četvrtak, 10. studenoga 2011.

Film Agora - priča o pravim fundamentalistima

Već sam pisao o mitovima koji kruže o Aleksandrijskoj knjižnici u ovome postu, ali tamo nisam stavio toliki naglasak na film Agoru, a i sam tekst se temeljio na članku kršćanskog apologete Davida Harta(koji je, neobično za SAD, pravoslavac) te radio emisije BBC-a koju možete pronaći na kraju tog posta. Ovoga puta donosim jedan članak sa bloga Tima O'Neilla, povjesničara amatera koji je inače ateist(mislim da je negdje obećao da će objaviti svoju člansku iskaznicu ateističkog udruženja jer mnogi ne mogu vjerovati da bi ateist branio istinu i napadao mitove koji su izmišljeni protiv Crkve). O samom filmu je napisano dosta teksta, čak se i hrvatski web prostor oduševio sa filmom, jedan od primjera je Dario Hrupec iz centra za znanstvenu inkviziciju koji je u postu za Jutarnji List pokazao raskoš svog kritičkog promišljanja. 

No, da se vratim filmu. Na samom kraju ovog posta možete pronaći linkove na odgovore filmu, a Tim O'Neill je posvetio dva posta toj tematici; Hipatija - prolongiranje mitova(2009.) i post koji preveden donosim u nastavku(2010.)


Agora

Prošla je godina dana otkako sam napisao članak o Amenabarovom filmu Agori, izrazio sam svoje sumnje da će film promovirati Gibbonove mitove o tome kako je Hipatija bila mučenica za znanost, kako su zli kršćani uništili "Veliku knjižnicu u Aleksandriji" 391. godine i kako nas je njeno ubojstvo i uništenje knjižnice odvelo u Mračno doba. Taj je članak izazvao veliku pažnju, izazvao emotivne reakcije i mnoštvo komentara, većinom neprijateljskih.

Naravno, kada sam pisao taj članak film se tek prikazivao na Kanskom filmskom festivalu tako da sam mogao samo komentirati ono što su zvijezde filma i redatelj izrekli u javnim nastupima i intervjuima, te ono malo scena iz trailera. Očekivano, neki od onih koji nisu bili zadovoljni izrečenim ustvrdili su da ne mogu kritizirati film dok ga nisam vidio, iako sam jasno naglasio da ne kritiziram sam film i da ću o njemu prosuditi tek kad ga pogledam.

Agora je sada dostupna u SAD-u i Velikoj Britaniji gdje je privukla dosta pažnje. Još se ne zna kad će film biti dostupan u Australiji tako da sam odlučio prekršiti svoj princip te sam skinuo film sa interneta kako bih ga konačno pogledao.

Dobar, loš i smiješan

Za početak, mogu reći da zapravo ima dosta toga što bi vam se moglo svidjeti u filmu. Kinematografija je bogata i zanimljiva, a scenografija zajedno sa kompjuterski generiranom slikom daje nam živu rekonstrukciju Aleksandrije sa kraja četvrtog i početka petog stoljeća. U par scena Amenabar povlači kameru u zrak(izvan akcije) te nam iz ptičje perspektive daje pogled na grad, zatim povlači kameru van atmosfere i daje nam pogled na Zemlju u cjelini. Nekoliko kritičara je to prozvalo "Google earth" snimkama, ali ja osobno mislim da se sjajno uklopilo u isticanju koliko su zapravo sitne i beznačajne bile nasilne i političke svađe u središtu priče. Amenabar je u par intervjua istaknuo da ga je za snimanje filma inspirirao Carl Sagan sa svojim serijalom Kozmos, te snimke su priznanje Saganovoj sposobnosti da postavi naše ljudske brige u kozmičku perspektivu(iako je, kao što sam opisao u prvom članku, i Sagan uspio u tome serijalu značajno pobrkati povijest o Hipatiji).

Također je Rachel Weisz sa ostatakom glumačke ekipe obavila jako dobar posao sa cijelom radnjom, iako je scenarij na trenutke mogao potencijalno djelovati pomalo nezgrapno. Dijalozi su često čudni, kao što je to često slučaj u povijesnim filmovima, ali Weisz je uspjela scene gdje izlaže Ptolomejski kozmološki model učiniti zanimljivim te je uspjela uprizoriti "samoposjedovanje i jednostavni pristup" Hipatije kakvog ga opisuje Socrates Scholasticus.

Iako je scenografija impresivno detaljna, rimski i grčki elementi pomiješani sa egipatskim motivima, isto se ne može reći za kostime koji su prije "generičke antičke tunike i toge" nego odjeća toga vremena. Još manje pažnje posvećeno je oružju i oklopima rimskih trupa i zaraćenih strana. Izgleda da nitko ne može snimiti "rimski" film bez da rimskim vojnicima obuće generičku kacigu, mač i oklop iz prvog stoljeća, bez obzira u kojem je stoljeću radnja filma. Rimska oprava izgleda kao da je preostala sa snimanja Gibsonove Pasije; kacige iz nekog pseudo prvog stoljeća, kratki mačevi i naravno kožni prsluci kao štit. Bilo bi lijepo kada bi netko sa opsesijom poput mene mogao konačno pogledati film kasnijeg rimskog razdoblja gdje vojnici stvarno izgledaju kao trupe kasnijeg rimskog razdoblja, ali izgleda da previše očekujem.


Film se poigrava sa vremenskim tijekom događaja, kao i sa glavnim likovima priče, ali većinu toga možemo opravdati dramatičnim potrebama. U prvoj polovici priče Prefekt Orestes je prikazan ne samo kao još jedan Hipatijin student nego kao onaj koji je, prema poznatoj priči, javno izjavio svoju ljubav prema njoj te bio odbijen. Priča kaže da ga je Hipatija odbila tako što mu je predala krpu natopljenu menstrualnom krvlju i izjavila "Ovo je ono u što si se zaljubio." No, film nije ni pokušao razjasniti njezin neoplatonistički asketizam – njeni filozofski pogled nisu objašnjeni osim u nejasnim terminima – tako da taj incident nema nikakvog kulturnog smisla – ispada poput moderne znanstvenice "koja je udana za posao", a ne kao učenica Plotinove škole.

Znamo da je Synesius, koji kasnije postaje biskup Cirene, bio jedan od njenih učenika. U filmu se javlja i u kasnijem djelu radnje te pokušava nagovoriti Hipatiju da umiri svoje neprijatelje prelaskom na kršćanstvo. Konačno, izmišljeni rob, Davus je uključen u priču kako bi bio treći dio neostvarenog ljubavnog trokuta zajedno sa Orestesom i Hipatijom. Sve te promjene povijesti su prilično podnošljive, ali pravo razilaženje sa poviješću nastaje kada Amenabar i njegov kolega scenarist Mateo Gil započnu sa svojom propovijedi. Tada stvari postaju smiješne.

Knjižnica koje nije ni bilo

Scenarij uključuje dovoljno elemenata i detalja iz stvarne povijesti pa se čini da su Amenabar i Gil dovoljno istražili kako bi bili u stanju prikazati stvari onako kako su se stvarno dogodile. Ali ovo je film sa porukom i ciljem, tako da su svi ti elementi promiješani, umanjeni, suprostavljeni ili jednostavno izmijenjeni kako bi odgovarali Amenabarovim ciljevima. Još važnije, većina elemenata koji podržavaju "poruku" koju nam redatelj propovijeda su naveliko izmšljeni.

Za početak, Aleksandrijska knjižnica je u fokusu prve polovice filma. Amenabar opisuje tu Aleksandrijsku knjižnicu kao jezgru hrama Serapima – ustvari, hram se prikazuje gotovo kao dodatak knjižnici – i opisuju je da sadržava "sve što je preostalo od ljudske mudrosti". Povijesno gledano, to je problematično na više razina. Za početak, kao što sam objasnio u prošlom članku, nije postojala "Velika Knjižnica u Aleksandriji" kao takva u gradu u to vrijeme. Bivša Velika Knjižnica je degradirana i doživjela mnoge gubitke knjiga kroz stoljeća i zadnje spominjanje te knjižnice je još iz davne AD 135. Znamo iz više izvora da su kolonade Serapeuma u jednom trenutku sadržavale kolekciju knjiga – možda ostatke iz zbirke Velike Knjižnice. Ali Ammianus Marcellinus koji je posjetio Aleksandriju kasnih 360'tih, spominje "dvije neprocjenjive knjižnice" koje su se nalazile u Aleksandriji, ali u prošlom vremenu što znači da se tamo više ne nalaze(u njegovo vrijeme). To odgovara opisima iz pet različitih izvora o uništenju Serapeuma od strane kršćana 391. AD; nijedan od njih uopće ne spominje nikakvu knjižnicu ili knjige. Ta tišina je još značajnija jer je jedan od izvora Eunapius iz Antiohije, koji ne samo da je bio žestoki antikršćanin nego je bio i filozof. Ako je itko imao poriv da barem spomene taj dio uništenja onda je to bio Eunapius, ali nije nigdje spomenuo nikakvu knjižnicu ili uništavanja knjiga.

Dakle, ideja da je bilo kakva "Aleksandrijska Knjižnica" ili neka druga knjižnica bila uništena od strane kršćanske rulje godine 391. AD je jednostavno bez ikakvog temelja i dokaza.

Amenabarov scenarij daje nam neke naznake da je svjestan barem nečega od opisanoga. U početnom naslovu eksplicitno piše da je u Hipatijino vrijeme "Aleksandrija posjedovala najveću poznatu knjižnicu", a nekoliko minuta poslije podnaslov opisuje da je mjesto Hipatijinog predavanja "knjižnica u Aleksandriji". Ali kasnije jedan od likova spominje "... vatra koja je uništila knjižnicu majku...", iako to je dio pozadinskog razgovora dok Hipatija govori nešto drugo – manje pozorni gledatelji lako to mogu propustiti. Sam Amenabar u jednom intervjuu referencira se na knjižnicu iz filma kao "drugu Aleksandrijsku knjižnicu", dakle potpuno mu je jasno da izvorna Aleksandrijska knjižnica više nije postojala 391 AD. No, nije se baš potrudio to razjasniti i svojoj publici, ne samo da je uključio knjižnicu u Serapeum, unatoč dokazima da ni ta manja knjižnica nije postojala u to vrijeme, nego ju je stavio u centar i težište cijeloga kompleksa.

Ne iznenađuje da je također u središtu scene navale na Serapeum od strane kršćanske rulje koja čini vrhunac prve polovice filma. Opisi uništenja Serapeuma jasno govore da rulja nije samo provalila u hram, zapalili su ga i razrušili, ostalo je tek nešto više od temelja hrama. No, film to uopće ne prikazuje, osim rušenja velikog kipa Serapisa i nekih drugih vandalizama, kršćani ostavljaju zgradu netaknutom i potpuno se koncentriraju na uzimanje svitaka iz knjižnica te paljenje u dvorištu hrama. U jednom trenutku dok navaljuju kroz hram netko čak i viče "Zapalite svitke!", kao da je to cijeli smisao vježbe. Dakle, čudno, Amenabar se ne trudi prikazati što je rulja učinila nego se umjesto toga koncentrira na nešto o čemu ne postoji niti slutnja u izvornim materijalima. Želi staviti naglasak na ideju kršćana kao uništivača antičkog znanja i razuma. Jedna od recenzentica, prihvaćajući tu scenu kao potpuno točnu, naziva je "emotivno najjačim trenutkom filma" i veli "stvarno vas natjera na plač". Blaženo je nesvjesna da je cijela scena gotovo u potpunosti fikcija.

Politika Aleksandrijskih ulica

Drugi dio filma koncentrira se na sporove unutar grada koji su doveli do ubojstva Hipatije. Opet, Amenabarov i Gilov scenarij pokazuju da su svjesni djela kompleksnosti situacije, ali namjera njihovog filma dovodi do toga da su uvijek kršćani ti koji su prikazani u najgorem mogućem svjetlu. Socrates Scholasticus jasno opisuje da je korijen sukoba za civilnu vlast između biskupa Ćirila i prefekta Orestesa u Orestesovom mučenju do smrti Ćirilovog sljedbenika Hieraxa kojeg je židovska zajednica u gradu optužili da širi neprijateljstvo prema njima. Kao odgovor, Ćiril je zaprijetio židovima naređujući im da "odustanu od zlostavljanja kršćana", a židovu su reagirali tako što su postavili zasjedu kršćanima u crkvi, ubivši mnoge od njih. Ćiril je uzvratio tako što je poslao svoju rulju na židove i tako ih otjerao(barem neke od njih) van grada.

Amenabar prikazuje neke od uzajamnih čini prijetnji i nasilja, ali izmisli scenu gdje u talibanskom stilu Parabolani pokreće cijeli sukob nakon što se ušuljao u kazalište gdje su židovi imali proslavu subote te ih počinje kamenovati. Takav zapis nigdje ne postoji, ponovno je Amenabar izmislio događaj kako bi cijeli sukob sa židovima te kasnija svađa između Ćirila i Oresta imala za krivca Ćiriliovu frakciju – jasno izobličenje zapisanih činjenica.

Također iskrivljuje drugi incident u tom sukobu. Socrates Scholasticus zapisuje da je Ćiril pokrenuo pregovore sa prefektom, ali "kada je Orestes odbio prijateljske namjere, Ćiril mu prinese knjigu Evanđelja vjerujući da će ga poštovanje prema religiji potaknuti da svoju ljutnju stavi po strani."(Socrates, Ecclesiastical History, VII, 13) Orestes je odbio tu gestu te se odbio pomiriti sa biskupom. Pomiješana verzija tog incidenta pojavljuje se u filmu, ali, opet je, Amenabar dodao izmišljenu scenu gdje Ćiril implicitno osuđuje Oresta, ne zbog podržavanja židova, nego zato jer je pod utjecajem Hipatije: nešto što nije spomenuto u izvorima. U toj sceni, za vrijeme crkvene službe Ćiril čita prvo poglavlje iz poslanice Timoteju u kojem Pavle naređuje ženi da bude skromna, da se podređuje muškarcu i da bude tiho te osuđuje ženino podučavanje muškarca. Zatim naređuje Orestesu da klekne pred Biblijom iz koje je upravo čitao kako bi priznao da je pročitano istina što Orestes odbija učiniti. Amenabar mijenja incident te stavlja fokus na Hipatiju, unatoč činjenici da je ta scena gotovo u potpunosti izmišljena.

U filmu, nakon te fiktivne scene Ćiril naređuje Parabolanima da odgovore napadom na Hipatiju. Iako je jasno da je to odmazda za mučenje i smrt jednog Ćirilovog sljedbenika od strane Orestesa i posljedica političkih borbi između dva rivali – što odgovara činjenicima – izmišljajući scenu u kojoj Ćiril osuđuje Hipatiju zato što je žena koja uči muškarce, Amenabar širi ideju da je i to bio razlog zašto je Hipatija meta napada – što nije uopće činjenično točno. Ali to je u službi njegovih ideoloških ciljeva i tvrdnje da je Hipatijino podučavanje bilo veliki problem, a ne samo borba političkih frakcija.

Nijedna od frakcija u filmu nije prikazana osobito pozitivno, ali te izmišljene scene učinile su puno da bi bacile na Ćirila i njegove sljedbenike sliku poticatelja problema i kako bi ih prikazale jasnim zločincima u sukobu koji je od, svih strana, bio sukob snaga. Čudno je da su Ćiril i većina njegovih parabolani fanatika crnomanjasti tipovi, koji unatoč tome što su rođeni Aleksandrijanci govore jakim bliskoistočnim naglaskom. Također stalno nose crno. S druge pak strane, pogani i članovi Orestestove frakcije govore razgovjetnim engleskim jezikom viših klasa i većinom nose bijelo. Implikacije i nisu tako suptilne.

Fiktivna znanost i navodni ateizam

Posljednja velika Amenabarova izmišljotina koja je također u službi njegova cilja je poprilično fantastična ideja da je Hipatija bila na rubu, ne samo dokazivnja heliocentizma kada su je ubili nego i potvrđivanja Keplerovih eliptičkih planetarnih orbita u tom modelu. Fillm se referencira na činjenicu da je Aristarchus iz Samosa osmislio hipotezu heliocentrizma u 300 BC, i spominje par razloga zašto je takva hipoteza bila besmislena(iako ne spominje glavni razlog – problem zvjezdanih paralaksa). No, u filmu izmišlja scenu u kojoj prikazuje Hipatiju koja inzistira na toj ideji unatoč tim(za to vrijeme) velikim prigovorima. Smisao tih scena je prikazati ubojstvo Hipatije kao još veći gubitak za znanost od strane neobrazovanih fundamentalista. Hipatija je sigurno bila poznata po svojoj učenosti, ali zapravo ne postoje dokazi da je bila veliki inovator, a kamoli da je imala ikakvih interesa u Aristarchusovoj dugo odbacivanoj hipotezi. Još jednom Amenabarovi izmišljeni elementi služe kako bi podržali njegov cilj pojednostavljenja svega u priču o "neznanju i fanatizmu protiv znanosti i istraživanja"


Također, film očito implicira da je Hipatija bila posve nereligiozna ili čak ateistkinja – opet nešto što nema temelja niti u jednom od izvora. Suočena sa optužbama da nema religije("netko tko, po svom priznanju, vjeruje u apsolutno ništa") Hipatija odgovara, poprilično nejasno, "Vjerujem u filozofiju". Poslije je Ćiril opisuje riječima "žena koja je izjavila javno svoju bezbožnost." Još jednom, Amenabar izmišlja nešto što nema temelja u nijednom izvoru, ali odgovara propovijedi koju njegov film propovijeda.

Svako malo su u priču dodani elementi koji nisu u izvornim materijalima; uništenje knjižnice, kamenovanje židova u kazalištu, Ćirilovo osuđivanje Hipatijinog učenja jer je žena, utvrđivanje heliocentizma i Hipatijina navodna ireligioznost. Svaki od tih izmišljenih elemenata ima svoju svrhu u naglašavanju ideje da je Hipatija bila slobodno misleća izumiteljica koju su ubili jer je njeno učenje ugrožavalo fundamentaliste neznalice. Činjenica da Amenabar to tvrdi na temelju stvari koje je izmislio i pomiješao sa stvarnom pričom pokazuje nam koliko je takva interpretacija neutemeljena.

Reakcije

Iako neutemeljena, mnogi gledatelji i kritičari su očekivano oduševljeno prihvatili takvu priču. Jedan od IMDB recenzenata sigurno je shvatio tu poruku, naslovio je svoju recenziju "Ateisti cijeloga svijeta ujedinite se!" Jedan drugi zapisuje, "Amenabar je izjavio prije prikazivanja filma, da Aleksandrijska knjižnica nije bila uništena možda bi već sletili na Mars". Treći izjavljuje "Nadam se da će film biti cijenjen i shvaćen, da ćemo nešto naučiti iz filmskog prikaza povijesti, ne smijemo dopustiti uništenje umjetnosti, povijesti, znanja i poštovanja koje omogućuje civilizaciji da procvate." Takvi komentari su tipični. Gledatelji su prihvatili sve te izmišljene pseudopovijesne dodatke priči bez propitivanja i zadovoljno poslušali propovijed na kojoj počivaju.

Nekoliko blogova i članaka pokušali su odgovoriti na ta iskrivljenja povijesti( Otac Rober Baron, decentfilms.com, Jeffrey Overstreet, i Catherine of Siena Institute). Svi nabrojani su kršćani. Neki od njih su se pokušali obraniti od optužba da su pristrani referencirajući se na moj prošlogodišnji članak( jedan sudionik rasprave zapisuje da sam "ni manje ni više nego ateist"), ali znam na temelju svojih susreta sa istinskim vjernicima u Da Vincijev Kod, da će činjenica da su kršćani dovesti do ignoriranja i odbacivanja takvih pokušaja – ljudi se vole držati mitova koji podržavaju njihove ideje.

Sve to znači, poprilično ironično, da ovaj film razotkriva tko su pravi fundamentalisti u ovoj priči.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove