nedjelja, 1. prosinca 2013.

Što brak je ... i što nije - R. P. George

Brak je sveobuhvatno dijeljenje života. Uključuje, poput drugih veza, sjedinjenje srca i umova – ali također, distinktivno, tjelesno zajedništvo omogućeno seksualno-reproduktivnom komplementarnošću muškarca i žene. Stoga je usmjereno prema sveobuhvatnim dobrima prokreacije i obiteljskog života, i zahtijeva sveobuhvatnu predanost, obećanje trajnosti i seksualne isključivosti i vjernosti. Brak ujedinjuje muškarca i ženu duhovno, ne samo u emocionalnoj vezi nego i u tjelesnom području u činu konjugalne (bračne) ljubavi i u djeci koja nastaju kao rezultat takve ljubavi. Brak je oblik odnosa – zapravo, onaj oblik odnosa – u kojem se jedan muškarca i jedna žena sjedinjuju u vezi prema kojoj su prirodno usmjereni, i koja bi bila ispunjena, začećem i zajedničkim podizanjem djece. I oni koji uđu u ovaj oblik odnosa – ljudsko dobro braka – su istinski i potpuni sudionici u njemu čak i ako njihova veze nije blagoslovljena darom djece.

Biti u takvom odnosu – tjelesnom kao i emocionalnom zajedništvu čije su distinktivne značajke i norme oblikovane orijentiranostima prema, i podobnosti za, prokreaciju i podizanje djece – je intrinzična, ne samo instrumentalna, vrijednost. Tako da brak, iako ima inherentnu (a ne akcidentalnu) vezu s prokreacije, nije ispravno shvaćen kao da ima vrijednosti samo kao sredstvo prema dobru začeća i podizanja djece. Zato se, povijesno i ispravno, neplodnost ne smatra smetnjom braku. Istinsko tjelesno zajedništvo u činu ispunjavajući bihevioralne uvjete prokreacije je moguće čak i tamo gdje nebihevioralni uvjeti prokreacije nisu zadovoljeni. Takvo zajedništvo može pružiti temelj i matricu višerazinskog dijeljenja života što brak i je.

Ovi uvidi u prirodu braka kao ljudskog dobra ne zahtijevaju nikakvu posebnu teologiju. Istina, uvidi su u skladu sa judeo-kršćanskom vjerom, ali i antički mislioci koji nisu bili u dodiru niti sa židovskom niti kršćanskom objavom – uključujući Platona, Aristotela, Sokrata, Musonija Rufa, Ksenofana i Plutarha – također razlikuju konjugalno zajedništvo od svih drugih, kao i mnoge nebiblijske vjere. Animozitet prema određenim osobama ili kategorijama osoba također nije taj koji dovodi do ovog zaključka, koji se javlja u različitim kulturama puno prije modernog poimanja "seksualne orijentacije."

Unatoč tome, danas mnogi zahtijevaju redefiniranje braka kao nečega drugog osim konjugalnog partnerstva. Nekoliko zakonodavstva Zapada, uključujući nekoliko Europskih i Američkih država, redefinirale su brak kako bi uklonili normu spolne komplementarnosti. Ono što su zapravo učinili je ukinuće braka kao pravne kategorije i zamijenili je nečim poprilično različitim – zakonski priznatim seksualno-romantičnim druženjem ili domaćinskim partnerstvom – i onda su tome prilijepili naziv brak. Dakle, strogo rečeno, ne govorimo o redefiniciji braka nego o ukinuću braka.

***

Kada je brak shvaćen kao konjugalna veza – odnosno, kao sveobuhvatno (emocionalno i tjelesno) jedinstvo usmjereno prema prokreaciji i pružanju djetetu i majke i oca – lagano je shvatiti njegove temeljne značajke kako su one bile povijesno shvaćene na Zapadu i u drugim kulturama. Ali eliminiranje normi spolne komplementarnosti uklanja bilo kakav temelj principa tih značajki. Na kraju krajeva, ako dvojica muškarca ili dvije žene mogu sklopiti brak, onda ono što razlikuje brak od drugih veza mora biti intenzitet emocija ili prioritet. Ali ništa u emocionalnoj zajednici ili intenzitetu ne zahtijeva da bude trajna, za razliku od namjerno privremene. Ništa osim običnih sentimenata ili subjektivnih preferenci ne bi zahtijevalo da to bude seksualno "zatvoreno" umjesto "otvoreno", ili ograničeno na vezu dvoje ljudi, umjesto troje ili više "poliamornih" seksualnih sastava. Ne bi bilo temelja za shvaćanje braka kao seksualnog partnerstva, za razliku od partnerstva okupljenog oko bilo kojeg od niza neseksualnih dijeljenih interesa ili predanosti (primjerice, igranje tenisa, čitanje romana, podržavanje određenog sportskog tima). Također ne bi bilo nikakvih temelja za shvaćanje braka kao veze koja je inherentno obogaćena obiteljskim životom i oblikovana njegovim zahtjevima. Upravo je to oduvijek definiralo značajke i norme braka – značajke i norme zbog koji je brak različit od drugih formi ili druženja ili prijateljstva (i to različito po svojoj vrsti, ne samo po stupnju emocionalnog inteziteta).

Ova razmatranja podupiru moju tvrdnju da ono što je upitno u suvremenim raspravama oko definiranja i značenje braka nije hoćemo li "proširiti" brak kako bi povećali skup ljudi koji su "kvalificirani" da sudjeluju u njemu. Ono o što je upitno je hoćemo li zadržati i podržati brak u svome zakonu i kulturi ili ćemo ga odbaciti u korist drugačijeg načina organiziranja ljudskih odnosa.

Bračni zakoni oblikuju naše ponašanje promičući viziju onoga što brak je, a time i, koje su njegove norme i zahtjevi. U gotovo svim Zapadnim zakonodavstvima, brak je značajno ranjen kulturom razvoda, raširenim praksama nebračnih seksualnih kohabitacija, normalizacijom nebračnog odgajanja djece, i drugim praksama. Ništa od toga nema nikakve veze sa istospolnim partnerstvom ili homoseksualnim ponašanjem, niti su ljudi koje privlače osobe istog spola odgovorne za njih. Utjecaj navedenih praksi na javno shvaćanje braka je oslabilo shvaćanje braka kao konjugalnog sjedinjenja i pretvorilo nezamislivu ideju istospolnog "braka" u zamislivu. Ipak, ukidanje braka kao pravne kategorije i pripisivanje oznake braka na seksualno-romantično domaćinsko partnerstvo bi taj proces dovelo do kraja, postalo bi nemoguće ostvariti reforme potrebne za obnavljanje konjugalnog shvaćanja braka, a s time i žive i zdrave bračne kulture. Što više izjednačujemo brak s onime što se svodi na oblik seksualno-romantičnog druženja ili domaćinskog partnerstva, to postaje teže ljudima živjeti prema stabilizirajućim normama specifičnim za istinski brak. To je lekcija posljednjih četrdeset godina. Osim ako ne obnovimo ispravno shvaćanje braka i obnovimo bračnu kulturu, erozija bračnih ideala će i dalje štetiti svima – djeci, supružnicima društvu kao cjelini – ali posebno najsiromašnijim i najugroženijim. Novim idealom roditeljstva, ukidanje konjugalnog braka kao pravne norme bi potkopalo u našim običajima i praksama posebnu vrijednost bioloških majki i očeva. Štoviše, nazivajući potporu konjugalnom stavu "mržnjom", to bi, kao što već divimo u Europi i SAD-u, i drugdje, naštetilo vjerskoj slobodi i slobodi govora.

Važno je imati na umu da će pod bilo kojom bračnom politikom neke veze, neki tipovi intimnih odnosa, ostati neprepoznati, što znači da će neki ljudi ostati pravno nevjenčani (koliko god da bi željeli da se njihova veza smatra brakom po zakonu). Stoga moramo biti u stanju (i moramo) odgovoriti na konkretne potrebe ljudi van civilnog braka. Nadalje, ako odbacimo izjednačavanje braka s druženjem – vidjet ćemo da konjugalno bračni zakoni ne lišavaju nikoga druženja ili njegovih radosti i ne označava nikoga kao manje vrijednog ispunjenja. Istinsko suosjećanje znači proširivanje autentične zajednice na sve, posebno marginalizirane, istodobno koristeći bračne zakone za društveni cilj kojem najbolje služi – cilj koji uopće i opravdava reguliranje takvih intimnih veza: kako bi osigurali da djeca poznaju predanu ljubav majke i oca čije ih je sjedinjenje dovelo u postojanje.

Baš kao što suosjećanje za ljude koje privlači isti spol ne zahtijeva redefiniranje braka, tako niti očuvanje konjugalnog stava ne znači da su žrtveni jarac zbog erozije. Sigurno je da se ne radi o legalizaciji (ili kriminalizaciji) ičega. U svim američkim državama, dva muškarca ili dvije žene mogu imati vjenčanje (ako vjeruju u istospolni brak) i mogu dijeliti domaćinski život. Njihovi poslodavci i religiozne zajednice su zakonski slobodne prepoznati njihovo zajedništvo. Ono o čemu pričamo je treba li vlast efektivno prinuditi mnoge druge aktere u javnom prostoru da učine isto. Također je pitanje hoće li se javna vlast proširiti. Robusna podrška bračnim normama služi djeci, supružnicima, a stoga i cijeloj ekonomiji, posebno siromašnima. Slom obitelji gura državu u ulogu za koju je nepodobna: roditelj i discipliner za osiročene i napuštene, i arbitar u sporovima oko skrbništva nad djecom i očinstva.

***

Redefiniranje znači potkopavanje

Zagovornici redefiniranje "braka" kao seksualno-romantičnog druženja ili domaćinskog partnerstva kako bi udovoljili istospolnim vezama sve više potvrđuju tvrdnju da bi takav pomak erodirao osnovu za trajnost i ekskluzivnost u svakoj vezi.

Profesorica filozofije Elizabeth Brake (University of Calgary), primjerice, podržava ono što ona naziva "minimalni brak", u kojem "pojedinci mogu imati zakonite bračne veze sa više od jedne osobe, recipročno ili asimetrično, sami određuju spol i broj stranaka, tip uključene veze, i koja prava i odgovornosti svatko može razmijeniti sa svakim".

Judith Stacey, ugledna profesorica sa sveučilišta New York, koju nikako ne možemo smatrati rubnom figurnom, svjedočila je pred kongresom protiv zaštite braka. Tijekom svjedočenja izrazila je nadu da će redefiniranje braka dati braku "različite, kreativne, i adaptivne konture ... [što će dovesti neke do] preispitivanje dijadnih ograničenja Zapadnjačkog braka i da će zatražiti... brakove malih grupa."

U svojoj izjavi "Beyond Same-Sex Marriage" više od tri stotine "LGBT i srodnih" stručnjaka i zagovornika pozvalo je na pravno prepoznavanje seksualnih veza koje uključuju više od dva partnera. Takve veze nikako nisu nezamislive: Newsweek je 2009. godine izvijestio da ih samo u SAD-u postoji više od pet stotina tisuća. U Brazilu, javni bilježnik je prepoznao trio ljudi kao građansku zajednicu. Meksiko (City) je razmatrao izričito privremene bračne dozvole. Školski odbor u Torontu je počeo promovirati poliamorne veze među svojim učenicima.

Što s vezom sa bračnim životom? Autor E. J. Graff slavi činjenicu da bi prepoznavanje istospolnih zajednica promijenilo "poruku institucije" tako da bi dalo "zauvijek temelj za seksualni izbor, uklonilo bi vezu seksa i pelena." Usvajanje istopolnog braka "rezultira s više toga od samog uklapanja; ono označuje da je brak promijenio svoj oblik."

Što sa seksualnom isključivošću? Andrew Sullivan, samozvani zagovornik konzervativnog mišljenja za istospolni brak, je sada otišao toliko daleko da veliča "duhovnost anonimnog seksa." On pozdravlja činjenicu da bi "otvorenost" istospolnih zajednica mogla erodirati seksualnu isključivost među onima u suprotno-spolnom braku.

Slično tome, u profilu magazina New York Timesa, aktivist za istospolni brak Dan Savage potiče supružnike da prihvate "fleksibilnije ponašanje" prema seksu van njihova braka. Članak u The Advocate-u, magazinu gay interesa, još otvorenije podržava moju tvrdnju: "Antijednakosti desničari već dugo vremena inzistiraju da će dopuštanje gayevima da sklapaju brak uništiti svetost 'tradicionalnog braka', i, naravno, logičan, odgovor liberalnih stranaka je bio 'Ne, neće'. No što ako su – barem jednom – svetosni luđaci u pravu? Može li muška gay tradicija otvorenih veza stvarno promijeniti brak kakvog ga poznajemo? I bi li to stvarno bila loša stvar?"

Drugi zagovornici redefiniranja braka su eksplicitno proglasili cilj slabljenja institucije. Bivši predsjednik Bush je "u pravu," zapisuje novinarka Victoria Brownworth, "kada izjavljuje da će dopuštanje istospolnim parovima stupanje u brak oslabiti institucije braka... Gotovo sigurno će to učiniti, i to će pretovirti brak u puno bolji koncept nego što je prethodno bio." Michelangelo Signorile, još jedan istaknuti zagovornik redefiniranja braka, poziva ljude u istospolnim zajednicama da "zahtijevaju pravo na brak ne kao način pridržavanja društvenog moralnog koda nego kao raskrinkavanja mita i radikalnog mijenjanja arhaične institucije." Kaže da bi se trebali "boriti za istospolne brakove i njegove benefite, te onda, kada ih dobiju, potpuno redefinirati instituciju braka, jer najsubverzivnija akcija koju lezbijke i gay muškarci mogu ostvariti ... je potpuno transformiranje ideje 'obitelji'."

Oni koji žele ukinuti tradicionalno shvaćanje braka kao muško-ženskog partnerstva sve više se slažu da će redefiniranje braka potkopati njegove stabilizacijske norme.

***

Kultura braka

Standardni revizionistički odgovor na obranu konjugalnog braka poput ove koju sam predložio je tvrdnja da, čak i ako je ta tradicionalna pozicija, s moralne točke gledišta, točna, svejedno je nepravedno da je zakon utjelovljuje. Primjerice, moj prijatelj i kolega profesor Stephen Macedo tvrdi da ako neslaganja oko prirode braka "leže u... teškim filozofskim razmiricama, o kojima već dugo postoji neslaganje razumnih ljudi, onda naša razlika leži upravo u teritoriju kojeg John Rawls opravdano označuje neprikladnim za odmjeravanje naših osnovnih prava i sloboda." Tako Macedo i drugi tvrde da zakon i politike moraju biti neutralne s obzirom na konkurentska poimanja braka i spolnog morala.

Ova tvrdnje je izrazito netočna. Istinsko značenje, vrijednost, i značaj braka je prilično lagano shvatiti (iako ljudi ponekad imaju teškoće pri življenju po njegovim moralnim zahtjevima) u kulturi – uključujući, kritično, pravnu kulturu – koja promovira i podržava ispravno shvaćanje braka. Osim toga, ideologije i prakse u kulturi koje su neprijateljski ustrojene prema ispravnom shvaćanju i praksama braka, imaju tendenciju potkopavanja braka u toj kulturi. Stoga je ekstremno važno da vlade izbjegavaju pokušaje neutralnosti s obzirom na brak i da utjelove u svoje zakone i političke odredbe najutemeljenije, odnsono najbliže točnome, shvaćanje.

Zakon je učitelj. Ili će zakon podučiti da je brak realnost u kojoj ljudi mogu odabrati participirati, ali čije konture ljudi ne mogu po svojoj volji izraditi ili preraditi, ili će učiti da je brak tek konvencija koju možete oblikovati na takav način da pojedinci, parovi, ili, skupine, mogu odabrati da od njega učinite što god odgovara njihovim željama, ciljevima i tako dalje. Rezultat, s obzirom na pristranosti ljudske seksualne psihologije, će biti razvoj praksa i ideologija koje stvarno imaju tendenciju potkopavanja ispravnog shvaćanja i prakticiranja braka, zajedno sa razvojem patologija koje imaju tendenciju pojačavanja upravo onih praksi i ideologija koje ih uzrokuju.

Oxfordski filozof Joseph Raz, liberal koji ne dijeli moje stavove o seksualnom moralu, je s pravom kritičan prema oblicima liberalizma, uključujući Rawlsianizam, koji pretpostavljaju da bi vlada i zakon mogli i trebali biti neutralni među konkurentskim konceptima moralne dobrote. Primjerice, napomenuo je da "monogamiju, pretpostavljajući da je jedini vrijedni oblik braka, ne može prakticirati pojedinac. Ona zahtijeva kulturu koja ju prepoznaje, i koja ju podržava kroz javni stav i kroz formalne institucije." Naravno, Raz ne pretpostavlja da, u kulturi čiji zakoni i javne političke odredbe ne podržavaju monogamiju, muškarac koji vjeruje u nju na neki način neće biti u stanju ograničiti se na samo jednu ženu ili da će se zahtijevati da ima još koju ženu; On želi reći da, čak i ako je monogamija ključni element u ispravnom shvaćanju braka, veliki broj ljudi to neće uspjeti shvatiti, ili zašto je to tako – i zbog toga neće uspjeti shvatiti vrijednosti monogamije i koji je smisao njena prakticiranja – osim ako im pomaže kultura koja je podržava, formalno putem zakona i političkih odredbi, baš kao i neformalnim sredstvima, monogamnim brakom. Ono što vrijedi za monogamiju podjednako vrijedi i za ostale elemente ispravnog shvaćanja braka.

Ukratko, brak je vrsta dobra kojeg mogu izabrati i u kojem mogu smisleno sudjelovati samo oni ljudi koji imaju barem njegovo elementarno shvaćanje, i koji ga izabiru upravo s tim shvaćanjem na umu. Ipak, mogućnost ljudi da ga shvate, barem implicitno, a time i da ga izaberu, ovisi krucijalno o institucijima i kulturnom shvaćanju koje nadilazi individualni izbor, i koje su sačinjene od velikog broja individualnih izbora.

Autor je filozof Robert. P. George, izvorni članak What Marriage Is . . . and What It Isn't (Conscience and Its Enemies: Confronting the Dogmas of Liberal Secularism) - editiranje oblika teksta moje.

PS

Vidi povezane postove;

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove