Čega se bojao monah u susretu sa zvijeri - Wetta, Pustinjski oci

Otac Nesteros Veliki šetao je pustinjom s bratom kada im se ispriječila strašna zvjer. Oboje su pobjegli. Razočaran, brat ga upita; "Ti si Nesteros Veliki, čega si se bojao?"

"Bojao sam se", odgovori starac, "ukoliko ne bih pobjegao, hvalio bi me ljudima koliko sam hrabar."

(Priča pustinjskih otaca, prenio benediktinac Augustine Wetta u knjizi "Pray. Think. Act.: Make Better Decisions with the Desert Fathers")

PS

Pustinjski oci, duhovni atleti kako ih na jednom mjestu naziva, proveli su svoje živote boreći se sa, između ostalog, svojim egom.

Wettina priča je sigurno iznenađujuća i zbunjujuća mnogima, a on je navodi kao primjer da nikada ne znate koje su motivacije drugih ljudi. Pretpostaviti loše motivacije kod drugih nije uvijek ispravna stvar.

Priče pustinjskih otaca imaju elemente humora u sebi koje Wetta još naglašava, ali nije teško prepoznati nešto slično - možda ne tako često vezano uz krepost hrabrosti, ali u nekim drugim područjima. Primjerice kada govorimo o davanju milostinje, pobožnosti itd. Možete se naći u opasnosti da vas optuže jer, prema njima, ne posjedujete stvarno vrlinu koje iskazujete - nitko nije prorok u svome selu, a možete se naći i u opasnosti da počnete razmišljati na ohol način o svojoj poziciji. (Ipak, određene situacije iziskuju određene kreposti, neovisno o ljudskim obzirima.)

---

Pronašao sam još dvije verzije priče;

"Kada je Nesteros Veliki šetao pustinjom sa svojim bratom, vidjeli su zmaja i pobjegli. Brat je rekao: ‘Jesi li se bojao, abba?’ Nesteros je odgovorio: ‘Nisam se bojao, sine moj. Ali bilo je ispravno pobjeći od zmaja, da to nisam učinio morao bih pobjeći od uobraženosti."

ili

"Abba Nesteros Veliki šetao je pustinjom s bratom, a ugledavši zmaja pobjegli su. Tada mu je brat rekao; "Zar se i vi bojite, oče?" Starac odgovori: Nisam se bojao, sinko, ali mi je koristilo pobjeći od zmaja, inače ne bih pobjegao od duha taštine."

O (ne)vjerovanju u Euharistiju - Pascal

Kako mrzim te gluposti nevjerovanje u Euharistiju, itd! Ako je Evanđelje istinito, ako je Isus Krist Bog, kakve teškoće ima u tome?

Blaise Pascal, Pensées (224)

PS

Pascal se na još nekoliko mjesta osvrće na Euharistiju (npr 789; Euharistija među običnim kruhom, bez izvanjske razlike, kao što je Krist ostao nepoznat među ljudima) ili u pismu  Mademoiselle De Roannez (listopad, 1656); 

Kad bi se Bog stalno otkrivao ljudima, ne bi bilo vrline u vjerovanju; a ako se ne bi nikada otkrivao, bilo bi malo vjere. [...]

I u konačnici, kada je želio ispuniti obećanje koje je dao apostolima da će ostati s ljudima sve do svog konačnog dolaska, odlučio je ostati u najčudnijoj i najneobičnijoj tajni od svih, pod prilikom Euharistije. [...]

Heretični kršćani su ga prepoznali kroz njegovu ljudskost i štuju Isusa Krista Boga i čovjeka; ali prepoznati ga pod prilikama kruha je svojstveno samo katolicima; samo su oni tako prosvijetljeni od Boga. Ovom razmatranju možemo dodati tajnovitost Božjeg duha skrivena u Svetom Pismu jer postoje dva smisla; doslovno i mistično; a židovi, koji su shvatili samo jedno, nisu gledali na drugo [... ] i u konačnici, heretici, videći savršen izgled kruha u Euharistiji, ne misle vidjeti u njemu drugu supstancu.

povezani raniji postovi; Transupstancijacija – G.E.M. Anscombe, kategorija pascal itd.

O važnosti Euharistije – CS Lewis

Troje razvija Kristov život u nama. To su: krštenje, vjerovanje i otajanstveni čin koji različiti kršćani zovu različitim imenima: Sveta pričest, misa, večera Gospodnja. To su tri uobičajene metode. [...]

Svatko tko vas kani poučavati u kršćanskom nauku reći će vam da je sve troje bitno, a to je, u ovome trenutku, dostatno za našu svrhu.

Osobno ne mogu razumjeti zašto bi ovo trebalo biti presudno kod uvođenja novog života u nas. S druge pak strane, neupućen čovjek ne bi nikada vidio vezu između određenoga tjelesnog zadovoljstva i pojave novoga ljudskog bića na svijetu. Stvarnost moramo prihvatiti onakvom kakva se pojavljuje; nema koristi od pričanja kakva bi ona trebala biti, što bi trebalo očekivati od nje. Premda ne razumijem zašto bi to trebalo biti tako, reću ću vam zašto vjerujem da to jest tako. Već sam objasnio zašto je nužno vjerovati da je Isus bio (i jest) Bog. Povijesna je činjenica da je on svojim učenicima govorio da se novi život prenosi na takav način. Drugim riječima, vjerujem na temelju njegova autoriteta. Nemojte se prepasti riječi autoritet. Vjerovati u nešto na temelju nečijega autoriteta jednostavo znači vjerovati stoga što se tu radi o nekomu u koga imamo povjerenja. Devedeset devet posto stvari vjerujete na temelju autoriteta. [...]

C.S.Lewis, Elementarno Kršćanstvo

PS

Tek sam nedavno prvi put prolistao Elementarno Kršćanstvo C.S. Lewisa (možda sam nekad prije pročitao, ali sam potpuno zaboravio), nisam posvetio previše pažnje knjizi. Ideja "elementarnog" kršćanstva mi jednostavno nije nikada djelovala obećavajućom iako je Lewis očito cijenjen autor s nekim pronicljivim uvidima. (Bitno.net je objavio nekoliko članaka s prenesenim mišljenjima iz Verbumova izdanja te knjige.)    

Raniji postovi; Transupstancijacija – G.E.M. Anscombe, Transupstancijacija - zakrivljenost prostora i balon; kategorija  C.S.Lewis

Obrazloženje nade koja je u vama - O branjenju Vjere

Prije svega, želim upozoriti da u raspravama s nevjernicima o "člancima Vjere", ne biste trebali pokušavati dokazati Vjeru nužnim razlozima. To bi omolovažilo uzvišenost Vjere, čije istine nadilaze ne samo ljudski um nego i umove anđela, vjerujemo u njih samo zato jer su objavljene od Boga.

Pa ipak, ono što dolazi od Vrhovne Istine ne može biti lažno, a ono što nije lažno ne može se odbaciti nikakvim nužnim razlogom. Baš kao što naša Vjera ne može biti dokazana nužnim razlozima, jer nadilazi ljudski um, tako se ni njezina istina ne može pobiti nikakvih nužnim razlozima. Prema tome, kršćanin koji raspravlja o člancima Vjere ne bi trebao pokušavati dokazati Vjeru, nego braniti Vjeru. Sv. Petar ( 1 Pet 3,15) nije rekao "uvijek imajte dokaz" nego "budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama", tako da razum može pokazati da ono što Katolička Vjera naučava nije pogrešno.

Sv. Toma Akvinski: “De Rationibus Fidei”

PS

U Tominoj primjeni; "Članci Vjere" odnose se na objavljenu nadnaravnu istinu koja se razlikuje od drugih takvih istina, ali koja ujedinjena s njima tvori Kršćanski nauk. Tu misli na one objavljene istine koje ne možete dokazati naravnim razlozima, nego su nam objavljene. (poput Trojstva itd.). Naravno, ne možete ih niti pobiti naravnim razlozima. (Možete naravnim razlogom pokazati zašto bi vjerovali Objavi, ali same objavljene istine ne možete.)

Također ovdje se radi o tome kako predstaviti argumente nevjernicima, onima koji nisu kršćani; o branjenju vjere.

Primjerice Božja opstojnost je nešto što možemo racionalno pokazati, ali Trojstvo je stvar "vjere" u smislu da je dio Božje objave, ali ne možete ga izvesti sami. Ako netko nije kršćanin, ne možete mu dokazati određene članke vjere, ali možete ih obraniti od optužbi. Odnosno, na naravnim principima, ne mozete demonstirati otajstva. Mozete pokazati da su prigovori njima pogrešni ili neuvjerljivi, ali nadnaravna otajstva ne možete dokazati (ne mozete ih niti opovrgnuti). Možete ih braniti od osporavatelja, i pokazati da su prikladni.   

Savjest, Kajanje i Krivnja - J. Budziszewski

Svatko ima savjest.

Ali većina psihologa misli da ljudi sa "antisocijalnim poremećajem ličnosti" nemaju.

Primjerice Robert D. Hare kaže da njima "potpuno nedostaje savjest i osjećaji za druge", tako da oni "sebično uzimaju što žele i kako žele", kršeći norme "bez najmanjeg osjećaja krivnje ili kajanja"; obilježje im je "zapanjujući nedostatak savjesti. David T. Lykken smatra da "nisu uspijeli razviti sasvjest i empatične osjećaje." Četvrto izdanje knjige "Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders" navodi kao dijagnostički kriterij za poremećaj "nedostatak kajanja, što vidimo iz ravnodušnosti ili racionaliziranja toga što su naudili, zlorabili ili krali od drugoga". Peto izdanje jednostavno navodi "nedostatakt kajanja nakon što ste povrijedili ili loše postupili s drugim."

Problem s takvi izjavama je što tretiraju savjest, krivnju, "osjećaj" krivnje, žaljenje, kajanje i nedostatak normalnih moralni osjećaja kao istu stvar. Tradicija klasičnog prirodnog prava razlikuje te stvari. Savjest nije ono što osjećamo, nego ono što znamo. Kajanje i žaljenje nisu ono što znamo, nego ono što osjećajmo prema onome što znamo. Krivnja je stanje kada ste učinili nešto pogrešno; svijest o krivnji je spoznaja da ste u tom stanju; a osjećaj krivnje je osjećaj koji je rezultat takve spoznaje.

Uzimajući u obzir te distinkcije, potpuno je moguće da osoba ima savjest, ali da nema grižnju savjesti. Sama činjenica da ljudi sa antisocijalnim poremećajem ličnosti opravdavaju svoje loše ponašanje dokazuje da znaju kako su ispravno i pogrešno različite stvari. Biće koje ne razumije tu razliku ne bi shvaćalo ni koncept izgovora.

Lykken gotovo shvaća moju poantu: "Zanimljiva je i važna činjenica da većina navedenih različitih tipova kriminalaca ima tendenciju opravdavanja vlastitog ponašanja na različite načine, barem prema sebi. Jedan petnaestogdišnjak, koji se sada nalazi u ustanovi za maloljetnike, busom je otputovao do susjedstva kako bi pronašao zabavu za koju je čuo; kada nije pronašao zabavu, shvatio je da bi morao drugi bus čekati sat vremena, a s obzirom da je imao pištolj kod sebe, otišao je do lokalnog parkirališta, pričekao jednu ženu s djetetom da otključa auto, zaprijetio joj je da mu preda ključeve i odvezao se. Objasnio je svoje ponašanje zatvorski službenicima, izrazio je svoju ogorčenost:"Kako bih inače trebao doći kući?"

Zato je dječak bi ljut? Zato jer je mislio da je u pravu. Koliko god to izgledalo čudno, bio je moralno ogorčen.

Izvorni post Remorseless , autor J. Budziszewski (prenio sam već neka njegova razmišljanja, kategorija Budzisewski)

 

Očekujemo li da će svaki kršćanin (u svemu) biti bolji od svakog nekršćanina? – C.S. Lewis

C.S. Lewis u "Elementarnom kršćanstvu" primjećuje (dio prenosim kao citat, dio je sažetak razmišljanja);

"No u traženju dokaza za djelotvornost kršćanstva ljudi u svijetu često postupaju prilično nerazumno. Oni ne samo da očekuju da se život svakoga čovjeka mora promijeniti najbolje kada postane kršćanin, nego govore da će sami postati kršćani tek kada svijet bude uredno podijeljen u dva tabora, na kršćanski i nekršćanski, te kada svih ljudi iz prvoga tabora budu u svakome trenutku očito bolji od svih ljudi iz drugoga. Ovako je razmišljanje nerazumno iz više razloga."

Lewis daje tri razloga, samo ukratko, i izostavljaući možda bitne detalje: Kao prvo, stvarnost je puno složenija, svijet se ne sastoji od stopostotnih kršćana i stopostotnih nekršćana. Neki ljudi postupno prestaju biti kršćani, iako se tako nazivaju, i obrnuto, neki postaju kršćanima iako se još tako ne nazivaju. Ne možemo ih razlikovati kao što primjerice razlikujemo pse i mačke.

Prema tome (kao drugo) moramo govoriti o konkretnim osobama. Uz istinu kršćanstva očekujemo da će a) svaki kršćanin biti bolji čovjek nego što bi bio da kojim slučajem nije kršćanin, i b) da će svaki onaj tko postane kršćanin postati ujedno bolji nego što je bio prije toga. Usporedimo to sa pastom za zube, iako ćemo od nje možda imati bolje zube, to ne znači da će netko tko ima genetski loše zube imati bolje zube od osobe s zdravim zubima koja ne koristi tu pastu. Neka gospođa Bates, iako je kršćanka, može imati prljaviji jezik od ateista Richarda, to nam ništa ne govori o ispravnosti kršćanstva. Pitanje je kakav jezik bi imala gospođa da nije kršćanka, odnosno gospodin da je kršćanin. Prirodni uvjeti i odgoj odredili su njihove temperamente. Ako dovedemo upravitelja u lošu tvornicu ne možemo očekivati odmah sjajne rezultate.

***

Kao što ističe CS Lewis, potrebno je uspoređivati ljude sličnih karakteristika i kapaciteta.

Lewis daje još jedan razlog, nešto je kompliciraniji (i teološki kompleksniji) pa će sekularnom čitatelju djelovati strano. Ne radi se samo o tome da Bog traži "dobrotu" od nas, i da "dobrim" ljudima Bog nije niti potreban. Bog ne gleda blagu ćud i prijateljsku otvorenost Richarda na isti način kao što ju gledamo mi. Dobrota je zapravo, Božji dar Richardu, a ne obratno. Isto tako, napeti živci i uskogrudnost gospođe Bates određuju njenu narav. Oni imaju slobodnu volju, na njima je hoće li se okrenuti prema Bogu. Bog može pomoći gospođi Bates, ali je ne može natjerati na promjenu.

Možda činiš tek pokoje dobro – Pustinjski Oci, Wetta

Brat je pitao starješinu, "Što da radim, užasan sam redovnik, previše jedem, previše spavam, previše pijem... stalno me more zle misli."

Starješina mu odgovori; "Možda činiš tek pokoje dobro, ali činiš ga u ime Isusovo. Vrati se sad u svoju sobu."

(Priča pustinjskih otaca, prenio benediktinac Augustine Wetta u knjizi "Pray. Think. Act.: Make Better Decisions with the Desert Fathers")