G.Papini u knjizi "Sveti Augustin" opisuje svoje viđenje utjecaja Cicerona (Hortenzije) na Augustinovu "prvo obraćenje";
Augustin je do tada, kao i Hortenzije, mislio da je gospodstvo riječi najljepša meta za kojom jedan pametan čovjek može težiti. Apulej mu je bio pokazao da ima nešto više od toga, ali ga nije prisilio promijeniti put. Sada mu je Ciceron, umjesto fantastične nauke o misterijima, predočio helenski ideal nesebična znanja i ljepote intelektualne kontemplacije koja od čovjeka čini božanstvo. Približio ga je Bogu. Tople i skladne pouke poganskog odvjetnika i poluskeptika privele su ga natrag kršćanstvu.
"Ova je knjiga" – piše Augustin – "izmijenila moje duševno stanje, pridonijela je da su se moje molitve počele obraćati tebi, o Gospodine, izmijenila je moje zavjete i moje želje. Vidio sam najedanput podlost svojih ispraznih nada i počeo sam čeznuti za besmrtnom mudrošću s nevjerojatnim žarom srca i nastojanja da se vratim tebi."
I dodaje – što je siguran dokaz njegove promjene – da su mu se u tom dijalogu više svidjele rečene stvari nego način kako su kazane.
Nastao je, dakle, preokret u Augustinovoj duši. Ne više oštriti jezik, nego podići um; ne više igra riječi iz ljubavi prema dobitku, nego dostići svetu istinu uz cijenu žrtava; ne više blatiti se u slastima, nego započeti molitvom Bogu. Da je Augustin i djelom slijedio ova otkrivenja, bio bih se obratio već u devetnaestoj godini, potaknut riječima poganina koji je umro prije dolaska Kristova. Ali je škola zabluda bila tek na početku: Augustin, prije nego što se posve našao u Božjem zaklonu, morao je iskapiti do dna kušnje zla. Da se obraćenje odigralo onda, Augustin bi postao dobar kršćanski odvjetnik, ali ne bi dostigao veličinu ni svetost. Usponi su odskoci pada i u razmjeru su s padom.
Ali letovi amo i tamo po Ciceronu zagrijali su ga. Sve ono što su tri zaljubljenika u filozofiju rekli protiv Hortenzija, činilo se da je rečeno njemu, i topilo je onu njegovu neprestanu ispraznu slavu retorskog šegrta. Nalazio je tu osudu putenosti i življenja bez pravila; Ciceron je dokazivao da je najveće zlo živjeti kako tko hoće, da slabosti putenosti nagrđuju lice, kvare tijelo, izlažu pogibeljima i sramoti. Ali je tu osobito nalazio viziju blaženstva obećana mudracima i onu misao koja se kasnije kroz cijeli život usjekla Augustinu u pameti da je spoznaja istine jednaka spoznaji Boga i da se jedino u toj spoznaji nalazi sreća, Da budemo sretni – a Augustin želi sreću i neće mirovati dok ne nađe pravu i potpunu sreću – treba tražiti Boga, posjedovati Boga. Glasovita izreka koja se nalazi na početku Ispovijesti; "Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi" – vuče svoje podrijetlo iz Ciceronova Hortenzija.
Ali gdje naći Boga, to jest mudrost koja nas čini blaženima? Augustin je od kršćana znao da je Bog govorio ljudima i da je njegova objava bila predana kao vijenac svetih knjiga koje su sadržavale bogo-čovječansku epopeju svijeta, od ponora mračnih voda pa sve do sjaja novog Jeruzalema. I Augustin je uzeo u ruke Bibliju i počeo je čitati.
Bijaše prerano. Pred čudesnom jednostavnošću onih stranica oštroumni, ali već pokvareni retor odustane i stade se propinjati. Biblijska jezgrovitost učinila mu se, u poređenju s Tulijevom velebnoću, bijedna. Prihvatio je od veoma rječitog Cicerona osudu rječitosti, ali je krivio obraz pred onom suhom uzvišenošću koja se njemu činila kao dječje uboštvo. Bio je previše pun sama sebe, previše zaljubljen u nadutost da bi mogao u onoj božanskoj golotinji spoznati ljepotu misterija. On sam kaže da je ulaz u Sveto pismo nizak, da se uđe, trebamo biti djeca ili pak sagnuti glavu i ramena.
Augustin više nije bio dječak, ali još nije pravi čovjek; s druge strane oholosti, i to jedna od najsmješnijih, oholost riječi, priječila mu je sagnuti se. I još je trinaest godina ostao slijep.
