskoga ili Leibniza – kao što ne bi niti Darwina ili Einsteina – kada bi ih opisivao u ovako kratkom tekstu) Ukoliko ne volite polemike nego preferirate trijezniji akademski pristup, možete pročitati moju knjigu Aquinas. Ili za svaki slučaj možete nabaviti obje.

Nemorate vjerovati mojoj samo-promovirajućoj riječi. Intelektualna neozbiljnost literature Novih Ateista je već javna tajna. Filozof i poznati darwinovac Michael Ruse izjavio je kako se zbog Dawkinsove knjige "srami što je ateist", i kako je Dennetova knjiga "stvarno loša i nedostojna [njega]." Još jedan ateistički filozof, Thomas Nagel, opisao je Dawkinsovu "amatersku filozofiju" kao "posebno slabu", a njegove pokušaje da odgovori na filozofske probleme inherentne vlastitoj poziciji "običnim odmahivanjem ruke." Književni kritičar Terry Eagleton - još jedan ateist, uz to i marksist – opisao je Dawkinsove tekstove o religiji kao "neinformirane", "loše" i usmjerene na "vulgarne karikature". Vrlo lako bi mogli produžiti listu intelektualaca, čak i kolega ateista koji su kritizirali njihove tekstove.

Sada zamislite kada bi netko od vjernika i prijatelja upozorio fundamentalističkog propovjednika (kojeg sam citirao) kako je njegovo "pobijanje" darwinizma potpuno bezvrijedno, da očito ne zna ništa o temi, i kako bi se trebao potruditi ozbiljno shvatiti stvari prije nego što išta komentira dalje. Pretpostavite da propovjednik kao odgovor svojim kritičarima kaže da takve kritike samo pomažu neprijatelju, i kako on s obzirom da zna na temelju svog "pobijanja" darwinizma da je tema toliko smiješna da bi je uopće shvatili ozbiljno, nema niti smisla da je istražuje. "Na kraju krajeva", možemo zamisliti propovjednika kako lukavo odgovara, "trebam li pročitati učene sveske o vilenjakologiji prije nešto što ne povjerujem u vilenjake?"

Naravno, Dawkins i Dennett bi bili ogorčeni takvim odbacivanjem darwinizma. I to s pravom, radilo bi se o običnom, samo-referencirajućem, fanatizmu. Jer, pitanje je upravo to možemo li stvarno usporediti darwinizam sa "vilenjakologijom", a svatko tko zna nešto o darwinizmu također zna da bi takva usporedba bila apsurdna. Ali propovjednik to nikada neće znati, dogmatički zatvoren u svojem krugu međusobno samo-podržavajućih predrasuda. Prema njemu, darwinizam je previše apsurdan da bi uopće razmišljao o njemu ozbiljno jer darwinizam ne može odgovoriti na kokoš/jaje problem kojeg je osmislio; a kokoš/jaje "problem" mora biti ozbiljan prigovor darwinizmu jer on već zna kako je darwinizam previše apsurdan da bi ga uopće ozbiljno shvatili. Na vrtuljku je, ali inzistira kako se cijeli svijet kreće. Čak i Dawkins to vidi.

Ili možda nevidi. Radi se upravo o odgovoru kakvog Dawkins daje svojim kritičarima. Doista, "vilenjakologija" je Dawkinsova obrana kada su mu predložili da naučiti nešto o teologiji i filozofiji religije prije nego što je počne komentirati. Slično tome, u predgovoru svoje knjige The God Delusion, zapisuje: "Većina nas se zadovoljno odriče vila, astrologije i letećeg špageti čudovišta, bez da prethodno proučavamo knjige pastafarijanske teologije." Ipak, jesu li radovi Akvinskoga, Leibniza i drugih stvarno usporedivi sa "vilenjakologijom" ili "pastafarijanizmom" je pravo pitanje – a pravi odgovor koji daju ljudi koji stvarno znaju nešto o Akvinskome, Leibnizu i drugima, je kako se radi o prijedlogu koji je preglup da bi ga opisali riječima. Razlog zašto Dawkins i kompanija to ne vide, baš kao i u slučaju fundamentalističkog propovjednika, je u tome što oni doslovno odbijaju to vidjeti. Istina nije daleko, lagano im je dostupna u knjigama, čeka da ju otkriju. Pa ipak, ovi apostoli otvorenosti duha, slobodne misli, kritičkog mišljenja, i mirne racionalnosti inzistiraju kako ih neće pogledati, kako jednostavno neće uložiti trud da pokušaju shvatiti ideje koje kritiziraju. (Unatoč svemu, u samom pismu uredniku The Independenta u kojem daje svoju "vilenjakologija" obranu, Dawkins se žali kako su njegove stavove krivo predstavili i kako bi bilo "pristojno" da njegovi kritičari pročitaju njegovu knjigu prije nego što je napadnu! Izgleda kako razlog zašto Dawkins ne želi proučavati teologiju leži u tome što je zauzet proučavanjem yiddisha i želi savladati majstorstvo chutzpahe.)

Što je razlog tolikoj ludosti – nesposobnosti Novih Ateista da vide kako su krivi upravo zbog stvari za koje optužuju svoje protivnike, da se njihova stajališta temelje na istoj vrsti licemjerja, namjernog neznanja i pogrešnog rasuđivanja kojeg ne žele tolerirati kod drugih?

Pa, kao što vam je mogao reći naš propovjednik, jedan grijeh vodi u drugi. Poput ubojice koji ubije kako bi sakrio prvo ubojstvo, Dawkins i kompanije su u stanju zaslijepiti sami sebe pred svojom sofisterijom samo sve hrabrijih retoričkim majstorijama. U svojoj knjizi, The Rediscovery of the Mind, filozof John Searle je jednom kritizirao eliminacijski materijalizam – bizarnu teoriju koju predlažu neki suvremeni filozofi prema kojoj ljudski um zapravo ne postoji (Nemojte ni pitati) – zbog nepoštenog načina na koji njegovi pristaše često odgovaraju svojim kritičarima.

Drugo retoričko sredstvo prikrivanja nevjerojatnog je dati zdravorazumskom stavu ime i onda ga pobijati na temelju imena, a ne sadržaja. Dakle, vrlo je teško, čak i u današnje dobar reći "Nijedno biće nikada nije bilo svijesno." Radije, sofisticirani filozof daje stavu kako su ljudi ponekad svjesni ime, primjerice "kartezijeva intuicija", onda on ili ona postavlja izazove, pitanja, negiranja nečega što opisujemo kao "kartezijeva intuicija"... I samo kako bi tom manveru dao ime, nazvat ću ga "daj-mu-ime" manevrom.

Pa, Novi Ateisti su iskoristili ovaj "daj-mu-ime" manevar u svojem šeširu retoričkih trikova, ime koje su odabrali je "Dvorjaninov odgovor." Naziv dolazi od Dawkinsovog kolege biologa i ateista P.Z. Myersa, i referencira se na imaginarnu obranu koju bi ulizivački sluga mogao imati za golog cara iz Andersonove poznate priče: "Niste li pročitali detaljnu raspravu grofa iz Seville o finim i egzotičnim kožama na carevim cipelama?" itd. Ideja je kako žaliti se na nepoznavanje teologije od strane Novih Ateista nije ništa bolje nego kad se dvorjanin žali kako kritiziraju golog cara, a nisu pročitali radove grofa iz Seville. Drugim riječima, radi se još jednom o samo-referencirajućoj pseudo-obrani "vilenjakologije" i "pastafarijanizma", ali ovog puta sa pametnom marketinškom oznakom.

Kako stvar funkcionira? Pa, pretpostavite da kažete Novom Ateistu kako prevladavajući dokazi ukazuju da njegov "prigovor" Akvinskome (ili kome god) su podjednako impresivni kao i fundamentalistički "kokoš/jaje" prigovor evoluciji. Što će onda on učiniti? Reći istinu? "Dobro, nemam pojma o Akvinskome. Ali neće me to spriječiti da ga kritiziram. Njanja, njanja, njaja!" Čak i za Novog ateista, ovo ima svojih nedostataka zbog odnosa sa javnošću. Ali sada, zahvaljujući Myersu, ima bolji odgovor: " Oh ne .. samo ne Dvorjaninov odgovor.", kojeg slijedi podrugljiv smijeh. Inteligentni promatrač će bit zbunjen, pitajući se kao pozivanje na "Dvorjaninov prigovor!" treba opravdati nekog što nema pojma o čemu priča. A neki povodljiviji sljedbenici – ljudi poput internet ateista koji kupuju košare takvih knjiga – će biti oduševljeni jer sada imaju novi odgovor koji mogu dati svojim religijskim prijateljima umjesto da daju ozbiljan argument. U toj zbrci, Novi Ateist se može iskrasti na zadnja vrata prije nego što netko shvati da nije uopće odgovorio na pitanje. Nazovimo to "Myersov slučaj", i slobodno uzvratite tom oznakom nepromišljenom ateistu koji misli da je vikanje "Dvorjaninov odgovor!" dovoljno da vas pobije.

Dakle, Novi Ateist pokriva jednu zabludu sa drugom, ali kako inače inteligentni ljudi uopće upadnu u takve retoričke regrese? Izgleda da tu moramo napustiti logiku i okrenuti se politici i psihologiji. Dawkins i kompanija imaju ogroman politički ulog u tvrdnji kako je religija inherentno iracionalna. Žele društvo u kojem će vjernici u javnom životu biti dobrodošli kao i rasisti i negatori holokausta. Priznati da postoje respektabilni argumenti za religiju – odnosno argumenti oko kojih se razumni ljudi mogu neslagati – značilo bi priznati kako sav taj ekstremistički nastup (o tome kako se religija svodi na zlostavljanje djece, kako nezaslužuje više poštovanja od vjerovanja u zubić vilu i slično) pada u vodu. To bi značilo priznati kako primjerice katolički teolozi i židovski rabini, imaju podjednako pravo na javno djelovanje kao i pijani kolumnisti Vanity Faira i autori popularno-znanstvenih knjiga.

Naravno, iz istog razloga to bi značilo i da će još neprodani primjerci knjiga The God Delusion, Breaking the Spell, God is Not Great, The End of Faith, itd., biti poslani u otpad, kamo i pripadaju jer su tek neinformirani ekstremistički politički pamfleti. To nas dovodi do posljednjeg, psihološkog razloga zašto su se Novi Ateisti okrenuli takvom nastupu iracionalnosti. Jedan finalni misaoni eksperiment. Pretpostavite da ste Richard Dawkins (bivši Charles Simonyi Professor za javno razumijevanje znanosti pri sveučilištu Oxford), proveli ste godine kritizirajući teoretičare Inteligentnog Dizajna da se nisu informirali prije nego što napadaju darwinizam. Uložili ste svoju reputaciju kao znanstvenika (odnosno popularizatora znanosti) u godine rata protiv religije, odbacujući je kao utočište neznalica, netrepeljivih luđaka; bez ijednog ozbiljnog argumenta koji bi joj išao u korist. Prodali ste stotine tisuća primjeraka The God Delusion, predstavljajući je kao konačnu demonstraciju istinitosti tog mišljenja. Stručnjaci u relevantnim područjima – teolozi i filozofi religije – kritizirali su vas da nemate pojma o čemu pričati. Kolege ateistički akademici su učinili isto. Sve ste ih odbacili kao saveznika fundamentalističkih pobornika. Ljudi koji stvarno poznaju ono o čemu pričate su u krivu (prema vašim tvrdnjama), a vi ste u pravu – unatoč tome što je upravo takvo ponašanje ono što inače osuđujete kod fundamentalističkih pobornika.

Ukratko, ukopali ste se u vrlo duboku rupu i osjećate neodoljiv poriv da nastavite kopati. Što ćete učiniti sada – priznati kako su vaši kritičari u pravu? Priznati kako ste desetljećima sramotili samog sebe i naveli mnoge manje inteligentne osobe da čine isto? Kako ste izazvali ozbiljnu nepravdu prema vjernicima koje prezirete (a koji bi uživali u vašem javnom poniženju)? Priznati da ste licemjer? Nema šanse.  

Ponos ide prije pada; i prije zabluda. Dakle upotrijebite "Dvorjaninova Obrana!". Novi Ateizam je nužno i Novi Filistanizam, namjerno zatvarajući svoj um mudrosti tisućljeća – ozbiljnim razmatranjima, ili barem čitanjima, argumenata autora poput Aristotela i Plotina, Augustina i Akvinskoga, Leibniza i Clarkea; neka te opasne ideje ne izazivaju sumnju u sekularno vjerovanje. Ili, riječima poznate vježbe u dvomisli: "Neznanje je moć."

Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak: The New Philistinism

PS

Feserovu recenziju knjige Breaking the Spell: Religion as a Natural Phenomenon (D.Dennett) možete pročitati ovdje - Not so Bright. Feser ja autor knjige The Last Superstition: A Refutation of the New Atheism  koja se osvrće na pogreške kod poznatih autora Novog Ateizma; sličnog sadržaja (ali ne toliko polemična) je i njegova knjiga Aquinas (A Beginner's Guide). Jedan radio intervju sa autorom kojeg je zanimljivo poslušati: Last Superstition: Answering New Atheists with Ed Feser.

Uspon i pad velikog katoličkog književnog preporoda

Na prijelazu prošlog stoljeća pojavili su se mnogi utjecajni pisci. Je li takva obnova moguća i danas?

Na prijelazu prošlog stoljeća nešto se događalo u književnom svijetu, i to sa obje strane La Manchea. I u Engleskoj i u Francuskoj, skupina autora je postajala sve popularnija i utjecajnija, ne samo zbog kvalitete svog rada nego i zbog sadržaja, sadržaja koji je imao izrazito katolički okus. Ti autori, poput G.K. Chesterona, Paula Claudeal,Gerarda Hipkinsa, Charlesa Peguya i Lionela Johnsona, bili su skup obraćenika i povratnika, vjernih katolika i katolika koji se muče sa vjerom. Ipak, svi su pisali kao odgovor na stanje u svom vremenu, i svi su pomogli katoličkom književnom preporodu koji je na kraju prešao granice Atlantika i potrajao više od 50 godina.

Što je pokrenulo taj preporod? Što ga je omogućilo? I što bi ponovno omogućilo sličan preporod, sada u 21. stoljeću? Nedavno je Our Sunday Visitor postavio ta pitanja Brianu Sudlowu, profesoru francuske književnosti na Sveučilištu Birmingham, autoru knjige “Catholic Literature and Secularizationin France and England, 1880-1914”.

OSV: Kako bi opisali kulturnu i političku klimu u kojoj je došlo do katoličkog književnog preporoda (19./rano 20. stoljeće)?

Sudlow: Kulturna klima u obje zemlja bila je kultura sve veće dekadencije. U engleskoj je završavalo Viktorijansko doba i počinjalo je Edwardijansko. Protestantizam je započeo proces raspadanja u eklektičnu mješavinu, kakva ga danas karakterizira, a plitki optimizam te generacije uskoro je progutala trauma Prvog Svjetskog Rata.

U Francuskoj, doba je politički obilježeno valom (ideološki vođene) sekularne promjene zakona, kojoj je bio cilj rastaviti ono što je preostalo od pravnog naslijeđa kršćanske Francuske; možete se odmah sjetiti protjerivanja neovlaštenih vjerskih zajednica iz Francuske ili sekularizacije školskog sustava. Sekularne tendencije su također bile prisutne u Engleskom zakonodavstvu, iako na manje programatski način. Iako bi bilo povijesni netočno opisati te procese kao jednostavne i predvidljive, nema sumnje da su uoči Prvog Svjetskog Rata, obje zemlje bile znatno sekulariziranije nego što su bile na početku 19. stoljeća.

OSV: Kako je to ozračje pridonijelo ili oblikovalo preporod?

Sudlow: Katoličanstvo mnogih autora je bilo u sprezi sa pokušajem da odgovre na sekularne trendove. U vremenu kada je Kristovo božanstvo bilo na udaru u sekularnim krugovima, doktrina Utjelovljenja je bila središnja u misli Peguya i Chestertona.  

Patnja (eng. vicarious suffering) zaslužuje da je posebno spomenemo. Inspirirala je i francuske i engleske katoličke pisce (još jednom, posebno Huysmansa i Bensona) i pojavila se kao nedvojbeno konačno osporavanje sekularizma, koji zamjenjuje spasenje sa pokušajima da jednostavno izgradimo bolji svijet. Ideolozi progresa implicitno negiraju kršćansku vrijednost patnje; patnja potvrđuje ne samo da dobro može doći iz zla, nego i da smo svi odgovorni jedni za druge.

OSV: Očito autori koje spominjete imaju zajedničku vjeru, ali na koji način tvore grupu?

Sudlow: Većina francuskih katoličkih autora ima vrlo izražene političke tendencije, dok su engleski romanopisci Josephine Ward i Alice Meynell gotovo apolitični. Neki francuski katolički autori poput romanopisca Henrya Bordeauxa su žustri monarhisti, u suprotnosti sa engleskim Chestertonom i Bellocom koji su odani demokrati. Mnogi engleski autori su opterećeni sa protivljenjem intelektualnom naslijeđu protestantizma, ali to pitanje nije toliko bitno u Francuskoj (gdje je sumnjičavost prema protestantizmu isprepletena sa rasprostranjenim neprijateljstvom prema Njemačkoj.)

OSV: Kako su radovi tih autora oblikovali rad katoličkih pisaca koji su se javili nakon njih?

Sudlow: Oblikovali su ga na različite načine, ali moramo pogledati pojedine slučajeve kako bi shvatili utjecaj. U engleskoj, G.K. Chesterton je ostao trajan i gotovo univerzalan utjecaj na sljedeću generaciju katoličkih autora, i zbog širine svojih radova i zbog briljantnosti sa kojom je opisao i izrazio katolički svjetonazor. U Francuskoj, veliki romanopisac Georges Bernanos, koji je napisao“Diary of a Country Priest,” ugledao se na Léona Bloya i Charlesa Péguya kao inspiraciju. U svom proučavanju katoličkog književnog preporoda, Richard Griffiths je primijetio kako je Graham Green bio pod utjecajem različitih francuskih katoličkih autora. Naravno, utjecaji nisu uvijek baš očiti, ali jasno je kako se neki autori ističu zbog načina na koji je njihovo razmišljanje i pisanje nadahnulo i potaknulo druge.

OSV: Što se dogodilo Katoličkoj književnoj tradiciji kasnije u 20. stoljeću i zašto?

Sudlow: Radi se o dosta kompliciranom pitanju. Uvijek je bilo dobrih pisaca kroz sva razdoblja, ali godine prije Prvog Svjetskog Rata i razdoblje između dvaju rata su vrlo posebni kada govorimo o katoličkoj književnosti. Naravno, možemo to pripisati genijalnosti, koja se javlja u nekom trenutku u povijesti. Ali ima određene valjanosti u teoriji koja promatra književnu kreativnost kao nešto oblikovano trenutkom i okruženjem. Okruženje u kojem su mnogi francuski i engleski katolički autori djelovali bilo je ispunjeno velikim pritiskom, obilježeno ponekad nasilnim neprijateljstvom prema katoličanstvu. Možda ima nešto u tome da objasnimo pad dobrog katoličkog pisanja 1950-ih elativnim blagostanjem i mirom Crkve (Europe i Sjeverne Amerike) u tom razdoblju.  

OSV: Koji su drugi mogući kulturni faktori?

Sudlow: Pa, književnost je ponajprije umjetnička forma i možemo se zapitati jeli zaokret u liturgiji koji slijedi nakon Drugog Vatikanskog Koncila potkopao do određene mjere kapacitet liturgije da oblikuje imaginaciju na način koji bi mogao poučiti ljude da posegnu za transcendentnim prisutnim u svijetu. Još jedan faktor, kojeg treba spomenuti, je kako živimo u svijetu u kojem je, kao što primjećuje Charles Taylor, religijska vjera sada samo jedan izbor od mnogih. U takvim okolnosti, potencijalno je sve teže kreativnom umjetniku shvatiti, interpretirati i prikazati svijet u svijetlu vječnosti. Katolička književnost ovisi o kapacitetu autora da oblikuje svoj materijal na načine koji su inspirirani vjerom.

OSV: Kada se govori o sadašnjoj katoličkoj književnosti (ili točnije, nedostatku iste), razlozi za nedostatak takvih pokreta često uključuju nedostatak interesa za katolička djela u velikim izdavačkim kućama ili znanjem o tome što je dobra fikcija u katoličkim izdavačkim kućama. Mislite li da ti razlozi dobro objašnjavaju današnje stanje katoličke književnosti ili se radi o nečemu drugome?

Sudlow: Kao što moji prethodni odgovori sugeriraju, katolička književnost nije u nepovoljnom položaju samo zbog vanjskih faktora – iako ne umanjujem važnost koju bi ti faktori mogli imati. Genijalnost nije jednako rasprostranjena kroz povijest tako da nikada ne možemo zanemariti taj faktor. Ali ja vjerujem da ukoliko danas ima malo katoličke književnosti – ukoliko ima malo katolika koji uopće pišu – to možemo povezati sa trenutnim siromaštvom katoličke imaginacije koje je prisutno kroz sve umjetnosti. Nema niti velike katoličke glazbe , niti katoličke arhitekture! Još jednom, moram se vratiti na temu liturgijske reforme, nova Misa je dovela do toga da je katolička liturgija postala "svjetovnija"; tišina je ispunjena govorom (o čemu svjedoči pokušaji Pape Benedikta da vrati liturgijsku tišinu), a njena pojavna transcendencija je prečesto izgubljena u pogrešnim pokušajima da se ohrabri neposrednost. Stvarnosti kao tajanstvenost, čudnovatost, teškoća i nelagoda (tko još priča o paklu?) su na različite načine iskorijenjene iz liturgije zbog niza dobronamjernih razloga. Dakle, je li ikakvo čudo da kreativna katolička imaginacija, koja uspijeva zbog otajstva, sukoba, drame i pitanja sudbine, doživljava poteškoće?

Izvorni tekst: The rise and fall of a great Catholic literary revival

PS

Srećom, uz malo pretraživanja možete pronaći dosta online sadržaja koji se bave radom i životom spomenutih autora, primjerice jedan od blogova posvećenih Bellocu, Chestertonu... (također možete pronaći i arhive radova, npr. Chesterton - 1, 2, 3). Poznata je grupa Inklings (danas najpoznatiji članovi J.R.R.Tolkien i C.S.Lewis - anglikanac) čiji su autori uključivali kršćanske poruke u svoju književnost. Na youtubu možete pronaći puno predavanja i dokumentaraca posvećenih autorima tog razdoblja, uključujući i dramske prikaze. Jedan film u pripremi - The Lion Awakes - o životu i prijateljstvu Tolkiena i Lewisa.

Jedno zanimljivo predavanje Osa Guinnessa:  The Journey: A Thinking Person's Quest for Meaning, nešto je duže, ali isplati se pogledati ukoliko imate vremena (isječak iz predavanja - Serious Wrestling After Meaning - ~4min).

Izazov Sekularizma – Christopher Dawson

Nije slučajno da se uvođenje obaveznog državnog općeg obrazovanja poklopilo sa sekularizacijom moderne kulture. Tamo gdje cijelim obrazovnim sustavom dominira svjesno anti-religijska ideologija, kao u komunističkim državama, stanje kršćanstva je očajno; čak i ako nema progona religije na crkvenoj razini, malo je nade njenog opstanka nakon dvije ili tri generacije komunističkog obrazovanja. Ipak, totalitarna država samo završava postao koji je započela liberalna država, jer već u 19. stoljeću sekularizacija obrazovanja i isključivanje pozitivnih kršćanskih učenja iz škola je bio ključni dio programa gotovo svih progresivnih, liberalnih i socijalističkih stranaka diljem svijeta.

Nažalost, dok je univerzalno sekularno obrazovanje nepogrešiv instrument sekularizacije kulture, postojanje slobodnog sustava religijskog osnovnog obrazovanja nije dovoljno za stvaranje kršćanske kulture. Dobro znamo kako je maleni utjecaj katoličkih škola na suvremenu sekularnu kulturu i kako ta kultura asimilira i apsorbira proizvode našeg obrazovnog sustava. Moderni Levijatan je takav strašan monstrum da može progutati religijske škole bez da osjeti ikakve probleme.

_________

Ali to nije slučaj sa visokim obrazovanjem. Jedini ranjivi dio Levijatana je njegov mozak koji je malen u usporedbi sa njegovim velikim i oklopljenim tijelom. Ukoliko bi mogli razviti kršćansko visoko obrazovanje do te točke da udovoljava zahtjevima prosječno obrazovanog čovjeka u svakom području misli i života, situacija bi se radikalno promijenila.

U književnom svijetu nešto takvo se već dogodilo. Za vrijeme mog života katoličanstvo se vratilo u englesku književnost tako da je književni kritičari ne mogu više ignorirati. Ali knjiženi svijet je vrlo malen i ne odražava javno mišljenje u mjeri u kojoj je to radio u viktorijansko doba. Problem je što je naša suvremena sekularna kultura sub-literarna baš kao što je i sub-religijska. Na Zapadu utjecaj imaju sile uvelike komercijalizirane industrije zabave, a na Istoku sile političke propagande. Mislim da se kršćanstvo nikada ne može natjecati sa tim oblicima masovne kulture na njihovom terenu. Ukoliko to učini, postoji opasnost da postane komercijalizirana i ispolitizirana, samim time žrtvuje svoje razlikovne vrijednosti. Vjerujem da kršćani na kraju imaju više utjecaja ukoliko prihvate manjinsku poziciju i da se posvete kvaliteti, a ne količini.

To ne znači da bi katoličanstvo trebalo postati ezoterična religija za učene i povlaštene. Manjina je vjerska manjina i potrebno ju je pronaći u svakom staležu i na svakoj intelektualnoj razini. Tako je bilo i u danima primitivnog kršćanstva, tako je bilo i kroz povijest.

_________

Razlika je u tome što je danas intelektualni faktor postao važniji nego što je ikada prije bio. Velika prepreka obraćenju suvremenog svijeta je vjerovanje kako religija nema intelektualni značaj; možda je dobra za moral i zadovoljavanje čovjekovih emocionalnih potreba, ali ne postoji nešto poput religijskog znanja. Jedino pravo znanje vezano je sa materijalnih stvarima i konkretnim realnostima društvenog i gospodarskog života.

Radi se o pred-teološkoj poteškoći jer je nemoguće naučiti čovjeka makar najjednostavnije teološke istine ukoliko vjeruje kako su vjerovanja i katekizam ništa više nego riječi i kako vjersko znanje nije uopće pravo znanja. S druge strane, ne vjerujem da je moguće prekoračiti tu poteškoću filozofskim argumentima jer je javnost filozofski nepismena, a suvremena filozofija postoje ezoterična specijaliziranost.

Jedini lijek je vjersko obrazovanje u najširem smislu te riječi. To znači opći uvod u svijet vjerske istine i višeg oblika duhovne stvarnosti. Ignorirajući taj svijet, suvremena sekularna kultura je postala bolno osiromašena, više od nekršćanskih kultura jer su se te kulture složile u prepoznavanju postojanja višeg nadnaravnog ili božanskog svijeta o kojem ovisi ljudski život.

_________

U prošlosti je kršćanski svijet bio izuzetno dobro opremljen načinima pristupanja duhovnim stvarnostima. Kršćanska kultura je zapravo bila sakramentalna kultura sa kojom je bila sjedinjena vjerska istina u vidljivim i opipljivim oblicima: umjetnost i arhitektura; glazba i poezija i drama, filozofija i povijest; sve su to bili kanali komuniciranja vjerske istine. Danas su svi ti kanali zatvoreni nevjerom ili ugušeni neznanjem, tako da je kršćanstvo lišeno prirodnih sredstava vanjskog izražavanja i komunikacije.

Zadatak je kršćanskog obrazovanja da obnovi te izgubljene kontakte i da uspostavi kontakt između religije i suvremenog društva – između svijeta duhovne stvarnosti i svijeta društvenog iskustva. Naravno to nije ono što obično mislimo pod obrazovanjem, obično mislimo da usko ograničene škole i ispite. Ali instrukcije ne mogu puno toga postići ukoliko nemaju kulturu iza sebe, a katolička kultura je zapravo humanistička u smislu da ne postoji ništa što je ljudski, a da ne ulazi u okvire njene sfere i što joj na neki način ne pripada.

Kršćanska kultura je vrlo bogata i sveobuhvatna kultura: bogatija nego suvremena sekularna kultura jer ima veću duhovnu dubinu i nije ograničena samo na jednu razinu stvarnosti; i sveobuhvatnija od bilo koje istočne religije jer je više katolička i mnogostrana. Ipak, za prosječnog suvremenog čovjeka radi se o izgubljenom svijetu, čak su i suvremeni katolici otuđeni od njega u svom sekularnom okruženju i tradiciji.

Tako imamo dvostruki zadatak, prvo obnoviti naše vlastito kulturno naslijeđe, a drugo iskomunicirati ga sa sub-religijskim i neo-poganskim svijetom. Nevjerujem da je drugi korak težak kao što se možda čini, jer ljudi su sve više svjesni kako nešto nedostaje u njihovoj kulturi: mnogi su još uvijek daleko od pozitivnih religijskih vjerovanja, ali posjeduju intelektualnu znatiželju o religiji koja bi mogla postati sjeme nečeg drugog.

No, prvi uvjet je puno teže ispuniti jer čak i katolička manjina koja je svjesna svoje tradicije ima vrlo malo prilika za proučavanje katoličke kulture. S jedne strane imamo visoko specijalizirane studije crkvenog sjemeništa; a s druge strane široki raspon sveučilišnih studija u kojima možete pronaći izolirane bilješke kršćanske kulture kroz proučavanje povijesti i književnosti, ali vam ne daje nikakvu priliku za opći sintetički studij kršćanske kulture kao takve.

_________

Čini mi se da je došlo vrijeme kada bi sveučilišta trebala razmisliti je li moguće učiniti više za kršćanske studije. Kršćanska kultura u prošlosti je bila organska cjelina. Nije bila ograničena na teologiju; bila je također izražena u filozofiji i književnosti, umjetnosti i glazbi, društvu i institucijama; i nijedan od tih oblika izražavanje nije moguće postupno shvatiti ukoliko ih ne promatrati u vezi sa ostalima. No, u postojećim uvjetima to nije moguće. Možete studirati neke dijelove cjeline, ali nikada samu cjelinu.

Kako bi shvatili razvoj kršćanske kulture morate je proučavati u sve tri njene faze – antička, srednjovjekovna i moderna; patristička, skolastička i humanistička; bizantska, gotička i barokna. Najviše što je moguće je studirati jedan od prva dva razdoblja trijade odvojeno od ostalih, ali treću nije uopće tako moguće proučavati. Rezultat te situacije je da promatramo kršćansku kulturu ekskluzivno samo u jednoj od tih faza. Posljedica toga je da smo suzili našu cijelu koncepciju proučavanog tako da propuštamo uvidjeti kako nadilazi granice nekog određenog doba ili društvenog okruženja.

Naravno može se prigovoriti kako je tema preširoka da bi je proučavali kao cjelinu. Ali to vrijedi i za velike kulture – poput helenizma, Islama ili Kineske civilizacije – za koje specijalizirani studij prošlosti moramo popratiti sa općim proučavanjem cjeline.

Istina je kako kršćani to ne prepoznaju uvijek. Postoje mnogi takvi, posebno među protestantima i sektašima, koji promatraju kršćanstvo i kulturu kao odvojeno jedno od drugog i koji smatraju da je svijet kulture dio "ovog svijeta", svijet koji se nalazi u tami pod vlašću zla. U ekstremnim oblicima takva razmišljanja su nespojiva sa katoličanstvom. Ipak, postoji vrsta katoličkog puritanizma koji se odvaja što je više moguće od sekularne kulture i prihvaća stav povlačenja. Takav stav povlačenja je opravdan prema katoličkim principima. U duhu je pustinjskih očeva, mučenika i ispovjednika vjere primitivne Crkve. Ali to znači da je kršćanstvo postalo podzemni pokret i kako je jedino mjesto kršćanskog života i kršćanske kulture u pustinjama i katakombama. Međutim, u suvremenim uvjetima možemo se pitati je li takvo povlačenje moguće. Danas ne postoji više pustinja, a moderna država ima ovlasti u podzemlju i skloništima baš kao što ima na zemlji i u zraku. Totalitarna država – a možda i općenito suvremena država – nije zadovoljna pasivnom poslušnoću; ona zahtjeva punu suradnju od kolijevke do groba.

Stoga na izazov sekularizma moramo odgovoriti na kulturnoj razini, ukoliko uopće želimo odgovoriti na njega, a ako kršćani ne mogu utvrditi svoje pravo na postojanje u području visokog obrazovanja, na kraju će ih izgurati ne samo iz suvremene kulture, nego će i fizički nestati. To je već problem u komunističkim državama, a i ovdje će doći do tog problema ukoliko ne iskoristimo prilike dok ih još imamo. Još uvijek interno živimo na kapitalu prošlosti, a eksterno na postojanju nejasne atmosfere vjerske tolerancije koja je već izgubila svoje opravdanje u suvremenoj sekularnoj ideologiji. Situacija je neizvjesna i ne možemo očekivati da će vječno trajati, moramo je iskoristiti dok traje.

_________

Vjerujem kako područje visokog obrazovanja nudi najveće mogućnosti; prvo na temelju uloženog truda jer će relativno malo ulaganja vremena i novca proizvesti bolje rezultate nego što bi to učinilo puno ulaganja na nižoj razini. Drugo, zato što je to područje gdje postoji najviše slobode djelovanja i gdje će tradicija intelektualne i duhovne slobode vjerojatno najduže preživjeti. Nadalje, potrebno je hitno djelovanje u tom području jer su društvene promjene u posljednjih pola stoljeća ugasile dugu tradiciju nezavisnog privatnog financiranja kojemu su povijesne studije puno dugovale kroz povijest. Tradicija je bila jaka među katolicima, ljudi poput Lingarda, Actona i Edmunda Bishopa su posvetili svoje živote proučavanju kršćanske povijesti i kulture bez akademske pozicije ili ekonomske nagrade. Današnje nestajanje tog staleža ljudi onemogućava takva istraživanja. Ili Crkva ili sveučilišta moraju preuzeti na sebe očuvanje te tradicije proučavanja kulture kršćanskog svijeta, ili se time nitko neće baviti.

Autor je Christopher Dawson (1956.), izvorni članak; The Challenge of Secularism.

PS

Dawson je poznati povjesničar, najpoznatiji zbog istraživanja odnosa religije i kulture. Mislim da je na hrvatski prevedena samo njegova knjiga Razumijevanje Europe, a na stranici catholiceducation možete pronaći još dosta njegovih zanimljivih članaka o Crkvi i Zapadnoj civilizaciji.