Otac Nesteros Veliki šetao je pustinjom s bratom kada im se ispriječila strašna zvjer. Oboje su pobjegli. Razočaran, brat ga upita; "Ti si Nesteros Veliki, čega si se bojao?"
"Bojao sam se", odgovori starac, "ukoliko ne bih pobjegao, hvalio bi me ljudima koliko sam hrabar."
(Priča pustinjskih otaca, prenio benediktinac Augustine Wetta u knjizi "Pray. Think. Act.: Make Better Decisions with the Desert Fathers")
PS
Pustinjski oci, duhovni atleti kako ih na jednom mjestu naziva, proveli su svoje živote boreći se sa, između ostalog, svojim egom.
Wettina priča je sigurno iznenađujuća i zbunjujuća mnogima, a on je navodi kao primjer da nikada ne znate koje su motivacije drugih ljudi. Pretpostaviti loše motivacije kod drugih nije uvijek ispravna stvar.
Priče pustinjskih otaca imaju elemente humora u sebi koje Wetta još naglašava, ali nije teško prepoznati nešto slično - možda ne tako često vezano uz krepost hrabrosti, ali u nekim drugim područjima. Primjerice kada govorimo o davanju milostinje, pobožnosti itd. Možete se naći u opasnosti da vas optuže jer, prema njima, ne posjedujete stvarno vrlinu koje iskazujete - nitko nije prorok u svome selu, a možete se naći i u opasnosti da počnete razmišljati na ohol način o svojoj poziciji. (Ipak, određene situacije iziskuju određene kreposti, neovisno o ljudskim obzirima.)
---
Pronašao sam još dvije verzije priče;
"Kada je Nesteros Veliki šetao pustinjom sa svojim bratom, vidjeli su zmaja i pobjegli. Brat je rekao: ‘Jesi li se bojao, abba?’ Nesteros je odgovorio: ‘Nisam se bojao, sine moj. Ali bilo je ispravno pobjeći od zmaja, da to nisam učinio morao bih pobjeći od uobraženosti."
ili
"Abba Nesteros Veliki šetao je pustinjom s bratom, a ugledavši zmaja pobjegli su. Tada mu je brat rekao; "Zar se i vi bojite, oče?" Starac odgovori: Nisam se bojao, sinko, ali mi je koristilo pobjeći od zmaja, inače ne bih pobjegao od duha taštine."
